četvrtak, 30.01.2020.
Recept za uspjeh by John Densmore. A onda i moje viđenje.
Jučer sam na brzake pregledao video u kojem se John Densmore iz Doorsa (evo, moram naglasiti da je iz Doorsa, inače bi rijetko tko znao koji sad to John Densmore; jedino za Jima bi bilo nerazumno i nepotrebno naglašavati "Jim iz Doorsa"; ludost) prisjeća Jima. Napisao je i knjigu ne znam o čemu točno. Objasnio je svoj recept za uspjeh, koji i nije nešto novo, ali ga je zanimljjivo čuti iz perspektive nekoga tko je bio dio jednog planetarnog uspjeha i postao dio legende. Tri stvari, rekao je. Ovim redom: sreća, trud (ili nešto slično, to nisam dobro razumio), a onda na kraju talent. Jer toliko je talentiranih ljudi okolo i da bi se sve poklopilo za isplivati na bilo koju vrstu scene, nije lako. Sad mi se ponudio neki video koji dobro ilustrira tu tvrdnju. Cura iz videa svira na ulici (busking), očito je odlična i vrlo talentirana. S tim u vezi, zanimljiv je prvi komentar koji stoji ispod videa (barem trenutno prvi) u kojem komentator kaže, a to je i poveznica s onim što je John rekao o uspjehu, kako ga živcira što talentirani ljudi kao što je ova cura sviraju na ulici za sitniš, dok su glazbene ljestvice pune plastičnih antitalenata koje izvode smeća dorađena u studijima, za milione ("it annoys me when you have really talented people like this young lady having to play on the street for pennies whilst the charts are full of plastic talentless studio created crap making millions ...sad"). Komentator je potpuno u pravu. Takav razvoja događaja se odvija i u Hr i po svuda. Ali ja se pitam, radi li se o čistoj sreći? Za planetarni uspjeh, poznatost itd., vjerojatno da. To je teško predvidjeti. Dokaz su i Rolling Stonesi, koji su realno više-manje smeće, s onim majmunom što trči po pozornici i razvlači usta, krevelji se, uvjeren kako je veliki i važan umjetnik (u što su uvjereni i milioni njegovih obožavatelja, ali nema veze:), ali stvari su se poklopile i isplivali su, iako je bilo puno, puno boljih i talentiranijih glazbenika kojima se stvari nisu poklopile. No, da li se radi o čistoj sreći da bi čovjek uspio izgurati i razviti svoj vlastiti talent, kao no name, kao netko tko ne pretendira na neku poznatost i masovnost? Mislim da u tom slučaju ne vrijedi recept Johna Densmorea. Čak sam i prilično siguran u to. Može se raditi o bilo kojoj vrsti talenta, o bilo kojem području, od plesa, matematike, inžinjerstva, kuhanja, izrađivanja ručnih radova, podučavanja, doslovno bilo čega. Po meni, puka sreća nije prva stvar. Otkrivanje vlastitog talenta i trud su ključni. Uz to treba ubaciti više žličica upornosti i dodavati ih neprestano, najbolje bi bilo da se narikta automatsko ubacivanje. Bez upornosti ništa. Zatim spremnost na doživljavanje neuspjeha, to je jedan vrlo važan sastojak prema uspjehu, jer kao što je netko rekao, neuspjesi su samo stepenice prema uspjehu. Zatim, razvijanje vedrog duha, optimizma i dobrog osjećaja u sebi, uživanje u procesu. Uz sve to, sreća neće imati puno izbora, pa će se prije ili kasnije pojaviti. Ali, to više nije ona sreća s početka, to je sreća koju smo mi sami isprovocirali. To je, čak bih rekao, ruka svemira koja se pruža prema nama i čestita nam jer smo ustrajali bez obzira na poteškoće. To je za mene uspjeh i prema tome se krećem.
- 07:49 -
srijeda, 29.01.2020.
Pjesnik preferira slobodu, ne trpi etikete.
Kako dobar, riječit video. Sve najvažnije je rečeno bez riječi, između, u međuprostoru, u pauzi i smiješku na kraju. Svi prije njega su odrecitirali svoja imena, prezimena i zanimanja, ali Jimu su to čudna i u osnovi glupa pitanja na koja ne može lako odgovoriti, nešto ga smeta u tim pitanjima i osjeti svrab ako daje odgovor po špranci. Pjesnička duša sebe ne vidi kao ime, ni kao zanimanje, ona je slobodna i neuhvatljiva mentalitetu službenika i građanina. On voli svoje stihove i ne mari za svoje ime. Ime su mu dali drugi, stihovi su njegovi.
- 11:27 -
Industrija mlijeka i mliječnih proizvoda
Ljudi žive automatski i po principu "zdravo za gotovo". Osnovni izvor informacija mnogima su - reklame. Dok tako zavaljeni sjede u foteljama, tupo gledajući svoj omiljeni tv program, reklamna industrija radi tisuću na sat, jer točno tu ih želi, u foteljama pred tv ekranima, da im napuni glave besmislicama svih vrsta, kako bi gledatelji-kupci već sutra u trgovini ubacivali u svoja kolica svu silu bedastoća. Mnogi ljudi će ponosno i uvjereno izjavljivati kako ne vjeruju reklamama i da one na njih nemaju utjecaj. Ali to su gluposti. Reklamna industrija ne mari za takve izjave, može se na njih tek podsmjehnuti. Zašto? Jer reklame djeluju na nesvjesno, ljudi ni ne znaju što sve rade pod utjecajem onoga s čime ih se kljuka. To je kao jedna vrsta hipnoze.
Većina ljudi nema pojma, kao što ni ja nisam imao do prije nekoliko mjeseci, kako u osnovi funkcionira mliječna industrija. Ovdje je naglasak na industrija. Ogromna, enormno profitna, nemilosrdna, beskrupulozna industrija, koja ne preza ni pred čim kako bi očuvala samu sebe ne pitajući za cijenu.
Krava (ovca, koza itd.) ne daje mlijeko "tek tako", da bi ljudi imali mliječni doručak ili elementaler u sendviču ili štogod mliječno. Kravu to ne zanima. Nju zanima da nahrani svoje malo tele i zbog te svrhe ju je priroda opskrbila mlijekom i to isključivo u periodu nakon što donese tele na svijet. To mlijeko je, dakle, namijenjeno kravinom djetetu, odnosno krava nema mlijeko ako nije majka. Kada se pojavi tele, ljudi da odvajaju od krave i iz nje izvlače mlijeko koje koriste na bezbroj načina, koje pakiraju u ambalažu pod nazivom "happy cow" i slično. Međutim, nitko nije nesretniji ni očajniji od majke koju se odvoji od djeteta, ni od djeteta koje se odvoji od majke. Ljudi koji tome svjedoče, ostaju zaprepašteni. Zato se kravu ponovo i ponovo, nasilno oplođuje kako bi mogla davati mlijeko i čim se pojavi tele, ono se potpuno nemilosrdno odvaja od majke. Prosječni čovjek nema pojma o tome. On misli (ili bolje reći, ništa ne misli, da se ne optereti previše) kako je ta krava s naljepnice na proizvodu zaista sretna jer njemu brižnom omogućuje navodno kvalitetnu i neophodnu hranu, nezamjenjivu s bilo čim drugim. Sve to su, razumije se, najobičnije gluposti. Uz malo istraživanja se može doći do pravih informacija i stanja stvari. Još do prije nekih pola godine nisam imao pojma o tome, iako sam ponekad znao zastati nad tim sirom kojeg jedem i ponešto se, kao, zapitati od kuda on dolazi, kako se radi itd. Kada sam se informirao (valjda je tada sazrijelo vrijeme za mene, kao što izgleda da za većinu nikad neće sazrijeti) i jasno shvatio kako to sve funkcionira, momentalno sam izbacio sve mliječno iz prehrane (jaja također, to je priča za sebe). Još uvijek, skrušeno i ne bez ponešto srama, priznajem da u moj sustav ponekad uđe nešto tog porijekla, preko raznih kupovnih proizvoda u koje su mlijeko i jaja neizbježno, rekao bih kulturološki i na temelju potpunog zanemarivanja poznatih znanja i spoznaja, ukomponirani. Poradit ću i na tome, ali već sada sam u kratkom vremenu dogurao daleko po tom pitanju i osjećam se izvanredno.
