petak, 31.05.2019.
"For them that must obey authority
That they do not respect in any degree
Who despise their jobs, their destinies
Speak jealously of them that are free
Cultivate their flowers to be
Nothing more than something they invest in"
- 09:54 -
"Take these broken wings and learn to fly"
- 09:52 -
četvrtak, 30.05.2019.
Duh ne poznaje godine
Duh ne stari. Koliko god godina imali, duh u vama može biti jednako mlad, čak i u vrlo poodmakloj dobi. Starac, u tom smislu, može biti vitalniji, svježijeg i radosnijeg duha od vrlo mlade osobe. Ali, duh se može zanemariti, potrpati pod tepih, može se ne obraćati pažnju na njega i tada je čovjek nezadovoljan, nesretan, ima osjećaj da mu neprestano nešto nedostaje, tijelo mu brže stari, stres ga dokrajčuje. To sve ne mora biti tako, postoje ljudi koji su živi dokaz za to. I sam se s godinama osjećam sve bolje, tako da sam sam sebi dokaz po tom pitanju. Najbitnije stvari u životu se ne događaju kronološki, više se radi o kvantnim skokovima. Uvid i otvaranje očiju mogu se dogoditi bilo kada, ali neće se dogoditi nikada ako se tome ne stremi, ako ne postoji ta potreba i ako ne postoji živa budnost u čovjeku.
- 09:33 -
Čitanje
Od 2008. do 2015. nisam pročitao ni jednu knjigu. Prije toga - brda. Dozlogrdilo mi je, vidio sam da se stvari ponavljaju i rekao sam sebi kako više u životu neću pročitati ni jednu knjigu, jer više manje sam pročitao sve što me zanimalo i nema potrebe, dovoljno sam pametan. Nakon navedene 2015.-e, kada sam tražio knjige po knjižnici za potomčicu, tu i tamo bi se desilo da me privuče i nešto za mene. Jest da sam si nešto bio obećao po pitanju čitanja, ali kao što znamo 'obećanje ludom radovanje', tako da sam napravio nekoliko iznimki, tu i tamo. Sada znam da ništa ne znam, usput sam otkrio i potpuno nove knjižne svijetove i područja istraživanja i trenutno sam na jednoj do dvije knjige tjedno. Ali samo ono što me potpuno zanima, ništa radi tzv. razbibrige, puštanja mozga na pašu i sličnih čudnih mi motivacija koje ljude navode za posezanje za nekom knjigom (krimići, ljubavni romani i slične bedastoće; u tu svrhu su jednake dobre i dnevne novine). S potpunim interesom, potpunom pažnjom i dubinskim pristupom. Sadržaj i ja smo stopljeni u jedno. Sve manje od toga me ne zadovoljava.
- 09:15 -
Bez brige, prepoznat ću te
"Do your thing, and I shall know you." Emerson
Živi ono što jesi, budi svoj, i ja ću to prepoznati. Vrijedi i obrnuto. Glumi, pretvaraj se i pokušavaj biti nešto što nisi, lako ću te razotkriti.
- 09:12 -
srijeda, 29.05.2019.
Kad se pronađe unutrašnje svjetlo
"I shun father and mother and wife and brother when my genius calls me." Emerson
Izbjegavam i oca i majku i ženu i brata kada me unutrašnji genij pozove.
Što Emerson misli pod "genij"? Na koga misli? Samo na ljude koji su genijalci? Na Einsteine i Tesle i njihov genij? Ne. Radi se o unutrašnjem geniju koji postoji u svakome, da, čak i u vama. Taj genij u većini slučajeva, kada se otkrije u sebi i razvije, neće postati svjetski poznat, ali nije u tome stvar. I ne mora biti svjetski poznat. Postat će vama poznat, o tome se radi. Vi ćete tada po prvi put upoznati sebe, o tome se radi. A okolina pri tome može samo smetati, zato ju treba izbjegavati. To se može činiti kao gruba stvar, ali nema druge, neophodno je. Osim, u vrlo rijetkim slučajevima, kada se okolina sastoji od ljudi koji su i sami otkrili svoj genij u sebi i koji će se tada s punim poštovanjem odnositi prema vašem otkrivanju vašeg genija koji je u vama.
- 10:43 -
utorak, 28.05.2019.
