utorak, 22.10.2019.

Ikigai u praksi

Kad sam se preko Mogija po prvi put uopće sreo s pojmom i idejom ikigaija, nakon što sam sa zanimanjem proučio knjigu, osjetio sam da je to prava stvar. Kad sam ga vratio tamo gdje sam ga posudio, brzo sam primijetio na stolu s brojnim knjigama, jednu koja mi je skoro pa mahnula, a ako ne mahnula, mora da mi je namignula, a ako mi se i to učinilo, nekako mi je već privukla pažnju. Nju su napisala dva druga autora, ne-japanca, koji su se fascinirali s ikigai pristupom životu i na licu mjesta, u Japanu, proučavali materiju promatrajući, promišljajući i razgovarajući s mnogima i na temelju svega toga napisali neku vrstu priručnika pod nazivom Ikigai u praksi. Cijela ideja ikigaija se, i u njihovom razmatranju, vrti oko pronalaženja svoje istinske životne strasti i poduzimanja konkretnih koraka za oživljavanje i življenje te strasti, korak po korak. To nije nešto kao osobni ad-hoc pothvat, nego nešto kao cjeloživotni pothvat.
S tim da moram naglasiti kako ja nisam pobornik toga da svatko treba postati majstor svog područja, kao ni pravila 10 000 sati itd. Ne moraju svi težiti tome da postanu Beatlesi, niti svi mogu, niti moraju, da bi bili sretni, biti Mozarti. Dovoljno je biti svjestan, dovoljno je raditi onoliko koliko je potrebno za život, dovoljno je biti zadovoljan sa sobom i dovoljno je u mjeri koja nam odgovara napredovati u svom području, ali najvažnija od svega je svjesnost. Dovoljno je, a zapravo i predobro, biti zadovoljni, svjesni anonimac.


- 08:21 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Ma nabijem STEM

Točnije, nabijem gorljive, a pogotovo one najgorljivije zagovornike ideje po kojoj je takoreći za SVU djecu STEM područje - najbolje područje. U toj grupi mi prvenstveno padaju na pamet Nenad Bakić, navodni filantrop, aktualna ministrica Divjak i aktualna predsjednica Grabar K. Svi nabrojeni imaju potpuno suženo gledište i nemaju blage veze o potrebama čovjekove nutrine, koja je, na kraju krajeva, jedino mjerilo čovjekovog stvarnog uspjeha. Ako tu čovjek zajebe, sve je zajebao. Ako uspije izvana, a zajebe iznutra, ništa nije postigao.

Prvi članak koji mi se otvorio na tu temu je dovoljno dobar, ovdje je.

- 07:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.10.2019.

Još malo o ikigaiju

Prije nego ću vratiti knjigu Ikigai, još sam je malo nasumično pootvarao na nekim stranicama i između ostalih ispalo mi je nekoliko rečenica koje su mi vrlo, vrlo bliske.

"I najvažnije, ikigai je moguć i bez uspješnosti u profesionalnom životu. Stoga je posrijedi vrlo demokratski koncpet koji slavi raznovrsnost života. Istina je da ikigai može uroditi uspjehom, ali uspjeh nije neizostavan preduvjet za ikigai. Svatko može imati svoj ikigai.
To je važna pouka ikigaia. U svijetu u kojem se naša ljudska vrijednost i naše samopoštovanje uglavnom određuju našim uspjehom, mnogi ljudi su pod nepotrebnim pristiskom. Mogli biste smatrati da je vaš sustav vrijednosti vrijedan i opravdan ako obuhvaća konkretna postignuća - primjerice, promaknuće ili unusno ulaganje.
Pa, opustite se! ikigai, vrijednost prema kojoj se možete ravnati, možete imati i bez dokazivanja na taj način. Ali, to ne znači da ga je lako postići."

