Nedjelja je. Na stolu gore dvije svijeće. Ukrašavam vijenac od brezinih grana.
Točnije, dva vijenca.
Jedan savršen, precizan, bez mane, s crvenom mašnom, crvenim jabučicama i slamnatim srčekima.
Drugi malo jajolik, auzvinkl, s brezinim lišćem još na grančicama koje neuredno strše na sve strane, i utaknutim svežnjem suhog ječma i raži, zvončićima i slamnatim kuglicama.
Prvi je za vanjska vrata. Za namjernike i prolaznike. Drugi je za unutarnja vrata. Za nas nesavršene, koji se grijemo uz peć i pijemo kuhano vino, i da svakome tko prođe mogu naturiti na nos kako sam ga predivnog napravila.
Djed mi se pridružuje, sjeda pokraj mene. Stol je pretrpan ukrasima, trakama i nakitom. Pod je prepun lišća.
- Nije trebalo trošiti novce, imam ja u svojoj kući krutije pune toga. – ne shvaćam odmah na što misli, - Mi bi uzeli zimzelenog iza kuće pa ukrašavali kuću, ne bi kupovali. – sad mi tek sine.
- Deda, to sam sada pred kućom odrezala grane s naše breze, vijenci nisu kupljeni. Naša breza i par zip traka.
- E onda dobro. – dobivam odobrenje.
U nekom trenutku obijesti, između čišćenja stola za večeru, jer naši ptići već gladno živkaju otvorenih usta oko bake i mene, i metenja poda, šaljem poruku preko mobitela, iako znam odgovor.
„Tata, dođi.“
Poslije večere, čitam odgovor:
„Ne Ana, neću doći.“
I znam, misli da me mama nagovorila. Ona ga već neko vrijeme zove da dođe za Božić, i zbog toga sam automatski u pat poziciji, jer što god napisala on će iskonstruirati neku svoju verziju priče.
Kao da majka i ja ne možemo imati iste želje, iste misli bar po nekim pitanjima. Kao da se mene može nagovoriti na ono što ne želim. Kao da ne znam sama što želim. Kao da bi još jedan poremećeni obiteljski član naše poremećene obiteljske idile mogao biti na odmet. Kao da se neke stvari ne bi trebale podrazumijevati.
Kako mene taj čovjek živcira!
Oooooo, ali nije mi on jedini idiot s kojim imam posla, on je samo moj prvi, najdraži idiot s kojim imam posla.
Danas sam mu poslala prvu kuvertu. Naslikala sam grančicu božikovine, i napisala jednu riječ – Dođi! Nisam se potpisala, samo datum stavila, čisto da ih može slagati kronološki, jer sad će mu poštar svaki dan donositi po jednu.
Dolijevam ulje na vatru da bolje gori. Kako se idioti kojima sam okružena slučajno ne bi opustili. Kako nam slučajno ne bi ponestalo sadržaja za savršeno kaotično-poremećenu obiteljsku Božićnu priču.
Post je objavljen 09.12.2019. u 15:26 sati.