- 08:40 -
ponedjeljak, 27.05.2019.
Plod
"Neopterećen prtljagom", citat iz Tonyjevog članka:
Kada tišina učini da "ja" umre, onda se rađa ljubav. Probuđeni čovjek osjeća sebe kao da je on netko drugi, no ne odvojen od drugih i od ostatka univerzuma. Jer samo je jedan Plesač i sav univerzum samo je jedan ples. I probuđeni čovjek sav univerzum doživljava kao svoje "tijelo", kao sebe osobno. I voli sve ljude kao što voli sebe. On ne mora nužno izaći van da bi služio. On zna da je svatko tko silno želi služiti u opasnosti da postane poput mnogih "dobrotvoraca" koji uopće nisu vjernici. Oni to rade zato jer se osjećaju krivima; i da bi se osjećali dobro, oni neprestano moraju zadirati u život drugoga. Možeš dati sve svoje imanje da nahraniš siromahe i dogorjeti u tome, a da još uvijek nemaš ljubavi. Svijetu ćeš najbolje služiti ako kao TI nestaneš. Jer tada postaješ oruđem, vozilom Božanskim. Tvoje će služenje doći samo od sebe, no samo ako te Božansko na to nagne. Ono te može natjerati da se odjednom počneš baviti pjevanjem ili se povučeš u osamu i možda će cijeli svijet biti obogaćen tvojim pjesmama ili tvojom šutnjom, umjesto da trpi štetu od tvojega tobožnjeg služenja. ( "Oprosti", reče majmun kad se riba pobuni što je stavlja na granu, "samo sam te htio spasiti da se ne utopiš." Služenje katkada i ubija!)
U svemu što radiš, bila to služba drugima, pjesma ili šutnja, utopit ćeš se potpuno, jer tvoje ti "ja" više neće stajati na putu i svemu što radiš predavat ćeš cijeloga sebe. To je vjera u svojemu vrhuncu. Ne sjedenje u osami, ne recitiranje molitava, ne odlazak u crkvu, nego ulazak u život. Sada tvoja radnja izvire iz tišine, od tvojega utihnulog "ja". I svaka je tvoja radnja sada postala meditacijom.
- 09:19 -
Iskoristi patnju
iz "Neopterećen prtljagom":
Tragedija našega života (Tonyjeve riječi) nije patnja koju proživljavamo, nego ono što propuštamo dok patimo. Propuštamo prigodu da rastemo kroz patnju. Svaki se duhovni rast događa po patnji, potrebno je samo znati kako patnju upotrijebiti da bi prestao patiti. Nemoj se udaljavati od patnje, nemoj je racionalizirati, opravdavati, zaboravljati na nju i nipošto je nemoj zanemarivati. Jedini način kako postupati s njom jest suočiti se s njom, promatrati je i shvatiti. Koja se to zabluda skriva iz te patnje? Koju je od mojih vezanosti ona pogodila i ugrozila? Tu je ta moja zlatna prigoda da upoznam sebe, ispitam svoje slabosti i poboljšam sebi život. Umjesto toga, mi upadamo u drugu krajnost. Okrivljujemo druge za svoju patnju, žalimo se na svoje protivnike, društvo, državu i vladu, pa i na samoga Boga. Nalazimo izlaz u samosažaljenju, ogorčenosti ili čak u živčanom slomu ili pak svoju tjeskobu utapamo u manijakalni rad ili bijedni cinizam. A ti bjegovi, umjesto da nam pomognu, dvostruko nam više štete.
Lijepa iskustva život čine ugodnim; no bolna iskustva vode nas do dubine, unutarnje čvrstoće i rasta. To ne znači da sada trebamo tražiti patnju i uzrokovati si bol; i bez toga dovoljno je patnje u životu da bismo joj dodavali još i tu. Nego, to znači da, kada patnja dođe, moramo je uložiti u tu plemenitu svrhu. Nemoj propustiti tu prigodu. Nemoj nikada kazati: Kada ova patnja prođe, opet ću biti sretan. Ne. Ako nisi sretan stvarima onakvima kakve one jesu sada, nećeš nikada biti sretan. Ako čekaš izaći iz zatvora da bi bio slobodan, nikada nećeš biti slobodan. Nauči postati i osjećati se slobodnim i u zatvoru - i bit ćeš slobodan uvijek i svagdje.