Ova pouka je vrijedna na više nivoa. Prvo, ne mogu i ne moraju svi biti uspješni po vanjskom kriteriju uspjeha. Čovjek može, i trebao bi, imati svoje, potpuno individualne kriterije o tome što je uspjeh za njega. A to što je uspjeh za njega, s čim se on osjeća dobro i doma, vanjskim promatračima može djelovati kao potpuni neuspjeh. Ali to je njihov problem. Dakle, treba igrati svoju igru i igrati po svojim pravilima, po svojim unutrašnjim poticajima. Drugo, koje je potpuno povezano s prvim, Mogi naglašava kako ikigai nije tako lako postići. To je logično. Jer da ga je lako postići, ova planeta bi bila ispunjena sretnim ljudima koji žive ispunjene živote, no to i nije baš potpuno tako. Nije baš "potpuno" tako? Pa nije li ovo jedan vrhunski eufemizam?
Znači, poanta je da to sve skupa nije lako ostvariti; potrebna je i neophodna osobna predanost, unutrašnje istraživanje, odmicanje od vanjskih trovača itd, itd, itd...

- 12:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.10.2019.

Emerson na boci

Jučer si gledam u trgovini neku bocu s vodom, jer bocu nosim na trčanje i tražim da bude skroz oblog oblika, bez reljefa. Jana je recimo takva, uzmem ju u ruku da je isprobam (bocu kako leži u ruci, ne vodu; mislim, hej) i vidim da oni na bocama imaju one citate. I mislim si, kakav bi to oni citat mogli staviti, a da nije neka afirmativna banalizacija od Louis Hay ili nešto slično? Kad ono, Emerson: "Adopt the pace of nature: her secret is patience". Odmah sam je kupio. Sviđa mi se taj citat. Oni su ga stavili i u prijevodu i na engleskom. Prijevod glasi, čini mi se: Usvoji lekciju iz prirode, njena tajna je strpljenje. Ali, ni ovaj ni neki drugi prijevod jednostavno ne prenosi potpuno Emersonovu ideju. Najbolje zvuči u originalu, kao i mnoge druge njegove rečenice; točno onako kako su njemu došle, jer on ima poetičnost u svom izrazu, a njena bit je vrlo teško prevodiva. Da se ne govori i o arhaičnosti koja je neminovna u jeziku koji se koristio u Americi prije 150 godina. A da se ne govori tek o tome koliko je bitna, i presudna, prijemčljivost čitatelja. Netko će proći pored nekog natpisa i neće ga ni primijetiti, netko drugi će proći, stati, pročitati ga i možda će mu se cijeli život okrenuti naglavačke.

- 14:55 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.10.2019.

Nemoćni pod sustavom, sitni ispod zvijezda

Jučer se spremam izaći iz kuće, žurim, u gaćama sam, i učini mi se da čujem zvuk poštarovog skutera. Ponadam se da ne ide valjda kod mene. Bacim pogled kroz prozor, vidim da je stao kraj sandučića i onda ponovo pomislim da neće valjda doći na vrata, ipak sam u gaćama i nemam sad vremena za njega, a i ne očekujem ništa, pa neka samo ubaci što ima u sandučić. Kad evo njega po stepenicama. Kuc-kuc. Da je riječ o poštarici, možda bi otvorio i u gaćama. Ma što u gaćama, gol, hahaha. Viknem da stižem i manijakalno nabacim majicu i donji dio trenirke.
- Što je to? Tko šalje? - pitam.
- Iz Crikvenice.
- Iz Crikvenice? Što bi to moglo biti? - razmišljam na glas, jer ne pada mi na pamet.
Onda mi on dobaci "kost": - Sigurno kamere.
- Kamere?
- Da, iznad Jadranova, sad su postrožili.

