četvrtak, 31.10.2019.

Opće kretanje

Pod općim kretanjem mislim na utapanje pojedinca u općem toku, u smislu da on, u pravilu nesvjesno, postaje stopljen s masom, bezlični dio mase. To je možda u redu kada je jedan dio kakaa dio veće mase kakaovog maslaca. Možda je u tom slučaju u redu, ne znam. Ali znam da to ne može biti u redu za ljudsko biće, koje, istina, je dio cjeline, ali je i individua, i cjelinu može vidjeti samo kada je potpuno svjestan da je od nje na svoj specifični, jedinstveni način odvojen. Biti u općem kretanju je bez puno razmišljanja sudjelovati, prema vanjskom očekivanju, sudjelovati recimo u nizu blagdana, u svim tim zastarjelim religijskim stvarima. Jasno se vidi da čak i vrlo inteligentni ljudi (da li su oni onda stvarno inteligentni?; izgleda da nisu, osim za neko svoje specifično područje, ali po pitanju svijesti nisu) cupkaju u tom kolu, skakuću, ponašaju se u skladu s općim tokom. Ja ne. I iz osobnog iskustva sam vidio, kroz godine, koliko je zapravo teško istupiti iz tog sranja, jer okolina je puna očekivanja prema pojedincu i vrlo ga je sklona osuditi ako kaže da ne želi cupkati u kolu koje je očito besmisleno. Okolina ima svoje argumente, redom besmislene. Oni će reći: ma daj, pa ne treba to shvaćati previše ozbiljno, pa tu se radi o druženju, o ovom, o onom. To je pokušaj članova okoline da zapravo sebi bace pijesak u oči, da sebe uvjere kako je opći tok jedna benigna, možda po malo i apsurdna, ali svakako ne štetna stvar. Međutim, to je samo naizgled benigno, jer taj isti princip, taj isti nagovor na sudjelovanje u općem toku je čovjeku cijeli život za vratom, osim ako on to sranje ne skine s vrata i odluči da on ima svoj vlastiti tok.


I wish I’d have been a doctor
Maybe I’d have saved some life that had been lost
Maybe I’d have done some good in the world
’Stead of burning every bridge I crossed




Yesterday's just a memory
Tomorrow is never what it's supposed to be


Japanci drže do osobnog kodeksa.


3.11.
Naknadno sam shvatio da je dan nakon što sam napisao ovaj post, uslijedio tzv. Blagdan Svih Svetih (jel se ovako piše? Svaka riječ veliko? Da se da dostojno poštovanje?). Nije mi taj datum bio povod, nisam ga se ni sjetio, već mi je samo od sebe došlo da napišem nešto o "općem kretanju", koje je puno sveobuhvatnije od samih tzv. blagdana, koji su redom štetne i zaglupljujuće izmišljotine, bez obzira na njihove navodno plemenite poruke.

- 08:08 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 30.10.2019.

Moj ikigai

Ovaj period mi je najdublja prekretnica do sada. Dolaze mi pod ruku za proučavanje točno one stvari koje mi trebaju. Istina je da ih ja sam tražim, ali istina je i da mi se one same pokazuju u toj potrazi, bez da unaprijed znam što ću naći i onda kad se pojave i pokažu, vidim da je to točno ono što mi treba. Pojavljuju mi se često fragmenti ideja, kao u nekim brzim bljeskovima, koji su vrlo ugodni i stvaraju aha-pa-da-to-je-to efekt. Imam jak osjećaj da su te ideje djelići neke veće cjeline mog osobnog mozaika, koji je u izradi. Kao prvo i osnovno, imam potrebu za samoćom i meditativnošću, kao drugo i posljedično na prvo, pun sam energije i imam potrebu za djelovanjem u raznim područjima i novim smjerovima, ostvarivanjem novih suradnji u područjima koja trenutno ne mogu, a imam osjećaj i da ne trebam, potpuno predvidjeti.

- 08:08 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

Što je Buda podučavao

Sada mi je na repertoaru knjižica "Što je Buda podučavao", budističkog monaha Walpola Rahule (1907-1997), koji je bio i znanstvenik i pisac. Koliko vidim, on je u njoj nastojao dati autentični prikaz biti Budinog učenja. Nikada nisam proučavao budizam, poznat mi je uglavnom kao sam pojam, kao naziv jedne istočnjačke religije, od koje su mi tek okvirno poznati nek pojmovi i s obzirom da je nikad nisam proučavao, sigurno je da nemam nikakav dublji uvid u to područje, ili još preciznije, sigurno je da imam neke krive dojmove. Na primjer, vjerojatno i nesvjesno imam neke zaključke o budizmu na temelju Budinih kipova ili njihovih fotografija. Ali izgleda da taj debeljuco nema nikakve veze s Budom - stvarnom osobom, koji je živio prije oko 2500 godina i ostavio jedan duboki duhovni trag i utjecaj. Rahula je kao znalac i profesor budizma i poznavalac drugih religija, napisao ovu knjižicu i zbog ovakvih kao ja, koji bi se htjeli upoznati s tematikom od znalca, a ne kroz iskrivljene inačice, koje po njemu prevladavaju. On se zgraža koliko literature o budizmu obiluje glupostima, pa i one koju su napisali ugledni stručnjaci. Imam dojam da je Rahula iskren i da zna o čemu priča.
Nekoliko odlomaka iz uvodnih stranica me odmah osvojilo.

"Među osnivačima religija, Buda je (ukoliko njegovo učenje uopće možemo nazvati religijom u pravom značenju te riječi) bio jedini učitelj koji nije tvrdio da je bilo što drugo do obično ljudsko biće. Ostali učitelji su bili ili bogovi ili njihove inkarnacije u različitim oblicima ili su, pak, tvrdili da su njima nadahnuti. Buda ne samo da je bio ljudsko biće, već je tvrdio da ga ne nadahnjuje nikakav bog ili vanjska sila. Sva svoja postignuća pripisivao je ljudskim naporu i ljudskim sposobnostima. Čovjek i jedino čovjek može postati Buda. Svaki čovjek u sebi sadrži mogućnost da postane Buda, i to zavisi jedino od njegove želje i truda. Budu možemo nazvati čovjekom par excellence. On je bio toliko savršen u svojoj "ljudskosti", da su ga najširi slojevi sljedbenika kasnije počeli zvati "nadčovjekom."

"Sloboda mišljenja koju je dopuštao Buda nezabilježena je bilo gdje u povijesti religija. Ova sloboda je nužna zato što, prema Budi, čovjekovo oslobođenje zavisi od njegovog osobnog pronicanja u Istinu, a ne od milosti božje ili bilo kakve sile koja nagrađuje svoje sljedbenike. "

"Kako god je formulirali, vjera ili vjerovanje onako kako je shvaćeno u većini religija nema veze s budizmom. Pitanje vjerovanja iskrsne onda kad nema viđenja - viđenja i u doslovnom i u prenesenom značenju. Onog trenutka kad progledate nestaje pitanje vjerovanja. Ako vam kažem da imam dragulj skriven u stisnutoj šaci, javlja se pitanje vjerovanja jer ga vi sami ne vidite. Ali ako otvorim šaku i pokažem vam dragulj, tada ga i sami vidite i ne postavlja se uopće pitanje vjerovanja."

Dakle, već na temelju ovoga vidimo koliko je Budin pristup realniji i inteligentnom čovjeku, zainteresiranom za pronicanje u tajne (svog) postojanja, prihvatljiviji od priča za plašenje i nagrađivanje male djece kakve propovijeda i nameće kršćanstvo. Takve gluposti su u ovom stoljeću i tisućljeću prevaziđene, samo mnogi ljudi to tek trebaju shvatiti i početi ići svojim putem, pri tome koristeći i alate kao što je ovaj Rahulin prikaz Budinog učenja, jer autentična učenja iz davnih vremena mogu imati i imaju vrijednost, ne treba ih tek tako odbaciti, ali samo ona autentična i realna, ostale se može mirne duše odbaciti.

- 07:37 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 29.10.2019.

Putovati je bolje nego stići

Neki dan sam se iznenadio kad sam čuo "Jedro za oluju" na nekoj radio postaji, jer takve pjesme se jako rijetko čuju. Vjerojatno zato jer su predobre za ukus prosječnog slušatelja, koji nema ukusa. Pa da mu se ne upliće pretjerano u prosječnost u koju je uronjen, nešto kvalitetnije se pušta samo na kapaljku. Nije dobro uznemiravati stado.

Tekst je izvrstan, kao neki koncentrirani self-help vodič u stihovima. Okarakterizirao bih ga kao mudrosni tekst.



- 09:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Davanje je širenje

Ovo mi se sviđa, predobro je: "Ono što daješ, daješ sebi. Ono što ne daješ, sebi oduzimaš."

To znači da je davanje ono što ispunjava, kako god da okreneš.

- 09:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Bez detaljnih planova

Dobro je ne planirati previše i ne držati se previše zacrtanog puta. Dobro je ne zacrtavati si previše, već krenuti u nekom smjeru, pa pustiti da se put sam otkriva pred nama i da više sami stvaramo svoj put, nego da si nesvjesno dozvolimo da se krećemo kao po tračnicama.