- 08:26 -
subota, 25.05.2019.
Još nekoliko odlomaka iz "Neopterećen prtljagom"
prvi:
Nije mi nakana zabilježiti ovdje sve priče što nam ih je naš nenadmašni "pripovijedač" kazivao u Lonavli, no ipak ću navesti onu koja je meni najdraža. Njezina prividna bezazlenost traži mnogo hrabrosti želimo li pouku te priče primijeniti u život. I Isus je govorio u prispodobama: "Tko ima uši da čuje, neka čuje!" Ovako ju je Tony ispričao: "Neki je pastir pasao svoje ovce na pašnjaku, kad naiđe neki čovjek i poče ga ispitivati o njegovu stadu: 'Reci mi, koliki put obično prevale tvoje ovce u jednome danu?' Pastir odgovori: 'Misliš li na one bijele ili na crne?' 'Na bijele.' 'Pa, oko četiri kilometara.' 'A crne?' 'Oko četiri kilometara.' Čovjek nastavi s pitanjima: 'A koliko pojedu na dan?' 'Misliš li na one bijele ili crne?' 'Na bijele.' 'Pa, oko tri kilograma trave.' 'A crne?' 'I one oko tri kilograma.' Čovjek je bio zbunjen, ali nastavi: 'A koliko vune daju?' Pastir spremno odgovori: 'Bijele ili crne?' 'Ajd', najprije bijele.' 'Pet kilograma vune na godinu.' 'A crne?' 'Pet kilograma na godinu.' Čovjek sada izgubi strpljivost i eksplodira s razumljivom žestinom: 'Ja te lijepo pitam o ovcama, a ti me svaki put pitaš odvojeno o bijelima i crnima, samo da bi mi onda dao potpuno isti odgovor za obje. Ima li ikakve razlike među njima?' 'Naravno da ima, gospodine', reče pastir sa znalačkim osmijehom težačke mudrosti na usnama, 'bijele su moje!' 'A crne' upita ga gospodin nadajući se da će njegova znatiželja napokon biti zadovoljena. Pastir odgovori: 'Pa i one su moje', i dalje s onim osmijehom na usnama."
drugi:
"Vrlo dobro znam da ima ljudi koji me mrze. Jedan svećenik, primjerice, nikada mi neće oprostiti što sam mu jednom kazao da s Duhom Svetim postupa kao s plišanim medvjedićem. Drugi mi pak predbacuju da imam kompleks 'primadone'. Naravno da volim biti u središtu stvari i da razgovoru u grupi dajem ton. No, s druge strane - i to me iznenađuje i teško mi je vjerovati, premda je to doista činjenica - uopće me ne pogađa ono što drugi o meni govore, bilo da me hvale ili kude. Ostavlja me uistinu ravnodušnim, no nije uvijek tako bilo."
- 07:10 -
četvrtak, 23.05.2019.
Preduvjet za ljubav - nevezivanje
Odlomak iz "Neopterećen prtljagom", o nevezivanju:
Ne vezivati se i ne opirati. Pustiti stvari neka dođu, pustiti ih neka odu. Pustiti vodu neka teče i vjetar neka puše. Pustiti zvukove melodije neka se neometano razliježu.
Mi nismo kadri voljeti neku osobu, dokle god smo za nju vezani. Štoviše, Tony je ljubav definirao kao odbacivanje svake vezanosti. Samo tada kada prestanem grčevito se hvatati za tebe, trebati te, posjedovati te... tek tada mogu početi istinski voljeti. Sve ostalo uzajamna je ovisnost, uzajamni zahtjevi, a to je znak unutarnjeg siromaštva i suprotno je od onoga što predstavlja ljubav. Ljubav traži slobodu, a vezivanjem se sloboda gubi.
Spomenuo nam je i smrt svojeg oca, koju je doživio kao slično iskustvo. Skrbio se za njega i na svaki mogući način pomagao mu da posljednje godine svojega života provede najbolje što može. Kada je umro, njegovu je smrt doživio s osjećajem vedre opuštenosti. Na sprovodu je bio činjeničan, bez emocija i krajnje trijezan, što su neki ocijenili kao emocionalnu hladnoću. Nije se predao žalovanju, nego je samo osjećao i pokazao da se to poglavlje života nježno, ali i zauvijek zatvara. Bez ožiljaka u sjećanju.
