srijeda, 11.07.2018.
Što je euforija?
U ovom slučaju - croforija.
Čuo sam jučer da je Interspar odlučio napraviti dobar marketinški potez. Iz njihove središnjice mudro su dojavili medijima kako oni, iz čiste ljubavi prema svojim radni-cama (i pokojem radni-ku... to su uglavnom oni na šefovskim mjestima i tu i tamo neko na voću i povrću), puštaju svoje roblje kući nešto ranije, kako bi ovi mogli "u miru pogledati utakmicu polufinala između Hrvatske i Engleske, u krugu obitelji". To me odmah asociralo, ranih 80-ih su nas ponekad znali pustiti iz škole ranije kako bismo u miru, a i za potrebe zadaće iz hrvatskog, mogli odgledati partizanski film o stanovitom Bošku Buhi.
Vodstvo Konzuma je, baš kao i ja, čulo za potez konkurenata iz Spara i promptno reagiralo. Smrklo im se. A službeno, ta informacija je automatski osvijestila njihovu beskrajnu ljubav prema vlastitim radnicima, pa su ubrzo i sami poslali sličnu obavijest medijima. I oni svoje puštaju nešto ranije. I to minimum 10 minuta ranije od Spara, da se vidi ko je veći džek, čija ljubav je veća.
Euforija ima svoju logiku, svoje zakonitosti i svoj potencijal. Današnja polufinalna utakmica između Hr. i Engl. je odličan primjer, jer takva situacija, uvjetno rečeno, pozitivne psihoze, se ne može promatrati tako često, ni doživjeti tako često. Velika, velika većina ju doživljava. Ja ju doživljavam u tragovima, ali zato imam priliku promatrati taj fenomen i zaista je zanimljivo. Već smo zaključili da uspjeh nogometaša nije naš vlastiti uspjeh. To je njihov vlastiti uspjeh, onih koji su direktno uključeni, od igrača, trenera, pa do cijelog ostalog, popratnog osoblja. Nama može biti drago, možemo ih podržavati, ipak smo s istog kamenjara. I tu zdrava priča završava i počinje ono što zovemo euforija. Kada kažemo da smo "mi" pobijedili, jednostavno se kitimo tuđim perjem. Jer nismo se mi znojili, nismo mi godinama bili pod strogim režimom profesionalnog sportaša, nismo mi prošli sito i rešeto da dođemo do sportskog vrha. To je netko drugi napravio i to je njegov vlastiti uspjeh. To što taj voli da ga ostali s kamenjara podržavaju, da urnebesno navijaju za njega, što voli vidjeti silnu podršku gomile obučene u kockaste motive, to što postoji svojevrsna simbioza između ljenčine koja tek navija i opija se, i onoga koji je prošao cijeli sportski put, to ništa ne mijenja.
Euforija je jedno prekrasno stanje u kojem se velika skupina ljudi dovede praktički na nivo ludosti. Ona ima niz karakteristika. Širi se poput zaraze, zahvaća mnoge, ali ne sve. Kad ih zahvati euforija, tzv. odrasli ljudi se počnu ponašati neuobičajeno. Isti oni koji bi zabranili ultre i višednevna cupkanja mladih ljudi uz neke čudne taktove, uz velike količine alkohola, ali lako za alkohol, uz još veće količine znanih i neznanih opojnih supstanci. Potpuno stabilnu osobu ne može zahvatiti nikakva euforija. Ona se već nalazi u stanju svojevrsne euforije (ali bolje je reći ekstaze), koja dolazi iznutra i koja je potpuno neovisna o vanjskim okolnostima, u ovom slučaju uspjehu nogometaša. Vrlo je bitno shvatiti tu razliku između zadovoljstva koje izvire iz čovjekovog centra, koje je stvarno i nepokolebljivo, koje je vanvremensko, i zadovoljstva koje ovisi o vanjskim događajima, koje se nalazi u vremenu i relativno je kratko. Jasno je da ste u prvom slučaju vi gospodar, sve je u vašim rukama. U drugom slučaju ste prosjak, list na vjetru, mali čamac u oluji, potpuno ovisite o drugima.
S masom koja je dovedena u stanje euforije, može se bez probema manipulirati. To je viđeno bezbroj puta kroz povijest. Manipulirati se može samo s onima koji nisu pri sebi. S čovjekom koji je potpuno svoj, ništa od manipulacije. Njega se ne može zavesti, povesti, zaluditi, ne može ga se ni dotaknuti. Netko bi mogao zaključiti kako je taj hladan kao led, pošto nije dio mase, ali to je potpuno krivi zaključak.
Euforija je opsjena. Ona brzo prođe. Pravo bogatstvo je unutra, u vama. Ako toga niste svjesni, ne znači da to nije tako. Ako nešto naslućujete, da bi to možda i moglo biti tako, istražite malo tu ideju.
- 13:03 -
