Komentari

theartofbeingyourself.blog.hr

Dodaj komentar (26)

Marketing

  • The Art Of Being Yourself

    .

    avatar

    25.03.2019. (19:24)    -   -   -   -  

  • antifašista

    besmisleno

    avatar

    25.03.2019. (19:57)    -   -   -   -  

  • semper_contra

    Razočaran sam. Bio sam uvjeren da je na redu seciranje Krleže, a ti prešao na strance i to još Englez. Idemo dalje?

    avatar

    25.03.2019. (23:45)    -   -   -   -  

  • *

    "Možda mu se čini da ga mijenja, ali sigurno je da ostaje isti. Vrhunska umjetnost je transformirajuća."

    Sasvim je u redu reći da je Hamlet dosadan. Nije potrebno ovdje ulaziti u kriterije kojima ćemo definirati što jest, a što nije umjetnost. Na stranu to.
    Ono što je zanimljivo je tvoja gornja tvrdnja koju si izrekao na drugačiji način i kroz nekoliko postova.

    Što znači transformirajuća? Zašto bi to bio zadatak vrhunske umjetnosti? Jednako tako bismo mogli tvrditi kako je smisao života samospoznaja, a ne život sam. To je "pogreška" u mišljenju. ;)
    Smisao umjetnosti je u doživljaju ljepote, a može se dogoditi i transformirajući moment, a i ne mora. Ne znači ako se ne dogodi da nešto nije vrhunska umjetnost. Ono što u čovjeku probudi silan osjećaj ljepote jest transformirajuće. Imalo je moć odvesti ga u "drugačiju stvarnost" nabijenu ljepotom, ushitom, radošću (...). Vremenski je trajalo koliko je trajalo. Nema posljedica po spoznaju. :))
    Zašto u svemu tražiti nešto što će izazvati promjenu u poimanju sebe i svijeta? Takav život bi bio napor kao i takva umjetnost. Spoznaja se dogodi ili ne.
    Dodatak:
    Onaj tko tipka i gleda kroz prozor nije onaj koji je instrument nego onaj koji piše ispod svojih mogućnosti. :P :P
    Zaj***nt! :))))

    avatar

    26.03.2019. (07:19)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    semper - moram priznati da si mi presimpatičan. :)