"Je li moguće odbaciti svaku vezanost?" netko mu je postavio pitanje. Odgovorio je: "Ne znam, no što više njih odbacimo, to bolje."
- 09:25 -
utorak, 21.05.2019.
"Sometimes our light goes out but is blown into flame by another human being. Each of us owes deepest thanks to those who have rekindled this light."
Albert Schweitzer
Ovo mi se sviđa, ima u tome puno istine. Naša vatra se ponekad može ugasiti, a onda se, obično nenadano i često nakon neuspješnog lutanja, traženja, praznog hoda, pa i gubljenja svake nade, pojavi iz nekog izvora, neke knjige, nekog susreta, bilo čega, neka riječ, rečenica, uglavnom iskra s nečijeg plamena i ta iskra ponovo rasplamsa našu vatru, koja se nije ugasila do kraja, niti se može ugasiti do kraja, ali bila je vrlo prigušena i trebao joj je novi poticaj. U svakom slučaju, ionako postoji Jedna Vatra, koja u nekome tek tinja, u nekome gori slabašno, a u nekome je rasplamsana.
- 18:20 -
ponedjeljak, 20.05.2019.
Još malo iz "Neopterećen prtljagom"
citat:
Shvatio sam stvar, ali sam uporno nastavio u istome smjeru: "Što se onda događa kada umrem, hoću reći, kada ovaj organizam umre?" Tonyjev je odgovor bio munjevit: "Carlose, 'ja' ne postoji. Nitko ne umire. Smrt kao takva ne postoji." Odjednom - tajac. Prostorijom je zavladala tišina puna strahopoštovanja. Svi smo osjetili transcendentnost toga posebnog trenutka.
Tony je bio smrtno ozbiljan. Svaka riječ koju je kazao imala je svoj smisao, govorio je sa žarom, odlučno i uvjerljivo. Bilo je očito da je sve što je kazao bilo rezultat dugih promišljanja i osobnog iskustva. Bio je svjestan da je u postizanju te duhovnosti bio potpuno u skladu s onim najboljim što ga posjeduje svaka vjerska tradicija, bio to kršćanski misticizam, muslimanski sufizam, hinduistička advaita, atomizam zena ili taoističko učenje o ništavilu. U tom pogledu u Tonyja nije bilo ničega originalnog; no ono što je davalo oštrinu njegovim riječima i što je činilo da im se vjeruje bila je snaga njegove vlastite uvjerenosti i autentičnost vlastitog iskustva. Dijelio je s nama i prenosio na nas svoj entuzijazam i gorljivost za ono što je osjećao i jasno vidio kao najviši cilj svih čovjekovih težnji, kao najveću čovjekovu zemaljsku žudnju. No, sada je došlo neizbježno pitanje njegovih revnih slušatelja: Kako to primijeniti u svakodnevnom životu?
Reagirao je tako što je odjednom postao nekako hladan, gotovo odbojan, škrt na riječima, kao da mu nije stalo nastaviti s razlaganjem i objasniti nam što je ono što bismo mi sada trebali učiniti. Svojim ponašanjem kao da je htio kazati: Sada stojite na vlastitim nogama, pokazao sam vam put kojim možete krenuti, kako najbolje znate. Dovoljno me poznajete, a isto tako i duh Sadhane, da biste znali da ni ja ni bilo tko drugi ne može od vas preuzeti zadaću koja je isključivo vaša: živjeti svoj vlastiti život!
