srijeda, 02.05.2018.
Sjekira nije voda
- Imam dvije sjekire u spavaćoj sobi. – odgovaram Mirni.
Sjedili smo na našoj terasi, pala je noć, dijete spava, a iz svih tegli proviruju krvave glave pelargonija. Mirna je pitala društvo što bi napravili da noću čujemo kako nam netko kopa po kući. Naime, razgovarali smo o pljačkama koje su zadnjih godina učestale po kvartu. Na moj odgovor svi su se nasmijali. Zapravo sam potpuno neduhovita osoba, samo iznosim činjenice, ali činjenice su ponekada drugim ljudima smiješne.
Prvu sjekiru mi je poklonio muž. Za rođendan, prve godine kad smo prohodali. Umjetnik u duši kakav je, dao je ugravirati moje ime u oštricu, izrezbario je dršku i napravio posebnu kutiju sa crnom baršunastom unutrašnjosti za nju. Naoštrio ju je kao britvu, ali zbog umjetničkog dojma odmah je bilo jasno da je potpuno neupotrebljiva, osim za staviti na zid. Vjerojatno sam tada zaključila da je on pravi.
Sjekira nije voda.
Tjednima prije toga žalila sam se Filipu kako je moj otac mojem bratu napravio i poklonio sjekiru, a po pravu prvenstva rođenjem trebala sam prvo ja dobiti sjekiru, a tek onda deset godina mlađi brat. Postupak mog oca pogodio me poput šamara.
Međutim, sin je sin, a kćer je kćer. I nikada kćer neće biti sin. Mogla sam s njime mijenjati ulje na autu, zabijati kaplaje na krovu šupe, miješalica i ja najbolji prijatelji, savršeno poslušna i puna poštovanja, ali kćer nikada neće biti sin.
Danas taj sin ne razgovara s ocem, taj sin sada ima bijele mekane ruke, radi u programerskoj firmi, nakon pet godina studiranja još nije bakalar, doveo je curu u kuću, pa dijete. Djeca što imaju djecu. I začudo time samo još učvrstio svoj položaj, jer sada sin ima sina, i zastava je osigurana.
Jednom kad sam pričala s ocem o tome, otvoreno sam rekla kako je pogriješio s izborom nasljednika, vođe obitelji. Meni je sada svejedno, već sam se usmjerila u druge vode, izgradila svoj brod, ali moglo je biti drugačije, snovi mojeg oca nisu se morali raspasti tako brutalno. On mi je rekao:
- Prezime je poput zastave, ljudi se okupljaju oko zastave. – udala sam se, promijenila prezime i očito se obitelj neće okupljati oko prezimena mojeg muža.
- Shvatila sam. – odgovorila sam mu, i više nismo o tome pričali.
Međutim, razmišljajući kasnije ostala sam pri svome, pogriješio je. Nije dovoljna samo zastava, važno je i tko ju nosi. Moj brat je previše balav i previše slab da bi se okupljali oko njega, on još nije svoj čovjek, i pitanje da li će i kada biti. Zastave ne mogu nositi bijele i mekane ruke. Međutim, ništa od toga nije presudno, presudno je što on niti ne želi nositi tu zastavu. On rezonira nekom drugom melodijom, koja nije niti dobra niti loša, već njegova. Moja je bila kompatibilna s očevom... ali sin je sin... I tako kao što je jednom naša susjeda Ličanka rekla svojem sinu kad ju je pitao za cvijeće, a ona već bila stara i bez snage:
- Ono što je bilo toga više ni.
Moj otac je oduvijek imao ideje, ideje o našoj obitelji i kako bi utopijski to trebalo izgledati. On bi se pomalo povlačio, sin bi preuzimao, kćeri bi se oslanjale na pomoć sina, baka bi čuvala unuke. Nažalost, niti jedna ideja mog oca nije se ostvarila. Skršene su nemilosrdno neminovnošću naše ljudske gluposti.
Možda je moglo biti drugačije, a možda i nije. Možda je baš moralo biti ovako. Možda to nema nikakve veze niti s mojim bratom niti sa mnom, nego s lekcijama koje je život pripremio za mog oca. Krvožednim lekcijama čiji popis je sastavljen prilikom njegovog rođenja.
Nakon što sam rodila, otac mi je napravio sjekiru. Malo sječivo, oštro, dugačka drška, s metalnim zubom na kraju pa može služiti i kao štap za planinarenje. Dobila sam svoju sjekiru, prekasno da bi se brod spasio, ali drške dovoljno čvrste da se na nju još neko vrijeme oslonimo brat i ja.
Sjekira nije voda.
02.05.2018. u 09:38 •
9 Komentara •
Print •
#