Znači kamera, pomislim, kvragu. Ali čekaj malo, sumnjam da je to, zapravo ne bih rekao da je to. Mora da je nešto drugo. Poštar ode, ja sam trebao već izaći van, ali naravno da otvaram kovertu, čim je od prekršajnog suda mora biti neko sranje u pitanju. Na brzinu preletim tim službenim papirom da vidim koja je uopće tema. I brzo vidim da se radi o slučaju koji se dogodio prije dovoljno davno da sam već i zaboravio kada točno. U kratko, a moglo bi se na široko, to jutro sam uzeo sendvič, odvezao se u Dramlju do mora, pojeo sendvič u idiličnom okruženju, ubrzo se istom cesticom vraćao natrag, kad me zaustavio policajac, obavijestio da se vozim jednosmjernom u krivom smjeru i, obavijestio me o kojoj se kazni radi, a kazna je bila prilična, onoliko koliko iznosi za vožnju u krivo smjeru na autocesti, plus mjesec dana zabrane vožnje. Stvar je u tome da je ta ulica do prije valjda 15 minuta bila dvosmjerna, netko se sjetio da bi po sezoni trebala biti jednosmjerna, negdje stavio neki nevidljivi znak i tog policajca da djeluje "edukativno", ispisujući kazne. Vidim da mi ovo "skraćivanje" ni malo ne ide, ali dobro, probat ću skratiti koliko je moguće. Ja, razumije se, popizdim kad vidim da mi čovjek počinje nonšalantno ispisivati kaznu, bez da je išta realno uzeo u obzir, na primjer to da je to tek maloprije postala jednosmjerna, da su vozači traljavo i nikako obaviješteni o tome, da sam vozio toliko sporo da bi me džogeri prestizali. Ai najviše od svega, da nije na jasan način označena ta promjena. Čovjek mi je digao tlak na milijardu i svašta sam mu dobacivao, vidio sam da kipi dok ispisuje tu kaznu na sjedalu svog motora. Ali kipim i ja, jebe mi se. U jednom trenutku mu se prelila čaša i kaže mi da ako još nešto dobacim da će me privesti u postaju. Meni je svejedno i kažem mu neka me samo privede. To ipak nije napravio, imao sam dojam da mu se ne da zajebavati s tim. Uglavnom, ponašao se s visine, s vrha pozicije moći na kojoj se nalazi kao službena osoba, kao, on ima moć i provodi pravila, a ja sam mali pijun koji bi trebao stajati pokorno, bez obzira koliko situacija za mene bila apsurdna. Kad je ispisao svoj papir, pitao me da li ću ga potpisati. Pitao sam, što ako ne potpišem? Ništa, rekao je, ista stvar. Pa jebote, u čemu je onda razlika, mislim si, ali ajde, daj mi taj papir i reci mi ime i prezime da znam na koga da se žalim. Neće reći ime i prezime, već mi nakon inzistiranja kaže svoj službeni broj. Kad smo završili, odem potražiti te nove znakove o jednosmjernoj ulici. I jedva ih pronađem. To su ti znakovi? Na tim mjestima, takoreći skriveni?
Sjedam u auto i pravac policijska postaja u Crikvenici, ljući od risa. Saznam u koji ured trebam otići za žalbe, kažem ženi par rečenica o čemu se radi i na što se žalim, ona kaže da napišem žalbu. Zamolim je jedan A4 papir, pa kad sam ga ispunio, još jedan, pa još jedan. Ona vidi da ne stajem i kaže mi da ne pretjerujem s riječnikom u žalbi, jer suci to ne vole. Kažem joj da ne brine oko toga, ako sam ljut, ne znači da sam i glup, samo objašnjavam situaciju detaljno. Drugo jutro, kad sam se probudio, nisu mi išle iz glave opaske koje mi je policajac, s podsmijehom, iz pozicije moći, dobacio, pa sam odmah uzeo još papira i napisao žalbu i na njega. Onda sam napisao i niz prijedloga kako se situacija promjene regulacije prometa može i treba napraviti tako da na cesti bude sve jasno, vidljivo i uočljivo, a ne da se mora povećalom tražiti neke nove znakove za vrijeme vožnje. Kad sam za nekoliko tjedana ponovo prošao tom ulicom, naprosto nisam mogao vjerovati: postavljeno je toliko znakova, signalizacije, iscrtane su dodatne bijele trake, napravljeno je sve što sam naveo i još više od toga, tako da jednostavno nije moglo biti moguće ne primijetiti da se tu sada radi o jednosmjernoj ulici, sve je bilo toliko jasno, netko je mogao ići u krivom smjeru samo na silu. Uglavnom, ja nisam dobio nikakvu reakciju na žalbu, prolazili su tjedni, mjeseci, ponekad bi mi to palo na pamet. Mislio sam, vidjeli su da je policajac zajebao i stavili taj spis na stranu ili ga možda iskoristili za potpalu. Međutim, umjesto da priznaju da sam ja bio u pravu, a oni u krivu, oni čekaju 3 godine kako bi mi poslali "presudu" u kojoj su kroz niz navedenih članaka i točaka iz niza zakona suhoparno utvrdili da se po slučaju tom i tom, u kojem sam ja optužen, optužba odbacuje jer je došlo do apsolutne zastare. Dakle, ispalo je da sam ja možda i kriv, i da sam sam se na neki način uspio izvući, jer je došlo do zastare. I to je to. A ne bi me iznenadilo ni da su napisali da je presuđeno da sam kriv i da moram platiti taj i taj iznos, možda uvećan i za tko zna koje kamate, po članku tom i tom, točke te i te, iz sedme šume prekršajnog zakona tog i tog, o čijem postojanju je upoznat valjda jedino sudac koji radi točno te stvari i student prava koji polaže točno ispit koji sadrži taj zakon.
Zaključak je da je sustav jedna hladna, pa i nemilosrdna kafkijansko-orvelovska mašinerija u kojoj pojedinac može samo čekati da vidi kako će mu biti presuđeno. Zdrav razum, zdrava pamet nisu ni bitni, niti se uzimaju u obzir. Samo ono što je neka budaletina nadrobila u šumetinama zakona, podzakona i čega sve ne, to se računa. U takvom okruženju, dobro je biti pametan, vrlo oprezan i po mogućnosti smanjiti na minimum svaku mogućnost da se uopće ima posla s takvim sustavom i tako glupim, birokratiziranim ljudima.