Stoga je i na ono pitanje odgovorio ovako: "Nikakav napor, ma kako golem, snažan i odvažan on bio, neće nas odvesti do toga da se oslobodimo svojeg 'ja'. Naprotiv, svaki napor u tom smislu potpuno je neučinkovit, jer on ujesto da smanjuje 'ja', samo ga jača. Svaki postupak koji se temelji na snazi volje imat će za učinak to da će još više poduprijeti i ojačati 'ja' - a to će osujetiti njegovu nakanu. Ovdje se opet susrećemo s onim vječitim paradoksom: bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve. Jedini put ili jedini postupak, ako se to uopće može nazvati postupkom, jest otvoriti oči i gledati. Gledati, promatrati, shvatiti - pustite ljuske da vam padnu s očiju. I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi. Do ovoga mjesta putem smo hodali zajedno, ali odavde... mogu samo svakome poželjeti mnogo sreće. Dodao bih još da duhovnost nije za svakoga. Za vas možda jest, no ne i za cijeli svijet. Većina ljudi trebat će i dalje štake da bi mogli hodati i imate puno pravo računati na njih, ako je to vaša želja. No onaj koji ima tu hrabrost, taj će se osloboditi i njih i svega i krenut će u potragu, gol pred Bogom i odrekavši se sebe. Čak i među onima koji se smatraju duhovnima samo će jedan od njih milijun možda postići konačno prosvjetljenje. Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele. Ovdje se opet susrećemo s činjenicom koju smo spomenuli na početku, a to je da zapravo 'nitko ne želi ozdraviti'. Čini nam se prestrašnim i preneobičnim usuditi se zakoračiti u tu tajanstvenu i nepoznatu zonu. Svi mi želimo ostati povezani sa svojim identitetom, držati u ruci svoje 'ja' i stoga živimo mimo cilja konačnoga oslobođenja. Manijakalno tražimo kormilo kojim ćemo upravljati svojim životom, hoćemo proknjižiti sve što nam se događa i sve držati pod kontrolom... no misao da smo bez svojega 'ja' ne pruža nam više nikakvo uporište, ništa za što bismo se uhvatili - a to nam uopće nije ugodno. Riječ je o tome da olabavimo ukočene prste koji grčevito stišću kormilo i kojima želimo sami upravljati svojim životom, hvatajući se za koncept ega kao jedini identitet... i dopustiti da budemo nošeni. To nije lako, jer bez svojeg identiteta osjećamo se potpuno izgubljenima. Olabavite, otpustite! Vrijedno je potruditi se, jamčim vam. Krenite na taj put i osjetit ćete. Samo hrabro!"
- 08:51 -
četvrtak, 16.05.2019.
Nitko ne želi ozdraviti
"Nitko ne želi ozdraviti." Taj nam je prijekor Tony uvijek iznova upućivao, premda su svi prisutni žestoko prosvjedovali: "Svi smo mi prekinuli svoje službene dužnosti i obveze kako bismo devet dugih mjeseci proveli ovdje s tobom, dolazimo iz godine u godinu na ove Obnove, ne štedimo truda, sudjelujemo u svim tim vježbama i radu i poduci što ih smišljaš..., i ti još uvijek govoriš da nitko od nas ne želi ozdraviti!" Tony je ostao na svome: "Pitajte bilo kojeg terapeuta, psihologa, psihijatra, savjetnika i vidjet ćete da sam u pravu. Općepoznata činjenica u tim profesijama jest da ljudi koji idu k njima, ne idu zato da bi ozdravili. Oni idu zato da bi im se ublažili simptomi kako bi pokazali da su se, eto, posavjetovali sa stručnjakom, pokušali i potrudili se učiniti nešto za sebe, ili idu zato da bi naučili određene trikove koje će onda iskušavati na drugima, ili pak, i to se događa vrlo često, da bi sebi dokazali da za njihov slučaj ne postoji lijek i da im nitko ne može pomoći. Veoma rijetko ćete susresti osobu koja uistinu želi ozdraviti, koja želi potpuno oslobođenje, potpunu nevezanost, potpunu slobodu od svake uvjetovanosti i koja je spremna uložiti mnogo truda i platiti visoku cijenu da bi to stanje postigla.