"Tragaj za nečime, nađi nešto drugo i shvati da ti je bolje to što si pronašao od onoga što si mislio da tražiš." Lawrence Block

- 08:54 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

On the road

U nedjelju smo Do i ja išli u Karlovac, moj rodni grad u koji idem vrlo rijetko. Probudio sam se iznimno rano, jer sam ranije išao i spavati, ali svejedno prerano (točno sam osjetio da mi fale još dva sata sna) i mislio sam si da li ostati u krevetu i besmisleno se izležavati ili nešto drugo, ali što? Moj projekt uređenja brda iskopa u smislenu cjelinu za taj dan nije bio u planu, jer je raspored već popunjen za cijeli dan. Za dan, da, ali što je s noći? Kako bi bilo da se odmah ustanem iz kreveta, malo se razgibam, malo sjednem i zatvorim oči u mojoj osobnoj vrsti meditacije, na brzake popijem kavicu i uhvatim se krampa dok je još noć, e to bi bilo zanimljivo. Ideja mi se svidjela i odmah iskočim iz kreveta, iza 6 sati sam već bio na prohladnom, ali ugodnom burovitom zraku, usred hrpe kamena i zemlje koje treba nekako rasporediti. Atmosfera je bila vrlo zanimljiva, jer sve okolo miruje. Susjedstvo spava, mračno je, jedino lampa javne rasvjete baca svjetlo, bez kojeg se ne bi vidjelo ništa. Imao sam nekih 2 sata vremena za tu aktivnost, a kasnije, kad su se i drugi po malo počeli buditi, ugodno sam se iznenadio kad sam čuo da se sat pomakao unatrag, o čemu nisam imao blage veze (ljepota nepraćenja medija i neinformiranost su i u ovom slučaju ispali blagotvorni), tako da sam neočekivano dobio još jedan sat i napravio sam puno.
Do se par puta pojavila na prozoru s upozorenjem: "Pa dobro, jesi ti zaboravio da mi negdje idemo?!" Njena osnovna motivacija izleta je bila da se vidi s 10-ak mjeseci mlađom sestričnom. Njih dvije su na neki zanimljivo neobičan način povezane i posebno je zanimljivo što pa povezanost opstaje bez obzira što se vide rijetko (dakle, upravo suprotno nego što je slučaj između njenog tate i mene, koji nemamo stvarnih dodirnih točaka). U budućnosti ću poraditi na tome da se vide češće, jer im to očito treba, ima nešto u tom njihovom odnosu, čemu treba dati priliku.

- 08:52 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.10.2019.

Samodisciplina

U mom slučaju vrijedi sljedeće: ako me netko želi natjerati na nešto, šefovati i sl, ništa od toga; može pisati kući propalo je. A što se tiče ciljeva za koje se sam zagrijem, od njih ne odustajem tako lako.

Jutros sam se probudio oko 6 i palo mi je na pamet da se što prije uhvatim raspoređivanja brda iskopa ispred kuće s kojim sam se počeo zabavljati prije dva dana. Po mojoj procjeni, radi se o nekih 50 kubika materijala koje treba rasporediti u smislenu cjelinu. Ne znam još točno kako će sve izgledati, ali kad mi je došlo da počnem, počeo sam i u sljedećem periodu ću napraviti puno oko toga. Od toga je i brdo kamena, koje sam izdvojio još početkom godine. Nisam točno znao što ću s njim, nemam pojma oko izrade kamenih zidova, suhozidova i sl., zapravo sam komotno namjeravao, "kad bude mogućnosti", angažirati nekoga i napraviti betonske potporne zidove za terase koje će biti u funkciji vrta, a možda i još nečega, ne znam još čega. Kako sam došao do zaključka da ne želim trošiti na betonske ograde na tom dijelu terena, a imam materijala, iako ne i znanja što se tiče kamenih zidova, došla mi je motivacija i inspiracija da se uhvatim toga, pa ću vidjeti. Imam dobar osjećaj i volju i to mi je najvažnije, ostalo ću pohvatati i naučiti usput. Pregledat ću druge slične zidove, negdje ću sigurno sresti nekoga tko radi nešto slično, popričati s njim itd...
Jutros mi je bila namjera izaći u akciju oko 7, dok je još takoreći mrak, ali to mi nije uspjelo, tako da sam bio s krampom i grabljama u ruci oko 7 i 20, što također nije loše. Namjera mi je bila zapeti do oko 10, ali ni to mi nije uspjelo, no ovaj put mi nije uspjelo na pozitivnu stranu, jer sam malo po malo dogurao do 12 i pol i napravio sam dosta. Nisam jeo ujutro, pa sam prestao kad sam potpuno ogladio i počele su mi se tresti ruke. Namjeravao sam napisati ovdje 5 redaka, što manje, da što prije izađem van i pozabavim se s drugim stvarima nevezanim uz fizikaliju, ali očito da mi ni taj plan od 5 redaka nije uspio, tako da si sad dajem još 5 minuta za pisanje i bok.

U knjizi Ikigai u praksi, Hector i Francesc navode zanimljiv primjer japanskog pisca koji ima sljedeći ritam: budi se oko 4, piše 5-6 sati, znači gotov je oko 9 ili nešto kasnije, a ostatak dana radi što god mu padne na pamet; pliva, sluša muziku, trči, što god mu dođe. On je gospodar svog vremena, ali je i potpuno samodiscipliniran, što je preduvjet za takvu vrstu gospodarenja. To mi se sviđa.



- 13:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.10.2019.

Biti u biću

Kontakt s vlastitim bićem je neophodan. On je i prirodan. To nije ništa misteriozno. Ako bi okolina to poticala od malih nogu, onda bi sve išlo vrlo spontano. Struke kao što su psiholozi i psihijatri bile bi nepoznate i nepotrebne.
U ovakvom okruženju kakvo imamo, biti u svom biću je apstraktno, jer rijetko tko je tamo i to je uzrok svih nesreća, osobnih i globalnih. Zato je važno pronaći svoj ikigai, jer kroz aktivnost koja nam je vrlo bliska, s kojom smo vrlo povezani, mi dolazimo u kontakt s našim davno izgubljenim i zaboravljenim bićem.

- 08:02 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.10.2019.

Malim koracima

Kada je u životu nered i kaos i ne znaš od kuda početi i kako smiriti situaciju, dobro je odrediti ono što je najvažnije, pustiti na stranu sve ostalo i krenuti polako, vrlo malim koracima. Korak po korak, imajući ispred sebe samo tu stvar koju si odredio kao važnu i baveći se njome. Ništa na silu, ništa se ne mora odmah razriješiti. Polako, strpljenja. I prije svega, možda jednostavno sjesti i jednostavno biti. Neka svijet slobodno propadne, ako će već propasti. Polako i sve će doći na svoje.

- 08:26 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ben Franklin

"Ljudska sreća općenito se ne postiže velikim naletima sreće, koji se mogu dogoditi rijetko, nego malim stvarima koje se događaju svakodnevno."

"Tri je stvari iznimno teško napraviti: razbiti čelik i dijamant te upoznati samoga sebe."

- 07:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 23.10.2019.

On-line navlakuša

Ne mogu ja sad reći kako su ljudi koji su neprestano on-line uglavnom glupi što su toliko on-line, a ja sam toliko pametan što sam manje on-line. Ali, malo pametniji izgleda da ipak jesam, ako je pametnije biti malo manje on-line. Je li pametnije? Je. Zašto? Zato što je neprestano bivanje u on-line svijetu zanemarivanje i propuštanje stvarnog života. Sve je to otišlo predaleko, a ide sve dalje i dalje. Fasciniran sam koliko se ljude može instruirati da rade i ponašaju se po nečijem diktatu i naputku. Danas imamo bizarnu situaciju da ljudi polude ako se kojim slučajem desi da im njihov pametni ljubimac nekim slučajem ostane kod kuće. Teško im je bez te sprave, imaju osjećaj da nešto propuštaju itd. Sve su to simptomi ovisnosti, jer ljudi jesu ovisni o tom govnu. Zapravo, to primjećujem i kod sebe. Ponekad se desi da letim sa stranice na stranicu i onda najednom shvatim: "Pa što ja to radim? Sve su to gluposti." Ali, lako se navući. Naslovi blješte, takmiče se sa senzacionalnošću i svi redom su najobičnije besmislice koje nam oduzimaju ono najvažnije što imamo: naše vrijeme na ovoj planeti i mogućnost da sami upravljamo njime i sami odlučujemo kako ga provoditi. Biti neprestano on-line sigurno nije način koji je dobar za nas. To je kao hraniti se isključivo šećernom vunom.
Internet je fantastičan alat, pomoćnik, izvor informacija, povezivanja, komunikacije, istraživanja. Ali i katastrofalan gospodar. Ako primijetimo da postaje gospodar, to treba odmah prekinuti i zamijeniti tu besmislenu naviku sa stvarnim sadržajima koji nas ispunjavaju. Problem je u tome što se oko stvarnih sadržaja treba više potruditi, a to se nikome ne da. Ali treba se potruditi, jer se itekako isplati. Umjesto sjedenja pred laptopom, odlazak u prirodu, rekreacija, trčanje, štogod.

