ponedjeljak, 23.03.2020.
Vjetrenjača - nova sezona 2
Tapa tapa tap.
Čujem korake šarenog djeteta, a onda škripanje vrata spavaće sobe.
Snena i raščupana od popodnevnog spavanja tapka do mene, pruža rukice i ugnijezdi se u moje krilo.
Nježnost i tišina.
A onda tihi glasić:
- Čitaj.
Uzimam slikovnicu Škola bontona gospođice Mirice, i pričam joj priču dok se njen um razbuđuje.
Rijetko čitam slikovnice, možda kad prvi put imam novu u rukama pa ni sama ne znam kako priča ide, ali kasnije dodajem riječi ili mijenjam tekst.
… kada je Robert došao na red gospođa Kolačko mu je stavila cvjetaču na tanjur, a on je rekao – Fuj! Mrzim cvjetaču!, To je jako povrijedilo gospođu Kolačko pa je čak suzu pustila, a onda mu je mišić objasnio da ne smije to tako reći, nego se kaže – Hvala, ne bih., ili Ne, hvala. Nije pristojno govoriti fuj.
Jezik već napamet zna priču i za to mu nije potreban um, u misli mi se vraćaju događaji s edukacije.
- Fuuuj!! Odvratno. Ja to ne jedem. Fuj! – kaže dovoljno glasno da ju čuje i treća i četvrta osoba po dužini spojenih stolova.
Ručak nam je besplatan, organiziran u domu za starije. Danas sjedim nasuprot jedne od predavačica/ravnateljica nekog centra.
Prije nego je zdjela sa keljem stigla na stol ponovila je svoju izjavu još par puta uz dodatke tipa:
- Vegetarijanstvo je preseravanje. – u društvu za stolom imamo nekoliko vegetarijanaca.
I sasvim logički razumljivo i ni najmanje kontradiktorno s prethodnim izjavama:
- Jučer sam dobila batak na tanjuru, ja to ne mogu jesti, meni se odmah digne želudac kad vidim tu kožu, pitala sam da li imaju još bijelog, ali nisu imali. Srećom se kolegica koja je sjedila do mene htjela zamijeniti sa mnom.
Šutim i slušam ju. Pomalo, ali sigurno raste mi tlak. Kad je konačno zdjela stavljena na stol progovaram:
- Odlično! Znači vi ovo nećete, sve je za nas! – obdarim ju osmjehom koje čuvam samo za osobe koje mi užasno idu na živce, i nastavim pričati sa kolegicom do sebe. – Od kada moram sama kuhati i više mi mama ne kuha, svaka žlica zlata vrijedi.
Grabim dvije pune šeflje. A kasnije grabim još jednu.
Gospođa ispred mene malo se vadila s izjavom:
- Sve su to traume iz vrtića.
A onda, da se ipak ne bi posrala sama sebi u usta, još jednom ako netko do sada nije shvatio, rekla kako je njoj kelj FUJ!
Poslije ručka izlazim s kolegicom van na sunce. Sjedamo na klupu, dok iz mene suklja sve što se nisam sjetila reći toj ženi u facu, jer nažalost imam kasno paljenje, i nikako se osloboditi duboko usađenog odgoja - Poštuj starije.
- Kak' mi je digla tlak! Besplatan ručak! Naravno da kuhaju kelj, pa to je dom za stare, što bi drugo trebali kuhati! ako to ne jedeš šuti, ne moraš jesti, odi poslije u pekaru i kupi si što hoćeš! A tema edukacije nam je danas - kultura! Nevjerojatno!
Ne volim batake, ali nisam dan prije rekla ništa, pojela sam ga. Ne volim ni kosti ni janjetinu, pa sam jednom kao gost kuće dobila rebra (kasnije su mi objasnili da je to najfiniji dio i da mi je na taj način ukazana čast), pojela sam ih, isto kao i one dagnje od kojih mi se dizao želudac (uopće ne razumijem zašto jesti nešto sluzavo, slano i puno pijeska), ali pojela sam bez riječi, bila sam nečiji gost u restoranu, kao i krvavice nekom drugom prilikom… bila sam gost! Netko me poslužio, pripremio, platio… probala sam, pohvalila, pojela minimum koji se pristoji. Kasnije su sve te gospođe komentirale kako jedem kao pričica, eh, da su mi dale štrucu kruha i jetrenu paštetu iznenadile bi se.
Bar mi se kolegica s kojom sam išla na tu edukaciju pokazala kao iskren, inteligentan i zanimljiv sugovornik, stoga sve skupa i nije bio potpuni gubitak vremena.
Jedem bademe, stari prozori ne dihtaju, prsti su mi hladni. Nove pukotine po zidovima pričaju o potresu, vani sjever reže zrak, a oprez se šulja ulicama. Neću ići do pekare po gablec. Hranu nosim od doma.
#ostanidoma
23.03.2020. u 11:09 •
3 Komentara •
Print •
#
