utorak, 31.07.2018.

Oliver - mediteranski David Bowie

Neprestano mijenjam stanice ovih dana na radiju u autu, kao i uvijek, u potrazi za zvukom koji mi krijepi dušu i odmara um. Ne postoji radio postaja koja može neprestano svirati ono što mi paše, jer to je, razumije se, nemoguće. Zato mi prst stalno klika po nekoliko odabranih frekvencija. Zadnjih dana, neuobičajena situacija, gdje god okreneš, svi puštaju Olivera, odaju mu počast, opraštaju se od legende. Ja nisam Oliverov fan. Ipak, ovih sam dana odslušao puno njegovih pjesama. Možda je najbolje bilo slušati na nekomercijalnim postajama, kao što je HR - prvi program, jer oni nemaju razloga podilaziti nikome, već ciljaju na kvalitetu, u skladu s njihovim mogućnostima prepoznavanja onoga što je kvalitetno.
Oliver je imao ponešto za svakoga. Puno toga je imao za mase, iz tog razloga i tolika fama oko njegovog odlaska. Ali mora se reći, ono što je imao za mase, to su mu bile najblesavije pjesme, od Nadaline do Cesarice. Ono što mu je Giboni pisao, to je naprosto neslušljivo. Oliver je i sam rekao kako mu dođe slabo kada mora ponovo i ponovo pjevati Cesaricu. I meni je slabo ako je moram slušati. I ne samo Cesaricu, nego i mnoge druge uratke. Zlatko Turkalj se s tim ne bi složio, ali što ću mu ja. No, postoji i dugački niz u javnosti praktički nepoznatih pjesama, odličnih balada s kompleksnim melodijama, solidnim tekstovima, uz Oliverov odličan vokal (dobro, sad možda malo podilazim, što se tiče ovog oko solidnih tekstova, ali nisu loši, sigurno postoje i puno gori; kao recimo većina Gibonijevog opusa, koji je potpuno bezvrijedan, a ljudi generalno misle kako se radi o velikoj poeziji).
Sviđa mi se kod Olivera što je bio jednostavan i autentičan. Uspio je u životu raditi ono što najviše voli. Rijetko su ga uspjeli uvući u kakvu reklamu. Tu i tamo neka pašteta, ili osiguranje, ništa posebno. Razlikovao se od kolega s estrade. Dok većina njih nastoji iskoristiti prilike ljetnih gaža, Oliver je za ljeto imao drugi plan... odmaknuti se od estrade, isključiti se iz uobičajenog poslovnog ritma i uživati na svoj način.

- 08:29 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 18.07.2018.

Uspjeh na SP-u (zaključak)

U nekoliko rečenica, ovako stvari stoje, po pitanju velikog uspjeha na svjetskom nogometnom prvenstvu, iz mog kuta gledanja... Uspjeh u sportu, makar taj uspjeh bio i vrhunski, ne može postići nikakvo istinsko zajedništvo. Takva ideja je glupost. Može pružiti supstitut zajedništva, supstitut ljubavi, supstitut koječega, može pružiti dernek, može potaknuti silna okupljanja i proslave, u središtu kojih je praznina. Netko će reći, ali kako, pa ja cvatem, ja sam presretan s ovim događanjima, ja sudjelujem, ja pjevam, veselim se, moja sreća je neizmjerna, tko može reći kako da je sve to isprazno? U osnovi je isprazno.
Jedina stvarna vrijednost uspjeha nogometaša za mene je ovo: oni su pokazali da su čuda moguća. Jedna mala zemlja je zablistala na svjetskoj nogometnoj pozornici (a znamo kako je ta pozornica bitna, no bitna je samo zato jer je nametnuta kao takva, inače se tek radi o vještom lupanju po lopti..., dakle, netko lupa po lopti, zatrese mrežu i zemljani su u ekstazi, stvarno svašta). Vrijednost njihovog uspjeha je simbolična. Pojedinac, vi ili ja, može eventualno iskoristiti vrijednost simbolike. Ako su oni uspjeli dogurati tako daleko, ako su oni uspjeli ostvariti svoj san, za koji gotovo nitko ne bi vjerovao da je moguće ostvariti, šanse koje su im davali bile su male, onda i vi i ja možemo poraditi na ostvarenju nekih svojih snova, za koje nam okolina daje isto tako male šanse da ćemo ih ostvariti. Ali pravi uspjeh, osobni uspjeh, ostvarenje svog sna, se ionako ne radi zbog impresioniranja okoline, radi se iz najdubljih osobnih razloga i motiva. Simbolika uspjeha nogometaša je, dakle, u tome da promatrač sa strane usvoji poruku kako je nešto što je vrlo malo vjerojatno, ili gotovo nevjerojatno, na kraju ipak moguće ostvariti. Kraj priče.