Stranica "veganuary" je informativna po tom pitanju, a i lako se progugla o ovim važnim temama.
- 07:56 -
utorak, 28.01.2020.
T-model
Kad mi se po glavi zavrti pitanje na koji automobil, u perspektivi, ciljati, redovito mi padne na pamet i rečenica Boba Blacka, koji je gledao kako se riješiti svega nepotrebnog u životu i usmjeriti se na bitno, ne gubeći nepotrebno i nepovratno svoje dragocjeno i ograničeno vrijeme na maštanje o svjetlucavim i nepotrebnim glupostima, i još gore, na trošenje vlastite energije kroz rad koji ne volimo da bi se kupovalo stvari koje nam u osnovi nisu potrebne u nekoj njihovoj luksuznoj i skupoj varijanti. Puno je pametnije uložiti manje svoje energije i nabaviti si puno jeftinije verzije iste stvari, koja funkcionalno obavlja svrhu na sasvim zadovoljavajući način, a svoju dragocjenu energiju upotrijebiti za ono što zaista želimo. Njegova rečenica o pitanju automobila je kratka, duhovita, jezgrovita, ubojita i, što se mene tiče, u svojoj poruci potpuno istinita, a ja je svakako imam na umu u vezi s ovom stvari. Ona glasi: "T model would suffice." Tako mi je barem ostala u sjećanju. A onda mi "vrag nije dao mira", pa sam išao provjeriti u tom eseju da li ona glasi točno tako. I naravno, ne mogu je tek tako pronaći, letim i letim pogledom po odlomcima, ne trepćem, i ništa. Otišlo mi je barem petnaestak minuta, već po malo gubim strpljenje, po malo postajem i nervozan. Vidim da je neću pronaći nasumično, pa krenem od početka, leteći retcima. Nađem je i iznenadim se da ne glasi uopće onako kako se meni oblikovala u sjećanju. U redu, moja varijanta je jednako dobra, čak i bolja, dorađenija. Vjerojatno mi je ostala moja verzija jer je u nekom hrvatskom prijevodu kojeg sam imao možda stajalo "dostajati", no nije važno. Evo tog odlomka generalno originalnog Blacka, : "No more war production, nuclear power, junk food, feminine hygiene deodorant — and above all, no more auto industry to speak of. An occasional Stanley Steamer or Model-T might be all right, but the auto-eroticism on which such pestholes as Detroit and Los Angeles depend on is out of the question. Already, without even trying, we’ve virtually solved the energy crisis, the environmental crisis and assorted other insoluble social problems." Dakle, "An occasional Stanley Steamer or Model-T might be all right."
Ja se svakako držim ove ideje. To ne znači da ću, kada bude mogućnost da krenem u potragu, pretraživati po njuškalu t-modele, kojih nema, ali vodit ću se njenom poantom, o da. Ali možda ima Stanley Steamera, tko zna.
- 08:02 -
Ako slučajno patite od nemogućnosti da vam se oznoje dlanovi, ovo bi moglo pomoći
- 07:59 -
nedjelja, 26.01.2020.
Usmjeravanje energije na bitno. Napuštanje svake vrste vanjskih ometala.
Što nam sve odvlači pažnju tijekom dana? Popis je nepregledan, toliki da prosječni čovjek tijekom svog života gotovo da neće proživjeti ni nekoliko svjesnih, stvarnih trenutaka. Sve je laž, površina i pusta tlapnja. Sve što mi odvlači pažnju od biti stvari pomest ću bez da trepnem. Sve što je lažno, neka otpadne, ne zanima me, samo mi šteti i izvlači mi energiju. Ne želim nikakvu vrstu smeća u svom sustavu. Ne želim ni lažnog sebe, ništa od onoga što mi je nadodano, ništa od onoga kako me drugi vide. Istražit ću prostor čiste, nepomućene stvarnosti, vidjeti što tamo ima i funkcionirati s tog nivoa. Taj proces neminovno zahtjeva okretanje pažnje unutra, a zatim se unutrašnje spoznaje koriste za djelovanje u tzv. vanjskom svijetu.
- 14:12 -
subota, 25.01.2020.
Zvuk trube s groblja.
Dok sam jučer po podne prebacivao, mjerkao i poslagivao kamen, primijetio sam kako se cestom spušta susjed od kojega sam kupio teren. Bilo mi je neobično da ide pješice dolje, tom strminom, pa sam ga pitao kuda se uputio. Rekao je da ide na sprovod. Odmah mi je bilo zanimljivo da se odlučio ići tim putem, pješke, kroz šumski put koji vodi prema ostacima gradine, a onda se prije nje odvaja i uspinje prema groblju. Podsjetilo me to na atmosferu iz Gulbranssenove odlične skandinavske trilogije, čija radnja se odvija u šumskom dijelu norveške, u 19-om stoljeću. Davno sam to čitao, ali atmosfera mi se urezala. Na putu prema gradini, koji je i put prema groblju, nalazi se i jedno starinsko spremište za vodu, napravljeno tko zna kada, iz kojeg su stanovnici mjesta svakodnevno donosili vodu za životinje. Tada, razumije se, nije bilo blagodati vode iz špina koju svi tako lako uzimamo zdravo za gotovo. Žena na čiji sprovod je išao imala je devedeset godina i sasvim sigurno je u svojim mlađim danima prtila na leđima, ili kako već, vodu iz tog bazena.
Kroz sat vremena sam čuo trubu iz smjera groblja, naslonio se na betonski ogradni zid, skinuo rukavice i malo porazmislio o pitanju smrti. Njen život je završio. Ja ne znam o kome se radilo, ali jedan život je završio. Kada netko umre, a pogotovo kada se radi o nekom tko nam je bio blizak, jer tada možemo dublje zaroniti u tu temu, morali bismo taj događaj upotrijebiti za određenu kontemplaciju o vlastitoj smrti. Smrt je nevjerojatan fenomen koji svakoga čeka. Kada zazvoni ono zvono za vrijeme pogreba, ono zvoni za umrloga, ali zvoni i nama. Dobro je uzeti u obzir vlastitu smrt i vlastitu neizbježnu smrtnost, ne unedogled odgađati misli o tome, jer odgađanje je u osnovi pokušaj negiranja i u konačnici dovodi do nepotrebnog povećanja straha. Ne umiremo mi samo u tom konačnom činu fizičke smrti. Ja svaki trenutak umirem za prethodni trenutak i rađam se u novi. Život je prepun bezbrojnih rađanja i smrti. A ideja o onoj konačnoj fizičkoj smrti treba nam biti u svijesti. Nju treba iskoristiti kao motivaciju da živimo što potpunije i proživimo što više, kako u onom konačnom trenutku prije fizičke smrti ne bismo imali ni za čime žaliti. U tome svjetlu, smrt je vrlo motivirajući fenomen i ništa nema toliko potencijal da nas osvijesti u životu kao što je to pomisao na vlastitu smrt. I bolje se uhvatiti svega toga što prije, ne gubiti vrijeme na gluposti.
- 12:01 -
petak, 24.01.2020.
Gromača. Nepredviđene okolnosti. Nisu ugodne, ali imaju svoju svrhu.
