ponedjeljak, 25.03.2019.
Ćorava koka i samospoznaja
Ako vam dođe da stavite upitnik na neku neupitnu veličinu, koju nitko normalan ne bi išao propitivati, jer je - neupitna, tako nešto nije poželjno. Ako vam iz nekog razloga sijevne da je većina takozvane velike umjetnosti u osnovi budalasto, beskorisno brljanje, onda očito nešto nije u redu s vama, jer to i nije vaš posao, već posao profesionalnih kritičara, vrlo načitanih i pametnih ljudi, vrlo, vrlo pametnih ljudi. Na njima je da vam objasne kako stvari stoje, što je, a što nije.
Moj je stav, na temelju osjećaja, dojma, promatranja i slušanja, sve više, upravo to da je većina takozvane velike umjetnosti potpuna bedastoća.
Kada ljudi nešto ne razumiju, a opće je prihvaćeno, čini im se da u tome sigurno mora biti nečega, kad je opće prihvaćeno, onda su skloni misliti kako se mora raditi o velikoj umjetnosti. Gledate Dalijevu sliku..., to mora da je velika umjetnost. Ne dolazi u obzir da je čovjek možda bio poremećen, nego je to velika umjetnost. Čemu služi ta velika umjetnost? Što je pokrenula u vama? Što se dogodilo dok ste promatrali neku sliku? Bili ste zadivljeni? Unaprijedila vam je život? Otrkrila vam je ljepotu? Na neki čudan i neopisiv način vas je fascinirala?
Čuli ste i znate da je Skakespeare nenadmašan dramaturg. Čitate časopis, gledate tv i tamo Rade Šerbedžija priča o Hamletu, sav opčinjen, ili još bolje, gledate Radu kako glumata Hamleta, na sceni je, sav se uživio, drami tamo.... što se događa u vama dok gledate tu predstavu? U transu ste? Uživate? Pod velikim ste dojmom? Zbog čega? Nešto ste naučili? Nešto se u vama pokrenulo? Neka Willijeva rečenica vas je dotakla, dotukla, prosvijetlila? Radi se o velikoj ljepoti velikog majstora u kojoj se naprosto uživa? Meni je Shakespeare dosadan, što samo dokazuje da sam glup i da ne mogu sa svojim kapacitetom pristupiti toj veličini. Jer ako se u cijelom svijetu već 500 godina u svim mogućim kazalištima neprestano izvode njegova djela, onda je očito da sam ja glup, a da su njegova djela velika i ne mogu ih shvatiti. Samo kad bi ih mogao shvatiti, onda bi i ja mogao vidjeti tu veličinu. Ali ja mislim da ljudi idu gledati Hamleta prvenstveno zato jer bi ispali glupi da izjave kako im je tako nešto dosadno.
Slučaj s takozvanim velikim umjetnicima je da su oni većinom spoznali kako stvari oko njih funkcioniraju, kako društvo funkcionira, spoznali su, ili bolje reći - primijetili, svu tu prljavštinu, spletke, glupost, politiku..., gledateljima je drago i milo oko srca što im je netko ukazao na nešto što su mogli i svojim očima vidjeti, što je netko neku temu obradio kreativno, kako oni sami ne bi mogli, pa padaju u trans, dive se, plješću. Najčešće se radi o tome. Takozvani veliki umjetnici su spoznali nešto o svijetu oko sebe, ali vrlo, vrlo rijetko su spoznali sebe. A to je je ono što mene zanima, jer to je najvažnija stvar. Ako ja ne spoznam sebe, onda mi ništa u životu ne vrijedi, promašio sam poantu i smisao. A veliki umjetnici u pravilu i u najvećem broju slučajeva nisu spoznali sebe, osim u vrlo rijetkim slučajevima. Tako i Shakespeare pogodi neku poantu, ubode neku rečenicu, kao što koka pogodi zrno, slučajno mu se desi. Pogodi, a da i ne zna što se dogodilo. Slušatelj i gledatelj slušaju i gledaju, nešto osjete, vide da u toj rečenici ima nešto, ali ni oni ne znaju što se točno dogodilo.
