Sjedam u auto i vozim se kroz noć.
Kroz misli mi se vrti trosatna rasprava s curama na temu knjige Virginije Woolf, Vlastita soba, ali i na odnekud nadovezanu temu napretka čovječanstva i da li treba Zemaljsku kuglu isti tren potopiti i sve nas pobiti, jer je sve otišlo u pm, a ljudi su nesposobna i zla čudovišta.
I iznova se pitam kao i toliko puta do sada, zašto nisam uspjela formulirati svoje argumente preciznije? Zašto sam pod pritiskom tri raspravna protivnika povjerovala da nisam u pravu? Zašto vjerujem da drugi znaju više i bolje od mene? I zašto kao toliko puta do sada odlazim sa bojišta rasutih riječi s neumoljivim osjećajem – u pravu si, prespavati ćeš, provjeriti činjenice i složiti argumente, one nisu ni približno shvatile tvoje polazište i tvoju misao, jer gradimo na potpuno različitim temeljima.
*bias - pristranost, predrasuda, odstupanje, naklonost... viši pojam svega navedenog
One grade na negativnom stavu uljuljkane pasivnosti i nabacanih floskula:
- Svijet je otišao u pm.
- Dokle god se ljudi međusobno ubijaju čovječanstvo ne napreduje.
- Znam povijest, učila sam ju.
- Bijelci drže Afriku i zato se ona ne može razvijati.
- Govoriš o prvom svjetskom ratu, jer je to najrazvikaniji događaj glede broja ubijenih, znaš ti koliko ljudi se danas ubije u svijetu?
- Dokle god mali crnci moraju vaditi dijamante u Africi…
Pokušavam doprijeti do njih objašnjavajući da je povijesni razvoj civilizacija tekao različito po kontinentima i da se unatoč tome što kažemo da je Zemlja globalno selo, ipak ne možemo glede razvoja tehnologije, civilizacije i kulture promatrati kao jedinstvo. Pokušavam objasniti da u Africi crnci ubijaju crnce, a ne bijelci, i da su se ljudi oduvijek ubijali međusobno i uvijek budu, ali to ne znači da čovječanstvo nije napredovalo….
- Ne mogu vas natjerati da pospremite svoje krevete, ali ja ću svoj pospremiti. Vjerujem da stvari idu na bolje, vjerujem da imam utjecaja, vjerujem da mogu nešto napraviti, ja sam taj ćošak svemira na koji mogu utjecati, i ja ću svoj dio odraditi.
U nastalom procjepu tišine, tiha i povučena Suosjećajna kaže:
- Zapravo smo nezahvalni, nismo svjesni koliko nam je dobro.
Na što sve ostale počnu klimati glavama, potvrđujući da se ne sjetimo reći hvala na svemu što imamo.
I opet sam crna ovca, jer kažem:
- Ja sam zahvalna. Svaki dan. Svaka moja večernja molitva započinje sa – Bože hvala ti na svemu što je danas dobro prošlo, jer uvijek puno toga prođe u dobru.
Moje molitve su jednostavne, kažem – Bože hvala ti što imam krevet i sada ležim u njemu jer sam umorna ko pas, ili što imam krov nad glavom, jer vani pada kiša. Prije jela kažem, Hvala ti što imam za jesti, jer sam gladna kao vuk. Bog nije glup, ne trebaju mu cifraste neiskrene floskule, dovoljna je jedna riječ, jedan osjećaj i svijest da ništa od toga nije palo s neba.
Vodim se pitanjima – što mi je činiti? što mogu napraviti? koje knjige moram pročitati? koje ljude upoznati? s kime raspraviti pojedine teme? od koga mogu naučiti ono što ne znam?, jer sam gladna kao čopor vukova, žedna kao pustinja, u potrazi za mozgovima koje ću proždrijeti.
Promatraju me kao neku čudnu biljku, ispranu pozitivnim uvjerenjima, načičkanu zahvalnošću, prožetu djelovanjem, koja govori o samoobrazovanju, mijenjanju svijeta, i koja ih maltretira nečitljivim knjigama (tri od sedam nisu pročitale knjigu do kraja, knjiga ima 114 strana). Misle da sam idealist, sanjar, one pune sebe i svojih realnih viđenja stvari, glava zabijenih u pijesak.
I nisam Don Quijote ni Sancho Panza, ni imaginarno čudovište, nego jebena vjetrenjača. Pozitivna činjenica njedara punih energije u stalnom pokretu uvjerena da će ta šaka brašna koju dnevno sameljem nekome napuniti trbuh.
Post je objavljen 28.01.2020. u 12:21 sati.