Instant Karma's gonna get you
Gonna look you right in the face
Better get yourself together darlin'
Join the human race
How in the world you gonna see
Laughin' at fools like me
Who in the hell d'you think you are
A super star
Well, right you are

- 07:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.10.2019.

Veganuary.com

Čitam knjigu 'Kako postati vegan', u izdanju Planetopije, koju je objavila organizacija Veganuary, koja preko svoje stranice informira ljude o razlozima prelaska na biljnu prehranu i nudi im jednomjesečni izazov promjene prehrane.
Knjiga, kao i njihova stranica, je informativna, napeta poput kakvog krimića, iako je ovdje u pitanju nevjerojatna stvarnost koja nas okružuje, a ne mašta Agathe Christie. Stvarnost i činjenice su sljedeći: ljudska vrsta uzgaja nevjerojatnu količinu životinju, na način koji je potpuno natopljen načelima sirovog biznisa, koji ima vrlo jednostavan cilj - zaraditi što više, bez obzira na posljedice. U slučaju mesne industrije, to znači čitav nepregledni niz podataka koji djeluju naprosto suludo, ali istiniti su, o uvjetima u kojima se životinje nalaze, o načinu na koji se hrane, o okrutnosti kojom se ubijaju i sve to da bi nesvjesno ljudsko biće imalo komad mesa na tanjuru i čašu mlijeka pored tanjura i žličicu meda u čaju. Za med mi je, moram priznati, do nedavno bilo čudno, zašto ne jesti med, u čemu je stvar, pa pčele ga "ionako" proizvode. Kako sam samo glup bio. Pčele (bez kojih je, usput, život na ovoj planeti nemoguć) med ne proizvode zbog mene, nego kao hranu za svoju vrstu. No, pčelari im tu hranu otimaju i umjesto nje im ubacuju mješavinu vode i šećera, kako bi nekako preživjele zimu. Ali to neće tako moći dugo. Broj pčela se rapidno smanjujue, a svi mi smo lijepo najebali ako se ne poduzme nešto da se taj negativan trend ne nastavi.
Čitao sam i prije tu i tamo neku knjigu na temu zlostavljanja životinja koje su uzgojene isključivo da bi njihovi dijelovi tijela, ili prvo izlučevine, pa onda i dijelovi tijela, završili kao vakumirani proizovd u frižideru trgovačkog centra. Vrlo dojmljiva mi je bila "The food revolution" od Johna Robbinsa, još prije 15-ak godina.
Podaci o tretiranju životinja, da skratim, su naprosto nevjerojatni i sljedeći korak čovječanstva, ako ga uopće bude imalolo priliku napraviti, sljedeći logičan, razuman, zdrav korak je svođenje konzumacije mesa i svih drugih proizvoda životinjskog porijekla na minimum, ili još bolje, potpuni prelazak na biljnu prehranu. Razlozi za to su bezbrojni i samo potpuno nesvjesna osoba (dakle, na žalost, većina stanovništva ove planete) može s podsmjehom odmahnuti rukom na sve ove probleme i veseliti se sljedećem obiteljskom okupljanju poznatijem pod nazivom - kolinje. Znate, to je onaj simpatični tradicijski ritual druženja, klanja, pjesme i veselja. Zabava za cijelu obitelj (ne, ne, ne insinuiram istoimeni slogan za incest).