Jučer s radovima na gromači nisam napredovao, ali sam zato nazadovao. Shvatio sam da jedan dio neće biti dobar, pa sam ga morao raskopati i proširiti temeljnu traku. Zajebancija! Tako da se uglavnom nisam bavio onim što sam si okvirno zacrtao, već sam, u početku negodujući i psujući, raskopavao taj donekle pripremljeni i posloženi dio i zakopavao se sve dublje, činilo mi se tome neće biti kraja. Onda sam ipak prihvatio novu situaciju i mirnije (ne i potpuno mirno, i dalje povremeno, ali sve rijeđe, negodujući i ponešto psujući) se posvetio nepredviđenom dodatnom poslu. S obzirom da sam početnik u ovome, nije to ništa čudno. Shit happens. Odlučio sam da neću cijepiti dlake oko toga kako će sve to na kraju estetski izgledati. Napravit ću što bolje mogu, neka bude stabilno, a kamen će sam po sebi izgledati lijepo, makar i ne bio posložen po špagici.
Onda mi je sinulo, iz ovoga nešto učim. Nekad je potrebno raditi korake koji izgledaju da vode unatrag, ali oni nečemu služe. Služe tome da se napravi bolja priprema, reorganizacija i bolji temelj za kasniji bolji rezultat. Iz čega slijedi da je kretanje unatrag također napredovanje, iz čega opet slijedi da je kretanje dobro i poželjno. Uvijek i u svemu je najvažnija svjesnost. Da li sam ja potpuno prisutan dok se nečim bavim ili sam se izgubio u tome? Kada sam svjestan, sve je u najboljem redu, bez obzira kojim smjerom se kretao.
- 08:26 -
četvrtak, 23.01.2020.
Naše područje djelovanja i utjecaja. Polazišna točka je u nama.
Čak i oni koji imaju vanjsku moć, njihov utjecaj je iluzoran, iako rade stvarne štete, stvarnim ljudima, životinjama, okolišu. Oni nemaju stvarnu moć. Lažna moć je vanjska, politička u širem smislu. Stvarna moć se nalazi unutra. Ona je kao atomska energija. Kako to da majka sitne građe podiže kombi kada je ispod njega zaglavljeno njeno dijete? Neka jaka sila se aktivira u njoj u tom trenutku. Nju pokreće ljubav i nešto u njoj multiplicira njenu snagu. Ako bi ga kasnije probala pomaknuti, ne bi uspjela.
Mi koristimo samo malo od svojih mogućnosti. Mi smo tek blijeda sjena našeg potencijala. Iznutra smo kreativniji nego što mislimo da jesmo, jači smo, pozitivno luđi. Imamo u sebi potencijal da živimo potpuno, neopterećno, odvažno, bez straha, vođeni svojim unutrašnjim impulsima, krećući se spontano kuda nas unutarnji kompas usmjerava. Možemo biti više svoji, možemo biti potpuno svoji, ali moramo istraživati, isprobavati, kada je potrebno - riskirati, usuditi se, neprestano učiti ono što je naš stvarni interes. Takav život nije namijenjen nekome drugom, namijenjen je svakome tko ga se usudi živjeti. A usude se tek rijetki. Nije to igranje lota, to je odabir, kojem slijedi unutarnja preispitivanje, preslagivanje i neprestana promjena. Jedino je ona stalna. Ljudi žele "sigurnost" i "stalne" poslove, a sigurna je samo promjena, stalna je samo nestalnog i neizvjesnost. Postići da budemo iznutra mirni i zadovoljno aktivni u neizvjesnom, nestalnom i nesigurnom, to je prava stvar.
"Putujemo prema sretnim srcima."
Nekoliko mjeseci prije pojavljivanja na svjetskoj sceni pred nekoliko slučajnih slušatelja
Svjetska scena. Cura rastura. Ovaj talent je isplivao i sada pleše.
Ovo ne znači da nas treba zanimati svjetska scena. Mi moramo biti zvijezda naše unutarnje scene. To je još bolje od svjetske scene.
- 08:02 -
srijeda, 22.01.2020.
Slaganje suhozidova. Prolaznici.
Jučer po podne sam iskoristio za premetanje kamena i ostale povezane aktivnosti, koje uključuju kramp i slične sofisticirane alate novije generacije. Bio je prekrasan dan i uživao sam, pogotovo zato jer mi je nekako i krenulo s tim kamenom. Za razliku od početne faze, kada mi se činilo da ništa od svega toga, sada sam već nekako pohvatao konce i to liči na nešto; po malo se formira zidolika konstrukcija. Povremeno prođe netko od susjeda, pa malo popričam sa svakim, to volim. U jednom trenutku se pojavio neki automobil, činilo mi se da je zalutao, okrenuo se u slijepoj ulici kod susjeda i po malo parkirao blizu mene. Spustio je prozor, prokomentirao lijep pogled i kako je lijepo mjesto. Onda je izašao iz auta, pa smo popričali jedno 15-ak minuta, uz dosta zezancije, razumije se, jer stereotipni razgovori su mi prihvatljivi kao i hrana bez trunke začina. On se bavi s ortopedskim ulošcima i više puta tjedno dolazi ovdje u radne posjete starijim ljudima i tako već dugi niz godina, još malo pa penzija. Rekao je da u zadnje vrijeme i dosta mlađih ljudi ima problema s nogama. Pitao sam: kako to, u čemu je stvar? Previše sjede, ne kreću se, gledaju u kompjutore, rekao je. Mene je ocijenio kao sportaša i na brzake me malo odmjerio, izokretao, i, da ne bude sve baš savršeno, naveo što bi mi mogao biti potencijalni problem. Rekao je da zna hrpetinu ljudi ovdje i blebnuo kako sam ja jedini "stranac". Prosvijetlio sam ga da to baš i nije tako, da je zadnjih godina došlo i dosta drugih "stranaca", tako da ćemo se domaćih, malo po malo, riješavati, na što se čovjek dobro nasmijao ("First we take Manhattan"). Neobično što me išao ispitivati hrpu toga što stvarno ne treba zanimati nekoga koga prvi put vidim, tako da sam mu na većinu takvih pitanja odgovarao potpuno neodređeno.
Igre s kamenom namjeravam obaviti u što kraćem mogućem roku, svako po podne koje je bez kiše, do mraka, pa ću se više posvetiti tome da neke poluideje preoblikujem u ideje i krenem ih realizirati.
- 08:36 -
Čudesna pažnja. Mir je svaki korak. Thich Nath Hanh.
Nisam Thichov fan. Kada sam bio u ranim dvadesetima kupio sam si njegovu knjižicu Mir je svaki korak. Djelovala mi je kao pitka limunada. Ne znam kako bi mi djelovala sada, niti namjeravam provjeravati (no time to lose). Jednoj drugoj knjižici je dao naslov Čudesna pažnja. Ne zanimaju me, dakle, knjige, ali su mi vrlo zanimljivi naslovi. Pažnja jest čudesna, a mir nam treba biti u svakom koraku.
- 08:18 -
Kraj je uvijek blizu. Ali počeci su još bliže.
Neki dan prebacujem po stanicama u autu i iz jedne zatutnji poznati ritam, Roadhouse Blues, pa je pustim da odtutnji. Ta pjesma spominje jedno bitno upozorenje: The future's uncertain, and the end is always near.Često bi se trebali podsjetiti da život nije kao kupnja novog automobila, na koji se dobije dvije ili pet godina garancije (čast onim koreancima, koji mame sa sedam). Činjenica da je naš kraj možda iza sljedećeg ugla ne djeluje kao neka sretna vijest, ali svakako bi mogla djelovati kao dobra motivacija da se ne gubimo vrijeme na gluposti. No, ima tu i jedna druga stvar, vezana uz ovu, koju bismo mogli nazvati sunčana strana (ulice, gledam lijepe djevojčice, zbilja je tužno biti sam, na ovako divan sunčan dan; ma zapravo i nije nužno tužno, to sve ovisi). Postoji ta zloguka stvar s krajem koji je uvijek blizu, ali postoji i ta stvar početkom i novim počecima koji su sasvim sigurno isto tako uvijek blizu, nalaze se u polju svih mogućnosti koje nam je toliko blizu, neodvojivo je od nas. Ako se truckamo kroz život po poznatim tračnicama, onda nemamo kontakt s tim poljem. Ako se otvorimo, onda imamo i možemo napokon postati kreatori, umjesto pijuna. Kako to napraviti? Uvijek se može nešto napraviti malo drukčije, uvijek se možemo postaviti drukčije, imamo slobodu istraživati. A prije svega toga neophodno je povećati svijest o svemu tome i ponajviše o sebi. Mali koračić u nepoznato, za početak. Kao kada stavljamo prvo nožni prst u more, da bismo mogli odlučiti da li ćemo se po malo namakati ili skočiti sa stijene. Malo po malo, koračić po koračić, a nakon nekog perioda vježbe, možemo se odvažiti i na neke veće korake i proširivati prostor svoje slobode. Nije to tako teško. Dakle, počeci su uvijek blizu, ne držimo se zadanih puteva kao pijani plota. Na početke možemo utjecati, to je u našim rukama.
