Naporan tjedan je iza mene.
Taj stupanj samokontrole, koji žena mora isporoditi dok ima PMS kako ne bi otkinula glavu bilo kojem slučajnom prolazniku zato što je za dva centimetra prešao imaginarnu i iracionalnu granicu postavljenu od njenog trenutnog hormonalnog stanja, je brutalan. A očuvati pristojnu razinu odnosa s kolegicom u sobi je već na razini paranormalnih ostvarenja.
Zato muž, koji je mnoge lekcije savjesno usvojio, još uvijek ulijeće u tu zamku kao leptirica na lampu.
- Jesi li dobro? – pita blago namrgođenu ženu.
- Ne! Nisam! Živčana sam već tjedan dana! Hoćeš da ti pričam o tome?! – žena više nije blago namrgođena.
Shvatio je, povlači se u drugu sobu.
Iako ponekad baš uživa u igri s vatrom pa nakon minute opet pita:
- E, a jesi sad bolje?
Reakcije su nepredvidljive, od histeričnog smijeha, razbijanja tanjura, hladnog pogleda do plakanja u kutu. Pretpostavljam da ga opere nalet adrenalina, spreman je dohvatiti jastuk za samoobranu, ali i maramice za ponuditi, i onda postavi pitanje. Ruski rulet za napredne.
Najgori su trenutci kad normalna ti sjediš u staklenoj kocki, zvučno izoliranoj, i pokušavaš onu drugu, što divlja vani slobodno, spriječiti od pogubnih i nepopravljivih riječi i djela.
Možda je vrijeme da počnem redovito psovati. To nije baš damski, a ja bih dakako htjela biti dama, međutim, teško je kamuflirati stvarne osjećaje ako nikad ne psuješ i onda nekome okineš neku sočnu. Ta psovka strši poput Eiffelovog tornja u Parizu. Kad bi mi to bila redovna navika, nitko ne bi od šume vidio drvo.
Stvaranje dobrih navika, moj životni cilj.
Srećom, nije svaki mjesec tako, i srećom ima rok trajanja.
Trenutak oslobođenja nastupa naglo, kao nožem odrezana linija. Ramena se opuste, blagost se vrati u oči i misli počnu lutati obzorom, lelujavo kao netom oprani oblaci.
Post je objavljen 29.01.2019. u 10:27 sati.