Postoje, naravno, i umjetnici koji su privučeni i bave se prvenstveno samospoznajom i to je jedna druga dimenzija. Džubrana ništa drugo nije zanimalo. Tagorea ništa drugo nije zanimalo.
Što se mene tiče, većina umjetnosti se može smatrati takozvanom umjetnošću koja je potpuno besmislena. Kada netko sluša Arsena, u stanju je rezati žile, iz pukog razloga jer je ovaj u nekoj pjesmi na kreativan i dosjetljiv način nadrobio o temi koja je slušatelju vrlo bliska. Na primjer, o nekoj staroj ljubavi, o mladosti, o ovom, o onom, o nečemu što potiče na nostalgiju, na sjećanje, prisjećanje, na sve te gluposti. Isti princip vrijedi za sva takozvana umjetnička djela. Slušatelj/gledatelj se poistovjećuje i sve to ga dira u srce. Dira ga u srce, ali ga ne mijenja, on ostaje isti. Možda mu se čini da ga mijenja, ali sigurno je da ostaje isti. Vrhunska umjetnost je transformirajuća. Ona će vam otvoriti oči, razoriti sve postojeće, pomesti sve što ste smatrali bitnim, pomest će i vas same. Ali samo lažne vas. Ono što će ostati ste pravi vi i o tome je riječ u samospoznaji. Ali to nije nešto o čemu se može ili treba filozofirati, raspravljati, raspredati, blesirati, birati strane, navijati.
Molim vas jedan sokić i keks.
- 19:21 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
Balašević i samospoznaja
Naslov je samo provokacija, razumije se, jer spomenuti zabavljač zaista nema ni najmanje veze sa samospoznajom. To je tek toliko da navrate sljedbenici, štovatelji, podupiratelji, hvalitelji lika i djela, klanjatelji, financijeri, sponzori, oni što u hipnotičkom transu poput kakvih zombija hodočaste na stand-up događaje ne pitajući za cijenu, klonovi, da navrate s namjerom da si dodatno uzdignu ego. Promijeniti nečije poglede i stavove, ako su čvrsti, s dubokim korijenom, ako je nesvjesnost uzela maha, ako je netko sasvim uvjeren, promjena nije moguća, otvaranje očiju nije moguće. Ali ako je netko li-la, bi ne bi, nije baš siguran, nit mu smrdi, nit miriše, ali prijatelji i okolina ga vuku, pa što on jadan može, takvi me zanimaju, tu se može djelovati.
Kako ćete uzdrmati stav Ljilje Vokić ili velečasnog-hobistu Ninu Raspudića? Nikako, nema ni najmanje šanse. Naprotiv, ako ste u dilemi, li-la, niste sigurni i malo se podružite s takvima, otići ćete kući kao uvjereni katolik.
Žalosno mi je kad čujem kako tutnji turbo folk iz auta neke naizgled normalne osobe. To je vrlo tužan prizor, a i patnja za uši i mozak. No, zabavljač iz naslova je samo na drugom mjestu te iste skale žalosti, gdje se nalaze i svi ostali zabavnjaci. Sve je to isto. Za ovoga čisto sumnjam da je uopće kantautor. Mogu ga zamisliti kako sjedne i nažvrlja tekst, isto kao što mogu zamisliti i Vjekoslavu Huljić, ali nikako ne mogu zamisliti kako ispisuje note, melodije, kako mu dolazi glazba. Normalno, to što se meni čini, ne znači ništa, to je samo moj dojam. Moguće da Đole u maniri kakvog Beethovena, zanesen sjeda za klavir, sve je moguće, jedino mi je mašta ograničena, pa to ne mogu zamisliti. Ali to je već moj problem. A i nije problem uopće, briga me, samo razmišljam prebirući prstima po tipkovnici. Čak i ne razmišljam, prsti rade samostalno, ja gledam kroz prozor, prekrasan je prizor, i malo kasnije ću pogledati što su napisali, jer osjećam da se mrdaju, to je sve što za sada znam.