    * - vidiš, ja točno znam što sam htio reći. Točno, bez najmanje greške. I iza svega stojim. Vrlo, vrlo mirno i ne smeta me što drugi ljudi misle. Naprotiv, i sviđa mi se ako se ljute, ako kažu da sam blesav, jadan, nenormalan ili naprosto glup. To je dobro, poželjno. Ja bih volio s tobom sjesti, popričati. Vidim da imaš koji kliker u glavi i bilo bi sigurno zanimljivo. I @semper bi bio dobrodošao na takvoj kavi, jer je kritičan, bistar i vrlo otvoren. Teško je raspravljati o stvarima kao što je "transformacija", "samospoznaja"... Meni ne pada na pamet s nekim se svađati, prepucavati, uvjeravati, dokazivati ili argumentirati. To su sve delikatne teme i potrebna je nevjerojatna otvorenost. To je osnovni preduvjet, ali ne i jedini. To je kao da vidiš nekoga da hoda sa staklenim nogama. Njegovo kretanje je vrlo krhko, osjetljivo, na svakom koraku se sve može raspasti u komadiće. Ove teme su još krhkije i riječi su često kao bacanje kamenja pod staklene noge. Bez da trepneš, dolazi do nerazumijevanja.
    Ti pitaš: "što znači transformirajuća?" Kao da se na te stvari odgovara kao u školi, da se nauči iz odgovarajućeg udžbenika. Smisao umjetnosti nije tek u pukom doživljaju ljepote. Nedavno sam pročitao jednu odličnu rečenicu: "Poezija je ljepota sa značenjem." Dakle, da - ljepota je prvi uvjet, ali značenje je drugi. Ako nema značenja, a ja tvrdim da u većini takozvane umjetnosti takozvani umjetnici jednostavno nemaju pojma tko im glave nosi, oni proizvedu i stvore nešto što u sebi ima nešto što ljudima djeluje kao ljepota, ali ako u tome nema značenja, onda ta navodna ljepota ništa ne znači i ne može biti transformirajuća. Po ovome što si rekla, ispada da je ljepota dovoljna, dovoljno je da se čovjek izloži nekom djelu umjetnosti i onda se nekom ćiribu-ćiriba metodom u njemu, na neki način događa transformacija, sve to na neki praktički nesvjestan način. Ali, problem je upravo u tome "nesvjesni", jer za transformacija je potreban i neophodan vrlo svjestan pristup, to je ključna stvar. Dakle, puko konzumiranje neke umjetnosti neće sigurno dovesti ni do čega u tom smislu. Ali ti ćeš sada na ovo reći kako to nije tako, da može, da se to možda i tebi dogodilo na taj način na koji ja kažem da ne može, ili nekom koga ti znaš, možda ćeš navesti neki primjer, možda nećeš, pa onda ja opet kažem nešto svoje itd, itd, tome nema kraja i zato je takva vrsta rasprave besmislena. Transformacija se nikada ne može dogoditi u takvoj atmosferi. I moram reći da transormacija nije gnjavaža i napor, već veselje i radost koji proizlaze iz istraživanja i otkrivanja, a sve dolazi kroz vlastitu svijest.
    Jutros sam spontano počeo nešto pjevušiti, ispalo je da je to od Arsena. Pjesma se zove "Stara pjesma", pročitaj ju pa se probaj produhoviti.
    To je Arsen, dosjetljiv, pronicljiv, duhovit, sarkastičan, inteligentan. Ali ograničenje je očito. Samospoznaja nije ni u primisli i ne može biti. Sve se vrti oko nečega što se nekad dogodilo, oko nečega što bi se moglo dogoditi, postojeći trenutak se uvijek propušta, on je potpuno nebitan. Sve je puka maštarija. Pa što ako je ta maštarija inteligentna. Pa što ako opisuje određenu vrstu stvarnosti koja je mnogima bliska. A to je ono o čemu se radi u mnogim njegovim pjesmama, a o Đoletu da i ne govorim. Ali nemam ja ništa protiv čovjeka. Sjećam se, jednom sam, prije više godina, na jednom drugom mjestu, napisao nešto pod naslovom "Jedan je Arsen". Jer je, jedan je i jedinstven. Ali ovdje mi je u nekom trenutku palo na pamet ima li sve to ikakve veze sa samospoznajom. To se pitanje samo pojavilo, kao i odgovor - nema. Jebi ga, nema, što ja tu mogu.

    avatar

    26.03.2019. (09:27)    -   -   -   -  

  • blablalica

    Meni je štošta dosadno, npr. opera. Ne umanjujem time umjetničku vrijednost opere. Niti uopće želim procjenjivati vrijedi li ona ili ne. Meni ne vrijedi. Iskreno, boli me briga što drugi misle o operi.
    Slično mi je i s Arsenom Dedićem. Mene se nikad nije dotakao.

    S puno toga se u tvojim postovima ne slažem pa sam ti prestala komentirati jer se jednostavno ne kužimo i to je OK, ali iznenadila me reakcija blogera na tvoj prijašnji post. Nisam pojma imala da je Arsen mnogima takva svetinja. Baš sam iznenađena...

    avatar

    26.03.2019. (09:29)    -   -   -   -  

  • *

    Slažem se kako su komentari nedostatni za raspravu. U nama ljepotu također ne može izazvati nešto što za nas nema značenje. Neću dubiti niti navoditi primjere jer si dobro ustvrdio da su polemike ovog tipa kroz komentare jalove.
    Gubiti vrijeme nećemo, a mogli bi da nas to zabavlja onda bi imalo smisla. Obzirom nije taj slučaj to bi bilo to.

    Mislim kako su poželjni tekstovi ovog tipa jer preispituju, zaključci ostaju svakome od nas ponaosob.
    Želim ti uživanje u izražaju (pisanju postova) i ugodan dan ispunjen ljepotom što god je budilo u tebi. :)

    avatar

    26.03.2019. (09:43)    -   -   -   -  

  • eum

    Gledao sam izložbu: Mersad Berber - naziv slike plamteći grm... obična bedastoća natrackana špatulom za par minuta, i to ti neka bude vrhunska umjetnost ...slažem se umjetnost za budale... tako da u umjetnosti treba biti oprezan više nego u politici, jer politika znaš da laže, a ovdje podlo laže...