iz knjige "Neopterećen prtljagom", Carlosa Vallesa
Ovdje treba napomenuti da se pod "ozdraviti" ne misli na ljude koji su u uobičajenom smislu bolesni, imaju određene dijagnoze i sl., koji su na bilo koji način svojom bolešću razlikuju od tzv. zdravih i normalnih ljudi. Ovdje se misli na SVE ljude, jer svi su bolesni i svi trebaju ozdraviti u onom bitnom, dubinskom smislu. Svi se tek trebaju otkriti i biti ono što jesu, umjesto glumiti ono što nisu. Dakle, pravi tražitelj je rjeđi od vrlo rijetke ptice. Ljudi obilaze radionice, seminare, ovo i ono, zbog društva, druženja, zabave. Normalno, svatko bi se naljutio da mu se otvoreno kaže kako je i on sam takav, ali to je tako u najvećem broju slučajeva. Lijepo je družiti se, lijepo je i okrepljujuće upoznavati nove ljude, pogotovo kad se okupe ljudi sa sličnim pogledima. Ali bez obzira na naizgled vrlo pozitivne namjere, ostaje ta činjenica, i Tony je u pravu, pravih tražitelja je jako malo, nitko ne želi ozdraviti. Jer ozdraviti znači da oko toga nema kompromisa, nema rasprave, nema cjenkanja, nema malo bi, malo ne bi, sutra ću, prekosutra ću, čim se poslože odgovarajući uvjeti, čim mi se posloži konstelacija u natalnoj karti, čim mi moj dragi astrolog da mig. Ne! Dubinska promjena se neće i ne može dogoditi ovog trenutka. Ali odluka se može i mora donjeti točno sada, odluku se ne smije odgađati, jer će se dogoditi da će odgađanje trajati vječno i nikad se neće napraviti taj važni korak. Odluka se donosi sada, a promjena je proces koji traje neprestano.
- 09:22 -
srijeda, 15.05.2019.
"Close your eyes
Have no fear
The monster's gone
He's on the run and your daddy's here
Before you go to sleep
Say a little prayer
Every day in every way
It's gettin' better and better
Before you cross the street
Take my hand
Life is what happens to you
While you're busy makin' other plan"
- 09:06 -
utorak, 14.05.2019.
Čitam: Carlos G. Valles, Neopterećen prtljagom (Tony de Mello - duhovna oporuka)
Jako dobri uvidi!
- 10:00 -
utorak, 07.05.2019.
Umijeće svih umijeća
Što je vrhunsko umijeće i postignuće? Ovladati samim sobom.
- 22:14 -
Nije stvar u stvarima
Ljudi su manijaci za kupovanje i sakupljanje stvari. Zašto dovlačiti, nakupljati, gomilati toliko toga? Ljudi su kao djeca, gori od djece, jer ono što je kod djece zaigranost i istraživanje, kod odraslih je ludost i patologija. Zašto se traži sreća u stvarima? Zašto se traži na krivi način, na krivom mjestu? Princip je ovaj: postoji praznina, ona je ogromna i stvara nezadovoljstvo. Praznina je unutra, ali i punina je unutra. Tamo gdje je problem, tamo je i rješenje. Osnovna praznina je duhovna i ona se ne može nadomjestiti stvarima, već samo smislom. Smisao je također duhovan, kreće iznutra i širi se prema van. Tek kada je unutra sve u redu, kada vlada spokoj, kada postoji unutrašnji mir, tek tada stvari imaju pravu ljepotu i, paradoksalno, tada čovjek shvati da mu treba jako malo stvari. Ali, ako je netko esteta, ako voli stvari, u redu, one će za njega imati značenje tek kad je obavio unutrašnji posao. I tada neće biti ovisan o stvarima, jer zna da su stvari samo stvari i da je sve prolazno. Nema se smisla klanjati predmetima, to su samo predmeti.
- 09:11 -
ponedjeljak, 06.05.2019.
Tzv. umjetnost i tzv. umjetnici
Evo odlomka koji se potpuno podudara s mojim doživljajem velike većine navodne umjetnosti i navodnih umjetnika. Takva otvorenost i dubina uvida valjda se može pronaći jedino kod Osha.
"Devedeset devet posto umjetnosti uopće nije umjetnost, već smeće. Rijetko se naiđe na umjetničko djelo, veoma rijetko. Ostali su tek imitatori, tehničari - vješti ljudi, lukavi ljudi, ali nisu umjetnici. Da tih devedeset devet posto nestane s lica zemlje, to bi bilo pravo blaženstvo."
