utorak, 15.01.2019.
HOMO DEUS (2)
Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Dobriša Cesarić
Znanstveni je put prema rastu tisućama godina bio blokiran jer su ljudi vjerovali da sveti spisi i drevne tradicije već sadržavaju cjelokupno znanje koje svijet može ponuditi. Korporacija koja vjeruje da su sva naftna polja na svijetu već otkrivena sigurno neće trošiti vrijeme i novac na traženje nafte. …..
Najveće je znanstveno otkriće bilo otkriće neznanja. Kad su ljudi shvatili koliko malo zapravo znaju o svijetu, iznenada su imali dobar razlog tragati za novim znanjima, a to je otvorilo put prema napretku.
Možda je jednom davno otkriće neznanja otvorilo put prema napretku, ali na jednoj sasvim individualnoj razini, meni je spoznaja o vlastitom neznanju pravo oslobođenje. Tako često u raspravama ili najobičnijim razgovorima počinjemo sa „… ja mislim…“, „ … čini mi se…“, … čuo sam…“, „… zar to nije ono kad…“ , a zapravo nemamo pojma. Već neko vrijeme kad nešto ne znam, kažem – Ne znam.
Ponekad njegove riječi zvuče jako pametno i istinito, ali i izvučeno iz kontekst, što me čudi jer često pruža uvid u kontekst koji nisam znala, a onda ga u drugim situacijama tako nemilice iz ignorira.
Mnogo je lakše živjeti s fantazijom jer fantazija daje smisao patnji.
Svećenici već tisućama godina znaju za to načelo. …Želite li potaknuti ljude da vjeruju u izmišljene entitete poput bogova ili nacija, trebate ih potaknuti da žrtvuju nešto vrijedno. Što je njihova žrtva bolnija , to su uvjereniji u postojanje imaginarnog primatelja te žrtve. Siromašan seljak koji je Jupiteru žrtvovao dragocjenog bika postat će uvjeren da Jupiter doista postoji jer kako bi inače opravdao svoju glupost? … Malo je ljudi koji mogu sebi priznati tako nešto.
Siromašni seljak zna da Jupiterovi svećenici bilježe tko je dao , a tko nije, da društvo gleda tko je dao, a tko nije, i tko zna koju je istinsku svrhu žrtvovanje tog bika imalo u nekom ruka ruku mije kontekstu. Seljak vrlo vjerojatno uopće nema potrebu opravdati svoju glupost, on zna da nema izbora. Međutim, na nekoj drugoj razini, znati prepoznati kada se trebaš povući, jer ono u što ulažeš svoj trud nema više smisla, i priznati samom sebi - Pogriješio sam. , treba uzeti u obzir kao korisnu karakteristiku.
Zanimljivo mi je bilo razmišljanje i eksperimenti vezano za „doživljavajuće Ja“ i „ narativno Ja“, prvo je ono koje realno doživljava svaki trenutak, a drugo je ono koje o tome kasnije stvara priču.
Narativno „ja“ :
… , miješa ih s detaljima iz filmova koje smo gledali, romana koje smo pročitali, govora koje smo čuli te maštarija u kojima smo uživali i iz te zbrkane mase plete naizgled koherentnu priču o tome tko sam ja, odakle sam došao i kamo idem. …. Svi mi imamo svoj žanr. Neki ljudi žive tragediju, drugi su u beskonačnoj religijskoj drami, neki životu pristupaju kao da je akcijski film, … Ali na kraju su sve to samo priče i ništa drugo.
A „načelo vrhunac – kraj“, objasnilo mi je kako je moguće da s mužem budem danima u lošem odnosu, ljuta i jadna, a da jedan zagrljaj od pet sekundi svemu tome stane na kraj i cijelom događaju prišije pozitivnu notu.
Svaki put kad narativno „ja“ procjenjuje naša iskustva, ne uzima u obzir njihovo trajanje i usvaja „načelo vrhunac-kraj“ – sjeća se samo vrhunca i završnog trenutka te cijelo iskustvo procjenjuje prema njihovom prosjeku, a to ima dalekosežan utjecaj na sve naše praktične odluke.
Zašto pišem svoj blog?
Ali ljudi mogu pisati pjesme i blogove o svojim iskustvima koje zatim mogu objavljivati na internetu i time obogaćuju globalan sustav obrade podataka. … Vukovi to ne mogu. Pojedinačno sva iskustva vukova -… - postaju bezvrijedna. … Nije riječ o praćenju trendova, riječ je o preživljavanju. Mi moramo samima sebi i sustavu dokazati da i dalje imamo vrijednost.
Potvrđujem li svoju vrijednost time? Zašto ga ne pišem negdje u neki word format, gdje to nikada nitko neće pročitati? Osobno vjerujem da pisana riječ želi biti čitana. Zapisivanjem ona započinje svoj samostalni život i više mi ne pripada. Čak i ako ima neku vrijednost, ta vrijednost mi isto više ne pripada. S druge strane, volim čitati, volim kada tuđa riječ postane dio mene pa se stoga možda i netko mojim riječima veseli kao što se ja veselim tuđim riječima.
Moj pristup prema drugim blogovima?
U prošlosti je cenzura funkcionirala blokiranjem toka informacija, a u dvadeset prvom stoljeću funkcionira zapljuskivanjem ljudi nevažnim informacijama. …U prošlosti je imati moć značilo imati pristup podacima. Danas moć znači znati na što se ne obazirati.
Vrlo često se uopće ne obazirem, preskačem i ignoriram. I skoro jednako često se s mnogo čega ne slažem, ne sviđa mi se, i ne razumijem, ali se ne petljam. Često se smijem, ali ne komentiram, često promislim i ne komentiram, i jako često ostanem bez daha i ne komentiram. Da li se zbog toga osjećam moćno? Ne baš, više osjećam neku slobodu, i trunku ponosa što znam zaustaviti svoje prste na tipkovnici, ili stisnuti delete nakon što sam već natipkala cijelo čudo. Ponekad si mislim, što bi sve ljudi mislili o meni kad bih natipkala sve što mi padne na pamet u trenutku kad mi padne na pamet. Možda je još važnije od neobaziranja na nevažne informacije, upravo znati kad se treba ne obazirati na vlastite misli.
Yuval Noah Harari nema loš stil, ali za moj ukus previše se ponavlja. U jednom odlomku nešto objasni, da bi nakon toga u drugome to isto ponovio malo drugačije ili s neznatno drugačijim primjerom. Možda se to tako mora kad se pišu knjige u kojima se postepeno razvijaju teze i grade filozofsko-znanstvene piramide, ali kod mene to izaziva ubrzano i nepažljivo čitanje.
U konačnici, mogu zaključiti kako mi je drago što sam pročitala knjigu Homo deus. Bilo mi je zanimljivo dobiti uvid u nova dostignuća na području tehnologije, o provedenim eksperimentima ili o stroju koji sklada glazbu, kao i sagledati povijest iz neke druge perspektive.
Iako nisam ljubitelj znanstvene fantastike, zbog bračnih dužnosti, upućena sam u nju i više nego što bih htjela, pa mi sve te teorije o tehnohumanizmu, umjetnoj inteligenciji i religiji dataizma nisu tako strane, ali mi nisu niti privlačne. Nekako vjerujem da ljudi uvijek ostaju ljudi, i da nikakav tehnološki razvoj od nas neće napraviti ništa više no što jesmo i što pojedinačno sami od sebe napravimo.
15.01.2019. u 14:32 •
13 Komentara •
Print •
#