- 09:44 -
petak, 22.03.2019.
Arsen i samospoznaja
Štulić je jednom, u svom stilu, izjavio kako je Arsen imao oko dvije dobre pjesme, u najbolju ruku, Kuća kraj mora i Moderato cantabile. Štulić je pretjerao, rekao je dvije pjesme previše.
Arsen je bio veliki umni čovjek, ali po pitanju spoznaje nije došao nigdje. Nije ni mogao nigdje doći, jer nije nigdje ni krenuo, nije ni započeo, nije ni znao da bi išta trebalo započeti po ovom najbitnijem pitanju za čovjeka. Dakle, što se tiče stihova, tu na žalost, od njega ne možete dobiti nešto prosvjetljujuće ni sokratovski važno. Rekao bih da je bio talentirani kompozitor, dosjetljiv, britak, inteligentno ciničan. Od spoznaje ni dio od s. To je slučaj s mnogim priznatim i cijenjenim umjetnicima. On se družio s ljudima kao što je bio Sartre, a to su umni i pesimistični ljudi, puko filozofiranje koje ne vudi nikuda, odnosno vodi do zida, do mnogih zidova, nikad do istinske slobode.
Evo jednog primjera... "Takvim sjajem može sjati", ako poslušate ili pročitate tekst, i ako imate trunku soli u glavi, lako ćete vidjeti sve što sam prije naveo.
Ljudi vole reći kako se ne bi smjelo dirati u svetinje, a ja baš mislim da se treba dirati svetinje, jer kad ih se dobro pogleda postaje jasno kako svetost nije nešto čemu treba težiti, umjetna je napuhana i lažna. Mene zanima običnost, svetost ne.
- 15:00 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
četvrtak, 21.03.2019.
Riječi su uglavnom bezvrijedne
Riječi su najčešće bezvrijedne, puka tlapnja i gubitak vremena, nisu pomoć, već prepreka. Ali ponekad, kada se sve posloži, mogu biti neprocjenjiva inspiracija i putokazi. Ali samo inspiracija, okidač, ne nešto prema čemu treba živjeti. Jedino prema čemu treba živjeti je unutarnji kompas, a za njega najprije treba ustvrditi da postoji (a postoji!) i upoznati ga.
- 16:54 -
utorak, 19.03.2019.
Male mudre sove
Na prvi dan proljeća je i Svjetski dan darovite djece. Nisam ni znao da postoji taj dan, informacija mi je slučajno došla i pokrenula u meni ovo:
Kada je imala četiri godine, sedmogodišnjakinja je u vrtiću detektirana kao potencijalno darovito dijete. Imala je pametnu tetu koja je primijetila neke njene kvalitete i preporučila ju za testiranje darovitosti i tako se našla u dodatnoj vrtićkoj grupi, koju u crikveničkom vrtiću simpatično zovu - Male mudre sove. Imali smo sreću što smo tada živjeli u Crikvenici, jer tamošnji vrtić je jedan od vrlo, vrlo rijetkih u Hrvatskoj koji posvećuje dužnu pažnju djeci s tom vrstom posebnih potreba. Male mudre sove za nju su bile fantastično iskustvo, išla je s velikim zadovoljstvom, uživala i nije dolazilo u obzir da se propusti termin, čak ni ako bi padale sjekire. Jednom prilikom, nisu padale sjekire, ali padao je izniman pljusak i nije bilo vremena da odemo u stan presvući se i po kišobrane, ali ona je inzistirala da se ide direktno na grupu. Pokisli smo i od auta do vrtića, ali nije ju to ni malo smetalo, nije htjela propustiti.