Jedan usputni podatak iz knjige: "Ovaj svijet već sada proizvodi dovoljno hrane kako bismo nahranili svaku osobu na ovom planetu, i dodatnih 2.5 milijarde ljudi, pa ipak, svaki deveti čovjek danas nema dovoljno hrane da bi bio zdrav." Podataka u knjizi je puno i svi su oni dobro dokumentirani, bilješke s izvorima korištene literature zauzimaju nekoliko zadnjih stranica. Dakle, ljudi iz ove organizacije nisu tek puki, rekreativni ljubitelji životinja, već su maksimalno informirani, a na temelju takve informiranosti, kada se radi o svjesnom pojedincu, dolazi i do maksimalne ljutnje zbog postojeće situacije, a posljedično i do djelovanja. Djelovanje može biti na strogo osobnom nivou, na način da pojedinac, vi i ja, jednostavno promijeni svoju prehranu i već to je, samo po sebi, velika stvar. A oni koji u sebi osjete malo veću ljutnju, oni koji su senzibilniji na sve ovo, oni i aktivno djeluju, pronađu i druge koji su se isto tako raspizdili sa svime što se događa, pa nastane organizacija kao što je Veganuary ili neka druga, koja informira, potiče na promjenu, nastoji osvješćivati ljude.

U knjizi su navedena mnoga iskustva ljudi koji su prihvatili jednomjesečni izazov prelaska na biljnu hranu i nakon toga i ostali u tome, iznenađeni dobrobitima za svoje zdravlje, kao i za svoju svijest i zadovoljni što nije potrebno da neka životinja bude ubijena, kako bi oni mogli nešto pojesi. Ljudima nešto klikne, dođe im to sve do mozga, pa kažu: dosta je tog sranja, ja više ne sudjelujem u tom cirkusu. Slično kao što Jim Morrison pjeva u jednoj pjesmi: Cancel my subscription to the Resurrection. Neću to više, ne zanimaju me te gluposti, zaboravite na moje daljnje sudjelovanje.

U knjizi su, između ostalih, citirali i nekog tipa koji je rekao zanimljivu stvar: "Da klaonice imaju prozirne zidove, svi bi ljudi bili vegetarijanci." On se zove Paul McCartney i mislim da sam već negdje čuo za njega, možda iz onog stiha "the Walrus was Paul", možda je on taj.

