Na prvi dan proljeća je i Svjetski dan darovite djece. Nisam ni znao da postoji taj dan, informacija mi je slučajno došla i pokrenula u meni ovo:
Kada je imala četiri godine, sedmogodišnjakinja je u vrtiću detektirana kao potencijalno darovito dijete. Imala je pametnu tetu koja je primijetila neke njene kvalitete i preporučila ju za testiranje darovitosti i tako se našla u dodatnoj vrtićkoj grupi, koju u crikveničkom vrtiću simpatično zovu - Male mudre sove. Imali smo sreću što smo tada živjeli u Crikvenici, jer tamošnji vrtić je jedan od vrlo, vrlo rijetkih u Hrvatskoj koji posvećuje dužnu pažnju djeci s tom vrstom posebnih potreba. Male mudre sove za nju su bile fantastično iskustvo, išla je s velikim zadovoljstvom, uživala i nije dolazilo u obzir da se propusti termin, čak ni ako bi padale sjekire. Jednom prilikom, nisu padale sjekire, ali padao je izniman pljusak i nije bilo vremena da odemo u stan presvući se i po kišobrane, ali ona je inzistirala da se ide direktno na grupu. Pokisli smo i od auta do vrtića, ali nije ju to ni malo smetalo, nije htjela propustiti.
Kada bih je pokupio s te grupe, znao bih se naslušati svega, mnogih dojmova, opisa, stvari o kojima ja nisam imao blage veze, ali bilo mi je fascinantno slušati kako mi četverogodišnje dijete entuzijastično objašnjava razne stvari, na primjer eksperiment s izradom kompasa..., ona je to opisivala do detalja, magnet, sjever, zašto, kako, hrpu podataka.
U školi potencijalno darovita djeca nisu tema. Nema veze, od škole i nemam velikih očekivanja. Što se škole tiče, za mene je osnovno pitanje kako zaštiti dijete od tog sustava, da ako već nema neke alternative, prođe kroz njega bez puno negativnih posljedica i rana. Škole su zeznute, tamo mozgovi neminovno stradaju, što je i logično jer se nastoji svakoga ugurati u isti kalup. Svakoga, u isti kalup. Mora da je potpuno lud netko tko bi to pokušavao, a to je ono što škole rade.
Sinoć sam se od nekuda vraćao i žurio da ju pokupim zbog odlaska na sportsku aktivnost. Ona uleti u auto i kaže:
- Znaš gdje sam maloprije bila, prije nego sam ušla u auto?
- Gdje?
- U svom svijetu.
- Baš zanimljivo mi to zvuči. Gdje se nalazi tvoj svijet, kako se dođe tamo i što tamo radiš?
- Paaa, to je svijet u mojoj mašti, visoko je, ide se visoko i tamo mogu letjeti i biti što poželim.
- Zvuči super.
- I je.
- A mogu ti ispričati jedan svoj san?
- Pa naravno da možeš, baš me zanima, ispričaj. Ali samo mi reci, kada si ga sanjala, od kada je taj san?
- Od prije, tako, dvije-tri godine.
- Od prije dvije-trije godine?! I ti se sjećaš što si sanjala prije toliko vremena?
- Da, sjećam se svega.
- Pričaj.
I onda je ispričala jedan zanimljiv san.
Smiješna stvar, žalosna, koliko društvo zanemaruje, ne uvažava i time omalovažava darovitu djecu i zapravo potkopava samo sebe. Mene osobno, skoro da me baš briga, jer ću ja sam pronaći načine, ali generalno gledano, to nešto govori o gluposti društva.
Nedavno sam čitao jednu knjigu o Indigo i kristalnoj djeci. Ona je vidjela da ju čitam, zainteresirala se i morao sam je ponovo čitati, njoj, gotovo cijelu. Autorica je u toj knjizi ustvrdila zanimljivu stvar: dok većina djece ima preokupaciju tipa da li će njihov prijatelj ili prijateljica prespavati kod njih, indigo i kristalna djeca su zabrinuta oko tema kao što je očuvanje života na planeti Zemlji.
Danas je, potaknuta nekim povodom, ispalila: Ljudi ne odustaju zbog starosti, već stare zbog odustajanja!
Nisam mogao vjerovati što čujem.
- Od kuda ti to? Pa jel moguće da si to sama smislila?
- Ma ne, to je iz jedne reklame.
- Aha, tako. Ali nema veze što je iz reklame. Zanimljivo je da si ti to prepoznala, zapamtila i kasnije upotrijebila u odgovarajućoj situaciji. To je gotovo jednako kao i da si sama smislila.
Post je objavljen 19.03.2019. u 15:51 sati.