Vikend.
Kuća odzvanja. Spuštam se u prizemlje, ako zatreba dodatni miritelj da se nađem u žarištu.
Međutim, situacija je pod kontrolom.
Odlazim u majčinu sobu. Prazna je. Majčina spavaća soba je ujedno i radna soba i knjižnica. Veliki bračni hrastov krevet odvojen je i zakriljen policom s knjigama koja se proteže od stropa do poda. Opusi Junga, Krleže, Freuda, Prousta kao i serijali koji su se prodavali uz Večernji i Jutarnji list, ispunjavaju police.
Zavlačim se u jazbinu. Sjedam na krevet, a onda legnem dok su mi stopala i dalje na podu.
Cijeli dan jedva držim bradu iznad vode. Odradili smo jedan ručak u gostima. Još treba odraditi jednu večeru u gostima. Smijanje, druženje, veselje.
Kad su pitali Hulka koja je njegova tajna rekao je:
- Ja sam uvijek bijesan.
Moja tajna je - Ja sam uvijek tužna.
Zatvaram oči, suze klize niz sljepoočnicu, iza ušiju i skupljaju se na potiljku.
Odjednom netko sjeda na moja koljena, liježe na mene i spušta glavu na moj trbuh.
Nećak Pavao.
Nakon toga premješta se okomito na mene, naslanja glavu na moju zdjeličnu kost i gleda filmiće na tabletu.
Bez riječi.
Opet zatvaram oči. Ali eto već Vanje i Mutimira iznad moje glave, veru se po krevetu, Vanja gnijezdi glavu pod mojom bradom, a Mutimir se penje po meni. U idućem trenutku šogorica sjeda kod uzglavlja i prepričava mi neku zgodu s klincima, a Karlo se nađe uz rub iznad moje glave.
Zatvaranje očiju postaje besmisleno. Nadam se da tragovi suza nisu vidljivi.
- Što radite svi tu? Tetka Ana je tu došla tugovati. - čujem glas svojeg brata na procjepu između zida i police. Očito je u nekom prijašnjem trenutku prošao i vidio me.
- Kad sam ja došla već su svi bili na njoj. - kaže šogorica.
- Onda evo i mene. - i moj stokilaš od brata uvalja se meni s desne strane.
Moj muž se pojavljuje na procjepu sa vodilicom za kablove u rukama.
- Pa dobro! kak ste su se sada svi ovdje stvorili... - nemoćno uzdahnem kroz smijeh.
- Još nam stari đed fali... - kaže šogorica.
- Prenizak mu je ovaj krevet, ne bi mogao sjesti. - kaže buraz.
- Ma on bi se sjeo na stolac na prolaz...
- Oooo djede... - počne dozivati Karlo.
- Mali šuti, da ti nije bilo ni u primisli!!! - zaustavljam ga.
Smijemo se.
Jedan po jedan odlaze, prvo najmanji pa odrasli za njima.
Ostajemo Pavao i ja. Prolazim rukom kroz njegovu kuštravu smeđu kosu i gledam strop.
Bez riječi. Bez suza.
U mojoj obitelji nema ničega idiličnog. Biseri koje vadim iz mulja i poliram svojim riječima kako bih život pamtila ljepšim nego što je, ujedno su olovni utezi koji me drže među živima.
Post je objavljen 30.09.2019. u 08:33 sati.