- Evo ti dvije seljačke jabuke! – upada mi kolegica u sobu. Jedna od onih koja mi mentalno savršeno odgovara, konkretna i jednostavna, i vječito me hrani plodovima svojeg vrta.
Pružam ruke i kažem:
- Hvala! – s osmjehom koji poklanjaju djeca. Jer dijete sam sve dok mi ne dokažu suprotno.
- Nema na čemu! Vani je ova grozna magla, depresivno vrijeme! – uzvikne ona i na izlasku snažno zatvori vrata.
Prinosim jabuke licu, a one zamirišu sjećanjima.
Odlažem ih sa strane i promatram.
Male su, crvene, pjegave, s crnim točkama, poput staračkih ruku. Obasjane žućkastim svjetlom lampe nestvarno blješte uz sivi printer i bijeli telefon.
Sinoć dok sam s trga hodala prema kolodvoru, nakon što sam si kupila četiri knjige, i niti jednu od onih koje sam tražila, jedan čovjek mi je rekao u prolazu:
- Lijepo te gledati dok hodaš, ali žurim pa ne mogu više hodati iza tebe.
Možda sam konačno pronašla brzinu koja meni odgovara.
Zagrizam u jabuku, sočna je i bijela. Ostavljam tragove sjajila na njenoj kori i ona mi se šljokičasto smiješi. Trebala bih raditi, ali moje misli plešu i vrte se u krug kao mali vražići oko vatre. I puštam ih jer me vesele. I jer se zbog njih smješkam dok gledam u tu groznu depresivnu maglu kroz prozor.
Post je objavljen 16.01.2020. u 14:36 sati.