Mrak je. Iskradam se iz toplog kreveta u kojem moje dijete spava, bezbrižno kako to samo djeca znaju. Oblačim maslinastu opremu na sebe, pripremljenu večer prije. Dotaknem mužu rame:
- Idem. – i utisnem mu poljubac u sneno čelo.
U prizemlju, u dnevnom boravku, moja majka namješta kosti mojeg djeda. Novi član našeg obiteljskog kruga.
- Toplomjer mi ne radi. – kaže.
Ponovno se penjem na kat. U mraku u kutiji napipam naš toplomjer i nosim ga majci. Djed ima 39,6. Treći dan. Hitna ne želi doći. Doktorica je preko telefona samo rekla – Skidajte temperaturu. Kad kažete zdravstvenom sustavu da pacijent ima devedeset i jednu godinu, dati će vam do znanja da to nije njihov pacijent. Moj djed je sada Božji pacijent, onog Boga u kojeg ne vjeruje.
Kćeri su mu dogovorile dom.
Nitko ne želi u dom. Tamo gdje u 22 h ugase svijetlo i više te nitko ni ne pogleda do jutra. Tamo gdje nikome ne pripadaš, tamo gdje si živi mrtvac među živim mrtvacima. Ali starost nema izbora.
Međutim, moja majka mu je samo rekla:
- Ja sam vama još davno obećala da možete kod mene.
Djed je na to procvao. - Da, naravno!
Moja majka mu daje lijek, a po mene dolazi prijatelj i odlazim u lov. Idem odmoriti dušu.
Fulala sam tri ferme i postavila sva klasična glupa pitanja, ali bar sam konačno koristila svoju TOZovku. Sad si više nismo strankinje. Sad mi već ugodno leži u rukama, a rame se naviklo na njenu težinu.
Dolazim doma u pola 14. Djedu je bolje. Temperatura je pala.
Navečer moja majka ide na misu. Odmoriti dušu.
Sjedim kraj djeda. On drijema. Vrti se. Namješta se. Kosti žuljaju.
Promatram ga. Zglobovi reumatično ukočeni, kvrge, izrasline, pjege.
- Kao staro drvo, po kojem svašta raste. – govorio je djed.
Obrazi upali, prsa kao prazna krletka, škripe. I mirisi. Uvijek pamtim mirise.
Sve je to već nekoliko puta proživljena priča. Nekoliko puta proživljeni mirisi. Dok sam studirala, baka Draga bila je kod nas tri godine nepokretna nakon moždanog udara, nakon moje udaje, baka Maca bila je pola godine kod nas nepokretna, odrezali su joj stopalo, dijabetes. Uhodani smo, izbacimo kauč, ubacimo krevet, dogovorimo smjene. Unatoč tome što moramo reorganizirati svoje navike, kroz glavu mi prolazi misao - Bogatiji smo. Osjećam da svaki novi član obitelji, ma kakav god bio, znači bogatstvo.
Promatram ga dok Smrt sjedi kraj mene i razmišlja… danas ili sutra? Ništa joj ne savjetujem, nije to moj posao. Ali moj djed je žilavi starac i znam da će Smrt morati svratiti neki drugi put. Međutim, ne govorim joj to, shvatiti će i sama.
Odjednom buka na ulaznim vratima, ulaze moj muž i dijete. I Život se razbuja po ćoškovima i otjera tišinu i polumrak.
Post je objavljen 22.01.2019. u 09:02 sati.