Sestra izvlači djeda iz auta, nosi ga u kuću, ja grabim svoje dijete i ulazim za njom. Pregledavam sve prozore po svim katovima da li su dobro zatvoreni. U hitnji razmišljam što mi je činiti, kako zaštiti ukućane, gdje se sakriti. Izlazim pred kuću, kum sa još dvojicom presijeca kablove i vodove da ne bi došlo do eksplozija i požara. Kum je vedar i neopterećen, dok kiša pada horizontalno, a čudovišno veliki tornado već zalazi u našu ulicu. Vrh vrtloga prekiva cijeli grad, tutnji i bljeska plavo ljubičasto kao u filmovima apokalipse.
Budim se u gluho doba, a probuđeni um nastavlja rješavati situaciju, dok srce lupa u krletki od rebara. Izbacila bih sve nepotrebno iz špajze koja se nalazi pod stepeništem, ugurala deke i jastuke, dohvatila sve boce s mineralnom i nagurala najmilije unutra dok sve ne prođe. Stepenište je nosivi dio kuće, građene još onda kad se o potresima nije vodila briga.
Nakon što sam riješila problem, um pita – Zašto sanjaš tornado? Koju poruku mi podsvijest sada šalje? Na što me upozorava?
Noćas sam ubila boga u čovjeku koji me tlačio, kojeg sam poslušno slušala dok mi nije prekipjelo. Budni um prepoznaje lice jednog od uvaženih lokalnih pravnika. Ne važan detalj, važniji je onaj gdje nećaka šaljem da dozove pomoć – Dovedi tatu! – vičem za njime, iako mi pomoć očito ne treba, možda je otac potreban kako bi spriječio da doista ne ubijem tog čovjeka.
I jutros dok magla obavija duše mojeg grada, zagonetke više nema.
Bijes.
Čist u svojoj pravednosti.
Razoran u svojoj snazi.
I potpuno pogrešan kao metoda ili cilj.
Čini se da imam popriličnu količinu negdje svezanu lancima. Možda ću ga morati malo prošetati, zapravo ne možda, nego pod obavezno, šetati ga često, ali pomalo, udobrovoljiti ga, inače će mi se otrgnuti, izgristi nedužne, a pre lijena sam sanirati štetu u slučaju takvog razvoja događaja.
Post je objavljen 21.01.2020. u 09:19 sati.