Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!
Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!
Petak. Kraj dana.
Čekam autobus. Umor mi se skuplja u donjem dijelu kičme. Nevidljiva kiša pika po obrazima, a ledeni vjetar liže liniju čeljusti i zavlači se u toplinu mojeg vrata.
Dojmovi pikaju moje misli poput nevidljive kiše, a idiotizam oblizuje ledenim dahom moje srce.
Prije predavanja imamo radionicu u kojoj trebamo izraziti svoje mišljenje i iskustvo o ulozi koordinatora za azilante u centrima za socijalnu skrb.
To otprilike znači da su od 2015. godine kad je krenula cijela priča, imenovani navrat nanos bez uputa, bez određivanja uloge, njegovih ovlasti, odgovornosti i načina ispunjavanja svojeg posla, pojedini zaposlenici centara koordinatorima za azilante.
Od toga dana ti ljudi rade svoj posao kako znaju i umiju, informiraju se, grebu, grizu, spašavaju, komuniciraju rukama i nogama, stvaraju mrežu udruga i ljudi u pojedinim službama kojima se obraćaju, donose odluke i rade svoj posao.
I sada, 2020.g., nakon pet godina, na nekoj jebenoj edukaciji predavači NAS pitaju kako radimo, kako mislimo da bi trebali raditi, i koja bi trebala biti uloga koordinatora, e da bi nam nakon što prođu po cijeloj Hrvatskoj, odlučili što najbolje funkcionira i onda definirali ulogu koordinatora i, pretpostavljam, konačno nam javili koja bi ona bila i što točno trebaju raditi.
Ovdje se pretvaram u tele koje zuri u šarena vrata.
Čitam prezentaciju…
Povoljniji odnos građana Hrvatske prema azilantima može se očekivati ako:
4. misle da broj azilanata u budućnosti u Republici Hrvatskoj treba povećati i ako vjeruju da je integracija prikladna akulturacijska strategija u Hrvatskoj
Mislimo? Vjerujemo?
Pohađanje tečaja učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture je propisana obveza osoba s ostvarenom međunarodnom zaštitom, ali ne postoje sankcije za ne pohađanje.
Obveza bez sankcije?
- od 1997.g. do 2004.g. 309 osoba zatražilo azil u Republici Hrvatskoj, a niti jedna nije ostvarila
- RH je od 2004.g. do 2008.g. zaprimila više od 637 zahtjeva za azil, a odobren je samo jedan 2006.g.
- do kraja 2014.g. odobreno je 133 zaštite
- 2015.g. stupa na snagu novi zakon usklađen sa Direktivama EU
Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrijed svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" -
Slajdovi se nižu, tablice, statistički podaci, sve na dlanu, a naši predavači pričaju o osnaživanju azilanata i tome kako ih nagovoriti da pohađaju tečaj hrvatskog jezika.
Sa zadnjeg slajda prezentacije jedne profesorice gleda me mladi migrant, između 18 i 34 godine, u pozadini ih ima još, mladi muškarci, drži ispred sebe natpis – I VI STE JEDNOM BILI IZBJEGLIĆI.
Nisam sasvim sigurna, bila sam mala, ali čini mi se da su naše izbjeglice bili djeca, žene i starci. A čini mi se i da izbjeglice teže povratku u svoje domove, rodne krajeve, ili makar u svoju domovinu? Možda zato očekivana poplava empatije i altruizma kojom nas je profesorica htjela oboriti s nogu, nije ni kapnula sa zida i projicirane slike u boji, ostala je zacementirana u lijepoj frizuri tog migranta.
Grizem zube. Pijem kavu. Ponavljam si – šuti!
Ipak povremeno ne izdržim pa postavljam pitanja.
- Ti stanovi u Sisku, jesu li svi u jednoj zgradi? – pitam predavača iz JRS-a (Isusovačka služba za izbjeglice).
- Nisu u jednoj zgradi, ali su jedni pokraj drugih, to su državni stanovi kod željezničkog kolodvora. – odgovara čovjek, jedan od suvislijih predavača koje smo imali, ili bar netko kome nije glava u oblacima.
- Da li se vodi računa da ne bi nastao – tu gestom dodam navodnike, kako me ne bi dvorana raščerečila, jer sam se usudila bobu reći bob – „geto“ ?
- Ali pa moraju održavati obiteljske kontakte i moći si međusobno pomagati… - uskače isti tren ona „nadobudna multikulti“ iz grupe, pa joj dijagonalno odgovaram:
- Sisak nije veliki grad, možeš ih smjestiti na dva kraja grada i mogu se naći u centru na kavi. Fakat nije neki bed.
Predavač nema konkretan odgovor. Niti je odluka o tome da se više ne smještava azilante po privatnim stanovima, nego u obnovljene državne stanove, na njemu, a državni stanovi su tamo gdje jesu, baš ih i nije moguće seliti naokolo.
20 državnih stanova je u Sisku
11 u Karlovcu
9 u Požegi
7 u Zagrebu
Međutim, Sisak azilantima nije privlačan, iz njega netragom nestaju, bez prethodne obavijesti nadležnim institucijama, pa u cijeloj priči možda imamo više sreće nego pameti.
"Za tuđinca ništa ne imaš
Tuđa majko, kad te moli!
Tuđe dijete tvoje nije!" -
S tim mu grozne suze dvije
Niza lica kapnu doli.
"Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško brjeme skine?
Gdje je tvoja domovina?!" -
Zadnjeg dana prije početka predavanja profesorica nas pita kako smo i kakva nam se čini edukacija, da li je edukacija imala dobar omjer broja dana i obrađenog materijala?
Pita sve redom, pa kad dođe do mene kažem:
- Ja sam spora, ja ću o ovome razmišljati još mjesec dana i onda donijeti svoje zaključke.
- Oh, drago mi je što ste to rekli. – ona nije ni približno u doticaju sa idejom da ti zaključci neće biti povoljni.
Kolegica socijalna radnica s kojom idem uvjerava me da svi polaznici misle isto, ali nitko to ne govori na glas.
- I onda vi glumite dok sudjelujete u tome, a one glumataju dok drže predavanja, i svi nešto glumatamo? Ne kužim!
Nije mi trebalo mjesec dana, na listu evaluacije pišem što ne žele čuti, ali sad im se odjednom žuri i papire kupe prije nego što sam dovršila, ali i ono što sam stigla napisati neće im se svidjeti. Materijala na temu azilanata i migranata ima more, tjedni ne bi bili dovoljni za obradu. Ali zašto bi ikome bilo u interesu doista nešto kvalitetno na tu temu napraviti?
"Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.
Primi opet svoje dijete,
Primi vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!!"