- 08:28 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Vlastiti put. My way.

Ovo mi se sviđa: "Ako ne znaš koja je tvoja životna misija, već jednu imaš: pronaći je." by veliki Viktor Frankl
S njim sam se toliko bavio u mlađim danima, jer je promovirao i propovijedao ono što mi je i samom blisko. U vezi životne misije treba naglasiti kako to nije i ne mora, za većinu nas, biti nešto veliko i pompozno, već naprotiv, nešto jednostavno i naše, jednostavno naše. Naš put.

- 08:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Pročitao sam rečenicu: "Napiši knjigu koju želiš pročitati." Mogao bih to i vjerujem da hoću.

- 08:21 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 22.10.2019.

Ikigai u praksi

Kad sam se preko Mogija po prvi put uopće sreo s pojmom i idejom ikigaija, nakon što sam sa zanimanjem proučio knjigu, osjetio sam da je to prava stvar. Kad sam ga vratio tamo gdje sam ga posudio, brzo sam primijetio na stolu s brojnim knjigama, jednu koja mi je skoro pa mahnula, a ako ne mahnula, mora da mi je namignula, a ako mi se i to učinilo, nekako mi je već privukla pažnju. Nju su napisala dva druga autora, ne-japanca, koji su se fascinirali s ikigai pristupom životu i na licu mjesta, u Japanu, proučavali materiju promatrajući, promišljajući i razgovarajući s mnogima i na temelju svega toga napisali neku vrstu priručnika pod nazivom Ikigai u praksi. Cijela ideja ikigaija se, i u njihovom razmatranju, vrti oko pronalaženja svoje istinske životne strasti i poduzimanja konkretnih koraka za oživljavanje i življenje te strasti, korak po korak. To nije nešto kao osobni ad-hoc pothvat, nego nešto kao cjeloživotni pothvat.
S tim da moram naglasiti kako ja nisam pobornik toga da svatko treba postati majstor svog područja, kao ni pravila 10 000 sati itd. Ne moraju svi težiti tome da postanu Beatlesi, niti svi mogu, niti moraju, da bi bili sretni, biti Mozarti. Dovoljno je biti svjestan, dovoljno je raditi onoliko koliko je potrebno za život, dovoljno je biti zadovoljan sa sobom i dovoljno je u mjeri koja nam odgovara napredovati u svom području, ali najvažnija od svega je svjesnost. Dovoljno je, a zapravo i predobro, biti zadovoljni, svjesni anonimac.


- 08:21 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Ma nabijem STEM

Točnije, nabijem gorljive, a pogotovo one najgorljivije zagovornike ideje po kojoj je takoreći za SVU djecu STEM područje - najbolje područje. U toj grupi mi prvenstveno padaju na pamet Nenad Bakić, navodni filantrop, aktualna ministrica Divjak i aktualna predsjednica Grabar K. Svi nabrojeni imaju potpuno suženo gledište i nemaju blage veze o potrebama čovjekove nutrine, koja je, na kraju krajeva, jedino mjerilo čovjekovog stvarnog uspjeha. Ako tu čovjek zajebe, sve je zajebao. Ako uspije izvana, a zajebe iznutra, ništa nije postigao.

Prvi članak koji mi se otvorio na tu temu je dovoljno dobar, ovdje je.

- 07:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.10.2019.

Još malo o ikigaiju

Prije nego ću vratiti knjigu Ikigai, još sam je malo nasumično pootvarao na nekim stranicama i između ostalih ispalo mi je nekoliko rečenica koje su mi vrlo, vrlo bliske.

"I najvažnije, ikigai je moguć i bez uspješnosti u profesionalnom životu. Stoga je posrijedi vrlo demokratski koncpet koji slavi raznovrsnost života. Istina je da ikigai može uroditi uspjehom, ali uspjeh nije neizostavan preduvjet za ikigai. Svatko može imati svoj ikigai.
To je važna pouka ikigaia. U svijetu u kojem se naša ljudska vrijednost i naše samopoštovanje uglavnom određuju našim uspjehom, mnogi ljudi su pod nepotrebnim pristiskom. Mogli biste smatrati da je vaš sustav vrijednosti vrijedan i opravdan ako obuhvaća konkretna postignuća - primjerice, promaknuće ili unusno ulaganje.
Pa, opustite se! ikigai, vrijednost prema kojoj se možete ravnati, možete imati i bez dokazivanja na taj način. Ali, to ne znači da ga je lako postići."

Ova pouka je vrijedna na više nivoa. Prvo, ne mogu i ne moraju svi biti uspješni po vanjskom kriteriju uspjeha. Čovjek može, i trebao bi, imati svoje, potpuno individualne kriterije o tome što je uspjeh za njega. A to što je uspjeh za njega, s čim se on osjeća dobro i doma, vanjskim promatračima može djelovati kao potpuni neuspjeh. Ali to je njihov problem. Dakle, treba igrati svoju igru i igrati po svojim pravilima, po svojim unutrašnjim poticajima. Drugo, koje je potpuno povezano s prvim, Mogi naglašava kako ikigai nije tako lako postići. To je logično. Jer da ga je lako postići, ova planeta bi bila ispunjena sretnim ljudima koji žive ispunjene živote, no to i nije baš potpuno tako. Nije baš "potpuno" tako? Pa nije li ovo jedan vrhunski eufemizam?
Znači, poanta je da to sve skupa nije lako ostvariti; potrebna je i neophodna osobna predanost, unutrašnje istraživanje, odmicanje od vanjskih trovača itd, itd, itd...

- 12:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.10.2019.

Emerson na boci

Jučer si gledam u trgovini neku bocu s vodom, jer bocu nosim na trčanje i tražim da bude skroz oblog oblika, bez reljefa. Jana je recimo takva, uzmem ju u ruku da je isprobam (bocu kako leži u ruci, ne vodu; mislim, hej) i vidim da oni na bocama imaju one citate. I mislim si, kakav bi to oni citat mogli staviti, a da nije neka afirmativna banalizacija od Louis Hay ili nešto slično? Kad ono, Emerson: "Adopt the pace of nature: her secret is patience". Odmah sam je kupio. Sviđa mi se taj citat. Oni su ga stavili i u prijevodu i na engleskom. Prijevod glasi, čini mi se: Usvoji lekciju iz prirode, njena tajna je strpljenje. Ali, ni ovaj ni neki drugi prijevod jednostavno ne prenosi potpuno Emersonovu ideju. Najbolje zvuči u originalu, kao i mnoge druge njegove rečenice; točno onako kako su njemu došle, jer on ima poetičnost u svom izrazu, a njena bit je vrlo teško prevodiva. Da se ne govori i o arhaičnosti koja je neminovna u jeziku koji se koristio u Americi prije 150 godina. A da se ne govori tek o tome koliko je bitna, i presudna, prijemčljivost čitatelja. Netko će proći pored nekog natpisa i neće ga ni primijetiti, netko drugi će proći, stati, pročitati ga i možda će mu se cijeli život okrenuti naglavačke.

- 14:55 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.10.2019.

Nemoćni pod sustavom, sitni ispod zvijezda

Jučer se spremam izaći iz kuće, žurim, u gaćama sam, i učini mi se da čujem zvuk poštarovog skutera. Ponadam se da ne ide valjda kod mene. Bacim pogled kroz prozor, vidim da je stao kraj sandučića i onda ponovo pomislim da neće valjda doći na vrata, ipak sam u gaćama i nemam sad vremena za njega, a i ne očekujem ništa, pa neka samo ubaci što ima u sandučić. Kad evo njega po stepenicama. Kuc-kuc. Da je riječ o poštarici, možda bi otvorio i u gaćama. Ma što u gaćama, gol, hahaha. Viknem da stižem i manijakalno nabacim majicu i donji dio trenirke.
- Što je to? Tko šalje? - pitam.
- Iz Crikvenice.
- Iz Crikvenice? Što bi to moglo biti? - razmišljam na glas, jer ne pada mi na pamet.
Onda mi on dobaci "kost": - Sigurno kamere.
- Kamere?
- Da, iznad Jadranova, sad su postrožili.

