Vani je još mračno. I hladno.
Pokušavam poredati moždane funkcije u suvisli redoslijed kad ulazak kolegice socijalne radnice navješćuje atipični početak radnog dana.
Prvo nagovara kolegicu pravnicu do mene da ide s njom na teren u problematičnu udomiteljsku obitelj, ali ova odbija. Onda nagovara mene. Mene ne treba nagovarati. U konkretnom slučaju pisala sam četiri rješenja o smještaju u zadnjih godinu i pol. Imam veze s predmetom, to mi je posao, ako trebam ići, idem.
Ona se ozari od veselja i počne planirati kavicu na pola puta.
- Dobro, a koja će biti moja svrha na terenu? – pitam.
- Ma joj, oni su komplicirani, imaju i dobermana…
- Gle, neću glumiti policajca tamo samo zato što mi nije problem sresti dobermana na cesti, zašto me trebaš?
- Moram imati svjedoka, a i da pravno objasniš udomitelju o čemu je riječ.
- U redu. Koliko nas dugo neće biti? - pitam, jer takvo korištenje radnog vremena kod mene nije planirano. Zapravo rijetko do nikada idem na teren. Moj posao je kvariti oči za ekranom.
- Jedno dva, dva i po sata. - cvrkuće ona.
- Donesi mi taj predmet da se podsjetim o čemu je riječ.
Otvaram košuljicu, uložena je žalba, ovo je već druga u nizu. Ujedno otvaram bazu podataka pa slažem redoslijed događaja u glavi, radnje koje su potrebne, svrhu koja se želi postići tim odlaskom na teren, a onda kako nemam iskustva odlazim do voditeljice odjela koja je ujedno i nadležna za udomiteljske obitelji, kako bih se kod nje dodatno informirala o toj obitelji i pristupu.
S obzirom ona predlaže drugačiji pristup, pozivam i kolegicu čiji je to slučaj da skupa o svemu porazgovaramo.
Pretresemo sve i dogovorimo što i kako je najbolje.
Pet minuta nakon što opet sjedim za svojim radnim stolom pokušavajući se dokopati kojeg gutljaja kave, i obaviti bar nešto prije planiranog odlaska, ponovno ulazi kolegica socijalna radnica i kaže:
- A što si ti išla njoj govoriti kamo mi idemo? Ne trebam ja savjete mlađih kolegica, ja znam što radim i kako to riješiti!
Gledam ju u čudu. Voditeljica odjela ima bar petnaest godina radnog iskustva, možda je mlađa od ove, ali baš i ne jako puno.
Opet sam napravila neku pogrešku u proceduri. Baš me 'oću te pogreške. Kako meni uspijeva upasti u takve glupe situacije gdje ono što je za mene nužni i normalni redoslijed radnji u obavljanju posla, ispadne da ... nemam pojma što… igram igre, mutim nešto, želim naškoditi kolegici i prikazati ju da ne zna što radi? Koji k… sam pogriješila?
- Ja nisam otišla kod mlađe kolegice, ja sam otišla kod voditeljice odjela i nadležne socijalne radnice za udomiteljstvo. Otišla bih i do šefice i bilo koga drugog od koga mogu dobiti dodatne informacije i savjet. – objašnjavam svoj postupak.
- Zašto ti nisi htjela ići sa mnom, mogle smo to potajice izvesti? - obrati se ona drugoj pravnici.
- Potajice? O čemu ti? Kod mene toga nema, kod mene je sve transparentno. Trebamo raditi kao tim. - ubacujem se, jer za glupe uredske začkoljice nemam ni talenta ni sluha.
- Ma dobro, ali meni ne trebaju savjeti mlađih. To je moj slučaj, i znam kako ga riješiti. – nitko nije rekao da ga ne zna riješiti, ne znam zašto se brani. Doduše, predmet sam za sebe očito priča drugu priču.
- E pa meni trebaju savjeti, ja sam ovdje među mlađima i meni trebaju. – kažem, a onda uspijevam pomalo objasniti moje razloge postupanja i ona odlazi.
Pitala bih za mišljenje i kolegicu koja ima nula radnog iskustva, ako ništa u edukativne svrhe, ali tko zna, možda bi to dijete imalo i dobru ideju, svježi mozak s fakulteta, a kamoli ne starije od mene.
Na kraju nismo otišle. Neka zavrzlama oko službenih auta, a i počela je kiša padati.
Tko bi htio piti kavu po tako ružnom vremenu?
Post je objavljen 03.12.2019. u 08:20 sati.