Zaključavam vrata iza sebe. Kabina je uredna i čista. Odvezujem remen, skidam hlače i gaćice, i sjedam na wc-školjku.
Odahnem.
Moje dvije minute samoće i tišine. Relativne tišine. Glazba koju puštaju u McDonald's-u čuje se prigušeno u kabini.
I znam, sve je u redu. Točno kako treba biti.
Tamo negdje u restoranu, za dugačkim stolom sjedi četvero djece, baka, šogorica i moj muž.
Prije toga smo bili na klizanju. Sada su svi promrzli i gladni, halapljivo jedu i umorno šute.
Kasnije tog dana mi baka priča kako je Karlo rekao:
- Moj račun je bio šezdeset kuna, ali tetka je rekla da smijem naručiti što god hoću.
Nisam ni pogledala koliki je njegov račun, dok sam pokušavala otkriti što Pavao želi jesti i ujedno otkrivajući čudo tehnologije putem kojeg se vrši narudžba i plaćanje. Meni je to prvi put, dečkima nije. Iako volim brzu hranu, u McDonald's zalutam svake prijestupne godine. I svaki put iznova zaključim kako im hrana ne valja i da tu nemam što raditi.
Ranije tog dana, vozeći se prema klizalištu rekla sam Karlu da danas trošim i da mi ne dolazi s forama da 'ne treba', da 'je to preskupo', i ostalim izjavama osjetljivog mladog duha koji se u njemu razvija. Ponavljam mu da je on dijete i ne treba brinuti brige odraslih, da ne mora uvijek misliti samo na dobrobit drugih, da se ne mora stalno ispričavati.
- Smiješ biti dijete. – uvjeravam ga.
- Ali meni je već jedanaest godina. – vrijeme leti. Beskrajni niz sjećanja na protekle vremenske jedinice zgusnuta u jednoj točki postojanja.
Vraćam se za stol.
Dvije male štetočine se grizu, grebu, tuku i ljube.
Dva momka, s osmjehom na licu, jer ovaj dan nalikuje danima kakve su provodili s majkom.
Baka bez djeda, okružena unucima, sa srcem na mjestu.
Šogorica koja je jučer položila ispit, opuštena.
I moj muž. Muž s kojim više ne želim živjeti, ali koji i dalje želi živjeti sa mnom, koji se nada čudu, koji me ne pušta. Muž koji se promijenio, koji se bori za vlastitu obitelj, za suživot koji smo stvorili, prostor koji smo uredili skupa, za svoj dom. Ali koji nema mehanizme dopiranja do vlastite žene.
I ja.
Koja ne želim čudo.
Koja konačno opušteno gledam na budućnost.
Koja se više ne borim s vjetrenjačama.
Žena koja čezne za vlastitom sobom.
I koja će imati vlastitu sobu.
Moje dvije minute su prošle i znam da je sve u redu.
Točno onako kako treba biti.
Onako kako u ovom trenutku može biti.
Post je objavljen 02.12.2019. u 10:51 sati.