Znači kamera, pomislim, kvragu. Ali čekaj malo, sumnjam da je to, zapravo ne bih rekao da je to. Mora da je nešto drugo. Poštar ode, ja sam trebao već izaći van, ali naravno da otvaram kovertu, čim je od prekršajnog suda mora biti neko sranje u pitanju. Na brzinu preletim tim službenim papirom da vidim koja je uopće tema. I brzo vidim da se radi o slučaju koji se dogodio prije dovoljno davno da sam već i zaboravio kada točno. U kratko, a moglo bi se na široko, to jutro sam uzeo sendvič, odvezao se u Dramlju do mora, pojeo sendvič u idiličnom okruženju, ubrzo se istom cesticom vraćao natrag, kad me zaustavio policajac, obavijestio da se vozim jednosmjernom u krivom smjeru i, obavijestio me o kojoj se kazni radi, a kazna je bila prilična, onoliko koliko iznosi za vožnju u krivo smjeru na autocesti, plus mjesec dana zabrane vožnje. Stvar je u tome da je ta ulica do prije valjda 15 minuta bila dvosmjerna, netko se sjetio da bi po sezoni trebala biti jednosmjerna, negdje stavio neki nevidljivi znak i tog policajca da djeluje "edukativno", ispisujući kazne. Vidim da mi ovo "skraćivanje" ni malo ne ide, ali dobro, probat ću skratiti koliko je moguće. Ja, razumije se, popizdim kad vidim da mi čovjek počinje nonšalantno ispisivati kaznu, bez da je išta realno uzeo u obzir, na primjer to da je to tek maloprije postala jednosmjerna, da su vozači traljavo i nikako obaviješteni o tome, da sam vozio toliko sporo da bi me džogeri prestizali. Ai najviše od svega, da nije na jasan način označena ta promjena. Čovjek mi je digao tlak na milijardu i svašta sam mu dobacivao, vidio sam da kipi dok ispisuje tu kaznu na sjedalu svog motora. Ali kipim i ja, jebe mi se. U jednom trenutku mu se prelila čaša i kaže mi da ako još nešto dobacim da će me privesti u postaju. Meni je svejedno i kažem mu neka me samo privede. To ipak nije napravio, imao sam dojam da mu se ne da zajebavati s tim. Uglavnom, ponašao se s visine, s vrha pozicije moći na kojoj se nalazi kao službena osoba, kao, on ima moć i provodi pravila, a ja sam mali pijun koji bi trebao stajati pokorno, bez obzira koliko situacija za mene bila apsurdna. Kad je ispisao svoj papir, pitao me da li ću ga potpisati. Pitao sam, što ako ne potpišem? Ništa, rekao je, ista stvar. Pa jebote, u čemu je onda razlika, mislim si, ali ajde, daj mi taj papir i reci mi ime i prezime da znam na koga da se žalim. Neće reći ime i prezime, već mi nakon inzistiranja kaže svoj službeni broj. Kad smo završili, odem potražiti te nove znakove o jednosmjernoj ulici. I jedva ih pronađem. To su ti znakovi? Na tim mjestima, takoreći skriveni?
Sjedam u auto i pravac policijska postaja u Crikvenici, ljući od risa. Saznam u koji ured trebam otići za žalbe, kažem ženi par rečenica o čemu se radi i na što se žalim, ona kaže da napišem žalbu. Zamolim je jedan A4 papir, pa kad sam ga ispunio, još jedan, pa još jedan. Ona vidi da ne stajem i kaže mi da ne pretjerujem s riječnikom u žalbi, jer suci to ne vole. Kažem joj da ne brine oko toga, ako sam ljut, ne znači da sam i glup, samo objašnjavam situaciju detaljno. Drugo jutro, kad sam se probudio, nisu mi išle iz glave opaske koje mi je policajac, s podsmijehom, iz pozicije moći, dobacio, pa sam odmah uzeo još papira i napisao žalbu i na njega. Onda sam napisao i niz prijedloga kako se situacija promjene regulacije prometa može i treba napraviti tako da na cesti bude sve jasno, vidljivo i uočljivo, a ne da se mora povećalom tražiti neke nove znakove za vrijeme vožnje. Kad sam za nekoliko tjedana ponovo prošao tom ulicom, naprosto nisam mogao vjerovati: postavljeno je toliko znakova, signalizacije, iscrtane su dodatne bijele trake, napravljeno je sve što sam naveo i još više od toga, tako da jednostavno nije moglo biti moguće ne primijetiti da se tu sada radi o jednosmjernoj ulici, sve je bilo toliko jasno, netko je mogao ići u krivom smjeru samo na silu. Uglavnom, ja nisam dobio nikakvu reakciju na žalbu, prolazili su tjedni, mjeseci, ponekad bi mi to palo na pamet. Mislio sam, vidjeli su da je policajac zajebao i stavili taj spis na stranu ili ga možda iskoristili za potpalu. Međutim, umjesto da priznaju da sam ja bio u pravu, a oni u krivu, oni čekaju 3 godine kako bi mi poslali "presudu" u kojoj su kroz niz navedenih članaka i točaka iz niza zakona suhoparno utvrdili da se po slučaju tom i tom, u kojem sam ja optužen, optužba odbacuje jer je došlo do apsolutne zastare. Dakle, ispalo je da sam ja možda i kriv, i da sam sam se na neki način uspio izvući, jer je došlo do zastare. I to je to. A ne bi me iznenadilo ni da su napisali da je presuđeno da sam kriv i da moram platiti taj i taj iznos, možda uvećan i za tko zna koje kamate, po članku tom i tom, točke te i te, iz sedme šume prekršajnog zakona tog i tog, o čijem postojanju je upoznat valjda jedino sudac koji radi točno te stvari i student prava koji polaže točno ispit koji sadrži taj zakon.
Zaključak je da je sustav jedna hladna, pa i nemilosrdna kafkijansko-orvelovska mašinerija u kojoj pojedinac može samo čekati da vidi kako će mu biti presuđeno. Zdrav razum, zdrava pamet nisu ni bitni, niti se uzimaju u obzir. Samo ono što je neka budaletina nadrobila u šumetinama zakona, podzakona i čega sve ne, to se računa. U takvom okruženju, dobro je biti pametan, vrlo oprezan i po mogućnosti smanjiti na minimum svaku mogućnost da se uopće ima posla s takvim sustavom i tako glupim, birokratiziranim ljudima.


Instant Karma's gonna get you
Gonna look you right in the face
Better get yourself together darlin'
Join the human race
How in the world you gonna see
Laughin' at fools like me
Who in the hell d'you think you are
A super star
Well, right you are

- 07:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.10.2019.

Veganuary.com

Čitam knjigu 'Kako postati vegan', u izdanju Planetopije, koju je objavila organizacija Veganuary, koja preko svoje stranice informira ljude o razlozima prelaska na biljnu prehranu i nudi im jednomjesečni izazov promjene prehrane.
Knjiga, kao i njihova stranica, je informativna, napeta poput kakvog krimića, iako je ovdje u pitanju nevjerojatna stvarnost koja nas okružuje, a ne mašta Agathe Christie. Stvarnost i činjenice su sljedeći: ljudska vrsta uzgaja nevjerojatnu količinu životinju, na način koji je potpuno natopljen načelima sirovog biznisa, koji ima vrlo jednostavan cilj - zaraditi što više, bez obzira na posljedice. U slučaju mesne industrije, to znači čitav nepregledni niz podataka koji djeluju naprosto suludo, ali istiniti su, o uvjetima u kojima se životinje nalaze, o načinu na koji se hrane, o okrutnosti kojom se ubijaju i sve to da bi nesvjesno ljudsko biće imalo komad mesa na tanjuru i čašu mlijeka pored tanjura i žličicu meda u čaju. Za med mi je, moram priznati, do nedavno bilo čudno, zašto ne jesti med, u čemu je stvar, pa pčele ga "ionako" proizvode. Kako sam samo glup bio. Pčele (bez kojih je, usput, život na ovoj planeti nemoguć) med ne proizvode zbog mene, nego kao hranu za svoju vrstu. No, pčelari im tu hranu otimaju i umjesto nje im ubacuju mješavinu vode i šećera, kako bi nekako preživjele zimu. Ali to neće tako moći dugo. Broj pčela se rapidno smanjujue, a svi mi smo lijepo najebali ako se ne poduzme nešto da se taj negativan trend ne nastavi.
Čitao sam i prije tu i tamo neku knjigu na temu zlostavljanja životinja koje su uzgojene isključivo da bi njihovi dijelovi tijela, ili prvo izlučevine, pa onda i dijelovi tijela, završili kao vakumirani proizovd u frižideru trgovačkog centra. Vrlo dojmljiva mi je bila "The food revolution" od Johna Robbinsa, još prije 15-ak godina.
Podaci o tretiranju životinja, da skratim, su naprosto nevjerojatni i sljedeći korak čovječanstva, ako ga uopće bude imalolo priliku napraviti, sljedeći logičan, razuman, zdrav korak je svođenje konzumacije mesa i svih drugih proizvoda životinjskog porijekla na minimum, ili još bolje, potpuni prelazak na biljnu prehranu. Razlozi za to su bezbrojni i samo potpuno nesvjesna osoba (dakle, na žalost, većina stanovništva ove planete) može s podsmjehom odmahnuti rukom na sve ove probleme i veseliti se sljedećem obiteljskom okupljanju poznatijem pod nazivom - kolinje. Znate, to je onaj simpatični tradicijski ritual druženja, klanja, pjesme i veselja. Zabava za cijelu obitelj (ne, ne, ne insinuiram istoimeni slogan za incest).

