Pregled posta

Jadranske razglednice (17), 2009-08-06

Nije baš brod iz priče (bio je veći), ali mu je sličan

Neku večer naša šetnja odvela nas je na stranu rive gdje uobičajeno pristaju brodovi koji se ne zadržavaju dulje vrijeme u Gradu (za one druge sagrađene su marine). Prošlih godina nalazili smo tu relativno velik broj plovila za koje bi mi, ljudi srednjeg imovinskog stanja, rekli da su luksuzni, a oni s velikim i visokim primanjima da su to čamci za spašavanje njihovih morskih čudovišta. Nemani što gutaju enormne količine goriva samo zato da bi bogate „guzice“ na odmoru prevezle iz točke A u točku B.

Uglavnom su to bile elegantne motorne jedrilice (jahte), po koji brzi motorni brod ili gliser. Ove godine ih do te večeri nismo vidjeli. Je li je i u toj kasti zavladala kriza pa su počeli štedjeti ili možda nemaju vremena za odmor spašavajući svoja carstva od propasti, sve kako bi održali „modus imanja“ za razliku od „modusa bivanja“ (Fromm) gdje im sve to i onako ne bi bilo od bitne važnosti.

Obzirom na to, bili smo pomalo iznenađeni kad smo uz obalu, krmenom stranom privezan, opazili jeden povelik gliser, elegantnih, pomalo agresivnih linija, kako se takva polovila uobičajeno grade da bi se istakla njihova brzina i snaga (i indirektno karakter i bogatstvo vlasnika!). Kako se jedina klupa, koja je bila slobodna, nalazila baš uz krmu broda, a i zbog znatiželje da vidimo iz koje je zemlje brod, pošli smo prema njoj i sjeli.

Na krmenom dijelu palube, udobno zavaljeno u fotelje šestero mladih upravo je dovršavalo večeru uz crno vino. Tatini sinovi i kćeri, odjeveni kao da su u nekom hotelu „de lux“ kategorije. Pokušavao sam, promatrajući zastavu iznad krme, zaključiti koje su nacionalnosti. Po nazivu broda „Miša“ pretpostavljah da je iz neke slavenske zemlje. Dosta dugo sam tako gledao sve čekajući kad će lagani vjetrić zavijoriti zastavu pa da je vidim u punoj veličini. Na kraju mi je to nakratko uspjelo. Pokazala se zastava Ujedinjenog Kraljevstva smještena u lijevoj gornjoj četvrtinu potpuno crvenog preostalog dijela površine. U prvi trenutak pomislih da se radi o Australiji, no na jednom dijelu primijetio sam još neke slike, koje u tom kratkom vremenu nisam mogao dešifrirati, i tako je moj pokušaj identifikacije propao.

Slušajući pažljivije primijetili smo da iz muzičke linije dopire pjesma naše grupe „Colonija“, a učinilo nam se da čujemo slovenski govor.

Na kraju ipak odustah od izigravanja detektiva - istražitelja. I onako su mi misli pomalo skretale u drugom smjeru. Netko tko me dobro ne poznaje okarakterizirao bi ih kao zavist što oni imaju takav brod a ja ga nemam. No prevario bi se. Ja jednostavno ne mogu prihvatiti svjetonazor u kojem je cilj odmora, ajmo karikirati, „večerati na skupom motornom brodu“ koji je kupljen novcem ljudi koji rade za mene, a ja sam im dao manju plaću samo da bih mogao kupiti takav brod. Ne mogu prihvatiti činjenicu da povećanje adrenalina treba tražiti u brzoj vožnji skupim gliserom i poslije, na uvaženim svjetskim skupovima, pričati o ozonskim rupama, zagađivanju tla i porastu globalne temperature na Zemlji. Na sastancima G8 do G108 raspravljati o novčanoj pomoći nerazvijenima i siromašnima (uz neviđene troškove osiguranja i skupe ručkove) čija veličina stoji omjeru 0,0002% u odnosu na vrijednost tog broda ako on predstavlja brutoproizvod spomenutih zemalja. I pri tome ne biti svjestan, ili se praviti da nisam, da sam upravo ja glavni uzrok tog siromaštva i bijede. Po mojem to je čisto farizejstvo.

Nešto od tih misli rekao sam i supruzi. Priznala je da tako nije razmišljala. Njezino je bilo na nivou: vidiš balavce kako uživaju u rezultatima rada njihovih roditelja.

U tom trenutku između nas i broda prošla je sredovječna žena. Lijevom rukom vodila je dječaka možda pet šest godina, a u desnoj držala crnu plastičnu vreću punu praznih plastičnih boca. Uz vreću išao je, vjerujem, njezin stariji sin, nešto preko deset godina. Svo troje je bilo uredno, skromno obučeno, čisto, dečki uredno podšišani i počešljani. Prisjetio sam se da sam je, prije nego što smo sjeli na klupu, vidio kako pretražuje korpe za otpad.

Žena je pogledala prema nama, svjesno ili nesvjesno, ne znam, no brod nije udostojala ni jednim kratkim pogledom. Prošla je pokraj nas nešto govoreći djeci. Ispratio sam je pogledom gledajući je onako malo povijeno u desnu stranu, valjda zbog tereta vreće, i rekao supruzi:
„Šteta što nemam aparat. Zamolio bi je, ako joj ne smeta, da je slikam s brodom u pozadini. Dao bih joj i pedeset kuna, ako bi prihvatila. To je novac koji ona dobije za stotinu skupljenih boca! Koji kontrast.“
Nakon kraćeg vremena začuh tihi suprugin glas:
„Osjećam gorčinu grlu!“
„Zbog ovog što rekoh?“
„Da.“

Već smo se htjeli uputiti kući kad jedna djevojka iz grupe koja je prolazila istim putem kao maloprije žena s vrećom, pogledavši brod, rekla samo jednu jedinu riječ:
„Sanaderov!“
i okrenuvši glavu nastavila hodati s društvom.

* * *

Drugo jutro probudih se rano sa slikom od jučer. Nisam moga odoljeti ne otići na rivu i vidjeti je li je brod još tamo, da barem njega slikam. Šanse su bile vrlo male. Brzo sam se digao, obukao, uzeo aparat i pošao. Što sam se više približavao obali, počeo mi je rasti adrenalin, i počeh osjećati laganu bol u prsištu. Srce!
Naravnano, broda više nije bilo. Sve je izgledalo, sada u sunčano rano jutro, kao da je ono jučer bio samo san. Fa-ta-mor-ga-na!

Na povratku sam kupio novine čiji sadržaj komentirah u objavljenom postu od 3. kolovoza i, da smanjim napetost, sjeo u usputni kafić popiti „Jäger meister“ s ledom.
Platih 17 kn. Vrijednost 34 praznih plastičnih boca! i .

nastavlja se


Post je objavljen 14.09.2009. u 16:02 sati.