- 08:00 -
utorak, 21.01.2020.
Osobno iskustvo. Smiren um. Akcija. Gui-in.
Malo ću se vratiti na termin i ideju gui-in osobe. To je osoba koja nam je dragocjena i pomaže nam na našem putu. Može biti netko koga znamo, s kim smo na neki naičin u kontaktu, tko je otišao daleko na svome putu i stalo mu je da nam pomogne da i mi odmičemo na našemu, a prije toga da uopće shvatimo da postoji tako nešto kao što je naš put. Put je u početku uglavnom mračan, staze su neutabane, privlačan je, ali i prijeteći. U prevladavanju tih teškoća gui-in osoba predstavlja dragocjenu i dobrodošlu pomoć. Ona je svjetlo na putu, do točke kada napredujemo toliko da možemo sami sebi, a onda i nekome drugome po mogućnosti, biti svjetlo.
Ja imam nekoliko gui-in osoba i ne poznajem osobno ni jednu od njih. U pravilu se radi o misticima. Poneka rečenica tu i tamo za mene imaju veliku vrijednost. Ako mi se svidi i privuče me neka ideja neke od tih osoba, ja znam da me privukla s razlogom. Ne zanima me ideja kao ideja, već osobno iskustvo te ideje. Ako se susretnemo s nečim što nam je blisko, nije teško odrediti da je to zato što to nešto postoji i u nama, ali možda toga nismo bili svjesni. Kada se sretnemo s nekom jako idejom, ako nam je bliska i imamo jak osjećaj da je to to, nešto u nama se pomiče, nešto što je spavalo najednom se budi. Sve ovo se testira i potvrđuje kroz praksu i akciju. Prvi preduvjet uspješne akcije je smiren um.
- 08:14 -
Srne i jelen.
Dvije srne i mladi jelen su došetali na susjednu česticu, u jednom trenutku su bili na nekoliko metara od mene, gledali smo se. Nekoliko kratkih trenutaka sam bio u nedoumici da li da jednostavno svjedočim tom prizoru ili da ipak trknem po fotić pa opalim jednu na brzake, za nevjerne. Skoknuo sam po fotić, malo zumirao i shvatio da je baterija prazna. Nema veze, još bolje da ne gubim vrijeme na to. Sada su stacionirani na toj donjoj čestici. Ako ovo slučajno čita neki lovac, ja živim na Sjevernom polu u kući od leda, a radi se o polarnim srnama i jelenu, tako me se može naći.
Kada tako navrate, malo ih promatram i vidim koliko su te životinje stopljene s prirodom. Izgledaju vrlo dostojanstveno, mirno i skladno. Među ovo troje postoji komunikacija bez riječi. One su prikladniji stanovnici ove planete od ljudi. Priroda ih je opskrbila sa svime što im je potrebno. Ne treba im kuća, imaju toplo krzno. Ne trebaju im kišobrani i svakako bi im bilo drago da oko njih ne postoje jureći automobili, jer je čest slučaj da netko od njihove vrste završi pod njihovim kotačima i skonča svoj život na asfaltu.
- 08:01 -
ponedjeljak, 20.01.2020.
Obilje i Walden se vraćaju kući. O instant priručnicima. O pravim stvarima.
Suh Yoon i Thoreau će, moguće i danas, natrag u knjižnicu. Knjižnica u Bakru je, btw, odlična. Većina knjiga koje posudim su glanz nove i mnoge čitam i prvi, kao iz knjižare. I knjižničarka je odlična.
Ne volim priručnike koji nude brza riješenja za bolji i sretniji život u nekoliko točaka. Ako je već u naslovu navedeno: sedam koraka do sreće i sl., tu nema ništa za mene. Jer to tako ne ide. Do ispunjenog života se ne dolazi sljedeći korake koje je netko smislio, makar taj i mislio kako su njemu pomogli, pa će sigurno i vama. To tako ne ide. Možete pročitati sve priručnike za samopomoć i ne maknuti se ni milimetar prema promjeni. Jer to tako ne ide.
Prava promjena je suptilni unutrašnji proces koji se odvija poput rasta biljke. Dobre, prave, i za vas, u određenom periodu i trenutku odgovarajuće knjige, svojom atmosferom i porukom mogu pokrenuti neke procese, mogu napraviti neki tektonski potres, kako bi voda i odgovarajuća vrsta zemlje i gnojiva mogli prići sjemenu u kojem ste pravi vi koji tek treba izrasti. Preduvjeti za takav rast i onda cvjetanje su određena, kakva takva, u početku nejasna, svjesnost da postoji nešto takvo u vama čemu treba posvetiti pažnju, a onda volja da se proces pokrene. Nikakva korist od Mercedesa koji skuplja prašinu u garaži.
- 07:44 -
subota, 18.01.2020.
Thoreau. Walden. Suh Yoon Lee. Obilje. Poveznica.
Da zaključim, ove dvije knjige, iako naizgled možda dijametralno suprotne, meni su vrlo povezane i postoji jedna slična nit koja se na neki način provlači kroz jednu i drugu. Thoreau je zadovoljan materijalnim siromaštvom, nema ništa protiv njega, čak ga i priziva, kako bi se potpunije posvetiju istraživanju unutarnjeg bogatstva. S druge strane, Obilje govori o postizanju bogatstva, ali kroz, možemo reći, duhovan pristup. Ne materijalno zbog zgrtanja, već kao posljedice stvaranja dobrog unutrašnjeg osjećaja, materijalno zbog smislenog uživanja u životu. Suh Yoon je suvremena guruica, ukorijenjena u najboljem od istočnjačke duhovnosti, bliska idejama taoizma i drugima na tom nivou, ona crpi iz tih dubina i povezuje ih s materijalnim, znajući i naglašavajući kako energija prethodi materiji, a čovjek njegovanjem dobrih osjećaja i dobrih misli posljedično utječe na privlačenje materijalnih stvari. To svakako ima smisla, to je tako. Ali, i ona naglašava, prebacivanje sebe u novi mod osjećanja i percepcije, nije tek tako. To ne dolazi s pukim iščitavanjem neke knjige, pa ni ove konkretne knjige. Promjena je proces. Ona je moguća, ali u nju treba uložiti trud. Trud je u osnovi ugodan, ali neće se dogoditi sam po sebi.
Odličan odlomak iz Waldena, iz zaključka:
"U svom pokusu naučio sam barem ovo: ako netko smjelo napreduje prema svojim snovima i ako teži živjeti život koji je zamislio, doživjet će uspjeh kakav u običnim vremenima ne očekuje. Neke će stvari ostaviti iza sebe, prijeći će nevidljivu granicu; novi, sveopći i slobodniji zakoni počet će se uspostavljati oko njega i u njemu; ili će se stari zakoni proširiti i slobodnije tumačiti njemu u korist pa će živjeti uz dopuštenje višeg reda bića. Onoliko koliko pojednostavi svoj život, toliko će se zakoni svemira doimati manje složenima, a samoća neće biti samoća, ni siromaštvo siromaštvo, ni slabost slabost. Ako ste gradili kule u zraku, vaš posao nije nužno izgubljen; one ondje i trebaju biti. Sada im postavite temelje."
