Dnevnik toka misli

utorak, 03.12.2019.

Ružno vrijeme


Vani je još mračno. I hladno.

Pokušavam poredati moždane funkcije u suvisli redoslijed kad ulazak kolegice socijalne radnice navješćuje atipični početak radnog dana.

Prvo nagovara kolegicu pravnicu do mene da ide s njom na teren u problematičnu udomiteljsku obitelj, ali ova odbija. Onda nagovara mene. Mene ne treba nagovarati. U konkretnom slučaju pisala sam četiri rješenja o smještaju u zadnjih godinu i pol. Imam veze s predmetom, to mi je posao, ako trebam ići, idem.

Ona se ozari od veselja i počne planirati kavicu na pola puta.

- Dobro, a koja će biti moja svrha na terenu? – pitam.

- Ma joj, oni su komplicirani, imaju i dobermana…

- Gle, neću glumiti policajca tamo samo zato što mi nije problem sresti dobermana na cesti, zašto me trebaš?

- Moram imati svjedoka, a i da pravno objasniš udomitelju o čemu je riječ.

- U redu. Koliko nas dugo neće biti? - pitam, jer takvo korištenje radnog vremena kod mene nije planirano. Zapravo rijetko do nikada idem na teren. Moj posao je kvariti oči za ekranom.

- Jedno dva, dva i po sata. - cvrkuće ona.

- Donesi mi taj predmet da se podsjetim o čemu je riječ.

Otvaram košuljicu, uložena je žalba, ovo je već druga u nizu. Ujedno otvaram bazu podataka pa slažem redoslijed događaja u glavi, radnje koje su potrebne, svrhu koja se želi postići tim odlaskom na teren, a onda kako nemam iskustva odlazim do voditeljice odjela koja je ujedno i nadležna za udomiteljske obitelji, kako bih se kod nje dodatno informirala o toj obitelji i pristupu.

S obzirom ona predlaže drugačiji pristup, pozivam i kolegicu čiji je to slučaj da skupa o svemu porazgovaramo.

Pretresemo sve i dogovorimo što i kako je najbolje.

Pet minuta nakon što opet sjedim za svojim radnim stolom pokušavajući se dokopati kojeg gutljaja kave, i obaviti bar nešto prije planiranog odlaska, ponovno ulazi kolegica socijalna radnica i kaže:

- A što si ti išla njoj govoriti kamo mi idemo? Ne trebam ja savjete mlađih kolegica, ja znam što radim i kako to riješiti!

Gledam ju u čudu. Voditeljica odjela ima bar petnaest godina radnog iskustva, možda je mlađa od ove, ali baš i ne jako puno.

Opet sam napravila neku pogrešku u proceduri. Baš me 'oću te pogreške. Kako meni uspijeva upasti u takve glupe situacije gdje ono što je za mene nužni i normalni redoslijed radnji u obavljanju posla, ispadne da ... nemam pojma što… igram igre, mutim nešto, želim naškoditi kolegici i prikazati ju da ne zna što radi? Koji k… sam pogriješila?

- Ja nisam otišla kod mlađe kolegice, ja sam otišla kod voditeljice odjela i nadležne socijalne radnice za udomiteljstvo. Otišla bih i do šefice i bilo koga drugog od koga mogu dobiti dodatne informacije i savjet. – objašnjavam svoj postupak.

- Zašto ti nisi htjela ići sa mnom, mogle smo to potajice izvesti? - obrati se ona drugoj pravnici.

- Potajice? O čemu ti? Kod mene toga nema, kod mene je sve transparentno. Trebamo raditi kao tim. - ubacujem se, jer za glupe uredske začkoljice nemam ni talenta ni sluha.

- Ma dobro, ali meni ne trebaju savjeti mlađih. To je moj slučaj, i znam kako ga riješiti. – nitko nije rekao da ga ne zna riješiti, ne znam zašto se brani. Doduše, predmet sam za sebe očito priča drugu priču.

- E pa meni trebaju savjeti, ja sam ovdje među mlađima i meni trebaju. – kažem, a onda uspijevam pomalo objasniti moje razloge postupanja i ona odlazi.

Pitala bih za mišljenje i kolegicu koja ima nula radnog iskustva, ako ništa u edukativne svrhe, ali tko zna, možda bi to dijete imalo i dobru ideju, svježi mozak s fakulteta, a kamoli ne starije od mene.

Na kraju nismo otišle. Neka zavrzlama oko službenih auta, a i počela je kiša padati.

Tko bi htio piti kavu po tako ružnom vremenu?





03.12.2019. u 08:20 • 30 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< prosinac, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora