Sjedim u dvorani s još dvadesetak ljudi, pred nama nositelji projekta/predavači višednevne edukacije na temu - Azilanti.
Današnja tema – Kultura.
- Zamislite pet riječi koje govore o vašim osobinama, dijelova vašeg identiteta i zapišite ih. Prvo što vam padne na pamet. - kaže predavačica.
Pišem prvo što mi padne na pamet:
Lojalna
Logična
Iskrena
Umjetnica
Žena
- A sada se odreknite jedne, imate valjda neki prioritet, jedne se možete odreći pa ju prekrižite.
Gledam riječi i dumam…
Kako bih rado da nisam lojalna i koliko ljudi kojima sam lojalna to uopće ne zaslužuju, ali tu nema pomoći…. Logična, pa dobro možda i nisam uvijek logična, ali ako jesam to ne mogu promijeniti, a ako nisam opet isto…. Iskrena…. nemam utjecaja na sve to…. Umjetnica… kome to škodi? Neću. Žena? Da baš! Kako da se toga odreknem? Hoće mi netko platiti operaciju promjene spola? Da li bih i onda prestala biti žena?
Odustanem, i ništa ne prekrižim, nego gledam što će dalje biti. Kaže predavačica:
- A sada prekrižite još jednu, sigurno se možete još jedne odreći.
Koji je njoj k…! Pa ni prvu nisam. Zatvaram kemijsku, prekrižim ruke na prsima, gledam ju i čekam. Znam već svrhu vježbe, ne moraju mi ni reći, jasna je kao Sunce – Osjetiti na vlastitoj koži kako se osjećaju azilanti kad se moraju odreći dijela svojeg identiteta.
Slijedi križanje svih pet riječi. Svi oko mene, pretežito socijalni radnici i poneki socijalni pedagog, uredno križaju riječ po riječ.
Srce mi bubnja u ušima, krv suklja u obraze, doslovce imam fizičku reakciju.
- Da li ste svi prekrižili riječi? – pita predavačica.
Dižem ruku i kažem:
- Ja nisam niti jednu.
- A vi se ne želite igrati?
- Ne, to nisu stvari kojih se mogu odreći, ne znam što su drugi napisali, ali one ili jesu ili nisu, i čine me onime što ja jesam. Nemoguće je odreći ih se.
- Vidim da snažno reagirate na to.
- Naravno, to ne bih tražila od nikoga pa neću tražiti niti od sebe.
- Aha. – A onda postavlja pitanje cijelog grupi – Kako ste se osjećali kad ste morali prekrižiti dio svojeg identiteta?
Naravno, svi su se osjećali loše. Samo sam se ja osjećala sto puta negativnije nabijeno, jer je toj profesorici palo na pamet tražiti takvu glupost, i ujedno bivajući strahovito zaprepaštena činjenicom da to očito nikome nije bio problem nego samo meni. U čemu je uopće problem, zašto samo ja osjećam da je to veliki problem? Što sa mnom ne štima?
Na slajdu prezentacije pred nama stoji definicija kulturnog identiteta i njegovi sastavni dijelovi, a predavačica pita:
- Kome od vas je jako važan vaš kulturni identitet?
Dignem ruku, i možda još dvoje ljudi sa mnom.
- A kome uopće nije važan?
Ruku digne pet šest ljudi.
Krasno, pomislim, zbog vas multikulti nadobudnih koji su spremni odreći se vlastitog identiteta zbog glupe igre na nekom predavanju, će hrvatski vojnik ginuti na granicama za vašu djecu, dok ćete vi laprdati o migrantima i azilantima i inkulturaciji. Ili još gore, stajati ćemo na pragovima vlastitih kuća s lovačkim krabinima, jebeno!
Moje tijelo gori, moje srce vrišti, ovdje nešto ne štima, nešto nije kako treba!
Predavanja su gotova i konačno nas puštaju van na sunce. Izlazim s kolegicom iz zgrade i dajem si oduška:
- Ti ljudi nisu normalni! Tko normalan traži od drugoga da se odrekne dijela svojeg identiteta da bi ga naučio da ne smije od drugoga tražiti da se odrekne svojeg identiteta!
Spora sam, moj mozak je jako spor. Znam to, ne sramim se toga, dajem mu vremena. Moj mozak uopće nije u stanju u tom trenutku objasniti u čemu je problem, ali moja podsvijest šalje sve kemijske spojeve stanicama cijelog mojeg tijela na uzbunu. Intuiciji vjerujem, a mozak ako i je spor, bar je uporan. Ostatak dana razmišljam o „igri“, raspravljam s kolegicom, kasnije s ukućanima, i kako izgovaram riječi, kockice se slažu, a moji argumenti postaju konkretniji.
Iduće jutro kolegici s kojom idem na tu edukaciju kažem:
- Riješila sam, pokazat ću ti kako je ta vježba trebala izgledati. Zamisli si tih svojih pet riječi.
A onda nastavljam: - A sad ću ti oduzeti prvu koja je na popisu. Redoslijed je nevažan. A onda drugu, pa ću ti oduzeti treću… itd. I kako se sada osjećaš?
- Ljuto.
- Vidiš što sam napravila? Zvuči kao semantika, ali razlika je ogromna. Ono prvo je nerealna situacija, nitko od nikoga neće tražiti da se nečega odrekne, ali da!, neke dijelove ćemo im oduzeti. I nije isto da li je nekome neugodno, ili je ljut, drugačije ćeš pristupiti osobi koja je ljuta, a drugačije osobi koja se osjeća loše. Drugačije postupa osoba koja je ljuta.
Međutim, to je samo jedan par rukava. Postoje dijelovi identiteta koji su takvi da se niti ne mogu oduzeti, onda oni koji su bitni, onda oni koji su manje bitni i oni koji su potpuno nebitni. Ne mogu prestati biti žena, ali mogu prilagoditi svoj način pozdravljanja pa se nećemo rukovati što je kod nas običaj, nego ćemo si klimnuti glavom. Jezik je važan dio identiteta, nećemo očekivati od azilanta da doma govori hrvatski sa svojom djecom, ali ga mora naučiti i u javnom prostoru sa Hrvatima se koristiti njime.
Profesorica je vježbom banalizirala cjelokupnu problematiku, svodeći sve na obično ispiranje mozga, a da pri tome uopće toga nije svjesna. Ne znam čega se više užasavam, to što je njoj ispran mozak, to što ona ispire moj mozak i još je plaćena za to ili to što je mojim kolegama očito već ispran mozak? Ili to što naši visoko obrazovani kadar doslovce nije u stanju zbrojiti dva i dva zdrave seljačke logike ili ako zna neće se suprotstaviti niti reagirati?
Zar se trebam osjećati loše, jer ću nekome tko je došao u Hrvatsku i dobio zaštitu naše zemlje i status azilanta, i sva prava izjednačena kao i hrvatski državljani, oduzeti određene aspekte njegove kulture, tražiti od njega da se prilagodi našoj kulturi, nauči jezik i pridržava se naših zakona?
Fakat imam problem, najbolje da ostanem doma.
#ostanidoma
Post je objavljen 19.03.2020. u 12:32 sati.