utorak, 17.09.2019.
Problem
Ulazi socijalna radnica i iznosi mi određeni problem, ali me dakako, po običaju ne izvijesti o svim relevantnim okolnostima, pa s obzirom na dobivene informacije, dajem opće upute i mišljenje glede tog problema.
U idućem trenutku, kolegica pravnica iz sobe kaže:
- Koju si ti školu završila? …– i gleda me svojim snishodljivim stavom šmrkaća oblaka.
- Prekini, nemaš više puno kredita kod mene za takvo ponašanje! – režem ju u pola.
- Reci mi, molim te, koju si ti školu završila? … - ona pokuša ponovno okrenuti na svoje, ali kod mene to danas ne prolazi.
- To što radiš je direktno, neposredno vrijeđanje mene kao osobe, i zato te molim da prestaneš s takvim izjavama. – gruba sam, i riječi mi klize s usana lakoćom ravnodušne sigurnosti. A moje „molim te“ izlazi iz nadmoći kulture, ne iz podložnosti.
Socijalna radnica se smješka, veseli ju što konačno netko pere moju kolegicu iz sobe, jer inače svi to rješavaju sa „hihi haha“, ubacuje svoje komentare u našu razmjenu, ali ne obazirem se previše na nju.
- Gle, ovo je pravni problem i moramo se razgovarati kao pravnici… - pokušava opet igrati na kartu koju nikad nema u rukama.
- Ti se ne razgovaraš kao pravnik. – ova točka je tik prije glasnoće koja zahtjeva uskličnik u tekstu, te savršeno predstavlja odrješitost kraja rasprave.
Ubrzo ipak dobivam dodatne informacije glede problema, koji je čini se eskalirao dok sam bila na godišnjem odmoru, pa socijalnu radnicu s adekvatnim uputama upućujemo van sobe.
Znam, pričat će se da smo se posvađale, hodnici će brujati. Neprovjereno i netočno. Ovo nije bila svađa, samo ispravljanje leđa, zauzimanje prostora, postavljanje granica.
U tuđe ne diram, ali prostor koji zauzmem je moj i njega ne dam. Bez osjećaja. Volim odnose bez osjećaja, ima ljepote u pravilnosti kojom ih možeš oblikovati.
Kolegica započne priču o tom problemu i kako je ona zaprimila poziv i o prijetnjama tog čovjeka, i žao joj je ako me uvrijedila, ali taj problem zahtjeva djelovanje takvo i takvo…
Klimam, potvrđujem, slažem se s njom oko problema.
Pauza.
Pa započne kako je nova šefica u redu, kako ne donosi odluke bez provjeravanja, kako ne djeluje samo na temelju prijave nekog radnika na ponašanje drugog radnika, nego je zbilja korektna, za razliku od prošle šefice…
Klimam i ponavljam kako se slažem s njom, jer se doista slažem, i znam zašto mi to sada priča, jer zna da mogu otići i požaliti se na nju (što meni ne pada na pamet, ne trebam nikoga da mi rješava moje odnose s ljudima), i jedino me jebe što ju sada moram slušati dok se sama ne opere preda mnom, a meni tak svejedno, ali znam da njoj treba pa slušam i klimam i čekam da ju prođe.
Pauza.
Pa opet.
Klimam.
Začudo, nakon još jedne pauze, ona dodaje:
- Znaš zašto ti govorim ovo sve, zato što nam ne treba da probleme pred nju iznosimo.
- Mi nemamo problem. – umirujem ju.
I doista ga nemamo.
Ja imam problem.
Problem što sam pola života Boga molila da mi da strpljenja i razumijevanja, i da me nauči voljeti. Pa sam dobila što sam tražila.
Pod hitno moram promijeniti molitvu.
Nešto u stilu : „ Daj mi mira i tišine, a može i nekog lika koji će znat što sa mnom, ali u kratkim valovima, između lika/likova molim dugačke intervale mira i tišine. „ Ovo je samo radna verzija. Opasne su te molitve, treba ih jako pažljivo formulirati, inače se obiju o glavu.
Jebalo me strpljenje, razumijevanje i stockholmski sindrom.
Ova točka označava rezigniranost, apatiju i čuđenje nad vlastitom glupošću.
17.09.2019. u 14:37 •
7 Komentara •
Print •
#