Ovaj odlomak bi mogla potpisati i Suh Yoon. Ja ga potpisujem.
- 10:42 -
Fragment jučerašnjeg razgovora s Jeguljom.
Jučer smo se dakle čuli prvi put nakon blagdanske pauze. Nekoliko uobičajenih poziva ujutro da bi se se gospodinim napokon moglo popričati."Stari, za pola sata me zovi." Pa onda kroz sat vremena: "Evo, samo da marendam, pa te zovem." Pa je marenda već davno prošla, čak i tri marende, osim ako se namjerio pojesti cijelog pečenog vola, to je onda druga stvar. Naviknut da je on zaboravljiv i da nema pojma s kim je sve pričao to jutro na telefon, zovem ponovo i napokon se javlja spreman za razgovor i kaže veselim tonom:
"Ajde, udaraj, ako misliš udarati."
"Pa, ako već moliš, ajde. Iako, čemu udaranje. Ajde, lijepo okupi sve momke s kojima raspolažeš i idemo završiti to što treba. I nema potrebe da to bude već danas. Može i sutra.", odrecitiram ja.
"Hm. Hm.", Jegulja malo mrmlja, zvuči kao da nešto mozga, zbraja datume, hitne poslove. "Stari, ajde kroz dva tjedna ćemo.", kaže on i kaže okvirni datum.
Opet po malo odgađa, oteže, pomislim. Ali sada je s umjerenim rokom. U međuvremenu sam saznao da su mu poslovi u zadnje vrijeme krenuli puno bolje nego što bi meni priznao, tako da se vodim tom informacijom.
Žali se kako je poskupila cijena radne snage, na što ja kažem kako su ovi skuplji sigurno i puno bolji, vrijedniji, brži i efikasniji.
"Ma sad bi ti rekao", kaže on, "Skuplji su i sporiji. Jebe im se. Znaju da ovisim o njima".
"Ma ajde", kažem ja, "Sad će tebi doći novo zlatno doba, kad su mnogi zatvorili obrte, propali, otišli u Njemačku, štogod. Sad ćeš biti glavna faca u okruženju."
"Ma."
"Ti si navikao kukati, to ti je to.Nije tebi tako loše. Onda ovako, čujemo se dan-dva prije dogovorenog datuma. Ali nemoj mi onda opet odgađati za još dva tjedna, pa još tri, pa još pet mjeseci. Toga mi je svega preko glave."
"Ma ne, ne.", nasmije se on.
"Ali čuj", nastavljam, "Ako bude potrebno, ja ću podići šator ispred tvoje kuće i poželjet ti dobro jutro svaki dan. Popit ćemo i kavu, ponjet ću u termosici."
"Haha, ma ne brini", kaže on (e, koliko sam samo puta čuo od njega "da ne brinem"), "možda te i iznenadim ranije."
"Ranije?! Pa prije ću vidjeti nekoga da šeće po moru, nego da me ti iznenadiš ranije."
"Hahaha, a baš si bezobrazan."
I tako to ide, u revijalnom tonu, pa ćemo vidjeti kako će se stvari dalje razvijati. Što je najbolje, ima on jednu simpatičnost u sebi i vrlo vjerojatno ću ga ponovo angažirati za neki posao, samo ću malo drukčije postaviti neke stvari.
- 10:11 -
petak, 17.01.2020.
Balkon, nadstrešnica.
Danas sam krenuo s nastavkom lova na gospodina Jegulju u svrhu završavanja balkona, nadstrešnice iznad njega, ograde oko balkona, a pokušat ću se izboriti i za još neke detalje i staze, s obzirom na to koliko čekam. Igre se mogu nastaviti. Ja sam spreman i miran, ali i mogu se povremeno i po potrebi praviti da sam bijesan i ljut, da me Jegulja ozbiljnije shvati, što ponekad stvarno i jesam, kad se samo sjetim koliko me voza, ali generalno ne dozvoljavam da me takve stvari izbacuju iz takta, jer imam i drugih, bitnijih planova kojima se namjeravam posvetiti u periodu koji slijedi. Jeguljo, evo me. Nećeš me se riješiti, sve dok ne popijemo kavu na tom završenom balkonu.
- 11:11 -
Thoreau. Walden. "Uz nas su najveličanstveniji zakoni."
"Bilo kakva mogućnost buđenja ili oživljavanja čini mrtvog čovjeka ravnodušnim u vezi sa svakim vremenom ili mjestom. Mjesto na kojem se to može dogoditi uvijek je isto i neopisivo ugodno svim našim osjetilima. Mi uglavnom dopuštamo samo izvanjskim i prolaznim okolnostima da nam budu prilika. One su, zapravo, uzrok naše smućenosti. Ono što je najbliže svim stvarima jest sila koja oblikuje njihovo postojanje. Uz nas su najveličanstveniji zakoni koji se neprekidno provode. Uz nas nije radnik kojega smo unajmili, s kojim tako volimo razgovarati, nego radnik čiji rad smo mi sami."
Pogotovo zadnja rečenica je vanserijska. "Radnik čiji rad smo mi sami." Čovjek radi i stvara ovo ili ono, od igle do lokomotive, od atoma do rakete i svemirskog broda i uvijek je zaokupljen, ponekad i zadivljen, ako ima vremena za bilo kakvo divljenje, s obzirom da je vrijeme novac, a stres svagdašnji ometa percepciju, sa svojim djelom koje je odvojeno od njega. Ali kakav je postao za vrijeme svog djelovanja, što je postao, što spoznao, da li išta, ili samo vidi to što je izvan njega? Kada okrenemo stvar na drugu stranu, kada počnemo sagledavati sebe kao djelo, a ne tek gledati u ono što radimo, a što je izvan nas, e onda je to nešto novo u našem životu. Ne nešto tako sitno novo poput najnovijeg modela Tesle, nego nešto zaista nevjerojatno novo. Kada počnemo osjećati da radnik radi s nama, na nama, na našu i obostranu korist i zadovoljstvo, kada nam to postane stvarno jasno, ne teoretski, ni filozofski, to sve mijenja, cijelu percepciju, doživljaj. Kada do toga čovjek dođe, okolina mu postaje još beskorisnija nego je bila do tada. Oči mu više nisu usmjerene toliko prema van, koliko prema unutra, u taj veliki, neistraženi prostor. Ono vanjsko ostaje tu, ali periferno, bez da mu se daje važnost koja mu ne pripada. Dovoljno je nekoliko minuta klikati po raznim internetskim portalima da postane jasno koliko je to vanjsko jadno i za nas nebitno i potpuni gubitak vremena, da bi se vratili u pravi prostor svog djelovanja u kojem smo djelo mi sami.
- 07:56 -
četvrtak, 16.01.2020.
Thoreau. Walden. Samoća (ne usamljenost).
"Smatram da je zdravo veći dio vremena provoditi sam. Biti u društvu, čak i u najboljem, brzo zamori i raspršuje. Volim biti sam. Nikada nisam našao druga koji bi bio toliko druželjubiv kao što je to samoća. Većinom smo usamljeniji kada se družimo s ljudima nego kada ostanemo u svojim odajama. Seljak može povazdan raditi na polju ili u šumi, okopavati ili cijepati, a da se ne osjeća usamljenim jer je uposlen; ali kada uvečer stigne kući, ne može sam sjediti u sobi, na milosti svojih misli, već mora biti negdje gdje može "vidjeti ljude", zabaviti se i, kako on to misli, nagraditi sebe za samoću tog dana. Stoga se on čudi kako student može sam sjediti u kući po cijele noći i veći dio dana a da ne osjeća dosadu; ne shvaća on da je student, iako u kući, ipak zaposlen na svojem polju i cijepa drva u svojoj šumi, baš kao i seljak u svojoj, a zauzvrat traži istu vrstu zabave i društva kao i on, makar ona možda bila u zgusnutijem obliku.