Jedan usputni podatak iz knjige: "Ovaj svijet već sada proizvodi dovoljno hrane kako bismo nahranili svaku osobu na ovom planetu, i dodatnih 2.5 milijarde ljudi, pa ipak, svaki deveti čovjek danas nema dovoljno hrane da bi bio zdrav." Podataka u knjizi je puno i svi su oni dobro dokumentirani, bilješke s izvorima korištene literature zauzimaju nekoliko zadnjih stranica. Dakle, ljudi iz ove organizacije nisu tek puki, rekreativni ljubitelji životinja, već su maksimalno informirani, a na temelju takve informiranosti, kada se radi o svjesnom pojedincu, dolazi i do maksimalne ljutnje zbog postojeće situacije, a posljedično i do djelovanja. Djelovanje može biti na strogo osobnom nivou, na način da pojedinac, vi i ja, jednostavno promijeni svoju prehranu i već to je, samo po sebi, velika stvar. A oni koji u sebi osjete malo veću ljutnju, oni koji su senzibilniji na sve ovo, oni i aktivno djeluju, pronađu i druge koji su se isto tako raspizdili sa svime što se događa, pa nastane organizacija kao što je Veganuary ili neka druga, koja informira, potiče na promjenu, nastoji osvješćivati ljude.

U knjizi su navedena mnoga iskustva ljudi koji su prihvatili jednomjesečni izazov prelaska na biljnu hranu i nakon toga i ostali u tome, iznenađeni dobrobitima za svoje zdravlje, kao i za svoju svijest i zadovoljni što nije potrebno da neka životinja bude ubijena, kako bi oni mogli nešto pojesi. Ljudima nešto klikne, dođe im to sve do mozga, pa kažu: dosta je tog sranja, ja više ne sudjelujem u tom cirkusu. Slično kao što Jim Morrison pjeva u jednoj pjesmi: Cancel my subscription to the Resurrection. Neću to više, ne zanimaju me te gluposti, zaboravite na moje daljnje sudjelovanje.

U knjizi su, između ostalih, citirali i nekog tipa koji je rekao zanimljivu stvar: "Da klaonice imaju prozirne zidove, svi bi ljudi bili vegetarijanci." On se zove Paul McCartney i mislim da sam već negdje čuo za njega, možda iz onog stiha "the Walrus was Paul", možda je on taj.

Uglavnom, kako to da ljudi jednostavno nastavljaju starim putem iako je on nesumnjivo loš i poguban, i za njih, i za ljude koje vole, i za planetu, na kojoj neće biti moguć život ako se nastavi ovako? Objašnjenje je prejednostavno: nesvjesnost i tupost. Ja koji ne gledam tv i koji očito imam u sebi određenu senzibilnost za ovo ili ono, sigurno da nisam i ne mogu biti u istom košu s nekim tko provodi po podne ili večer gledajući "Gospodina savršenog", tursku seriju, ili kojem je večernji dnevnik izvor informacija o događanjima u susjedstvu i u svijetu. Pada mi na pamet, Hesse je, čini mi se u knjižici "Moja vjera", napisao kako ljudi čitaju dnevne novine i misle kako na temelju toga znaju što se događa u svijetu. Što je potpuna gluposti, jasno.

Postoje razni načini kako iz nesvjesnog stanja doći u svjesnije, a onda u svjesno stanje. Mislim da mnogi vode kroz neku vrstu boli i nesreće. Kada je čovjek naprosto uporno i tvrdoglavo nesvjestan, za njega ne postoji drugi način osvješćivanja osim boli, šoka. Na primjer, gorljivi mesojed se razboli uslijed konzumacije mesa.

Slična ludost se događa (o, kako je ljudska vrsta glupa, iako naizgled napredna i pametna) u automobilskoj industriji. Proizvode se automobili koji bez problema voze 200 na sat i to onda dovodi do velikih stradanja i smrtnosti u prometu. Onda se stručnjaci i inženjeri usmjeravaju na proizvodnju nevjerojatno skupih i futurističkih tehničkih rješenja koji bi trebala smanjiti tu smrtnost. Na primjer, proizvode se automobili sa svom silom tehnologije, koja omogućuje da automobil samostalno reagira u kritičnim situacijama. Na to se troše milijarde i to s vrlo upitnim efektom, ali svejedno se troše. A bilo bi dovoljno napraviti vrlo jeftinu stvar: proizvoditi automobile koji služe za prijevoz, kojima se može voziti umjereno, umjesto bijesno jurcati. Pa jesu li jednostavna rješenja toliko komplicirana za primijeniti? Naravno da nisu. Ali s nesvjesnim mozgovima je teško.

Sad i sam živim na brdu, pa ulazim u klub "the fool on the hill"

I told you about the fool on the hill
I tell you man he living there still


Veliki sam ljubitelj jeseni, čak i kad je južni tip vremena, a o buri i suhom vremenu da i ne govorim.

- 07:44 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.10.2019.

Gimme some truth

I'm sick and tired of hearing things
From uptight, short-sighted, narrow-minded hypocritics

I've had enough of reading things
By neurotic, psychotic, pig-headed politicians

No short-haired, yellow-bellied, son of tricky dicky
Is gonna mother hubbard soft soap me
With just a pocketful of hope

I'm sick to death of seeing things
From tight-lipped, condescending, mamas little chauvinists

I've had enough of watching scenes
Of schizophrenic, ego-centric, paranoiac, prima-donnas

Its money for dope
Money for rope (iz Gimme some truth)


Ovo je stvarno odličan opis društveno političke atmosfere i filanja ljudi glupostima, dresiranja ljudi da prate, gutaju, sudjeluju, biraju strane, gube dragocjeno vrijeme na nevažne bedastoće, nevažne teme, nevažne mediokritete s ekrana ili naslovnica. Nepovratno izgubljena energija koja je mogla (i može, i mora!) ići u prave stvari. Koliko se samo energije na taj način baci u smeće, a mogla se (i može, i mora!) upotrijebiti za kreativnost, za stvaranje, za vlastiti razvoj, istraživanje, otkrivanje, i sve to je onda u punom smislu riječi proslava života, koja kroz samu svoju aktivnost (ili budnu pasivnost, koja je samo druga strana te iste stvari) stvara radost i daje osjećaj smisla.

Mogi, u knjizi o Ikigaiju, lijepo naglašava kako je aktivnost koja nas veseli, sama po sebi, bez obzira na moguću nagradu ili priznanja, nagrada sama po sebi. Sam proces je uzbudljiv i nagrađujuć, neovisan o pljesku publike i vanjskom priznanju. On piše: "U životu katkad zaboravimo prioritete i ono što je važno. Prečesto činimo nešto zbog nagrade. Ako nagrade ne stižu, razočarani smo i gubimo zanimanje i gorljivost za rad. To je jednostavno pogrešan pristup. Općenito gledano, nagrade slijede neko vrijeme nakon djelovanja. Čak i ako završite posao koji ste dobro obavili, nagrade ne moraju stići: prihvaćanje i priznanje događaju se stohastički, ovisno o mnogim parametrima nad kojim nemamo nadzor. Ako proces ulaganja truda možete učiniti svojim osnovnim izvorom sreće, uspjeli ste u najvažnijem izazovu svojeg života.
Stoga svirajte čak i ako vas nitko ne sluša. Crtajte i kad nitko ne gleda. Napišite priču koju nitko neće pročitati. Unutarnja radost i zadovoljstvo bit će i više nego dovoljni da nastavite živjeti. Ako uspijete u tome, ovladali ste bivanjem u sadašnjem trenutku."




Štrajk službenika na državnim jaslama

Što se tiče štrajka tzv. prosvjetnih radnika, njih ne podržavam ni trunku. Naprotiv, smatram da su preplaćeni i, još gore, da služe sustavu koji zaglupljuje djecu i od njih stvara robotizirane idiote. Koliko je samo jadan taj cvilež o tome da žele da ih se "poštuje", o tome da će im povišica plaće donijeti toliko željeno dostojanstvo itd. Mislim, ako netko ne osjeća u sebi dostojanstvo, nikakva povišica s time nema veze. A što tek s argumentom kako se na taj način bore za "bolje obrazovanje"? Taj argument je ludost. A još je veća ludost što ih ljudi više manje podržavaju i smatraju kako su jadničci potplaćeni, degradirani i sve već u tom stilu. Što se mene tiče, ti ljudi su: bezobrazni, licemjerni, ne znaju tko im glave nosi i misle kako zaslužuju ne- znam-kakav-status-na-temelju-ne-znam-čega. To su sve gluposti. Neka svi slobodno daju otkaz i potraže sreću sa svojim velebniim znanjem negdje drugdje. Samo, brzo bi se vratili podvijenih repova, jer sigurnost je sigurnost. Ljepše i lakše je "štrajkati", krdo daje toplinu, ali i oduzima ono što navodno žele - dostojanstvo. A njihovi vođe su najobičnije hijene.




- 08:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.10.2019.