Kada bih je pokupio s te grupe, znao bih se naslušati svega, mnogih dojmova, opisa, stvari o kojima ja nisam imao blage veze, ali bilo mi je fascinantno slušati kako mi četverogodišnje dijete entuzijastično objašnjava razne stvari, na primjer eksperiment s izradom kompasa..., ona je to opisivala do detalja, magnet, sjever, zašto, kako, hrpu podataka.
U školi potencijalno darovita djeca nisu tema. Nema veze, od škole i nemam velikih očekivanja. Što se škole tiče, za mene je osnovno pitanje kako zaštiti dijete od tog sustava, da ako već nema neke alternative, prođe kroz njega bez puno negativnih posljedica i rana. Škole su zeznute, tamo mozgovi neminovno stradaju, što je i logično jer se nastoji svakoga ugurati u isti kalup. Svakoga, u isti kalup. Mora da je potpuno lud netko tko bi to pokušavao, a to je ono što škole rade.
Sinoć sam se od nekuda vraćao i žurio da ju pokupim zbog odlaska na sportsku aktivnost. Ona uleti u auto i kaže:
- Znaš gdje sam maloprije bila, prije nego sam ušla u auto?
- Gdje?
- U svom svijetu.
- Baš zanimljivo mi to zvuči. Gdje se nalazi tvoj svijet, kako se dođe tamo i što tamo radiš?
- Paaa, to je svijet u mojoj mašti, visoko je, ide se visoko i tamo mogu letjeti i biti što poželim.
- Zvuči super.
- I je.
- A mogu ti ispričati jedan svoj san?
- Pa naravno da možeš, baš me zanima, ispričaj. Ali samo mi reci, kada si ga sanjala, od kada je taj san?
- Od prije, tako, dvije-tri godine.
- Od prije dvije-trije godine?! I ti se sjećaš što si sanjala prije toliko vremena?
- Da, sjećam se svega.
- Pričaj.
I onda je ispričala jedan zanimljiv san.
Smiješna stvar, žalosna, koliko društvo zanemaruje, ne uvažava i time omalovažava darovitu djecu i zapravo potkopava samo sebe. Mene osobno, skoro da me baš briga, jer ću ja sam pronaći načine, ali generalno gledano, to nešto govori o gluposti društva.
Nedavno sam čitao jednu knjigu o Indigo i kristalnoj djeci. Ona je vidjela da ju čitam, zainteresirala se i morao sam je ponovo čitati, njoj, gotovo cijelu. Autorica je u toj knjizi ustvrdila zanimljivu stvar: dok većina djece ima preokupaciju tipa da li će njihov prijatelj ili prijateljica prespavati kod njih, indigo i kristalna djeca su zabrinuta oko tema kao što je očuvanje života na planeti Zemlji.
Danas je, potaknuta nekim povodom, ispalila: Ljudi ne odustaju zbog starosti, već stare zbog odustajanja!
Nisam mogao vjerovati što čujem.
- Od kuda ti to? Pa jel moguće da si to sama smislila?
- Ma ne, to je iz jedne reklame.
- Aha, tako. Ali nema veze što je iz reklame. Zanimljivo je da si ti to prepoznala, zapamtila i kasnije upotrijebila u odgovarajućoj situaciji. To je gotovo jednako kao i da si sama smislila.
- 15:51 -
ponedjeljak, 18.03.2019.
Jednostavnost
Vrlo, vrlo je teško i komplicirano biti jednostavan. Nije ni malo jednostavno. Odnosno, savršeno je lako, nema ništa lakše ni jednostavnije, lagano je poput disanja, nema ništa prirodnije od jednostavnosti i spontanosti. Kako sad ovo? Dvije potpuno suprotne izjave, a obje potpuno točne.