- 09:33 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 11.07.2018.

Što je euforija?

U ovom slučaju - croforija.
Čuo sam jučer da je Interspar odlučio napraviti dobar marketinški potez. Iz njihove središnjice mudro su dojavili medijima kako oni, iz čiste ljubavi prema svojim radni-cama (i pokojem radni-ku... to su uglavnom oni na šefovskim mjestima i tu i tamo neko na voću i povrću), puštaju svoje roblje kući nešto ranije, kako bi ovi mogli "u miru pogledati utakmicu polufinala između Hrvatske i Engleske, u krugu obitelji". To me odmah asociralo, ranih 80-ih su nas ponekad znali pustiti iz škole ranije kako bismo u miru, a i za potrebe zadaće iz hrvatskog, mogli odgledati partizanski film o stanovitom Bošku Buhi.
Vodstvo Konzuma je, baš kao i ja, čulo za potez konkurenata iz Spara i promptno reagiralo. Smrklo im se. A službeno, ta informacija je automatski osvijestila njihovu beskrajnu ljubav prema vlastitim radnicima, pa su ubrzo i sami poslali sličnu obavijest medijima. I oni svoje puštaju nešto ranije. I to minimum 10 minuta ranije od Spara, da se vidi ko je veći džek, čija ljubav je veća.

Euforija ima svoju logiku, svoje zakonitosti i svoj potencijal. Današnja polufinalna utakmica između Hr. i Engl. je odličan primjer, jer takva situacija, uvjetno rečeno, pozitivne psihoze, se ne može promatrati tako često, ni doživjeti tako često. Velika, velika većina ju doživljava. Ja ju doživljavam u tragovima, ali zato imam priliku promatrati taj fenomen i zaista je zanimljivo. Već smo zaključili da uspjeh nogometaša nije naš vlastiti uspjeh. To je njihov vlastiti uspjeh, onih koji su direktno uključeni, od igrača, trenera, pa do cijelog ostalog, popratnog osoblja. Nama može biti drago, možemo ih podržavati, ipak smo s istog kamenjara. I tu zdrava priča završava i počinje ono što zovemo euforija. Kada kažemo da smo "mi" pobijedili, jednostavno se kitimo tuđim perjem. Jer nismo se mi znojili, nismo mi godinama bili pod strogim režimom profesionalnog sportaša, nismo mi prošli sito i rešeto da dođemo do sportskog vrha. To je netko drugi napravio i to je njegov vlastiti uspjeh. To što taj voli da ga ostali s kamenjara podržavaju, da urnebesno navijaju za njega, što voli vidjeti silnu podršku gomile obučene u kockaste motive, to što postoji svojevrsna simbioza između ljenčine koja tek navija i opija se, i onoga koji je prošao cijeli sportski put, to ništa ne mijenja.
Euforija je jedno prekrasno stanje u kojem se velika skupina ljudi dovede praktički na nivo ludosti. Ona ima niz karakteristika. Širi se poput zaraze, zahvaća mnoge, ali ne sve. Kad ih zahvati euforija, tzv. odrasli ljudi se počnu ponašati neuobičajeno. Isti oni koji bi zabranili ultre i višednevna cupkanja mladih ljudi uz neke čudne taktove, uz velike količine alkohola, ali lako za alkohol, uz još veće količine znanih i neznanih opojnih supstanci. Potpuno stabilnu osobu ne može zahvatiti nikakva euforija. Ona se već nalazi u stanju svojevrsne euforije (ali bolje je reći ekstaze), koja dolazi iznutra i koja je potpuno neovisna o vanjskim okolnostima, u ovom slučaju uspjehu nogometaša. Vrlo je bitno shvatiti tu razliku između zadovoljstva koje izvire iz čovjekovog centra, koje je stvarno i nepokolebljivo, koje je vanvremensko, i zadovoljstva koje ovisi o vanjskim događajima, koje se nalazi u vremenu i relativno je kratko. Jasno je da ste u prvom slučaju vi gospodar, sve je u vašim rukama. U drugom slučaju ste prosjak, list na vjetru, mali čamac u oluji, potpuno ovisite o drugima.
S masom koja je dovedena u stanje euforije, može se bez probema manipulirati. To je viđeno bezbroj puta kroz povijest. Manipulirati se može samo s onima koji nisu pri sebi. S čovjekom koji je potpuno svoj, ništa od manipulacije. Njega se ne može zavesti, povesti, zaluditi, ne može ga se ni dotaknuti. Netko bi mogao zaključiti kako je taj hladan kao led, pošto nije dio mase, ali to je potpuno krivi zaključak.
Euforija je opsjena. Ona brzo prođe. Pravo bogatstvo je unutra, u vama. Ako toga niste svjesni, ne znači da to nije tako. Ako nešto naslućujete, da bi to možda i moglo biti tako, istražite malo tu ideju.