    avatar

    26.03.2019. (13:05)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Na ovu temu prosljeđujem jedan svoj tekst otprije godinu ili dvije:

    1. dio:

    Nekada su umjetnost, stvaralaštvo i kultura bili usko povezani s Crkvom, odnosno pripadajućom religijom. Potom je došao period od nekoliko stoljeća, u kojem se kultura sve više odvajala od religije. Taj je period doživio svoju kulminaciju u drugoj polovici 20. stoljeća i početkom ovoga. Odvajajući se od (kakve-takve) duhovnosti, stvaralaštvo je, s jedne strane, nesputano zabranama, otvorilo brojne nove puteve istraživanja, promišljanja, spoznavanja i nadahnuća, dok je, s druge strane, odvojilo sebe od žive struje Duha koji je izvor sveg stvaralaštva. Zaneseno i poneseno novim mogućnostima istraživanja u potpunoj, da ne kažem amoralnoj slobodi, stvaralaštvo nije ni zamijetilo da je počelo rezati granu na kojoj sjedi. Od toga zvuka pile kojom je rezalo tu granu čak je napravilo jednu cijelu umjetnost koja je donijela brojne blagodati, naime fascinantne filozofske i umjetničke krajolike egzistencijalizma i doživljaja apsurda. Pa ipak, voda odsječena od žive struje nužno postaje močvara.

    Odnedavno, energija se promijenila. Nešto se dogodilo, nešto je „zavibriralo u zraku“. I sada najednom imamo situaciju, u kojoj se opet jednom kultura i duhovnost ne smiju rastavljati. Navikli smo to dvoje odvajati i biti ponosni na sekularnu državu, na umjetnost neovisnu od svega, na umjetničko propitivanje koje smije sve, a ne zastaje ni pred čim. Čak smo i sami htjeli uvijek i vazda odvajati kulturu od duhovnosti, jer smo smatrali da tzv. zahtjevi duhovnosti upropašćuju slobodu umjetničkog izražavanja i visokoprofesionalne dosege izvrsnosti (pa makar ta izvrsnost isuviše često bila tek stilsko i tehničko majstorstvo). Odvajali smo vrijeme za kulturu od vremena za duhovnost, uvijek budno pazeći da ih ne pomiješamo. To što smo činili takvo razdvajanje nikako nije moralo značiti da nam duhovnost malo znači, da za nju ne marimo. Ne, mi smo samo htjeli ne naštetiti kulturi protkivajući je duhovnim, da ne kažem Božjim elementima. Bog – to je smrt za umjetnost, tako smo uvijek mislili i bili ponosni na svoj svjetonazor. Bogu Božje, a umjetnosti sve ostalo – to nam bijaše neizrečena misao. Čak i onda, kada smo u kulturnim artefaktima jasno vidjeli manirističke pretjeranosti i narcisoidne dekadentne elemente jedne „filozofije“ dosjetke, čak i onda kad smo se sprdali sa svim onim narativnim prenemaganjima tzv. konceptualaca, nismo dovodili u pitanje svetost njihova prava na fundamentalni otklon od Svetosti. Kao što nogometaši paze na offside, a političari na sukob interesa, tako su kulturnjaci i kreativci uvijek i vazda pazili na opasnost od miješanja umjetnosti i duhovnosti. Oni koji na to nisu pazili ili su bili geniji, ili diletanti. A sad se to – najednom – promijenilo! Energije Novog, Zlatnog Doba zahtijevaju da se konačno otvoreno i potpuno, bez daljnjeg unedoglednog odgađanja, prihvati i prizna duhovni svijet i duhovna osnova stvarnosti kao onaj faktor o kojemu sve drugo ovisi, koji je krovni, uzročan i nadređen svemu. Od sada nadalje, umjetnost i stvaralaštvo više se neće moći nazivati tim imenima ukoliko u sebi ne budu imali ugrađenu činjenicu Duha kao osnove svega u mijeni i relativnosti. Zauvijek su prošla vremena propitivanja i istraživanja unutar materijalističke paradigme; tko god i dalje nastavlja tim smjerom, nesvjesno služi Silama Zla (ma koliko fundamentalistički zvučala ova tvrdnja). Nikada u novijoj povijesti, a to znači u posljednjih nekoliko tisuća godina, nije postojala ovakva energetska konstelacija i stoga se današnja situacija nema s čim usporediti. Sile Zla do sada nisu značajnije djelovale kroz umjetnost i kulturu, čak ni onda kada su „kulturni radnici“ bili nacifašisti ili njihovi otvoreni simpatizeri. Razvoj Zapada posljednjih dvjestotinjak godina zahtijevao je propitivanje bez trunke autocenzure, zalaženje u najmračnije kutke čovjekove podsvijesti, i upravo je ta činjenica amortizirala svaki iole dublji utjecaj Sila Zla. Ne može biti stvarnoga zla tamo gdje čovjek mora učiti i saznavati o sebi i društvu, gdje mora biti istraživač i eksperimentator. U takvim se uvjetima akumulacije Zlo utapa u Dobrobitima koje pretežu. Zlo je uvijek bilo prisutno u odvraćanju ljudi od Duha, u forsiranju materijalističkog svjetonazora i poticanju na pohlepu, taštinu, strah, mržnju i zavist. No, ono je povijesno ipak egzistiralo u uvjetima tekuće rijeke zbivanja i spoznavanja, u najgorim se slučajevima tek nakratko zaustavljajući u poluprotočnim rukavcima. Čak ni nacizam nije bio prava i potpuna močvara u kojoj više nema nikakve struje. No, današnje Sile Tržišta, kao pregrupirane i oporavljene Sile Zla iz Drugog Svjetskog Rata, zaista u potpunosti jesu močvara.

