Poput zalutale jeseni, jutro je osvanulo maglovito i svježe. Trava otežala od rose, polegla pod težinom svojih sokova i prosutog biserja. Miris vlage i skrovitosti u mislima, a boje divno nestvarne kao akvarel.
Ne volim poeziju. Zapravo, „ne volim“ je krivi izraz. Nemam vremena za poeziju.
Poezija traži vrijeme, obrnuto proporcionalno broju riječi u pjesmi. Uz vrijeme, potrebno je posebno stanje duha, spremnost na uranjanje i otvorenost za oslikavanje vizija na platnu svoje duše.
Tko danas ima vremena za to? Čitamo bez razumijevanja mudre izreke na fejsu, reklamne panoe dok se vozimo autom, gledamo, ali zapravo ne vidimo, čitamo ali ne pamtimo. Lakše mi je pročitati roman od 500 strana nego jednu pjesmu od tri kitice. Iako i romani skrivaju svoje pjesničke slike unutar radnje, ipak je radnja ta kojom si opravdavam gutanje i trčanje kroz tekst, dok pjesma poput ljubavnice traži potpunu posvećenost i davanje na par sati. Rijetko kada se upuštam u tu avanturu.
Čak i kad se čovjek nađe s druge strane pera, priča je slična. Mislim da je teže napisati dobru pjesmu nego dobar roman. Stoga se rijetko upuštam i u tu avanturu.
Kome onda padne na pamet ideja slati me na radio kako bih čitala svoje pjesme? Meni ne, ali mojoj kolegici da. Ona poznaje ljude, a ljudi su skloni izaći u susret mojoj kolegici. I tako se, ni luk jela ni luk mirisala, nađem u studiju sa slušalicama na glavi i mikrofonom pred sobom, premrla od straha i treme.
Koja li je uopće svrha života nego pobijediti svoje strahove?
Moje prirodno stanje je samoća. Kao priučeni ekstrovert, u prijevodu introvert kojeg su godine suživota sa ekstremnim ekstrovertom prisilile na usvajanje prihvatljivih društvenih obrazaca ponašanja, imam užasnu tremu od bilo kakvih javnih nastupa. Kategoriju javnih nastupa tumačim široko, pa tako u nju ulazi i radnja - podignuti slušalicu i rezervirati termin kod zubara. I baš zato, nikada ne bježim od prilike da tom svojem strahu zadam udarac. Pričanje o seminarskoj radnji pred cijelom dvoranom na faksu, održavanje predavanja o muško-ženskim odnosima u prostoriji punoj muškaraca i žena, ili kao jučer sudjelovanje u radijskoj emisiji i čitanje vlastite poezije.
Izvana se moja nezvoza u pravilu ne primjećuje. Na faksu su mi kolege uvijek govorili kako izgledam smireno i staloženo dok čekam ispite, međutim, istina je da sam prije toga bila na WC-u s proljevom. Pa tako i jučer, izvana sam bila pristupačna, vesela i razgovorljiva osoba, čitala sam pjesme polako i sigurno, dok sam iznutra umirala, srce u gaćama. Jedva sam čekala sakriti se u neku rupu i procesuirati što mi se upravo dogodilo.
Imam jedno novo iskustvo, a mojem strahu dodana je nova karika na lanac.
Svaka naša radnja, svaka naša izgovorena riječ je sjeme koje smo bacili, ne znajući na kakvo će tlo pasti i kakvim plodom uroditi. Jučer sam posijala mnogo sjemenja, posvađala sam se s mužem, dogovarala kupoprodaju vikendice, prodala svoj zadnji uradak akrilnih boja na platnu, pokazala nećacima kuglični ležaj i upozorila brata da ne smije dirati u tuđu svetinju samo zbog svoje zabave. Vikend čiju reprizu ne priželjkujem, a tjedan koji je počeo smiješi mi se licem sve samo ne blagog i ugodnog izraza.
Sjeme će klijati, a plodovi će me pogoditi kad ću to najmanje očekivati. Neću biti spremna, nisam bila ni jučer. Nije poanta u spremnosti, poanta je u nebježanju.
Post je objavljen 14.05.2018. u 10:12 sati.