Objašnjenje je ovo: kada osoba koja u sebi nije spontana i jednostavna, pokuša biti jednostavna, onda je to gluma, glumatanje, mučenje i mrcvarenje sebe i drugih. Ne može se biti jednostavan na silu. I s druge strane, onaj tko je u sebi jednostavan i spontan, njemu nema ništa jednostavnije od jednostavnosti, jer ona je njegov sastavni, neodvojivi dio. Onaj tko nije jednostavan, može to postati, ali ne silom, ne tako da krene izvana, već mora iznutra. Sve ono najvažnije kreće iznutra, korijen je uvijek u zemlji, u svijesti, u nevidljivom. Promjena uvijek počinje iznutra. Ako netko pokuša izvana, to je rad na fasadi, to nije to. Mora se početi s unutarnjim radom. Točnije, ne s radom, nego s bivanjem. Sjedanje u stolicu, 5, 10 minuta, koliko vam odgovara, zatvoriti oči i odmoriti se u sebi od vanjskog svijeta i biti u unutarnjem.
S obzirom na moju strast prema paradoksima, malo prije mi je pao na pamet jedan, primijetio sam jednu stvar: nisam više tako mlad i svakim trenom se osjećam sve mlađe. I to je jedna odlična stvar. Kao u filmu, a stvarnost je. A što je stvarnost, nego film.
- 16:05 -
nedjelja, 17.03.2019.
Kako znate da znate?
"Foolish people ask you, when you have spoken what they do not wish to hear, 'How do you know it is truth, and not an error of your own?' We know truth when we see it, from opinion, as we know when we are awake that we are awake. It was a grand sentence of Emanuel Swedenborg, which would alone indicate the greatness of that man's perception,--"It is no proof of a man's understanding to be able to confirm whatever he pleases; but to be able to discern that what is true is true, and that what is false is false,--this is the mark and character of intelligence." In the book I read, the good thought returns to me, as every truth will, the image of the whole soul. To the bad thought which I find in it, the same soul becomes a discerning, separating sword, and lops it away. We are wiser than we know. If we will not interfere with our thought, but will act entirely, or see how the thing stands in God, we know the particular thing, and every thing, and every man. For the Maker of all things and all persons stands behind us and casts his dread omniscience through us over things." Emerson
Za ovakav odlomak, potrebno se udubiti. Ako to možemo, vidimo koliko je prekrasan. Za sve što vrijedi, za najvrijednije stvari, potrebno je biti vrlo, vrlo prisutan. I upravo to je ono što je ljudima najteže, jer su navikli na površnost. Navikli su na površnost jer su neprestano (neprestano!) bombardirani banalnostima svih vrsta. A banalnost je, izgleda, isto jedna vrsta droge, koja je potpuno legalna i, dapače, i vaši tate i mame i svi ostali je isto tako uzimaju, pa si onda mislite, pa k vragu, to očito i nije droga, to je nešto normalno, tako se to radi, tako se živi. Kad želimo nešto proslaviti, okrenimo odojka. Ako je prilika zaista posebna, okrenimo janjca. Tako smo vidjeli od drugih, tako se to radi, tako se živi, to je normalno, a treba biti normalan, jer normalno je biti normalan.
Zapravo, ne treba. Uzimajući u obzir prethodnu ideju, treba biti nenormalan. Sasvim, potpuno i bezuvjetno nenormalan.
Na svakom koraku biramo. Možemo birati svjesno, aktivno ili jednostavno raditi onako "kako se stvari rade", tada smo uvučeni, birani, pasivni, nismo sami napravili korak. Ne birajući aktivno, drugi biraju za nas. To je jedan posebno lud nivo, tada slijepac vodi slijepca, lud jebe zbunjenog. Nije lako biti svoj, za probijanje leda je potreban veliki napor, ali kasnije može postati lakše. Lakše ili teže, to je manje bitno, jer kad otvorite oči, više se ne možete praviti da ne vidite, više niste uklopivi u uobičajene obrasce, pa morate sami smišljati svoje načine.
I've been across the water now so many times
I've seen the one eyed witchdoctor leading the blind
- 12:44 -
ponedjeljak, 11.03.2019.
O raju i paklu
Prvo:
Jedan razgovor sa sedmogodišnjakinjom
Uleti u sobu i pita me: - Koliko je daleko raj?