    avatar

    27.03.2019. (02:58)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    2. dio:

    Glavna osobina Sila Zla nije u njihovu nasilju nad tijelom, u nanošenju boli pa čak ni u razvijanju loših karakternih osobina u ljudi, već u njihovoj podmuklosti i lukavosti, uz pomoć kojih ljude zasićuju jednom otrovnom energijom koja iznutra razara tkivo duše, a koja se UOPĆE NE PREPOZNAJE kao takva! U tom svjetlu, zlikovci Drugog Svjetskog Rata obične su bebe spram Zla koje se valja planetom u vidu Sila Tržišta; oni su bili identificirani i prepoznati, svatko iole zdravog razuma znao je bez trunke sumnje tko je na strani Dobra, a tko na strani Zla (bez obzira što su i pripadnici prave strane, čak i s blagoslovom svojih vojnih i političkih vođa, činili velike zločine). Danas su ogromne mase slobodnomislećih i obrazovanih ljudi Zapada zavarane i prevarene i u tome se vidi pravi potpis Zla. A odnedavno, energija se promijenila za još jedan okretaj ključa i sada smo ušli u razdoblje posljednjeg Odlučivanja i Razdvajanja, u godine koje više ne ostavljaju mogućnost stare paradigme. Sada čak i kultura, čak i umjetnost postaje močvara, ukoliko i dalje inzistira na materijalističkoj paradigmi, ma koliko rastegnutoj i naoko fleksibilnoj. Osjetila, vrlo doslovno, počinju trovati čovjekovu dušu, ukoliko se ne upotrebljavaju prije svega za Dobro i za Duh. Noge više ne mogu samo hodati, a oči samo gledati, uši slušati i ruke tek baratati predmetima; materijalni svijet postaje neodrživ sam za sebe, u svojoj već odavno natruloj samoizolaciji. Stoga izričaji kreativnosti koji i dalje koriste osjetila i tijelo tek kao sredstva za kreiranje unutar istog Plana kojemu i sami pripadaju – više nisu u najboljem slučaju neutralni, sekularni, psihološki, već postaju otrovni za dušu. Ovo zvuči kao kakav srednjovjekovni crkveni dogmatizam zbog kojeg su gorjele „vještice“ i mučeni znanstvenici, no uistinu se radi o nečemu drugome, o opažanju onkraj svakoga nasilja i bez najmanje trunke dogmatizma.