Put ikigaija

Ideja i mudrost ikigaija su mi vrlo bliski i po svemu sudeći izgleda da sam u neku ruku Japanac. O čemu se radi u pristupu ikigaija? Kako to prenijeti u nekoliko odlomaka? Teško i nikako, eto kako. Ken Mogi navodi pet čimbenika, odnosno stupova ikigaija:

1. stup: započinjanje malim koracima
2. stup: otpuštanje vlastitog jastva
3. stup: sklad i održivost
4. stup: radost sitnica
5.stup: bivanje u sadašnjem trenutku.

Ove čimbenike ne smije se nikako brkati s pristupom bezbrojnih knjiga za instant samopomoć koji se često sastoje u obećanju da će čitatelj, ako slijedi određenih 5 ili 10 koraka, doći do vlastite sreće i ostvarenja u životu. To nema nikakve veze s tim. Ovdje nije stvar u tome "slijedi ove korake" i ovdje ništa nije instant, već je upravo suprotno. U ikigaiju nema žurbe, nema ništa preko noći.

Za dobiti malu širu ideju ikigaija, čini mi se da je najbolje pročitati knjigu. Ja ću ovdje u kratkim crtama ići u samu bit.

Ikigai je japanska mudrost i pristup životu. "Posjedovati ikigai" znači imai razlog za ustajanje u jutro i razlog za život. Osoba koja posjeduje ikigai potpuno je u svojoj stvari. Ona je predana, posvećena, uporna, potpuno prisutna u sadašnjem trenutku, obraća pažnju na detalje i ide u bit svoga područja, koncentrirana je na proces i uzbuđena je procesom, ne opterećuje se rezultatom, ne ovisi o cilju, ne odgađa zadovoljstvo, ona je potpuno u procesu, a taj proces s vremenom može i ne mora donijeti vanjske rezultate, to nije presudno. Poanta je u potpunom bivanju i posvećenosti o bilo kojem području da se radi.
Ikigai je svjetovan, nema veze s religijom, ali je po meni izuzetno duhovan, za razliku od kršćanstva i drugih religija, koje su puko fantaziranje i djetinjarija. Za razliku od njih, ikigai zrači jednu ozbiljnost, on je uronjen u stvarnost i upravo kroz tu uronjenost, kroz težnju perfekciji u određenom području (bilo kojem), osoba koja posjeduje ikigai kreće se prema vlastitoj perfekciji. Kroz sitnice, kroz male korake, kroz potpunu prisutnost, ona bez sumnje doživljava nešto što ju trancsendira i oko toga ne radi nikakvu famu, njoj ne treba, pa i smeta joj, bilo kakva vrsta glamura. I kad se događa uspjeh, koji je posljedica, a ne cilj, osoba se ne zanosi time. Posjedovati ikigai znači potpuno uzimati u obzir neumitnu prolaznost svega. Zbog toga što je baš sve prolazno, zbog toga što se svaki događaj događa jednom i nikad više na taj način, što je svaka komunikacija s nekim samo jednom i više nikada na taj način, onaj tko posjeduje ikigai svemu pristupa s nevjerojatnom pažnjom. Takav pristup dovodi do potpune uronjenosti u sam život, kroz ono čime se bavi, čovjek istražuje i otrkiva (mu se) njegovo vlastito biće. I kroz taj proces razvija se jedan osjećaj sreće, mira, smisla i unutarnjeg uzbuđenja. S obzirom na sve ovo, mogu konstatirati kako posjedujem svoj ikigai i posvetit ću mu se još predanije i istraživati ga sa iz svih kuteva koje mogu.

- 07:40 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.10.2019.

Ikigai

Čitam knjigu Ikigai, autor Ken Mogi, neuroznanstvenik, autor, radijski voditelj, bloger. Jednostavna je za čitanje, ne predugačka (190 stranica), izdavač Planetopija. Ja sam je posudio u knjižnici, vidim na omotu da košta 89 kn, što je zaista umjerena cijena i čini mi se da bi ju bilo dobro imati i doma. Ne volim više skupljati knjige na polici, ali kako stvari stoje, koliko toga zanimljivog pronalazim (bilo bi mi pametnije da Amazon zaobilazim u širokom luku, ali bojim se da je za to prekasno), imam potrebu nekoliko knjiga imati pri ruci. Ikigai mi se odmah svidjela. Najprije mi je djelovala kao nešto zgodno i zanimljivo, a sada sam već očaran s tim japanskim pristupom umijeću života. Danas je možda i završim, pa ću sutra-prekosutra napisati nekoliko dojmova i prepisati nekoliko odlomaka.


- 09:36 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.10.2019.




- 10:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.10.2019.

Budućnost povijesti

Povijest kakvu znamo je povijest kako ju je pisala muška energija u svom primitivnom obliku, koji se temelji na sirovoj snazi i neprestanom natjecanju, ratovima, pljačkama, ubijanjima i ludilu svih vrsta (danas se očituje i u profesionalnom sportu i s prihvaćanjem tog oblika ljudstvo obično nema problema). Evo razloga zašto se ta povijest na engleskom lijepo i zove his-story ili njegova priča. Ne možemo znati kakva bi situacija danas bila kada bismo umjesto his-storyja imali her-story, iako bih bez razmišljanja odabrao drugu varijantu. Bilo bi dobro da buduća povijest bude pozitivni mix i muške i ženske energije.

- 16:21 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Unutarnji sklad

"Kucaj i otvorit će ti se". Ja imam drugu: "Otvori se i pokucat će ti." Tko ili što će ti pokucati? Tvoj novi život. Nove prilike, novi susreti, novi ljudi, poznanstva, počet će se događati sinkroniciteti, koji se događaju samo kada se postigne unutarnji sklad. To se događa kada se ne očekuje i ne događa se ako se očekuje.

- 08:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.10.2019.

Od gusjenice do leptira

Stvari moraju biti teške, prije nego postanu lak(š)e. Put do zvijezda kreće od blata. Leptir je bio gusjenica prije nego je postao leptir. A labud je bio ružno pače. Nije loše biti ni ružno pače, super je, ako se ono u sebi osjeća dobro. Bolje nego biti labud koji se osjeća loše. Čovjeku koji je u fazi gusjenice bilo bi dobro znati da je to samo faza.

- 10:03 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 09.10.2019.

Svaki čovjek je nepoznanica

Ono što ja znam o sebi, to nitko drugi ne zna o meni. Ono što ja vidim unutar sebe, to nitko drugi ne može vidjeti izvana. Ono što ja želim iznutra iznjeti van i živjeti (a što već sada živim iznutra), to nitko drugi ne može znati, ni zamisliti. Ni ne mora. Niti o tome treba pričati okolo, jer to su krhke stvari.
Svaki čovjek je, u bitnom smislu, nepoznanica drugima. Ono što je važno je da ne bude nepoznanica samome sebi.

- 08:42 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Literatura za život

Palo mi je na pamet: pročitao sam u životu više nego dovoljno knjiga, velikih romana velikih majstora. Sada mi to više ne treba ni pod razno. Uopće mi ne pada na pamet da uzmem bilo kakav roman, bilo iz 19.-og stoljeća, bilo suvremeni. S tim sam završio, ali ne i s literaturom. Sada me privlači i zanima ono što bih nazvao 'literatura za život'. To je nešto drukčije od tzv. škole za život (koja to nije), ovdje se radi o pravoj stvari. Sada me zanimaju praktične stvari, ali ne praktične u smislu kako sam izrađivati namještaj i sl., nego kako živjeti potpuno, jebeno potpuno, bez ostatka. Zanimaju me knjige koje su napisali masama nepoznati ljudi, koji su kroz svoje iskustvo došli do nečega. A zanime me i pisati takve knjige.

- 08:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Čišćenje peći i kupanje u moru

Jučer: generalno čišćenje peći na drva. Pri kraju posla, osjetim kako me sunce grije i pomislim kako bi bilo lijepo okupati se u moru. Odvezao sam se do jedne od mojih omiljenih uvala i kroz pola sata sam već bio u moru. Jesensko plivanje je zakon. Ima neku posebnu atmosferu, koja je potpuna drukčija od one usred sezone. Drukčija u puno boljem smislu. Sezona je za turiste, jesen za avanturiste.

- 08:21 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 08.10.2019.

Suludo rasipanje energije

Bezbrojni su načini na koje dozvoljavamo da naša dragocjena životna energija iscuri iz nas. Besmisleni razgovori, besmisleno gledanje tv-a, iščitavanje besmislenih novina ili časopisa, besmisleni poslovi. Nakon takvih besmislenih radnji, jasno je da se osjećamo prazno i tupo. S energijom treba pametno i što ćemo s njom to ovisi o nama. Ja je želim koristiti samo za ono što me dodatno ispunjava, inspirira, veseli, tako da se ona korištenjem uvećava i oplemenjuje. Ne dozvoljavam nepotrebne gubitke, što ne znači da se oni, hoću-neću, ne događaju. Ali vrlo svjesno vodim računa da ih bude što manje, a kreativnog djelovanja što više.
Voditi računa o vlastitoj energiji! Nitko drugi to neće umjesto nas.