- Nije uopće daleko, ne treba uopće putovati, neopisivo je blizu, neodvojiv je od čovjeka, isto kao i pakao. Zašto pitaš?
- Ma u crtiću je ona pravjeverica na kraju sanjala kako je došla u raj, pojavio joj se žir u snu i to zlatni i samo što ga nije dohvatila kad ju je netko probudio, ona je poludila kad se probudila i htjela ga ubiti... Kako to misliš "ne treba uopće putovati"?
- Pa ne treba. Raj i pakao ljudi nose u sebi. To nije mjesto na koje se ide kad se bude dobar ili loš, već nešto što se stvara. Čovjek sam stvori svoj raj ili sam stvori svoj pakao. Tj., pakao ne treba stvarati. Ako se ne stvori raj, pakao se pojavi sam, ne treba ga ni zvati.
S obzirom da znam njenje kapacitete, onda si dozvoljavam da joj se obraćam kao što bih se obraćao i odrasloj osobi i to često bude zanimljivo, kao i ovaj put.
- A kako misliš da se "stvara"?
- Pa tako, stvara se. Čovjek može svjesno odlučiti: idem stvoriti svoj raj i onda poradi na tome.
- Kako ja mogu poraditi na tome?
- Tako da slušaš svoje srce, da ga dobro i pažljivo slušaš i onda ga slijediš, ideš tamo gdje ono pokazuje. Vrlo jednostavno.
- Kako to misliš? Gdje idem?
- Na primjer, osjetiš u sebi neki talent i daš sve od sebe da ga razviješ, kada u tome uspiješ, po malo u tebi nastaje tvoj raj. Ali, daješ sve od sebe. Odeš tamo gdje možeš dodatno razvititi talent, uđeš na vrata, napraviš što treba...
- A ako se ne može ući na vrata?
- Probaš na stražnja.
- A ako ih nema?
- Uđeš kroz prozor.
- A ako ga nema?
- Napraviš otvor u zidu, ugradiš prozor i uđeš kroz njega.
- A ako se ne može napraviti otvor u zidu?
- Onda ideš ispod. Prokopaš tunel.
- A ako nema lopate? - gleda ona i smijulji se.
- Sjećaš se kako smo ono svako jutro iz auta promatrali ljude dok bi se vukli kroz gužvu, u potrazi za sretnim licima?
- Da.
- Sjećaš se koliko smo vidjeli sretnih?
- Da, jako malo. Samo nekoliko.
- Ti silni ljudi jednostavno nisu poradili na tome da u sebi stvore svoj raj. Situacija bi morala biti suprotna, trebali bi i mogli bi prevladavati sretni ljudi. Volio bih vidjeti više sretnih lica. Ali, na tome svatko mora sam za sebe poraditi. Ne događa se samo od sebe.
Drugo:
Elemental - Goli i bosi
Ta pjesma u sebi sadrži prave mudrosne bisere. Sadrži također i neke blesaste dijelove, koje kao da je napisao pijani, buntovni tinejdžer, ali onaj mudrosni dio je toliko dobar da se onaj blesasti može i oprostiti, ili još bolje - zanemariti. No, Remi i Shot su dokazani majstori svog zanata i u nekim pjesmama, ili djelovima pjesama kao što je slučaj u ovoj, naprosto briljiraju. Refren je recimo blesav. "Pali smo od alkohola i od lake droge", totalno bez veze, tek toliko da se popuni tekst.