Uglavnom, kako to da ljudi jednostavno nastavljaju starim putem iako je on nesumnjivo loš i poguban, i za njih, i za ljude koje vole, i za planetu, na kojoj neće biti moguć život ako se nastavi ovako? Objašnjenje je prejednostavno: nesvjesnost i tupost. Ja koji ne gledam tv i koji očito imam u sebi određenu senzibilnost za ovo ili ono, sigurno da nisam i ne mogu biti u istom košu s nekim tko provodi po podne ili večer gledajući "Gospodina savršenog", tursku seriju, ili kojem je večernji dnevnik izvor informacija o događanjima u susjedstvu i u svijetu. Pada mi na pamet, Hesse je, čini mi se u knjižici "Moja vjera", napisao kako ljudi čitaju dnevne novine i misle kako na temelju toga znaju što se događa u svijetu. Što je potpuna gluposti, jasno.

Postoje razni načini kako iz nesvjesnog stanja doći u svjesnije, a onda u svjesno stanje. Mislim da mnogi vode kroz neku vrstu boli i nesreće. Kada je čovjek naprosto uporno i tvrdoglavo nesvjestan, za njega ne postoji drugi način osvješćivanja osim boli, šoka. Na primjer, gorljivi mesojed se razboli uslijed konzumacije mesa.

Slična ludost se događa (o, kako je ljudska vrsta glupa, iako naizgled napredna i pametna) u automobilskoj industriji. Proizvode se automobili koji bez problema voze 200 na sat i to onda dovodi do velikih stradanja i smrtnosti u prometu. Onda se stručnjaci i inženjeri usmjeravaju na proizvodnju nevjerojatno skupih i futurističkih tehničkih rješenja koji bi trebala smanjiti tu smrtnost. Na primjer, proizvode se automobili sa svom silom tehnologije, koja omogućuje da automobil samostalno reagira u kritičnim situacijama. Na to se troše milijarde i to s vrlo upitnim efektom, ali svejedno se troše. A bilo bi dovoljno napraviti vrlo jeftinu stvar: proizvoditi automobile koji služe za prijevoz, kojima se može voziti umjereno, umjesto bijesno jurcati. Pa jesu li jednostavna rješenja toliko komplicirana za primijeniti? Naravno da nisu. Ali s nesvjesnim mozgovima je teško.

Sad i sam živim na brdu, pa ulazim u klub "the fool on the hill"

I told you about the fool on the hill
I tell you man he living there still


Veliki sam ljubitelj jeseni, čak i kad je južni tip vremena, a o buri i suhom vremenu da i ne govorim.

- 07:44 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.10.2019.

Gimme some truth

I'm sick and tired of hearing things
From uptight, short-sighted, narrow-minded hypocritics

I've had enough of reading things
By neurotic, psychotic, pig-headed politicians

No short-haired, yellow-bellied, son of tricky dicky
Is gonna mother hubbard soft soap me
With just a pocketful of hope

I'm sick to death of seeing things
From tight-lipped, condescending, mamas little chauvinists

I've had enough of watching scenes
Of schizophrenic, ego-centric, paranoiac, prima-donnas

Its money for dope
Money for rope (iz Gimme some truth)


Ovo je stvarno odličan opis društveno političke atmosfere i filanja ljudi glupostima, dresiranja ljudi da prate, gutaju, sudjeluju, biraju strane, gube dragocjeno vrijeme na nevažne bedastoće, nevažne teme, nevažne mediokritete s ekrana ili naslovnica. Nepovratno izgubljena energija koja je mogla (i može, i mora!) ići u prave stvari. Koliko se samo energije na taj način baci u smeće, a mogla se (i može, i mora!) upotrijebiti za kreativnost, za stvaranje, za vlastiti razvoj, istraživanje, otkrivanje, i sve to je onda u punom smislu riječi proslava života, koja kroz samu svoju aktivnost (ili budnu pasivnost, koja je samo druga strana te iste stvari) stvara radost i daje osjećaj smisla.