Bolje bi bilo da je na jednom četvornom kilometru po jedan stanovnik, kao i ovdje gdje ja živim. Nije čovjekova vrijednost u njegovoj koži da bismo ga morali dodirivati."
- 10:32 -
srijeda, 15.01.2020.
To lead a better life, I need my love to be here
Prekrasna pjesma "Here, there and everywhere", s nevjerojatnom melodijom, atmosferom, meni ima jednu dublju poruku od puke ljubavi između dvoje zaljubljenih.
To lead a better life I need my love to be here...
Moj život je sve bolji i bolji kako otkrivam da je Ljubav u meni i nije ovisna o nekome izvana.
I want her everywhere and if she's beside me
I know I need never care
Kada je kraj mene, tj. kada osjetim i jasno, bez dileme ili nedoumice, jer to je činjenica, vidim kako izvire iz mene, jasno mi je da se nemam razloga brinuti, jer Ona je neodvojiva od mene.
- 08:36 -
Thoreau. Walden. Posjetitelj pjesnik.
Thoreauu su povremeno navraćali posjetitelji u njegovu kolibu kraj jezera. Neki poznati, a neki slučajni prolaznici. I on sam bi često otišao do sela, da malo vidi ljude, usput popriča s nekim i osjeti atmosferu. Zimi je bilo malo ili ništa posjetitelja, snijeg je bio visok a temperature niske. Međutim:
"Onaj koji je dolazio do moje kolibe iz najveće udaljenosti, kroz najdublji snijeg i mrke oluje, bio je pjesnik (op.:Ellery Channing, koji je kasnije bio Thoreauov prvi biograf). Seljak, lovac, vojnik, izvjestitelj, čak i filozof, može se uplašiti; ali pjesnika ne može odvratiti ništa jer ono što njega tjera čista je ljubav. Ta je kućica odzvanjala našim bučnim veseljem i odjekivala mrmorom mnogih trezvenih razgovora, kojima smo tada dolini Waldena nadoknađivali duge tišine."
- 08:10 -
Thoreau. Walden. Jutro.
"Svako je jutro bilo radostan poziv da svoj život učinim onoliko jednostavnim, a mogu reći i nevinim, koliko je i sama Priroda. Odan sam štovatelj Aurore, baš kao i Grci. Ustajao sam rano i kupao se u jezeru; bila je to religiozna vježba, jedna od najboljih stvari koje sam radio. Jutro, najnezaboravnije doba dana, vrijeme je buđenja. Malo se može očekivati od toga dana, ako se uopće i može nazvati danom, u koji nas nije probudio naš Genij, već mehaničko gurkanje nekog sluge, dana u koji nas nisu probudile naše novostečene snage i nutarnje težnje, popraćene talasanjem nebeske glazbe umjesto tvorničkim zvonima dok miomiris ispunjava zrak - u život viši od onoga u kojem spavamo. Rekao bih da se svi važni događaji zbivaju ujutro, u jutarnjem ozračju. Vede kažu: "S jutrom se bude svi umovi." Poezija, umjetnost i najdivnija te najnezaboravnija ljudska djela potječu iz toga doba. Svi pjesnici i junaci, kao i Memnon, djeca su Aurore i svoju glazbu šalju svijetu u svitanje. Onome čija gipka i krepka misao drži korak sa suncem, dan je neprekinuto jutro. Nije važno što kazuju satovi ili ljudski stavovi i djela. Jutro je kada sam ja budan i kada je u meni zora. Milijuni su dovoljno budni za tjelesni rad, ali samo je jedan od milijuna dovoljno budan za djelotvoran umni napor, a jedan od stotinu milijuna za pjesnički ili božanski život. Biti budan znači biti živ. Nikada još nisam susreo čovjeka koji bi bio sasvim budan. Kako bih ga mogao pogledati u lice?
Moramo naučiti ponovno se probuditi i održavati budnost, ali ne mehaničkim pomagalima, već beskrajnim očekivanjima zore što nas ne pušta ni u najčvršćem snu. Ne znam što bi bilo poticajnije od čovjekove sposobnosti da svjesnim nastojanjima uzdiže svoj život. I to je već nešto kada možemo naslikati sliku ili isklesati kip te tako učiniti nekoliko predmeta lijepima, ali puno je veličajnije isklesati ili naslikati samo ozračje i medij kroz koji promatramo, a za što smo moralno sposobni. Utjecati na kvalitetu dana - to je najveća umjetnost."
U ovom odlomku je sadržana jedna cijela knjiga i priručnik. I više od toga - podsjetnik, inspiracija i putokaz.
- 07:51 -
utorak, 14.01.2020.
Uređenje terena iznad kuće. Povuci-potegni. Slaganje suhozida.
Od 08.01. sam, potaknut lijepim i ugodnim vremenom, krenuo i s uređenjem terena iznad kuće, koji ima oko 170 m2. Dobar dio prebacivanja materijala s ove na onu hrpu, odvajanja kamena od ostalog materijala i sl. sam već obavio u prethodnim periodima. Sada su na redu konačni zahvati i oblikovanja. Treba napraviti potporni zid na jednom mjestu, a onda oblikovati nekoliko terasa. Odlučio sam da ću sve napraviti sam, pa kako god da ispadne, a potrudit ću se da ispadne što bolje. Kramp, lopata i grablje su moji drugovi. Povlačenje materijala s jednog mjesta na drugo i ne zahtjeva nešto više od volje. Međutim, kada sam došao do toga da smislim na koji način napraviti potporni zid od kamena, kako raditi suhozide, tj. kako slagati kamen, brzo mi je bilo jasno da to nije samo tako i da se ne radi tek o pukom poslagivanju kamena. U mnogim trenucima prvog dana te vrste posla osjetio sam se potpuno beznadno, s idejom kako to baš i neće ići i da ne znam što da radim s tim kamenom. Primorje je ispunjeno bezbrojnim kilometrima gromača koje su ljudi u prošlim stoljećima poslagivali i čovjek bi možda pomislio kako to i ne može biti neka posebna filozofija. Možda i nije velika filozofija, ali ne može se tome pristupiti olako, tj. treba malo ući u probematiku, negdje i nekako vidjeti kako se to radi, shvatiti logiku, način i tehniku, a onda se sam uhvatiti posla. Taj prvi beznadni dan sam stao i digao ruke za taj dan, odlučan da se presložim u glavi i sljedeći dan krenem ponovo. Potporni dio koji sam do sada poslagao, zapravo i nije toliko loš. Primijetio sam da ima nekih videa na youtubeu o toj stvari, pa ću ih pregledati. Nešto i nekako ću sigurno napraviti iz svega. Ima određenog gušta u tome kada se čovjek sam uhvati takvog uređenja, makar i ne imao iskustva s time. Boravak na čistom zraku je, sam po sebi, ugodan i blagotvoran, a o besplatnoj teretani da i ne govorim. Jučer kad sam odveo Do na rođendan, kad sam sjeo u auto i pogledao prema kompleksu, vidio sam da je jedan dio neki fitness-teretana. Neka zgodna cura je skakutala po nekakavoj spravi, što mi je izgledalo cool. Ali u usporedbi s vježbanjem na vanjskom zraku, sve to su gluposti.
- 08:36 -
Thoreau. Walden. "Gdje sam živio i za što sam živio?"