Ali dio koji slijedi,fantastično, vrh. Potpuni uvid u opće stanje stvari. Raskrinkavanje. Čovjek bi mogao zastati nakon svakog retka, upiti ga, biti s njim, biti taj redak i nakon svakoga, otkrila bi mu se neka velika istina. Nakon svakoga, spoznao bi nešto veliko i važno. Evo što je zanimljiva stvar: mudre stvari, velike rečenice, s ogromnim potencijalom transformacije su nadohvat ruke, može se bez imalo problema doći do njih. Do velikih mudrosti, do velikih inspiracija, može se doći vrlo jednostavno. Ali ljudi nisu jako zainteresirani, jer treba se posvetiti, treba se udubiti, treba uložiti određeni napor. Jedno pravilo ovdje sigurno vrijedi: mora postojati glad u čovjeku, glad za spoznajom, glad za otkrivanjem, glad za transformacijom. Ako toga nema, možete sjediti pored samog Isusa ili Budhe i ništa od toga nećete imati. Zijevat ćete i pogledavati na sat, da ne zakasnite na seriju koju pratite.
"Nije lako, okolina, gledat će te prijeko
Ako radiš nešto drugo što već nije netko
Nije život ko iz knjige, strana slijedi stranu
Najbolji si kada šiješ sam po svome planu
Okreni se oko sebe – jesi li sretan
Sve je forma, sve je vrh – al nisi kompletan
Suze sina razmetnoga liješ na šanku
Uzeo si krivu mladu, oženio banku
Mislili ste nema šanse upasti u zamku
Pažljivo ste odabrali onu vašu stranku
Zgrnuli ste pare ko da to je put do sreće
ali pare nikada u grob ponijet nećeš."
Treće:
Vincent
- 15:03 -
subota, 09.03.2019.
Pažnja, pozornost, prisutnost
Žarišna točka razvoja pojedinca je pažnja. Prisutnost. Svjesnost o sebi na svakom koraku, u svim situacijama, u svakodnevnim aktivnostima. Budnost. Ako napravite malu vježbu i povremeno zastanete i pogledate jeste li prisutni ili vas misli odvlače daleko od vas, daleko od sada, daleko od koraka koji upravo radite, vidjet ćete koliko ste rijetko prisutni. Ako ste kao većina ljudi, niste ni najmanje prisutni. Uvijek ste na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, u nekoj vrsti sna, sjećanja, maštanja, planiranja. Svugdje, samo ne ondje gdje bi trebali biti, a to je ovdje-sada. Prisutnost je ključ za vrata do vas samih. Ona je izvan misli, ona nije mišljenje o prisutnosti, već čista svjesnost o postojanju. Meditacija je put za prevladavanje nebrojenih ometala. Ali ne mislim na bedastoće koje se prakticiraju po 15-20 min, dva puta dnevno, s neophodnim mantrama i solidnim honorarom za "učitelja meditacije", koji hvali svoga konja više nego cigo svoga. Ne, ne, mislim na meditaciju kao pristup životu, kao sasvim prirodnu pojavu, koja nema nikakve veze s nijednom mantrom, već samo s vama.
Zapisat ću i simpatičnu jučerašnju zgodu:
Čistio sam raslinje oko kuće, odnosno s ruba susjednih terena, koje nitko ne održava, pa sam se tako našao okružen odrezanim granama. Tada je do mene došetala moja sedmogodišnjakinja, pogledala okolo i s čuđenjem upitala: - Tko je odrezao sve ove grane?!
- Moram priznati da sam ja.
- Pa ti nisi normalan! Iz tih grana su mogli narasti prekrasni listovi. Prekrasni cvjetovi. Možda i plodovi, recimo jabuka!
- Da, mogli smo pitu napraviti. E baš si me nasmijala. :) Jabuke sigurno neće narasti, jer bi za to ove grane morale biti s drveta jabuke. Ovo je raslinje i moram ga počistiti, ne želimo valjda džunglu imati ovdje?
- 14:30 -
utorak, 05.03.2019.
Kako reagiramo
Stupanj čovjekovog razvoja vidi se iz koječega. Između ostalog i po načinu na koji reagira na kritike, pozitivne ili negativne. Manje sigurna, slabije razvijena osoba, bez osjećaja o svom unutrašnjem centru, vrlo će intenzivno reagirati na tuđa mišljenja. Ako se radi o pozitivnim stvarima, skakat će od sreće i cvasti. Ako se radi o negativnim primjedbama i mišljenjima, u stanju je propasti u zemlju. Što je nesigurnost veća, to su reakcije intenzivnije. Vrijedi i suprotno, i u tome je ljepota. Što je čovjek razvijeniji i mirniji u sebi, to ga je manje briga što mu netko kaže ili što misli o njemu. Od visoko razvijenog pojedinca kritike se naprosto odbijaju, ne dotiču ga. Tako je svejedno što netko misli. On svoje uporište ima u sebi.