    Polako se gasi svjetlost velikih ikona umjetnosti, književnosti, filozofije i znanosti. Još do prije dvadesetak godina, Carl Gustav Jung mogao je ponuditi mladome čovjeku veliko inicijalno spoznajno blago, Picasso je govorio duhu mnogo toga, a pisci su uživali slavu svoje mudrosti. A sad se sve to ubrzano ispuhuje kao probušeni luftmadrac. Energija se globalno podiže kroz „geološke“ slojeve Kolektivnog Nesvjesnog, potom kroz podrume Kolektivne Podsvijesti, i na svjetlost pojedinačnih svijesti izlazi kroz neprimjetno promijenjenu ljudsku psihu. Poput skrivena apdejtanja koje mijenja svojstva programa iako grafički izgled ostaje nepromijenjen, umovi se ljudi mijenjaju iz godine u godinu, na jednoj širokoj, niskopotentnoj platformi koja bitno ne mijenja stil i način života. Posljedice su, ipak, takve, da se danas – banalno rečeno – više NE SMIJE ono, što se do jučer smjelo. Danas ruke koje ne služe bližnjemu više ne nose zdravu energiju, postaju otrovne, pa i onda ako nikakvo vidljivo zlo nikom ne čine. Danas oči koje ne žele gledati samo dobro i lijepo, i jezik koji ne želi izgovarati samo ljubaznu i dobronamjernu istinu, i uši koje ne žele slušati samo dobre, ugodne i istinite vibracije, više ne nose zdravu energiju samim svojim postojanjem. Razdvajanje i Odlučivanje sada je kapilarno prisutno u krvi i kostima, u sveukupnom tjelesnom životu, i danas više ne vrijedi mnogošta od onoga što je moglo vrijediti još do prije deset ili dvadeset godina. Televizijske emisije iz kulture i dalje su jednako materijalističke, s jednakim otklonom od duhovnosti (a pritom prepune religiozne kvaziduhovnosti); koncerti, kazališne predstave i knjige svejednako istrajavaju na staroj paradigmi; likovni i vizualni umjetnici i dalje kreiraju linearno na temeljima materijalizma (iako se trude iznaći uvijek nove i nove vrste izričaja, što svemu daje sve bizarniju notu); društveni kritičari i teoretičari i dalje mudruju kroz grubu dijalektičku prizmu, ma koliko lucidno, senzibilno i dosjetljivo to činili – i to danas postaje močvara koja truje ljudsku svijest, koja guši i razara fino tkivo Duše. Kultura je postala nezdravo isparenje. Ona više nije oznaka razvoja civilizacije. Ona sada postaje sredstvo u rukama Manipulatora, tek roba poput svake druge robe, u jednom vrlo doslovnom smislu. I zato su kojekakvi Telekomi te naftne i duhanske kompanije bez ustručavanja preuzeli medij kulture kao lukavu reklamnu kampanju za svoje proizvode. Ide im odlično.

    Kultura odcijepljena od Boga po prvi put nakon mnogih stoljeća postaje primitivizam.

    avatar

    27.03.2019. (02:58)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Pa ipak, energetski gledano, ne mogu se složiti s tvojim mislima, osjećam ih previše preuzetnima, oholima, kritizirajućima. Shakespearea kao i sve druge kreativce prošlosti obavezno moramo umjeti stavljati u odgovarajući civilizacijski, kulturni, povijesni, evolutivni i globalni energetski kontekst; ako to odbijamo učiniti, potpuno promašujemo poantu, čak i onda kad su nam namjere lucidne i mudre. Unutar najdublje i najelementarnije osnove onoga o čemu ti govoriš ja se dakako slažem s tobom, ali mi se finalna elaboracija nikako ne sviđa. :)))

    avatar

    27.03.2019. (03:07)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    Mariano, ne mogu ništa pametno reći na sve ovo. Potpuno sam prazan i sviđa mi se i ostati takav.

    avatar

    27.03.2019. (09:51)    -   -   -   -  

  • semper_contra

    Tvoju ću izjavu shvatiti kao kompliment i hvala ti na njemu. Da nisi i ti meni ne bih te čitao pa makar se ponekad ne složio s tobom.

    Što se tiče Arsena, moram priznati da sam subjektivan. On je meni naj...Imam sve njegove albume i CD-e i preslušao sam ih ne znam koliko puta. Čak, poput šiparice, i njegov autogram dobiven nakon njegovog koncerta u Sarajevu 1972. godine. I uvijek nađem nešto novo. Slažem se da on nije ni Džubran ni Tagore (o nijma sam samo čuo ali ih nisam čitao) no koliko znam o njima oni su sasvim neki drugi svijet, druga kategorija.