"Otišao sam u šumu jer sam želio živjeti svjesno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života, jer sam želio vidjeti mogu li iz toga naučiti nešto kako ne bih, kada mi dođe vrijeme za smrt, shvatio da nikada nisam ni živio. Nisam želio živjeti ono što nije život, jer življenje je tako dragocjeno, niti sam se htio prepustiti sudbini osim ako bi to bilo neophodno. Želio sam živjeti duboko i isisati svu srž života, živjeti tako smjelo i spartanski da smrvim sve što nije život, kositi širokom zamasima i kročiti tik uz rub, stjerati život u kut i pojednostaviti ga koliko god je moguće, a ako se pokaže bijednim, zašto ne prihvatiti i svu njegovu istinsku bijedu, objaviti svijetu njegovu bijedu; a ako je uzvišen, upoznati ga iskustveno i moći ga istinski prikazati na svojem sljedećem putovanju.
Pa ipak, mi živimo jadno, kao mravi; sve zabluda do zablude, zakrpa na zakrpu, a posljedica naše najvrlije odlike je nepotrebna i izbježna muka. Tratimo svoj život na sitnice. Čestitom čovjeku jedva da treba više od deset prstiju za brojenje, a u krajnjem slučaju može dodati i deset nožnih prstiju te sve ostalo odbaciti. Jednostavno, jednostavnost, jednostavnost! Kažem, držite se dva-tri posla, a ne stotinu ili tisuću. Pojednostavljujte, pojednostavljujte, pojednostavljujte. Umjesto tri obroka dnevno, jedite samo jedan ako je potrebno; umjesto stotinu jela pet te razmjerno tome uklanjajte i ostale stvari."
- 08:18 -
Walden. Thoreau o pametnim izumima. Ja o telegrafu. Dobrobit i važnost 5G mreže.
Prije nekog vremena, u rijetkim situacijama kad sam se vidio s mojim biološkim bratom, on je vidjevši moj obični mobitel dobacio: "Šta, još nisi na pametnom telefonu? Bit ćeš, bit ćeš, s kašnjenjem od nekoliko godina, a onda ćeš pričati kako je super stvar."
"Možda, iako sumnjam.", rekao sam. "Za sada ne vidim nikakav razlog za nabavljanje te gluposti. Kada bi ih danas bilo, nabavio bih si biper, on bi sasvim zadovoljio moje potrebe, pa i više od toga."
Gospodin inžinjer iz IT sektora je tada već počeo po malo šiziti, ne vjerujući s kako zaostalom osobom ima posla.
"Vidjet ćeš kad dođe 5G mreža. Ti nemaš pojma koja je to revolucija i koje mogućnosti nudi. A ti i tada tipkaj po tom svom sranju."
"5G mreža?", upitao sam. "Ne vidim svrhu svih tih gluposti i navodnih poboljšanja. Telegraf je bio revolucija. Sve od tada su samo unaprijeđenja te stvari, koliko god kompleksna ona bila."
"Ma ti si glup, nemaš pojma.", kaže gospodin inžinjer.
"Što se mene tiče, svi vi koji vitlate s tim uređajčićima i mislite kako ste u trendu i posebni, obične ste budale, koje ne znaju tko im glave nosi." Itd, itd, samo još jedna u dugom nizu, kroz godine, besmislenih i neproduktivnih rasprava.
Ono što mi je u ovoj stvari zanimljivo je sljedeće: postoji sva sila silnih preseravanja oko navodnih napredaka, navodnog razvoja itd. Ljudi najprije sami stvore nepotreban problem, a onda rade silnu strku i troše enormna sredstva u svakom smislu, kako bi pronašli rješenje takvog umjetnog problema. U autu industriji se trenutno troše milijarde kako bi se smanjio broj stradalih u nesrećama, ali tko je prije toga bio tako pametan da napravi automobile koji bez problema voze po 200 km/h? Čemu ta žurba? Čemu jurnjava? Da su ljudi umjereniji u svemu, većina problema i troškova takve vrste ne bi ni postojala. To ne bi bilo tema. Gledali bismo u zvijezde ili jedni u druge, ili još bolje, prije toga - u sebe, i u tome bismo pronašli i čuda i bogatstva i to sve besplatno.
Thoreau:
"Naši su izumi obično zgodne igračke koje nam odvlače pozornost od ozbiljnih stvari. Oni su tek poboljšana sredstva za postizanje nepoboljšanog cilja. Žurimo se iz sve snage provest magnetski telegraf iz Mainea u Teksas, no Maine i Teksas vjerojatno nemaju jedan drugome ništa važno priopćiti. Kao da je glavni cilj govoriti brzo, a ne govoriti suvislo. Silno želimo prokopati tunel ispod Atlantika i tako za nekoliko tjedana Stari svijet približiti Novom svijetu, no možda će prva vijest koja procuri u veliko, klempavo američko uho biti da princeza Adelaide ima hripavac."
- 07:47 -
ponedjeljak, 13.01.2020.
Thoreau. Walden. Vrijeme. Postavljanje ciljeva.
Kada sam pročitao Walden, postalo mi je jasno zašto su se u Planetopiji odlučili na objavu te knjige iz sredine 19.-og stoljeća. Kada sam je uzeo u ruku (primjerak iz knjižnice, ne knjižare, ali mislim da ću si nabaviti i jedan primjerak za vlastitu mini knjižnicu u kojoj želim imati samo probrane knjige, za gušt, povremeno otvaranje kad mi dođe, hranu za dušu i motivaciju za djelovanje), vidio sam da knjiga ima oko 310 stranica i zapitao se koliko će mi trebati da je pročitam. Pomislio sam, ako budem lagano i pažljivo čituckao, desetak stranica dnevno, trebat će oko mjesec dana. To mi se činilo pretjerano i rekoh sebi "moj bože koliko demagogije"... Ne, ne, nisam si to rekao, već mi je to upravo palo na pamet, na temelju ovih prvih riječi "rekoh sebi" (evo kako rade asocijacije). Dakle, rekoh sebi, ajde da se posvetim i pročitam ju u tri dana. Tako sam sljedeća tri dana zapeo i u rana jutra i kasne večeri putovao fenomenalnim Thoreauovim mislima, zapažanjima, zaključcima, spoznajama, doživljajima, iskustvima, savjetima. Nakon trećeg dana bio sam na pročitanih oko 270 stranica. Mogao sam sljedeće jutro završiti s tom knjigom, ali tih četrdesetak stranica sam razvlačio kroz sljedeća tri dana, jer ih nisam htio tek tako "potrošiti", već sam ih upijao potpuno, kao i ostatak knjige.
Thoreau me se izuzetno dojmio. On je moj čovjek. Za vrijeme čitanja sam na komad papira, koji sam umetnuo unutar knjige, bilježio stranice s posebnim odlomcima. Njih je puno. Thoreau kroz pisanje plovi kreativnom rijekom svojih misli, osjećaja i spoznaja, a onda vrlo često uzleti i u komadiće, u prah, razbija iluzije o životu i pravi mjesto za stvarnost. Kada se nešto citira iz odlične knjige, koliko god dobro to bilo, ono je uvijek iščupano iz konteksta, iz cjeline. Zato su citirane rečenice, makar zvučale izvrsno i snažno, još snažnije i smislenije kada se pojavljuju kroz čitanje knjige. Ja ne znam što bih iz ovih dijelova koje sam si zabilježio izdvojio, jer je jedan bolji od drugoga. Evo, za početak, što je rekao o čitanju:
"Dobro čitati, to jest čitati prave knjige u pravom duhu plemenit je posao i zaokupit će čitatelja više od bilo kojeg posla cijenjenoga po običajima ovog vremena. Čitanje traži uvježbavanje kakvo su provodili atleti i postojano stremljenje tome cilju skoro cijeloga života. Knjige se moraju čitati pomno i suzdržano, kako su i napisane. Ono što mnoštvo Grčke i Rima nije moglo čuti, nekolicina je učenjaka čitala nakon prolaza stoljeća, a tek nekolicina učenjaka još uvijek to čita."
