Naslonjena sam na narančasti stub zgrade, zavjetrina obasjana suncem.
Spuštam glavu na prsa.
Šilt poštarske kape skriva mi lice.
Sjeverac na mahove zaokrene prema meni i zaleprša vrhovima pelerine.
Oštro poput britve okrzne mi obraze.
Tonem u nepomičnost.
Poput mačke na suncu, ne postojim za vanjski svijet.
Čujem korake.
- A je li ona živa? – tiho pita dječački glas.
- Ne znam. - odgovara odrasli muški glas.
Otvorim oči, ali ne podižem glavu. Vidim par velikih čizmi i par malih kako prolaze ispred mene.
Podižem glavu i osmjehujem se djetetu, a njegov otac prasne u smijeh:
- Živa je!
- Nije lutka! – usklikne dijete oduševljeno dok mu se oči šire od uzbuđenja.
Ubrzo im se pridruži majka koja je zaostala za njima desetak metara, vjerojatno zagledana u neki izlog, pa mi kaže:
- Pitao nas je da li ste lutka. – i smije se dok prolazi.
Ne progovaram, samo ih ispratim s osmjehom i opet spuštam glavu na prsa, srca ugrijanog jednostavnosti ophođenja kojoj nas uče djeca.
Post je objavljen 14.01.2020. u 08:27 sati.