- 09:20 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.10.2019.

Doorsi i vrata percepcije

Cijelu srednju školu, od prvog razreda na dalje, pa i nakon srednje, ali pogotovo u vrijeme tzv. srednje bio sam opčinjen s Doorsima. Ne samo s njima, ali s njima dominantno. I za njih i za Beatlese kriv je moj prijatelj Dule, kojeg sam upoznao u to vrijeme. Kada sam s 15-ak godina iz kazetofona prvi puta čuo Touch me ili Wintertime love, to je za mene bila potpuno druga dimenzija od bilo čega što sam čuo prije toga. Za vrlo mladog slušatelja to je zvučalo profinjeno, raskošno, kompleksno, uzvišeno, prekrasno, čarobno i opčinjujuće, engleska riječ mesmerizing to dobro opisuje. Orgulje su zvučale posebno, kao i Jimov nevjerojatni vokal.





- 07:46 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Pisanje kao disanje

Shvatio sam jednu stvar (ne po prvi put u životu, naravno). Ja stvarno volim pisanje, izražavanje ideja kroz pisanje, pronalaženje ideja kroz pisanje, istraživanje kroz pisanje, postižući tako da pisanje postaje kao disanje, kao način, kao tehnika, kao oblik doživljavanja, osjećanja, bivanja, otkrivanja, stvaranja...

- 07:38 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.10.2019.

Buđenje vlastite autentičnosti

Noćas sam sanjao razne stvari, ne sjećam se skoro ničega, osim jednog događaja. U jednom dijelu sna bila je neka grupa ljudi, uglavnom klinaca koji su pokušavali riješiti neki zadatak. Najednom primijetim kako je kćerka uvjerljivo došla do rješenja, koje je meni potpuno apstraktno (uopće nije moje područje) i nemam pojma kako joj je to uspjelo, iako nisam previše iznenađen, jer to je nekako njeno svojstvo. I drugi su se čudili, od kuda joj to, ali njoj nije bilo ništa čudno.

Neki dan sam slučajno naletio na Tonyja Robbinsa. Negdje mi se pojavila na netu neka rečenica u vezi njega i sjetim se da sam pročitao njegovu knjigu "Probudite diva u sebi", prije jedno 15 godina. Sjećam se da mi se svidjela. Krenuo sam ga proguglati, da vidim jel još živ i tako. Prvo što se nudi na googlu dok se još tipka njegovo ime je njegova "neto vrijednost" i pojavljuje se cifra od oko pola milijarde dolara. I mislim si, čovjek piše knjige i bavi se motivacijskim govorima i sl. I tolika zarada u tome? Tolika? Onda sam pogledao po nekoliko minuta iz nekoliko njegovih videa. Mislim da je dobar, ali ne sviđa mi se toliko amerikaniziranost i pompoznost. Kao, svatko tko se potrudi, stvarno potrudi, probudit će tog diva u sebi i biti jako uspješan i ostvarit će si želju po želju, sve po redu itd. Taj dio o buđenju diva mi se ne sviđa. Ja ne bih išao u tom smjeru. Mislim da su to gluposti. Ne bi to bio neki osobito lijep svijet kad bi svi probudili divove u sebi. Puno je to divova na jednoj maloj planeti. I zašto bi svi morali biti jako uspješni finanancijski. Čemu? Istina je da i mene privlači ideja o savjetničkom radu, ali u jednoj vrlo intimnoj atmosferi, izvan publiciteta i javnosti, savjetovanja jedan na jedan i s parovima.I imam osjećaj da bih bio jako dobar u tome. Išao bih u smjeru buđenja vlastite autentičnosti, koju garantirano svatko posjeduje u sebi, jedva da itko zna da ona uopće postoji, a vrlo rijetki ju žive.

- 10:28 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.10.2019.

Rascjepkanost

Ako niste svoji, ako niste otkrili svoj centar, u kojem je mir, bez obzira što oko njega nije i ne mora biti mirno, onda ste svakako rascjepkani. Centar je jako sličan i ima istu funkciju kao i centar kotača od bicikla, koji drži žbice (ili špajle; u nastavku samo žbice) da se ne razlete okolo. Sve one kreću iz tog centra i ostvaruju svoju funkciju zahvaljujući stabilnosti i pouzdanosti centra, a ne zahvaljujući sebi. Misli, osjećaji, brige, veselja, oni su samo prolaznici, dođu i odu, pa dođe nešto drugo, ode i to itd., a središte je tu neprestano. Dakle, na što onda obratiti pažnju? Na nešto što samo proleti ili na ono što je neuništivo? Toliko o retoričkim pitanjima. Ali, ako su retorička, kako to da se skoro svatko zaplete u te igre i postaje rascjepkan?
Rascjepkanost, ako je usporedimo s kotačom bicikla, bi bila kada odstranimo centar koji drži žbice i one ostanu prepuštene same sebi. Tada ništa od vožnje biciklom. Nastaje kaos. Ako čovjek zanemari svoj centar, ista stvar se događa. Tada ništa od življenja potpunog, autentičnog života, tada ste poput lista na buri koja upravo puše. Samo da pogledam, da li ima koji list u zraku....
Kao da je jedan proletio, nisam siguran, jer ako je, odletio je jako brzo.
Poruka koju društvo šalje, naravno ne tim riječima i ne svjesno, je: budite rascjepkani. Život današnjeg čovjeka je sušta rascjepkanost, neuroza, neurotičnost. On nije jedno jedinstveno biće, on ne zna ni sam tko je sve i tko bi sve trebao biti, koje zahtjeve sve ispunjava i zašto, imaju li smisla ili nemaju. "Road to nowhere" mi pada na pamet. A onda i "Nowhere Man". Čitam tekst ove druge, kojeg ionako znam napamet odavno, ali ipak ga čitam, da vidim jel ide u bit koju ovdje želim prenijeti. Začuđujuće, ide, potpuno.


He's a real nowhere man
Sitting in his nowhere land
Making all his nowhere plans for nobody

Doesn't have a point of view
Knows not where he's going to
Isn't he a bit like you and me?

Nowhere Man, please listen
You don't know what you're missing
Nowhere Man, the world is at your command

He's as blind as he can be
Just sees what he wants to see
Nowhere Man can you see me at all?

Nowhere Man, don't worry
Take your time, don't hurry
Leave it all till somebody else lends you a hand





Ako imamo sreće, pa nam postane potpuno jasno da jesmo rascjepkani, tu se javlja prilika za ponovnim postizanjem cjelovitosti. Ponovnim, jer nismo se pojavili na ovom svijetu u dijelovima, već kao cjelina, a tu cjelinu su drugi dobro razdrmali i skoro uništili. Skoro, ali ne do kraja. I tu je prilika. Ako su nas drugi rascjepkali, ok što se tu može. Što je bilo, bilo je. Na nama je da polako krenemo natrag do onoga što jesmo. To je nešto kao putovanje u središte zemlje, od Verna, ali ovdje je putovanje u središte sebe. I to putovanje sve, ama baš SVE, mijenja. Nakon njega nema šanse da ćete ostati isti kao što ste bili prije puta. A to je ujedno i najvažnije putovanje u životu. Možete obići cijeli svijet, slikati se kraj piramida i svih mogućih znamenitosti na svim mogućim mjestima koja su "must see", ali ako putujete razbacanih žbica, sve to nema nikakve svrhe.

Ni ova pjesma nije ljubavna u uobičajenom smislu te riječi. Negdje sam davno pročitao da ju je Dylan napisao svojoj -duši. Kao, možeš ti putovati gdje hoćeš, ali znaj, ti pripadaš meni, i ja tebi i sva ta vanjska putovanja su tek putovanjca. Za ono pravo putovanje, ne moramo, ti i ja, napraviti ni najmanji vanjski pokret. Ne znam je li on to tako mislio, ali što se mene tiče, to je značenje.


- 07:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.10.2019.

Paralelni život

Osim u slučaju kada je čovjek potpuno usklađen, harmoniziran u sebi i kada je njegovo unutrašnje stanje, atmosfera i raspoloženje jednako prisutno i živo vani kao i unutra, što kod većine nije slučaj, događa se sljedeće, čovjek živi neki lažni, paralelni život. Ono pravo ja je gurnuto u stranu, zanemareno i negirano, a lažno ja je na sceni, ono djeluje i živi svoju fake izvedbu. Kada je lažno ja na sceni, cijeli život je najobičnija laž. Stvarno ja, iako gurnuto na stranu i ušutkano, nikad ne prestaje postojati, u tome je ljepota. Ono je stisnuto i stiješnjeno, onemogućen mu je razvoj, to da, ali tu je negdje i ono je vrlo strpljivo. Ako čovjeku prije ili kasnije dosadi biti nešto što nije, on uvijek ima priliku napraviti zaokret, reći sad je dosta, neću više ovako, život je kratak i nemam više vremena za gubljenje, previše sam ga izgubio. Koliko samo olakšanja, slobode i oslobađanja nove i svježe energije donosi ta nova perspektiva. Sva poanta se sastoji u procesu prepoznavanja i odbacivanja onog što je lažno i prepoznavanja i osnaživanja onog što je stvarno.



