Sjedimo za njihovim stolom. U njihovoj blagovaoni. U njihovoj kući.
Mi, službene osobe. S papirima, zapisnicima, košuljicama predmeta.
Žena prvo stoji, naslonjena na ormarić. Sjeda za stol tek kad dođe njen muž i sjedne sa robusnim stavom.
Mi, tri mlade cure, jedna tek studentica na praksi.
Oni, obični ljudi, koji nose svoj obiteljski križ najbolje što znaju.
Preispitivanje prava na status roditelj njegovatelj. Kolegica me pozvala da idem s njom, da joj budem podrška, jer je glava obitelj narogušen. Pretpostavljam da se pročulo da sam spremna ići na teren.
Puštam kolegicu da priča, ona s tom obitelji kontaktira već neko vrijeme, ja ih vidim prvi put.
Roditelji debelo iznad šezdeset i pet godina, dijete debelo iznad četrdeset godina. Potrebno je preispitati da li je majka psihofizički sposobna obavljati svoju ulogu kao roditelj njegovatelj. Tko će majci reći da nije u stanju brinuti o svojem djetetu?
Čovjek je ljut je je status trebalo priznati puno prije, jer njegova žena brine o sinu već preko dvadeset godina, jer su mu prije rekli da nema pravo, jer je status priznat tek u žalbenom postupku nakon provedenog drugostupanjskog vještačenja. Jer nose svoj križ već dugo, hrabro i s ljubavlju, a podršku nisu dobili.
Kolegica pokušava vratiti nit razgovora na sadašnji trenutak, jer na ono što je bilo prije nemamo utjecaja, niti smo tada uopće bile zaposlene. Ali mi smo predstavnice te institucije, na prvoj liniji.
Sjedimo za njihovim stolom. U njihovoj blagovaoni. U njihovoj kući.
Kao da na to imamo pravo, kao da išta znamo o onome kroz što su oni prošli.
Tenzije rastu.
Kolegica se vrti u krug.
Preuzimam riječ.
- Kada ste to tražili status?
- Prije, razgovarao sam sa nekom vašom kolegicom, rekli su mi da nemamo pravo.
- Morate uvijek pismeno, sa institucijama se uvijek mora pismeno razgovarati, preporučeno poštom slati, doma skupljati svu dokumentaciju. Uvijek pismeno. – kažem blagim glasom razumijevanja.
- Kakvi smo to ljudi ako ne možemo vjerovati jedni drugima?
- Slažem se s vama, ali stanje je takvo, morate uvijek pismeno.
Razgovaramo o promjenama koje najavljuju, o domovima u okolici, o zdravstvenom stanju njegove žene.
- Gospodine, nama nije cilj vama oduzeti to pravo, ali morate biti objektivni, vama godine idu, vaša žena neće moći zauvijek biti njegovatelj.
Pomalo pronalazimo zajednički jezik, jer mi smo zapravo na istoj strani, u konačnici mi se slažem skoro oko svega.
Topli pogled tog čovjeka i način komunikacije razoružaju me, znam i zašto. Štoviše, to mu i kažem:
- Podsjećate me na mog oca, a to nije dobro. – osmjehujem se.
- Zato što govorim istinu. – gleda me svojim smeđim, naboranim očima.
- Da.
Vraćam se na zakonske odredbe, u svoj poznati okvir:
- Moramo se držati zakona, nama su ruke vezane njime.
A on mi samo kaže:
- Vi možete sve.
Nalaktim se na stol i razmišljam dok ga gledam. Kao da razgovaram sa svojim ocem, unaprijed predodređena za gubitnika u raspravi. Moj kriptonit.
- Možemo sve? - pitam kao učenik u nevjerici.
- Vi možete sve. - ponavlja.
I ja mu vjerujem.
- Ipak, moramo odraditi svoj posao.
- Je, vi ćete odraditi svoj posao, ali oni gore samo sjede i sve su sje… - odmahuje glavom.
- Eh, oko toga se slažemo. – ustajem se sa osmjehom.
Tenzija više nema u zraku. Ipak smo na istoj strani.
Mogla bih se naviknuti na rad na terenu, na ljude, na slušanje kako dišu, na osluškivanje zlatne melodije kojom rezoniraju. Slika koju očima u oči oslikamo nema veze za crnim riječima na papiru.
Papir podnosi sve. Papir će pokriti sve.
Na zapisnik se obvezuju donijeti liječničku potvrdu da je sposobna.
Mi možemo sve.
Post je objavljen 11.12.2019. u 08:37 sati.