Moje ime je Ana. Imam 33 godine.
Majka sam jednog šarenog dvogodišnjeg djeteta.
Žena jednog jedinog muškarca, oduvijek i još uvijek.
Kćer neslužbeno razvedenih roditelja, vojnog lica i vjernice.
Sestra devet godina mlađeg brata, studenta.
Šogorica njegove žene, studentice.
Teta njihovom djetetu, trogodišnjaku koji me smatra većim autoritetom od svojih roditelja, jer svoje prijetnje i ispunjavam.
Sustanarka gore navedenima, osim oca koji je odselio.
Sestra pokojnog starijeg brata, utopio se kao dijete.
Sestra pokojne starije sestre, galopirajući atipični rak dojke.
Teta desetogodišnjem senzibilnom dječaku sa ispadima histerije, strahovima od neuspjeha i noćnim morama zbog smrti majke.
Teta sedmogodišnjem poludivljem dječaku sa utvrđenim blažim oblikom autizma, koji još uvijek ne govori tečno.
Unuka devedesetogodišnjeg pogrbljenog starca agnostika koji nam je ovog Badnjaka rekao da je pod križem učinjeno više zla nego pod petokrakom.
Snaha bosanskog Srbina rimokatolika i Dalmatinke na antidepresivima.
Zaposlenik u sustavu socijalne skrbi, tamo gdje su sve priče ružne.
To su činjenice. To je moj kostur.
To nisam Ja.
Moje ime je Nečujno i Nevažno. Moja dob Starmala.
Majka sam Sreće.
Žena Sazrijevanja.
Kćer Manipulacije i Pasivne agresije, Borbe i Žrtvovanja.
Sestra Bijesa, Boli i Pobune.
Teta Nepoznate Budućnosti.
Unuka Prisjećanja i Žaljenja.
Snaha Dobrih Ljudi.
Zaposlenik Siromaštva i Bolesti.
To su metafore. To je moje meso.
To nisam Ja.
Ono o čemu ne pišem uklesano je pod moju kožu.
Ono o čemu šutim, vrišti kroz moje hodnike.
Ali To Nisam Ja.
Ja sam izgubljena u poglavljima svojeg života.
Ja sam Nedovršena Knjiga.
Ja sam Čitatelj i Pisac.
Što će se dogoditi u idućem poglavlju?
Kako Priča završava?
Post je objavljen 10.01.2019. u 12:18 sati.