- 14:06 -
subota, 02.03.2019.
Društvo i pojedinac
Točnije... društvo, pojedinac, stvarnosti, iluzije, istine, zablude i ostalo.
Društvo možemo definirati kao skup koječega i kojekoga koji vas nastoji prilagoditi svojim potrebama i svom vlastitom opstanku. Nasuprot tome, pojedinca možemo definirati kao potpuno svoje biće koja otkriva, upoznaje i razvija svu svoju individualnost. Između ove dvije kategorije, društva i pojedinca, postoji nepremostivi ponor. Ne možete progutati sve ono što vam, htjeli-ne htjeli, društvo silom gura u usta i glave, prožvakati to, usvojititi i istovremeno biti pojedinac. To dvoje ne ide zajedno, ne može ići, radi se o potpuno različitim, nespojivim kategorijama.
Društvo je u svojoj srži bolesno, to znam već dugo, a sada mi je to toliko kristalno i potpuno jasno, da to mogu mirne duše ustvrditi. Društvu (a u tu kategoriju spada većina osoba, svi sustavi i svi načini koji vas okružuju, da ne idemo sada u detalje) ne možete vjerovati, vaš istinski razvoj mu nije cilj. Vi ste za društvo potrošna roba, bez obzira što ono kroz spomenute osobe i sustave i načine govorilo, kojim se milim i slatkim i naoko realnim i korektnim riječima služilo. Ono će vas oblikovati po svome, tako da mu možete koristiti onako kako ono želi, da budete takvi kakvima vas želi, da popunite neku prazninu koju netko treba popuniti. No, ako se povinujete svim tim zahtjevima, dok popunjavate neku prazninu koja vam je zadana da je popunite, istvoremeno u vama raste još veća praznina koja društvo ne interesira, a ta praznina postaje vaš jedini, stvarni problem kojeg morate riješiti. Riješit ćete ga tako da se počnete riješavati društva, i to ne radikalno, naglo i glupo, već smišljeno, svjesno i pametno. Živite u društvu, to je činjenica i realnost. Većina nas živi u društvu. Ali, ako želimo biti pojedinci, ako želimo biti svoji, otkrivati i razvijati ono što jesmo, ako želimo istinski rasti, onda ćemo se neminovno morati odvajati od društva. S rastom svijesti raste i buntovnički duh. Ako sada pogledam unatrag, a imao sam kroz godine dugački i nepregledni niz neslaganja s takozvanim autoritetima, ovakvima ili onakvima, na ovim ili onim položajima i ulogama, jasno je da je iz mene djelovao određeni bunt, koji je okolini djelovao kao potpuna i neprihvatljiva glupost. Ali ako ponekad bacim pogled na neke davne situacije ili slučajeve kada sam od strane voljene i brižne okoline bez trunke ustručavanja bio proglašivan luđakom i sl., jasno je da sam u tim brojnim situacijama bio potpuno u pravu. Ako me prije i zabrinjavalo što me okolina u pravilu bez pardona popljuvala i gazila, sada mi je potpuno svejedno što okolina misli ili što govori. Bunt je neminovna kvaliteta čovjeka koji želi biti svoj i zna da mu nema druge nego da bude svoj i ono što je. Ali to nije za babe, neminovna je velika doza samopouzdanja i zdravog osjećaja o sebi, visoka doza svijesti, jer ako toga nema, zgazit će vas bez da trepnu, prožvakat i ispljunuti. Zato bunt ide uz sve prije nabrojano, kao posljedica svega toga.
- 09:01 -