    Arsen ima široki spektar tema, od pomalo sentimentalnih šansona do ironičnih kritika društva (Ratni profiteri, primjerice), od kabaretskih do narodnih (dalmatinskih i kajkavskih) pjesama. Njegov svijet je potpuno drugačiji. Možda, kad bi se dublje analizirao njegov opus, našlo nešto i za tvoj ukus, kao primjerice kratka pjesma:

    Posljednja želja

    Nekad su oduzimali
    sad mi zbrajaju
    ja odlazim bez krivnje, Oni ostaju
    samo da nisam takav! samo da nisam s njima!
    meni je to u redu - pod vjesalima

    I kao kod viona
    kad prodju sjaj i slava
    koliko tezi guzica
    vidjet ce slavna glava

    Za kraj, za kraj koliko hocu
    nude mi sve na svjetu
    popustim malo omcu i kazem - cigaretu.

    Meni su ti stihovi najbliži onome o čemu pišeš, a možda ja, na kraju krajeva,ne shvaćam što misliš pod pojmom samospoznaje.

    avatar

    27.03.2019. (11:41)    -   -   -   -  

  • *

    Tema sljedećeg posta ti se sama nametnula:
    Samospoznaja! Bez gledanja kroz prozor molim. :)

    Baš ti se krasno društvo skupilo, priznaj. ;)

    avatar

    27.03.2019. (15:40)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    semper, "samospoznaja" je za mene nešto prekrasno i neopisivo, najvažnije što postoji, a navodnike sam stavio jer se u krajnjoj liniji radi tek o pukoj riječi, koja ne može opisivati stvarnost na koju se odnosi. A zlouporabe su gotovo na istom nivou kao one s pojmom "Bog". Pojmovi su problem, a iskustvo je riješenje i objašnjenje. Ja nisam stručnjak za Arsenov opus. U odnosu na tebe, ja sam upoznat samo s malim dijelom, a čovjek je pisao cijeli život i puno toga je nastalo. Problem s umjetnicima je um, oni su umni ljudi, kao što smo svi umni ljudi i vrtimo se ukrug u umu, u mislima, neprestanim, neprestanim mislima. Samospoznaja je izlazak iz uma, u početku na trenutak-dva, kasnije koji trenutak više, ali u svakom slučaju je nevezanost uz um. Umjetnici su uglavnom jako vezani uz um, sve što rade je kroz um, u umu. Zato sam napisao da je Arsen veliki umni čovjek, a sa samospoznajom ne može imati veze, jer je ona odmak od uma, a za to je neophodna meditacija. I tu dolazimo do novog jezičnog problema, jer je i s meditacijom podjednako svega i svačega kao i sa samospoznajom i bogom, a ona je u osnovi vrlo jednostavna, sastoji se u jednostavnom bivanju, jednostavnom postojanju. Ako čovjek koji nije nikada probao nešto slično meditaciji (a vjerujem da npr. Arsen nije, on je bio vrlo zaokupljen mislima; kreirao je s njima i iz njih), bit će mu velik problem jednostavno sjesti na stolicu i biti tako 10 minuta. Brzo će poželjeti upaliti tv, dohvatit će novine, bilo što, samo da ne bude sam sa sobom, jer to je za čovjeka vrlo bolno iskustvo, iz razloga što je teško biti s nekim koga ne poznaje. To naravno zvuči paradoksalno, pa i glupo, da netko ne poznaje sam sebe, ali je to upravo tako. Vrlo je rijetko da netko poznaje sebe, a put do toga je unutarnji, ne vanjski. Kada netko stvara iz nivoa ne-uma, onda se tu radi o sasvim drugim temama. Tu neće biti govora o romantičnim ljubavima, patetičnim temama. Tu se uvijek radi o nekoj čudnovatoj čežnji iz koje proizlazi potraga. Čovjek se počne diviti i čuditi, vrlo jednostavnim, vrlo običnim stvarima, običnost postaje nevjerojatno neobična. Čak nije potrebno ništa stvarati, dovoljno je postojati, a postoji se na sasvim drugi način, iz druge perspektive.

