Noć je, dijete duboko diše i izvlačim se iz kreveta. U dnevnom boravku palim lampu i dohvaćam Arhipelag gulag drugi dio.
U poglavlju o mangupima dolazim do pojma intelektualac i tko je zapravo intelektualac?
Solženjicin priča o sobi nakaza (kao o socijalnom modelu) gdje su bili mangupi, zatvorenici višeg položaja u hijerarhiji logorskog ustrojstva, među njima i on. Nakazama je smatrao zapravo samo četvoricu od njih šestero, uključujući sebe, jednog generala, jednog „generala“ i jednog neuropatologa Pravdina.
Pravdin je izrastao u kulturnoj sredini, sav njegov život je protekao u umnom radu, sve oko njega su bili obrazovani ljudi – a opet pitanje je da li je bio intelektualac, to jest neko ko poseduje ličnu inteligenciju.
Kako godine prolaze ja se sve više zamišljam nad tom reči – inteligencija. Mi se svi rado ubrajamo u nju, iako je sasvim izvesno da joj ne možemo svi pripadati.
Između redaka crnih tiskanih slova na požutjelom debelom papiru, moje misli odlutaju do prošlog vikenda.
Nakon mojeg opsežnog iznošenja biografskih podataka Virginije Woolf, Realna je jedva dočekala da ispali iz sebe:
- Dobro Ana, koji je tebi k… da nas maltretiraš ovakvim knjigama, bilo mi je kao da sam opet na faksu! Znaš ti koliko sam se tih feminističkih sranja načitala na faksu jer sam morala! Njen život je sto puta zanimljiviji od te knjige.
Naravno, Vlastita soba bila je moj prijedlog za čitanje, jer abecednim redom predlažemo knjige.
Vrijeme je protjecalo dok smo slušale njene izljeve frustracija knjigom i tjerale od sebe malu pseću štetočinu da nam ne ukrade kolače sa stola.
Realnoj moram priznati što je bar pročitala knjigu do kraja i zaista joj se posvetila, čak i citate izvadila. Tri od nas sedam nisu knjigu uspjele pročitati do kraja. Meni je trebalo skoro puna dva mjeseca za tih 114 stranica, jer sam ih čitala isključivo u lokalnoj birtiji po tri sata u komadu, naručujući jednu kavu za drugom i radeći bilješke. Izvadila sam toliko citata da sam praktički prepisala cijelu knjigu.
Realna je završila Filozofski fakultet, doduše talijanski, švedski i norveški, ne komparativnu književnost, međutim, dok slušam njeno mišljenje i kritiziranje sadržaja, čudim se. Zar fakultete ne biramo prema sklonostima nekoj temi ili znanju? Uostalom, ona niti ne radi u struci. Otkuda tolika nakupljena odbojnost?
Čitajući prvi dio Arhipelaga gulag osobito mi je zanimljiv bio baš dio gdje detaljno analizira Kazneni zakon Sovjetskog saveza. A isto sam se napatila na faksu, i trebalo mi je sto godina da završim, vjerojatno više nego njoj, i radim najdosadniji mogući pravni posao, pa ipak na pravnu tematiku ne reagiram s toliko negativnog naboja. Baš suprotno.
Vraćam se crnim tiskanim slovima i neuropatologu Pravdinu, nesigurnoj, izbezumljenoj i zalutaloj ovci Arhipelaga.
Ne znam kakav je neuropatolog bio. Mogao je sigurno biti i dobar, ali samo u neko učtivo i opušteno vreme, i to ne u državnoj bolnici nego u privatnoj ordinaciji, iza bakarne pločice na hrastovim vratima, uz melodično otkucavanje zidnog sata, gde ga ništa ne požuruje, gde ima samo svoju savest da sluša. Međutim, on je od toga doba dobro isprepadan, isprepadan za sav život.
Dalje u tekstu priča nam o Oračevskom, jednom od dvojce mangupa iz sobe koje nije smatrao nakazama, već prema njemu osjećao sklonost i divljenje…
Došao jednom netko i ispričao: sa sedmog sprata ispuštena je betonska ploča. Svima se dah prekinuo: „Da nije koga ubila?“ Samo Oračevski: „Da li ste videli kako se razbila, u kojim pravcima su naprsline?“ (Ploče su izlivene po njegovim crtežima, i on je htio da zna da li je dobro postavio armaturu.)
- Skupili se brigadiri i grupovođe po decembarskoj studi u kancelariji da se ogreju i prepričavali logorske. Ušao Oračevski, skinuo rukavicu s jednim prstom i, pobednički i pažljivo, izvukao iz nje na sto skočanjenog ali još živog, lepotana – leptira s narančastim i crnim šarama: „Evo da vidite leptira što je preživeo devetnaest ispod nule! Našao sam ga na jednoj tavanskoj gredi.“
I pomalo biva jasno. Nekad si bio šegrt kod krojača, kovača, klobučara..., danas smo šegrti Pravnog fakulteta, Ekonomskog, Građevinskog… i sva ta naša vrla obrazovanja nemaju nikakvu vezu sa inteligencijom ni majstorstvom. Moje sugovornice su sve visoko obrazovane žene, ali da li posjeduju osobnu inteligenciju je manje sigurno.
… Ako ne želimo da izgubimo ovaj pojam, ne smemo dozvoliti da mu opada vrednost. Intelektualac se ne sme određivati prema profesionalnoj pripadnosti i vrsti zanimanja. Dobro vaspitanje i dobra porodica također nisu zaloga da se postane intelektualac. Intelektualac je onaj čiji su interesovanje i volja okrenuti uporno i neprekidno prema duhovnom životu, i to ne pod prisilom spoljašnih okolnosti već često i uprkos njima. Intelektualca je onaj čija misao ne podražava druge.
Savjetujete mi vrćenje vlastitog tihog filma, pronalazak kvalitetnijeg društva, ali moji interesi su šaroliki, želim vidjeti cijeli Mjesec! A preda mnom se otkrivaju paralele u toku misli jednog Solženjicina i jedne Virginije Woolf.
Sada znam da se pisac ne sme potčinjavati osećanjima gneva, odvratnosti, prezira. Recimo da si se nekome u vatri usprotivio. Ti onda nisi toga saslušao, nisi došao do njegovog sistema pogleda. Izbegavao si nekoga iz odvratnosti - umakao ti je tebi potpuno nepoznat karakter, upravo onaj koji će ti ustrebati. Ja sam - na žalost prekasno – video da sam svoje vreme i pažnju uvek poklanjao samo onim ljudima koji su me oduševljavali, bili mi simpatični, izazivali u meni saosećanje, pa zbog toga i vidim društvo kao što Mesec vidimo: samo s jedne strane.
Woolf…
Pisat će bijesno, a mogla je smireno. Pisat će budalasto, a mogla je mudro. Pisat će o sebi a mogla je o svojim likovima.
…
Kad govorimo o romanopiscu, onda pod integritet mislimo na uvjerenje koje on pruža da je nešto istina. Da, osjećamo, nikada ne bih pomislila da je tako; nikada nisam upoznala ljude koji se tako ponašaju. Ali uvjerio si me da je to tako, da se tako zbiva.