Down by the water the riverbed
Somebody calls you somebody says
Swim with the current and float away
Down by the river every day

- 07:31 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 01.10.2019.

Sinkronicitet u praksi

Sinkroniciteti se često događaju, ali ako ljudi ne obraćaju pažnju na njih, ako su izgubljeni u mislima, onda na vide što im se događa pred nosom.
Evo jednog mini-sinkroniciteta od jučer. Nije baš u redu da ga zovem "mini", jer sinkronicitet je sinkronicitet, isti mehanizam djeluje i kod naizgled malih stvari i kod naizgled velikih stvari. Svojim automobilom možete skoknuti do obližnje trgovine i natrag, ili dok se vozite do trgovine možete produžiti dalje i za 4-5 sati ste na drugom kraju države, u potpunom drugačijem okruženju, gdje čujete potpuno drugačije naglaske itd. Vozilo je isto i isto vrijedi za sinkronicitet, i on je vozilo svoje vrste.

Dakle, jučer si nabavljam neke materijale. Odem do industrijske zone, parkiram pred Bauhaus i usput pomislim kako ću lijepo uzeti kolica, od težih stvari mi treba jedna vreća flexibilnog ljepila od 25 kg. Onda usput mi sine kako nemam ništa kovanih za kolica, jer sam se neki dan "riješio" sve te metalurgije, i preko tog "riješavanja" sam sada ostao kratkih rukava za tu kovanicu koja bi mi baš dobro došla, a stvarno ne želim razmjenjivati neku novčanicu na blagajni, jer više mi se sviđa ona papirnata u novčaniku, nego opet neke kovane, tako nekako mi ide tijek misli. Onda bacim pogled okolo, da nemaju možda kakva nezaključana kolica. Nemaju. Odem u trgovinu, da vidim što će se dogoditi usput, da li bi se nekako mogla riješiti ova stvar, na neki novi način koji će se možda pojaviti usput. Ideju koja se pojavila na kratko, da hodam kroz cijelu trgovinu s prljavom vrećom od 25 kg u ruci, sam odbacio dok se još nije uspjela ni pojaviti kako treba. Odem do odjela s pločicama na kojima se nalaze i vreće flexibilnog i sjetim se da bi tih vreća trebalo biti i u njihovoj tzv. "drive-in areni", u koju se lijepo uđe s autom i samo se utovari. Pitam čovjeka s tog odjela, kaže da naravno da ima i tamo. Super. Prvo odem pješke u drive-in arenu, da pronađem gdje stoji ljepilo. Tamo je hrpetina razno raznih materijala na paletama, pa si pomislim, ok krenut ću od početka, nema druge. Onda mi mahne neki čovjek i zamoli me da mu pomognem utovariti neke vreće, jer ga otkidaju leđa. Pa rekoh, ok. Ubacujemo nas dvojica vreće u njegov prtljažnik, ja pogledam na vreću da vidim što to ubacujemo, kad ono - flexibilno ljepilo. Evo, tako funkcionira sinkronicitet u praksi. Stvari se događaju izvan svake logike, na potpuno neočekivane načine. Zato nije dobro takve prekrasne događaje dijeliti na male i velike, na važne i nevažne. S obzirom da je princip funkcioniranja jednak i kod onoga što mi mislimo da je velika stvar i kod onoga što si prevodimo kao malu stvar, najpametnije što možemo je da počnemo obraćati više pažnje na te procese, da ih što češće primjećujemo. Onda oni postaju sastavni dio našeg funkcioniranja.

A što se tiče promjena u mojoj prehrani, sada se nalazim negdje između pravog vegetarijanca (to je, dakle, onaj koji ne jede povremeno paniranog oslića iz konzuma, ni bilo kakve riblje namaze - uopće) i potpunog biljojeda (termin vegan mi se ne sviđa, zagađen je skoro kao termin ljubav, bog i sl.). Sada kad po malo otkrivam zanimljive nove namirnice i nove okuse, vidim da se čovjek uz malo volje, malo promjene u pogledima, malo truda oko učenja novih stvari, može hraniti izuzetno zdravo i ukusno, bez ikakve potrebe za mesom bilo koje vrste, bez mlijeka i mliječnih proizvoda (negdje, davno, pročitao rečenicu koja konstatira kako je kravlje mlijeko namjenjeno - teladi, a ne ljudima, i ta rečenica mi se i tada potpuno svidjela, a sada je provodim i u praksu, nema više zajebancije po tom pitanju) i svih drugih namirnica životinjskog porijekla. Čovjek je, generalno, kao vrsta, izuzetno glupo i nesvjesno stvorenje ako po pitanju prehrane ne počne odbacivati ono što šteti i njemu i svom životu oko njega i uključivati logičnije namirnice, do kojih se ne dolazi suludim trošenjem resursa (kao što je voda, a i mnogi drugi) i nevjerojatnim nasiljem i nad životinjama i iskorištavanjem ljudi koji rade u toj ogromnoj industriji.




Evo zašto je ova pjesma prekrasna, osim zanimljive muzike i vokala. Tekst. Tekst, kako ga ja vidim, govori o uzimanju stvari zdravo za gotovo, i još gore, o uzimanju ljudi za zdravo za gotovo, i još gore, uzimanju cijelog života zdravo za gotovo. Govori o tome kako to izgleda kada se živi nesvjesno. Izgeda ovako: nismo prisutni ni u jednom iskustvu dok se ono događa, već ga postanemo svjesni tek kad ono prođe. Pa nije li to bijedno? Je, je, svakako da je. Jučer smo kćerka i ja stali na igralištu. Nakon nekog vremena rekao sam idemo. Ona je rekla ne idemo još . Ja sam rekao o itekako idemo i to odmah! Ona naravno nije obraćala pažnju na to, već je odjurila preko travnjaka do ljuljačke, od ljuljačke do neke druge sprave. A ja sam pomislio, i to je jedan od onih osvješćujućih trenutaka koje volim, pa čekaj malo, ne žuri nam se toliko, pogotovo njoj, sada je još mala i pogledaj samo kako prekrasna, neću ni trepnuti, a sve ovo će nestati, ona će odrasti, samo sada je ovako mala i ovo se više nikada neće vratiti. Bit ću ovdje, sada, potpuno, u svakom trenutku, ne želim da mi išta promakne, pa da moja prošlost postaje, kao, uzvišena, umjesto moje sadašnjosti, koju nisam ni primjećivao.


U zadnje vrijeme sam poslušao dosta intervjua s Paulom, od kojih su neki vrlo dugački, u raznim okruženjima, od komercijalnih show emisija, do intimnijih, koji su održani na nekom fakultetu pred studentima, ili pred manjom publikom. Nevjerojatno je koliko je taj čovjek netipična zvijezda, gotovo je teško povjerovati da se radi o rock-legendi (prije bi mi mogao proći kao entuzijastični, no-name profesor književnosti na nekom manje poznatom koledžu, u nemarnom sakou s onim zakrpama na laktovima) . Uz svu popularnost i pritisak javnosti i medija, on je vrlo jednostavan, prizeman, inteligentan, ekstremno bistar, duhovit i nepopravljivo pozitivan, bez trunke bilo kakve bahatosti ili arogancije. U sljedećem videu me posebno dotaklo zadnjih pola minute i zbog tih pola minute ga i stavljam.

- 07:36 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.


Internetski dnevnik, kojeg pišem prvenstveno zbog sebe, kako bih produbio i sebi pojasnio ideje koje mi dolaze, ali i za one koji nekim putem dospiju ovdje i vide kako su moje teme i njihove teme. U današnje doba internetskih mogućnosti, zanimljivo je imati uvid u nečiju svakodnevnu kreativnost, umjesto u banalne statuse po društvenim mrežama. Mnogi važni pisci su imali potrebu pisati dnevnike, za koje nisu smatrali da će ih itko čitati. Pada mi na pamet pogotovo Kafka, čije dnevnike i pisma sam svojevremeno čitao s guštom. Današnje vrijeme internetizacije pruža mogućnost vođenja dnevnika uživo. Ja bih volio pratiti takav dnevnik nekoga tko ima što reći. A još mi je zanimljivije pisati svoj.
Ovaj blog ide ispod radara, što znači da nije vidljiv na listama, to mi jednostavno ne treba. Kad sazrije vrijeme, otvorit ću si neovisnu stranicu, za što će mi trebati pomoć nekoga tko se razumije u to više od mene.

"Bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve.

I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi.

Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele."

De Mello (iz knjige Carlosa Vallesa, "Neopterećen prtljagom", koja se bavi De Mellovom duhovnom ostavštinom)



Ako se kojim slučajem poželite javiti, to znači da se svakako i trebate javiti:
alen1zoric@gmail.com



"You think you know me, but you haven't got a clue"











Free Web Hit Counter












. . .