Mogi, u knjizi o Ikigaiju, lijepo naglašava kako je aktivnost koja nas veseli, sama po sebi, bez obzira na moguću nagradu ili priznanja, nagrada sama po sebi. Sam proces je uzbudljiv i nagrađujuć, neovisan o pljesku publike i vanjskom priznanju. On piše: "U životu katkad zaboravimo prioritete i ono što je važno. Prečesto činimo nešto zbog nagrade. Ako nagrade ne stižu, razočarani smo i gubimo zanimanje i gorljivost za rad. To je jednostavno pogrešan pristup. Općenito gledano, nagrade slijede neko vrijeme nakon djelovanja. Čak i ako završite posao koji ste dobro obavili, nagrade ne moraju stići: prihvaćanje i priznanje događaju se stohastički, ovisno o mnogim parametrima nad kojim nemamo nadzor. Ako proces ulaganja truda možete učiniti svojim osnovnim izvorom sreće, uspjeli ste u najvažnijem izazovu svojeg života.
Stoga svirajte čak i ako vas nitko ne sluša. Crtajte i kad nitko ne gleda. Napišite priču koju nitko neće pročitati. Unutarnja radost i zadovoljstvo bit će i više nego dovoljni da nastavite živjeti. Ako uspijete u tome, ovladali ste bivanjem u sadašnjem trenutku."




Štrajk službenika na državnim jaslama

Što se tiče štrajka tzv. prosvjetnih radnika, njih ne podržavam ni trunku. Naprotiv, smatram da su preplaćeni i, još gore, da služe sustavu koji zaglupljuje djecu i od njih stvara robotizirane idiote. Koliko je samo jadan taj cvilež o tome da žele da ih se "poštuje", o tome da će im povišica plaće donijeti toliko željeno dostojanstvo itd. Mislim, ako netko ne osjeća u sebi dostojanstvo, nikakva povišica s time nema veze. A što tek s argumentom kako se na taj način bore za "bolje obrazovanje"? Taj argument je ludost. A još je veća ludost što ih ljudi više manje podržavaju i smatraju kako su jadničci potplaćeni, degradirani i sve već u tom stilu. Što se mene tiče, ti ljudi su: bezobrazni, licemjerni, ne znaju tko im glave nosi i misle kako zaslužuju ne- znam-kakav-status-na-temelju-ne-znam-čega. To su sve gluposti. Neka svi slobodno daju otkaz i potraže sreću sa svojim velebniim znanjem negdje drugdje. Samo, brzo bi se vratili podvijenih repova, jer sigurnost je sigurnost. Ljepše i lakše je "štrajkati", krdo daje toplinu, ali i oduzima ono što navodno žele - dostojanstvo. A njihovi vođe su najobičnije hijene.




- 08:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.10.2019.

Put ikigaija

Ideja i mudrost ikigaija su mi vrlo bliski i po svemu sudeći izgleda da sam u neku ruku Japanac. O čemu se radi u pristupu ikigaija? Kako to prenijeti u nekoliko odlomaka? Teško i nikako, eto kako. Ken Mogi navodi pet čimbenika, odnosno stupova ikigaija:

1. stup: započinjanje malim koracima
2. stup: otpuštanje vlastitog jastva
3. stup: sklad i održivost
4. stup: radost sitnica
5.stup: bivanje u sadašnjem trenutku.

Ove čimbenike ne smije se nikako brkati s pristupom bezbrojnih knjiga za instant samopomoć koji se često sastoje u obećanju da će čitatelj, ako slijedi određenih 5 ili 10 koraka, doći do vlastite sreće i ostvarenja u životu. To nema nikakve veze s tim. Ovdje nije stvar u tome "slijedi ove korake" i ovdje ništa nije instant, već je upravo suprotno. U ikigaiju nema žurbe, nema ništa preko noći.

Za dobiti malu širu ideju ikigaija, čini mi se da je najbolje pročitati knjigu. Ja ću ovdje u kratkim crtama ići u samu bit.