- 13:03 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.07.2018.

Sve je super, sve je za pet,šest

Ne pratim portale, ne čitam novine, tv minimalno, a i to minimalno je previše, bilo bi bolje smanjiti, pa ću poraditi na tome. Volim biti slobodan od smeća, a mediji su smeće. Mainstream mediji su smeće bez premca. Volim slobodno disati, puštati u svoju glavu ono što ja želim, ne što mi Romina Knežić uz namješteni, poslovni cerek recitira s blesimetra.
Što se tiče svjetskog nogometnog prvenstva, odgledam samo utakmice u kojima igra Hrvatska. Ostale me uspavaju, a ne želim da mi život prođe u snu, spavam po noći.
Drago mi je što Hrvatska ide dalje i dalje, bilo bi mi još draže da postanu svetski prvaci. To bi bilo nešto jedinstveno, iz više razloga.Tako mala državica, a toliko nogometnih talenata. Još k tome, ti momci su i inače svjetske zvijezde, većina njih. Poznati, uspješni u svjetskim razmjerima. Fascinira me da jedan dečko kao što je Luka Modrić igra na svjetskoj nogometnoj pozornici. Cijeli svijet ga zna i cijeni, kao i neke njegove kolege.
Ali, mene nije obuzela euforija. Meni je samo drago što njima ide dobro i bilo bi jako lijepo da postanu prvaci. Rodili smo se u istoj državici, pričamo isti jezik. Napose, služimo se istim psovkama. I kad Luka u nekoj situaciji (lako se to pročita s usana, tako nam je to poznato, znamo to dobro, jer puno puta je prešlo preko naših vlastitih usana) iz dna duše opsuje, 'jebem ti m. u p.', to je nešto što nas povezuje, jer i ja, i dobar dio nas koji smo odrasli ovdje, volimo tu i slične psovke. One su fantastičan način rješavanja negativne energije. Dakle, netko tko je ponikao iz relativno sličnog okruženja kao i ja, sada nastupa na svjetskoj nogometnoj pozornici i mnogi su oko toga jako, jako uzbuđeni. Čini im se kao da i oni sami nastupaju, kao da je to naša zajednička pobjeda. A nije. Ti momci, koji jesu vrhunski uspješni u onome što rade, i ja, samo na površini imamo sličnosti. Samo površne stvari nam mogu biti zajedničke. Ali čim se spustimo samo malo dublje, sličnosti brzo prestaju i počinju razlike. Još malo dublje, oni i ja nemamo ništa zajedničko. I korak dalje, netko tko je odrastao na sasvim drugom kraju svijeta, u sasvim drugim okolnostima, može mi biti sasvim blizak. Može, i ne mora. Kriterij nije da pričamo istim jezikom. Kriterij nije da smo potekli s istog kamenjara, da imamo iste psovke. Meni je cijela ova stvar s nogometnim uspjehom zanimljiva kao fenomen. Ništa više. Samo kao fenomen. Mene nećete dotaknuti sa skandiranjem, nećete me dotaknuti s divljanjem, nekom pjesmom od Škore ili Grdovića. Tu se mi sasvim razilazimo.

- 13:45 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Internetska bilježnica za zapisati što mi dođe.

Jedan pažljivi čitatelj ovdje je dragocjen. Horde slučajnih prolaznika su bezvrijedne.



"Bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve.

I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi.

Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele."



Pitanja, ideje za suradnju..
Ako imate potrebu, slobodno se javite
alen1zoric@gmail.com



"You think you know me, but you haven't got a clue"











Free Web Hit Counter












. . .