Osobno imam velikih problema da na radiju čujem nešto što vrijedi. Većina toga je obično smeće, ništa više od toga. I čudi me da ljudi gutaju ta sranja, bez problema. Ono što se može čuti su tzv. ljubavne pjesme svih vrsta i podvrsta, u rasponu od onih koje je lako prepoznati kao bedastoću, pa sve do onih koje su malo bolje upakirane, koje predstavljaju sofisticirane verzije smeća. Ali smeće je smeće. Isto se odnosi i na sve tzv. pisce, tzv. pjesnike, tzv. slikare. Svaka budala koja nešto brlja misli za sebe kako radi veliku umjetnost, a problem nastaje kad budalu i drugi počnu tapšati po ramenu, podržavati, pa i kupovati njegove bedastoće. Za potrebe ovog postića, navest ću Petra Grašu, a mogao bih navesti stotine i tisuće primjera. Taj čovjek proizvodi totalno smeće, gluposti nad glupostima, to veze nema s ničim. Ali to nije smetnja da napuni stadion budalama. Ljudi dođu, kupe kartu, krevelje se, grle, režu žile. A sve oko potpune besmislice u kojoj nema ni trunčice, ni naznake, ni atoma stvarne kreativnosti. Na točno to Osho misli kad kaže "imitatori, tehničari". Balašević, ista stvar, još gore. I mnogi, mnogi drugi, znani mi i neznani proizvođači banalnih, besmislenih jeftinoća. Ali nije problem u njima i njihovoj gluposti i umišljenosti da vrijedi to što rade. Problem je što oni imaju za koga raditi, što su oni koji ih slušaju i cijene još gori od njih, još manje svjesni, jer ne mogu razlučiti vrijednost i ljepotu od gluposti.
- 10:47 -
petak, 03.05.2019.
Zaboravljanje sebe
Kad god vam je pažnja potpuna u ovom trenutku, to je dobro. I to je onaj najrjeđi slučaj. Vrlo je lako zaboraviti biti prisutan. Vrlo je lako odlutati, odlelujati. Da stvar bude gora, ljudi vole odlutati, ne vole biti prisutni, vole biti odsutni. Izgleda da je jedan od glavnih zadataka - pobjeći od sebe. To je dosta čudno, ali tako je. U tu svrhu se: pali radio, čitaju besmislice po novinama, portalima (blogovima), pali tv. Mogućnosti bijegova su enormne, svatko može odabrati po svojoj sklonosti, bijeg je na dohvat ruke, prsta, samo klik ili dva udaljen. Jedan klik i više niste tu, zaboravili ste sebe, sada ste negdje drugdje. Uzeli ste svoju drogu, negdje drugdje ste. A kada ste negdje drugdje, a ne tu, niste živi, samo tijelo je tu, vi ne. Zato su potrebne jedne velike, dobre, imaginacijske škare, s kojima sve te gluposti treba odrezati. I onda vidjeti, suočiti se s onim što je, a to je u početku vrlo bolno, zato ljudi izbjegavaju. Nema smisla izbjegavati, nema smisla bježati, živjeti na drogama svih vrsta. Sa svakom boli se treba potpuno suočiti, pogledati je u oči i onda se događa neobična stvar, bol se počinje preobražavati.
"I'd rather live one day as a lion
Than live a hundred years as a sheep"
- 09:39 -
četvrtak, 02.05.2019.
Kuća na stijeni
Ako je temelj loš, nestabilan i klimav, nema smisla popravljati zidove ili krov, na takvom temelju se ne može nadograđivati, jedino što možete postići je uljepšana trulež koja se svakog trena može urušiti. Najbolje je sve srušiti i graditi ponovo, nešto potpuno drukčije, ali na zdravom temelju.
- 15:59 -
srijeda, 01.05.2019.
Individualnost i osobnost
Individualnost je sjeme s kojim se rađamo, ona je kao potencijal od početka s nama, ona je ono u čemu smo sadržani, ono u što se možemo razviti.
Osobnost je ono što nam je nadodano kroz život, ono što nismo mi, ime, prezime, sve vrste formi i generalija, struka, diploma, sve vanjsko, sve vrste fasada i modnih dodataka.
Individualnost je stvarna, osobnost je lažna.
Individualnost je bitna, osobost je nebitna.
Ljudi se uglavnom drže osobnosti kao pijani plota, jer im je jedino ona poznata, ona je vidljiva, jer je na površini. Individualnost je, stoga jer ju prekrivaju mnogi slojevi osobnosti, zatrpana, nevidljiva, skrivena. Treba stati i vidjeti što je što. Ne jednom, nego puno puta. Tko se čvrsto drži površine, nikad nećete spoznati dubinu. Kad se počne otkrivati bit, slojevi površine sami otpadaju.
U konačnici, individualnost je neuništiva, osobnost je prolazna.
- 09:02 -