Ikigai je japanska mudrost i pristup životu. "Posjedovati ikigai" znači imai razlog za ustajanje u jutro i razlog za život. Osoba koja posjeduje ikigai potpuno je u svojoj stvari. Ona je predana, posvećena, uporna, potpuno prisutna u sadašnjem trenutku, obraća pažnju na detalje i ide u bit svoga područja, koncentrirana je na proces i uzbuđena je procesom, ne opterećuje se rezultatom, ne ovisi o cilju, ne odgađa zadovoljstvo, ona je potpuno u procesu, a taj proces s vremenom može i ne mora donijeti vanjske rezultate, to nije presudno. Poanta je u potpunom bivanju i posvećenosti o bilo kojem području da se radi.
Ikigai je svjetovan, nema veze s religijom, ali je po meni izuzetno duhovan, za razliku od kršćanstva i drugih religija, koje su puko fantaziranje i djetinjarija. Za razliku od njih, ikigai zrači jednu ozbiljnost, on je uronjen u stvarnost i upravo kroz tu uronjenost, kroz težnju perfekciji u određenom području (bilo kojem), osoba koja posjeduje ikigai kreće se prema vlastitoj perfekciji. Kroz sitnice, kroz male korake, kroz potpunu prisutnost, ona bez sumnje doživljava nešto što ju trancsendira i oko toga ne radi nikakvu famu, njoj ne treba, pa i smeta joj, bilo kakva vrsta glamura. I kad se događa uspjeh, koji je posljedica, a ne cilj, osoba se ne zanosi time. Posjedovati ikigai znači potpuno uzimati u obzir neumitnu prolaznost svega. Zbog toga što je baš sve prolazno, zbog toga što se svaki događaj događa jednom i nikad više na taj način, što je svaka komunikacija s nekim samo jednom i više nikada na taj način, onaj tko posjeduje ikigai svemu pristupa s nevjerojatnom pažnjom. Takav pristup dovodi do potpune uronjenosti u sam život, kroz ono čime se bavi, čovjek istražuje i otrkiva (mu se) njegovo vlastito biće. I kroz taj proces razvija se jedan osjećaj sreće, mira, smisla i unutarnjeg uzbuđenja. S obzirom na sve ovo, mogu konstatirati kako posjedujem svoj ikigai i posvetit ću mu se još predanije i istraživati ga sa iz svih kuteva koje mogu.

- 07:40 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.10.2019.

Ikigai

Čitam knjigu Ikigai, autor Ken Mogi, neuroznanstvenik, autor, radijski voditelj, bloger. Jednostavna je za čitanje, ne predugačka (190 stranica), izdavač Planetopija. Ja sam je posudio u knjižnici, vidim na omotu da košta 89 kn, što je zaista umjerena cijena i čini mi se da bi ju bilo dobro imati i doma. Ne volim više skupljati knjige na polici, ali kako stvari stoje, koliko toga zanimljivog pronalazim (bilo bi mi pametnije da Amazon zaobilazim u širokom luku, ali bojim se da je za to prekasno), imam potrebu nekoliko knjiga imati pri ruci. Ikigai mi se odmah svidjela. Najprije mi je djelovala kao nešto zgodno i zanimljivo, a sada sam već očaran s tim japanskim pristupom umijeću života. Danas je možda i završim, pa ću sutra-prekosutra napisati nekoliko dojmova i prepisati nekoliko odlomaka.


- 09:36 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.10.2019.




- 10:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Internetska bilježnica za zapisati što mi dođe.

Jedna vrsta modernog dnevnika, kojeg (da se razumijemo) pišem prvenstveno zbog sebe, kako bih produbio i sebi pojasnio ideje koje mi dolaze, a oni koji nekim putem dođu ovdje, ako su im moje teme bliske, postoji dobra vjerojatnost da će u njima pronaći neku vrstu inspiracije i poticaja.

Ovaj blog ide ispod radara, što znači da nije vidljiv na listama, to mi jednostavno ne treba. Kako ste uopće dospjeli ovdje?


"Bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve.

I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi.

Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele."

De Mello (iz knjige Carlosa Vallesa, "Neopterećen prtljagom", koja se bavi De Mellovom duhovnom ostavštinom)



Ako se kojim slučajem poželite javiti, to znači da se svakako i trebate javiti:
alen1zoric@gmail.com



"You think you know me, but you haven't got a clue"











Free Web Hit Counter












. . .