Zrela sam za godišnji odmor. Zrela kao kruška. Ma što govorim, već sam fermentirala, tko bi zagrizao u mene dobro bi se napio. Da mi je sada jedna dobra ljuta. Kvragu, ni piti ne smijem, dijete u jutro ne pita da li si mamurna ili ne. Kao što ne pita niti da li si umorna ili ne, niti da li bi rado piškila sama bez da me gledaju te plave oči i pitaju:
- Mama, ta ladiš?
Sve mi se prosipa kroz prste, trebala bi mi jedno tri dana intenzivne njege, a onda tri dana mračne komore pa tri dana ležanja na suncu. Nakon toga možda bih se opet mogla fokusirati.
Zdrava sam kao drek, kako se to izvoljeva izraziti moj muž. Internistica je bila nešto pristojnija u svojem izričaju pa je rekla da je sve u redu, ... samo ste anemični, zalihe željeza su vam niske.
Zdrava kao drek i spremna puknuti kao kokica. Danas su mi usporedbe zadivljujuće originalne i živopisne.
Sistematski je iza mene. Isprepipali su me, ispikali, zavirili gdje treba i gdje ne treba, premazali me onim gelom za uzv od glave do pete, da bi mi na kraju rekli što znam od osnovne škole, fali mi željeza. Iako moram priznati, svi su doktori i doktorice bili krajnje ljubazni i profesionalni.
Doduše, jednom od doktora sam vjerojatno ostavila gorak okus u ustima. Pitao je u šali, dok mi je pregledavao abdomen:
- Nema posla, ha? – misleći na moju struku i radno mjesto, što je bilo toliko apsurdna pomisao da ju moje moždane vijuge nisu povezale s mojim poslom, već podigle na višu razinu generalizacije stanja u Hrvatskoj.
- Ima posla u Hrvatskoj, samo ljudi ne žele raditi. – trenutak je šutio, pa rekao.
- Niste me razumijeli, mislio sam na vaš posao, šalio sam se.
Kanije mi je kolegica, koja je bila prije mene na redu, rekla da je njoj ispričao kako ima pet ponuda za odlazak iz Hrvatske. Tek mi je onda sinulo. Čovjeku koji ima posao i plaću par tisuća veću od moje, i koji se dvoumi da li napustiti Hrvatsku, rekla sam – ... ljudi ne žele raditi.
Riječ je o nečemu što tvrdim upornošću mazge već mjesecima svakome tko želi slušati. Tvrdim, jer to proizlazi iz mojeg radnog i osobnog iskustva. Azilanti bez znanja jezika i bez rodbinskih veza pronalaze posao u roku par mjeseci, dok naši ljudi sklapaju sporazumne otkaze ugovora o radu na neodređeno vrijeme (držala sam te dokumente u rukama), ako ćemo o NKV i SSS, a ako ćemo o VSS, svi moji kolege s faksa su zaposleni, svi vježbenici koji su prošli kroz moje ruke su se zaposlili.
O da, znam, nisu to poslovi koje sanjamo, plaće koje želimo, uvjeti koji bi nam odgovarali, to nije predmet moje tvrdnje. Moja tvrdnja je – U Hrvatskoj ima posla, samo ljudi ne žele raditi.
Niti ja ne želim raditi. Želim otići na godišnji odmor od svojeg života. Pobjeći poput najveće kukavice, pobjeći od svojeg glupog mozga, svojih glupih planova, svojih je... obveza, rodbine, pranja veša, ribanja wc-školjki i brisanja je... prolivenog mlijeka.
Da sam bar u pms-u, mogla bih sve svaliti na to, i reći samoj sebi za dva dana bit ćeš kao nova. Ali nisam.
Danas čak ni je... pisanje ne pomaže.
Ma znam u čemu je problem... fali mi željeza...
Idem zabiti zube u neku kovanu ogradu!
Post je objavljen 07.05.2018. u 09:17 sati.