četvrtak, 26.09.2019.
Ritam grada
Pronašla sam Ritam grada.
Penjem se vijugavim stepenicama, odlažem poklon na šank i čekam konobara. Pitam ga za rezervaciju na ime moje prijateljice dizajnerice. Došla sam prva, iako kasnim preko pola sata. To mi odgovara. Uvaljujem se fotelju i naručujem piće. Smirujem puls od hodanja, proučavam nepoznati prostor, procjenjujem okolinu. Ljudi je malo, još je rano za gužvu, iako moje dijete već spava, a i ja bih da nije upao taj poziv na rođendan.
A onda ju ugledam kako dolazi sa hrpom balona. Kraj beskrajno dugog šanka hoda jedna od najljepših žena koje poznajem, crne kose, vitkih nogu, crveni sako na vruće hlačice, visokih jagodica i blistavog osmjeha. Grlimo se, ljubimo se, predajem joj bocu Baileysa.
Iza nje se pojavljuje Viđenje, i dok me ona upoznaje sa svojom prijateljicom, meni zastaje knedla u grlu. Ime sam zaboravila, lice nikada. Gledam ju opčinjeno, poželim se utopiti u njoj, dotaknuti ju, oteti ju i ponijeti doma, nikada ju više ne izgubiti, ali gungula oko odlaganja stvari i naručivanja pića me vrati među žive.
Ubrzo dolaze i druge žene, djevojke, jedna trudnica, niti jednu ne poznajem od prije. Jednu znam sa Instagrama, ali me iznenadi koliko je visoka uživo, što je moja uobičajena reakcija kad naiđem na djevojku višu od sebe.
Sudjelujem u beznačajnim razgovorima sa puno smijeha i bez ikakve veće vrijednosti. Po potrebi sam vrhunski ekstrovert. Klub se puni ljudima, pleše se salsa. Veseli me vidjeti mlado i staro na podiju. Za slušati cajke moraš biti pijan, za slušati tehno moraš biti nadrogiran, za plesati salsu, samo moraš znati korake.
Pogled mi cijelu večer bježi prema viziji čistoće, djevojci deset godina mlađoj od mene, odjevenoj u bijelo, poznatih kretnji, poznatog hoda, veganka s licem moje sestre, s najljepšim osmjehom na svijetu. Hedonist u meni širi pore, rijetki su trenutci kad s toliko utjehe mogu disati i uživati.
Pridružuju nam se i neki momci. Mršavi dječaci, doduše jedan starijeg pogleda. Prijatelji moje prijateljice sa tečaja salse. Dinamika grupe se pomalo razbija, stvaraju se grupice. Moja aktivnost prestaje, više nije potrebna. Pretvaram se u pasivnog promatrača.
Primjećujem da je drugima neugodno kad ostanu bez sugovornika pa se hvataju mobitela, da ne bi bili sami, da ne bi bili izloženi dosadi. Meni nikada nije dosadno. Promatranje ljudskog ponašanja je previše dojmljivo. Moj pogled je otvoren, ne skrivam svoje zanimanje.
Momka starijeg pogleda zaskočila je jedna od djevojaka, stalno mu nešto priča na uho, njen govor tijela je dirljiv, znakovit, skoro napasan, dok njegov pogled priča neku drugu priču. Pristojan je, sluša ju, ali gleda mene. Pogled privlači pogled, zakon fizike.
On ne zna da sam samo gledatelj u publici, mamolog koji proučava ponašanje sisavaca u prirodnom staništu. Doduše, neoprezno se izlažem predmetima proučavanja, dovodim se u situaciju da postanem dio eksperimenta.
Dječaci mi čak u nekom trenutku pokazuju osnovne korake salse i bachate, a s prijateljicom dogovaram da u listopadu s njom krenem na tečaj. Salsa zapravo nije ples koji me zanima, ali kao da je važno s kojim ću krenuti dok ne pronađem onaj koji odgovara ritmu mojih kukova.
Vrijeme prolazi. Klik. Osjećam da je došao trenutak za odlazak.
Koji roditelj ne zna za blagodat korištenja vlastitog djeteta kao neopovrgljiv izgovor kad žele ići doma?
Napuštam Ritam grada.
Prošlo je jedan u noći. Hodam uz Zrinjevac prema pothodniku. Zrak struji prema meni i rasklapa suknju. Kod mene nema slučajnih razotkrivanja, pokazujem točno što želim i u kojoj mjeri želim.
U susret mi dolazi nepoznati momak na biciklu:
- Ugodnu večer želim. – pozdravlja me u prolazu.
- I ja tebi. – uzvraćam s osmjehom.
Pothodnik je prazan.
Na izlazu vidim čistača, stariji gospodin. Razmišljam o njegovom radnom vremenu i doživljajima u gluho doba noći dok mu se žustrim korakom približavam. Spremna sam ga pozdraviti. Kao u planinskoj pustoši kad naiđeš na drugog planinara, pozdravljaš stranca kao prijatelja. Međutim, čistač ne očekuje biti viđen, spušta glavu i okreće mi leđa. Trenutak je prošao. Previše planinara prošlo je kraj njega bez pozdrava.
Ova večer bila bi ravna crta, da nije bilo onog lica, Veganke s osmjehom moje sestre.
26.09.2019. u 10:13 •
20 Komentara •
Print •
#