Na taj način sam ja čitao Walden, kao i sve drugo što čitam. Primijetio sam i još uvijek primjećujem sljedeće: sva literatura koja mi dolazi pod ruku u zadnje dvije i pola godine ima veze jedna s drugom, međusobno je isprepletena na neki neobičan način, iako se radi o stilski i sadržajno vrlo različitim knjigama, koje su, često, i vremenski vrlo udaljene. Ali što je vrijeme u tom kontekstu, potpuno nevažna kategorija. Vrijedilo bi napisati jedan pošten esej o Thoreauovom Waldenu, u kojem bi se oživjele mnoge njegove rečenice i na suvremen način ponudile zainteresiranim čitateljima, kojih sigurno, o da, ima, gladnih ovakve hrane, ni ne znajući da je jedan čovjek prije sto sedamdeset godina, nešto više od dvije godine proveo u kolibi od 13 i pol kvadrata, provodeći svoj vrijedni životni eksperiment, prikupljajući iskustva i mnogo pišući. Ja bih mogao napisati takav esej, samo moram vidjeti ima li netko dostojan tko bi ga objavio.
Ova pjesma, u nekim svojim dijelovima, ne u svim, govori nešto potpuno drugo, nego što se čuje iz očitijeg, banalnijjeg kuta, uhom kojim, vjerujem, većina sluša, kojim sluša i sam pjevač.
- 08:58 -
petak, 03.01.2020.
Steve Jobs
"Vaše vrijeme je ograničeno pa ga nemojte tratiti živeći tuđi život. Nemojte dopustiti da vas dogma uhvati u zamku - u življenje s rezultatima tuđeg razmišljanja. Nemojte dopustiti da buka tuđih mišljenja nadjača vaš unutarnji glas. I najvažnije, imajte hrabrosti slijediti vlastito srce i intuiciju."
- 11:41 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.01.2020.
Thoreau
"Ne namjeravam pisati odu potištenosti, već se svim žarom hvaliti poput pijevca u ranu zoru dok stoji na svojoj prečki, ako ništa drugo, da bih probudio susjede."
- 12:51 -
Ljubitelj LSD-a
Priznajem da sam ljubitelj LSD-a. Long Slow Distance running.
- 12:20 -
The having. Uspjeh u starijoj dobi.
" "Što je sa starijim ljudima? Mogu li oni prakticirati Obilje kako bi privukli sreću i obogatili se?"
Suh Yoon odgovorila je nepogrešivo: "Nikada nije prekasno. Sreća koju Obilje donosi ne diskriminira ljude prema dobi."
Na trenutak je pognula glavu, otpila gutljaj čaja i pogledala me.
"Problem je u fiksnim idejama. Ako ste već u dvadesetim godinama zapleteni u fiksne ideje, teško ćete opaziti učinke Obilja. Ako, s druge strane, u sedamdesetima i osamdesetima nemate fiksnih ideja, primjenom prakse Obilja možete se obogatiti u bilo kojem trenutku. Fiksne ideje vezane su uz određene osjećaje, pa izgleda kao da ne postoji ništa osim već zatvorenih vrata. Onemogućuju vam vidjeti druga vrata, koja biste ugledali širom otvorena pokraj sebe ako biste samo okrenuli glavu."
Primjer iz knjige:
"Ando je jednog dana vidio kako ljudi stoje u redu za juhu. Odlučio je osmisliti rezance koji će biti praktični za jelo. Zapravo, nije imao iskustva, ni znanja o hrani, ali su se djedove riječi usjekle u njegov um (djed mu je u djetinjstvu rekao: "Koliko god život bio težak, ne odustaj od nade. Vjeruj u sebe i uči i jednog ćeš dana biti bogat."), pa je u maloj podrumskoj prostoriji obavljao mnoga istraživanja. Ljudi su mu se smijali, ali on je bio uvjeren da će uspjeti.
Sljedeće godine slučajno je vidio kako njegova žena nešto prži. To ga je potaknulo da u četdeset i osmoj godini stvori prve instant rezance. U šezdeset i prvoj godini proširio je posao te osmislio ramen u šalici, koji je bilo moguće pripremiti samo dodavanjem vode. Postao je poznat kao kralj ramena i do smrti u devedeset i sedmoj svakodnevno je jeo ramen za jedan obrok. Njegov život osporio je ne samo stereotip da su inovacije područje mladih ljudi, nego i stereotip da ramen nije zdrava hrana."
Primjera ljudi koji su uspjeli napraviti nešto svoje u kasnijim godinama je puno. Godine nisu presudne i cijela stvar u vezi godina je puna predrasuda. Bitan je bistar um, volja i entuzijazam, a okolina neka se smije koliko hoće, ako već nema pametnijeg posla.
Mene osobno ne opterećuje ni eventualni podsmijeh okoline, niti me motivira eventualno naknado skandiranje i pljeskanje. Što me onda zanima? Ono što je u meni.
- 11:26 -
The Having. Probijanje ljuske jajeta. Izlazak. Gledanje drugim očima. Stvarnost.
Suh Yoon: "Postoji budistički izraz za značenjem "obostrano kljucanje". To se odnosi na sliku kada pilići kljucaju s unutarnje strane jajeta, dok majka kvočka istodobno kljuca ljusku izvana, kako bi je razbila. Tada se sastaju vaša želja da probijete svoju ljusku i energija univerzuma. Sva vaša bol u tom razdoblju pomaže vam da se probijete iz svog jajeta. Kad se probijete kroz ljusku i uđete u stvarni svijet, sreću možete maksimalno koristiti za mijenjanje vlastitog života."
Tu se radi o onome što ja zovem Proboj. Vidim da je, naknadno, Kezele napisao knjigu pod tim nazivom, ali njegove pizdarije me apsolutno ne zanimaju.
Mi se nalazimo unutar ljuske jajeta. Tu može u najbolju ruku biti u određenoj mjeri ugodno, ali i to je upitno. Svjesnoj osobi će biti tijesno, vrlo neugodno i osjećat će se stisnuto. Možda neće ni znati o čemu se radi, možda neće imati ni blagu ideju o postojanju ljuske koja ju sputava i koju treba probiti i to neznanje ju može u konačnici uništiti ili dovesti do ludila. Okolina je u tome od svesrdne pomoći.
Činjenica je sljedeće: ljuska postoji, treba ju probiti, izaći van i, za početak, udahnuti Stvarnost punim plućima, a onda se suočiti sa Stvarnošću po prvi puta u svom životu. Za interakciju sa Stvarnošću neophodno je koristiti određene alate. Osnovni su svjesnost, kreativnost, otvorenost, znatiželja, proaktivnost; slušanje unutarnjeg glasa i djelovanje.
- 11:08 -
srijeda, 01.01.2020.
The Having. Samoća mijenja perspektivu, osjećaj i pogled na život.
"Naše su oči najčešće uprte u svijet i druge ljude", rekla je Suh Yoon. "Ali kad vrijeme provodite sami, okrećete ih prema sebi. I na taj način učite komunicirati sa sobom."
Ovo je isto lijepo rekla. Ljudima je pogled uvijek usmjeren prema van, nikad unutra. Na taj način nema šanse da čovjek upozna Stvarnog sebe. A ako ne upozna samog sebe, njegov život je tragičan, prazan i potpuno promašen. Tako živi većina ljudi.
- 10:53 -
Smisleniji pogled na prošlost. The Having. Guruica.
Učenica se požalila Suh Yoon kako je u prošlosti donosila krive odluke, čiji gorak okus i posljedice i dalje osjeća.
"Suh Yoon je odgovorila suosjećajnim glasom: Sadašnjost definira prošlost. Prošlost je vrijedna ako vas u sadašnjosti vodi spoznajama. A osim toga, zahvalnost će vam donijeti veće bogatstvo. Znanost sreće poučava nas da sreća donosi uspjeh, a ne obrnuto."
Prošlost je vrijedna ako vas u sadašnjosti vodi spoznajama. Kako je ovo dobro. Prošlost služi tome da iz nje nešto naučimo i idemo dalje, neopterećeno.
- 10:31 -
