Otac se vratio na otok. Šalje mi e-mail. Priče koje mu šaljem poštom (staromodnija sam od njega) muče ga, neke više, neke manje. Po treći put vraća se na onu o svojem ocu.
Otac:
Pišeš o indirektnom načinu kojim se služi djed.
Svatko od nas završiti će u nekoj slijepoj ulici svoga života slomljen životom i svakome od nas preostat će jedino struktura kojom se u životu služio da bi opstao.
Ta struktura djelovat će i dalje po inerciji, samostalno, bez ikakve potrebe i smisla jer jedino ona još postoji i sama je sebi i smisao i svrha.
Moj odgovor:
Pišem prepričavajući događaje koje sam doživjela, onako kako sam ih doživjela tog trenutka. Već idući dan nakon što slova ostanu na papiru, mogu drugačije gledati na stvari. Misli teku, događaji se slažu, i o nama ovisi kako ćemo ih pamtiti. Odlučujem pamtiti najbolje verzije sebe i drugih.
Indirektni pristup gledam kod svih ljudi, ne samo kod djeda, promatram ga kod tebe, kod mame, kod Filipa pa i kod sebe same. Kod sebe ga nastojim smanjiti, kod drugih ne reagirati ili ga razotkriti, ne slijediti, ne poslušati, jer me do sada puno puta povrijedio i doveo na krivi put.
Puno sam pogriješila u životu bivajući puna razumijevanja, strpljiva i poslušna. Vjerujući da drugi znaju bolje od mene, ne slušajući vlastite instinkte. Pogriješila sam jer sam time drugima nanijela zlo, dopuštajući da žive pokraj mene u svojim strukturama i time sebi i meni čine nažao.
Djed mene ne muči, nemam vezano za njega negativne osjećaje, niti se njime zamaram. Prešla sam tu fazu.
Ne moraš mi objašnjavati djeda, ja ga vidim, kao što vidim i tebe, vidim i mamu, vidim i Filipa. Gledam vas, i slušam i promatram.
Znaš što znači vidjeti čovjeka? Znači u svakom trenutku biti svjestan sveg što ga je dovelo do ovog trenutka s tobom, sve događaje, sve ljude, sva sjećanja, sve boli i sve rane, sve nade, sve neuspjehe, sve radosti i želje... uključujući sve ono što ne znaš jer nitko od nas ne može sve znati o drugome, sve ono što ga je dovelo do ovog trenutka s tobom. Kad vidiš čovjeka, on te više ne može povrijediti, ne može te pomaknuti, što god rekao što god napravio. Možeš ga samo ljubiti.
I ljubim vas najbolje što znam. Ali da bih vas mogla voljeti, morala sam naučiti sebe voljeti, sebi vjerovati, sebe vidjeti, kroz pisanje vidim sebe izvana. Ne možeš zamisliti kakve sam sve strukture sama razvila da bih preživjela, ali neću dopustiti da te strukture postanu same sebi svrha. Zato vas sve pomalo izbacujem iz organizma, pa kad sebe zaliječim, možda opet pomalo dopustim vaše povratke. Kao u avionu, prvo sebi moraš staviti masku s kisikom da bi mogao pomoći onima oko sebe.
Čak i kada još uvijek postupam po inerciji svojih struktura, bar sam toga svjesna, točno znam zašto reagiram na ovaj ili onaj način, i ne očekujem od sebe velike skokove naprijed i velike promjene. Za početak si opraštam svoju ljudskost, i opraštam ju drugima.
Očev odgovor:
"Cordoba. Daleka i sama." Lorca.
Post je objavljen 06.03.2020. u 13:09 sati.