Dnevnik toka misli
četvrtak, 19.09.2019.
Ostaci ostataka
- Jesi pripremila rakiju? – pita me mama, dok šest metara duga prikolica ulazi kroz uski prolaz do stražnjeg dijela dvorišta, a povici „Dobra! , Ide!, Vozi!“ odjekuju zrakom.
- Nisam… - odgovaram, a mali crv panike uspinje se grlom. Mislila sam na sve, ali rakija mi nije bila ni na kraj pameti. Stol je složen, lijep kao slika. Hrana, gajba, vino, mineralna, čak sam i coca colu kupila neka se nađe, iako to nitko ne pije, i na kraju padnem na osnovama. Majka je dakako s lakoćom riješila nastalu kriznu situaciju, a onda je mlada domaćica grlila staru domaćicu zahvalnom toplinom pruženog savjeta i vodstva.
Toga dana nakon tri proloma oblaka, osvanulo je konačno tri sata kobaltno plavog neba. Jedanaest hrastovih planjki, četiri metra dugačke, 8 cm debele, skoro pola metra široke, i svaka preko sto kila teška, pronašlo je svoje mjesto uz stražnji zid šupe. Tamo gdje je otac davnih godina za njih predvidio mjesto.
Osam muškaraca, muž, njegovi prijatelji i moj brat, prašnjavi i blatni, sjede po okviru prazne prikolice, i odbijaju ući u kuću. Mladoj domaćici ide para na uši, jer čemu trud oko stola, hrane i finog servisa, kad oni ne žele ni zaviriti da ga pogledaju. Kratko preračunavanje rute i sve iznosim van u blatno dvorište. Rakiju nisu takli ( nije ni važno, što mora biti mora biti, i ničeg ne smije uzmanjkati), zato su gajbe naglo smršavile, mačke su se skupile niz vjetar i mirisale hranu, a djed se uspio sa svojih šest nogu dovući među ljude.
Jesenski poslovi, seljanka u duši.
Karakterne crte gena teško se mijenjaju. Naslijedila sam ih sve.
Kad netko legne odmoriti se, moj djed bi govorio:
- Diži se, ucrvat ćeš se!
Sad mi njega podbadamo:
- Prespavao si cijeli posao. Ma da si bar spavao. Glumio si da spavaš kako bi se izvukao!
A on se smješka, mislim da mu je drago.
Moja majka je uvijek sve tjeskobe, tuge, boli i brige rješavala radom. To je vjerojatno jedini savjet koji ću od nje pamtiti i koristiti – „Radi nešto!“
Na tragu majčinog savjeta i mojeg postojanja, nedavno sam naišla na citat Lady Di, - "Na kraju dana ljudi misle da je muškarac jedini način na koji se možete samorealizirati. Za mene je to oduvijek bio rad.“
Par dana kasnije, dolazim do djeda sa blokom i pisaljkom. Ako ću već svojem djetetu uvaliti hrpu nepotrošive hrastovine, bar da joj mogu ispričati priču koja ide uz nju.
- Sjedaj! – vičem da bi me čuo, hrastov stolac već mu je podmetnut iza koljena.
Majka sjedi na jednom kraju radnog stola i priprema nastavu „za život“, brat za svojim čudovištem od kompjutora što svijetli kao gay parada na drugom kraju, ja se uvaljujem u kauč ispred police s knjigama, a klinci upadaju i ispadaju iz sobe u nepravilnim valovima. Kao u filmu Ja, Robot, kad se Will Smith pita zašto roboti u kontejnerima stoje zbijeni jedni uz druge, tako se i mi nekako uvijek zguramo u jednu prostoriju kao da kuća nema dovoljno katova i soba.
- Djede, pričaj mi o hrastu. – započinjem.
- Kojem hrastu? – za mene postoji samo jedan, za njega cijeli život hrastova.
- Pa o ovom što smo ga prevezli u dvorište. Kada je srušen, koliki je bio, što je sve napravljeno od njega? – policijsko ispitivanje.
- Aaa, da… da. Bio je tako veliki da je cijela njegova krošnja bila iznad ostatka šume. Rastao je u Marčevom jarku, kod Bjelovnice, kad prođeš borove, a prije izvora… Rušen je prija ovog rata... – počeo je djed.
- Jesam li bila rođena već? Mislim, da li je rušen prije mog rođenja, prije '85? – pokušavam dobiti precizniji odgovor.
- Može biti… moguće, ne znam točno, ali sigurno nakon ’77, tada mi je otac umro. – ono što se meni čini krajnje širokim rasponom, za njega je sasvim pristojno i dovoljno precizno smješten događaj unutar njegovih devedeset godina.
- Promjer je bio veći od jednog metra, to znam jer smo ga morali tesati da bi u pilani mogao ući u ležeći gater. Dobiveno je četiri puta po četiri metra planjki, što će reći, da je imao šesnaest metara dužine čistog debla prije krošnje. Prije rušenja sam ga pokušao prodati, ali nije mi se svidjela cijena, pa sam odustao. Reko neka još raste, ali onda smo ga ipak odlučili rušiti. I ovako već nije bilo pilane koja ga je mogla primiti.
Oduvijek se u selu pričalo da moji djedovi ništa ne mogu prodati, samo mogu kupiti tuđe.
- Ne znam više što je sve rađeno od njega, jer sam i druge hrastove rušio prije njega, ali on je bio najveći i zadnji kojeg smo rušili. Bilo je još tridesetak drugih doraslih u to vrijeme, ali njih su Srbi u ratu posjekli i odvezli. Sve smo radili od hrastovine, štokove, prozore, vrata… na vikendici na moru, na mojoj kući, na ovoj kući, onaj stol u blagovaoni, ovaj stol… – i pokazuje kvrgavim šakama prema radnom stol koji se proteže širinom cijele prostorije.
- A što je napravljeno od one bukve, imam fotografiju srušene bukve na kojoj sam kao dijete? – i pružam djedu album.
- Položili ju. Ispalo je dvadeset i osam metara drva za ložit. Ništa nisam radio od bukve, zašto i bi kad smo imali hrastovine.
Ostatci ostataka još su tu. Hrastovine još ima. Još uvijek radimo od nje, ali umiješale su se i druge vrste. Prenosimo u naslijeđe i neke nove gene.
Promatram fotografiju, moja mala čupava glava još hoda zemljom, sve ostale su preselile. Pitam se kada će meni biti dopušten odlazak. Bog kad uzme svoje pero u ruke, ne pušta dok ne zapiše i posljednju misao.