    *, i ti znaš što ti je činiti, ali tebe treba moliti.

    avatar

    27.03.2019. (18:44)    -   -   -   -  

  • semper_contra

    Pokušavao sam s mantrom Hari Krišna. Kratko je trajalo, nije mi išlo. Moj mlađi sin mi zna reći da njemu povremena mantra pomaže da u životu pevlada neke svoje muke. Možda je on na putu samospoznaje, ne znam, nisam siguran.

    avatar

    27.03.2019. (21:16)    -   -   -   -  

  • *

    Mislim si da li da ostavim komentar ili da idem trčati? :)))

    Spoznati sebe u najdoslovnijem smislu znači umrijeti za sebe. Nikamo drugdje samospoznaja ne može odvesti. Ne može.

    Ono što je meni zanimljivije jest upoznati sebe i to opet na najdoslovniji način. Dok mislimo kako je sadržaj uma ono čega se je potrebno " osloboditi" i dalje ne prihvaćamo ono što mi zaista jesmo pri tome uvažavajući sve naše aspekte.

    U trenutku kada ljudski um radi " na najjače" biće je zaokupljeno konceptima, osjetilnim senzacijama ono i dalje biva, postoji u svom "najorginalnijem, najčišćem i najljepšem smislu". Uz najveći napor postojanje je nemoguće izbjeći. Možda je potrebno to samo primjetiti.

    Ukoliko tražimo određeno stanje onda se mi i dalje zapetljavamo u "priče".
    Osobno ne želim umrijeti za sebe. :)
    Smrt koja će mi se neminovno dogoditi će riješiti i to pitanje. ;)
    Ja se želim zapetljavati, patiti, radovati, živjeti u fantaziji, prijekcijama itd.itd.
    To je ono što mi je također dato i to kao ogroman dar , a ne teret.

    Možda još stignem trčati!! :)

    avatar

    28.03.2019. (07:27)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    * ja tu imam sasvim drugi pristup. On je sadržan u tvojoj rečenici: "Spoznati sebe u najdoslovnijem smislu znači umrijeti za sebe.", ali ima drugo značenje. Poznati, stari ja mora umrijeti, kako bi se rodio novi, nepoznati ja. I upravo na taj način se postojanje i otkriva. Nije cilj izbjeći postojanje, nego mu potpuno pristupiti. Ja svakako želim umrijeti za sebe i već jesam, puno puta. I to je potrebno prije fizičke smrti, jer tada ona više nije problem.

    avatar

    28.03.2019. (09:44)    -   -   -   -  

  • *

    Nisam ni mislila kako postojanje treba izbjeći nego kako ništa ne treba činiti kako bismo bivali (postojali).

    Ja kao i svaki novi ( izranjajući ja) u sebi sadrži istu problematiku. On može biti "prividno" novi, ali ja je u svojoj osnovi (srži), jedan te isti ja ( i to vrijedi za sve nas). ;)
    Njega će smrt i samo smrt dokusuriti. ;)))
    Bok.

    avatar

    28.03.2019. (11:26)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    * itekako treba činiti. Treba biti vrlo svjestan. Ako čovjek nije svjestan, onda kao i da ne postoji. Ne kao, nego ne postoji. On vegetira, baulja i zombira (mislim da je ovo zadnje nova riječ; provjerit ću, i ako je patentirat ću ju u registru Nives Opačić). Postojanje je neprestano tu i mi smo neprestano uronjeni u njega, ali potpuno je naivno misliti kako su ga ljudi svjesni. Ako ga nisu svjesni, onda za njih nije važno da li je ono tu ili nije. Ako ne postoji svjesnost, ako se nije radilo na svjesnosti, onda se ništa neće dogoditi. Kada ne bi trebalo ništa činiti, kada bi se sve dogodilo spontano, onda bi mi oko sebe gledali vrlo svjesna bića koja bi živjela u stvaranju i suradnji. Ali ovo što vidimo, to je rezultat toga što "ništa ne treba činiti", jer se ništa po tom pitanju i ne čini. Ne samo to, nego je stvar još i gora: čini se, ali u potpunom suprotnom smjeru, u smjeru neprestanog zaglupljivanja. I da budem što je moguće precizniji: prvo je potrebno i neophodno činiti i uložiti napor, kako bi se u sebi postigla atmosfera i stanje u kojem nije potrebno činiti ništa.

    avatar

    29.03.2019. (08:52)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    semper, ma to su gluposti.

    avatar

    29.03.2019. (09:47)    -   -   -   -  

  • *

    Široka tema.
    Uhvatimo se neke mrvice iz komentara pa je natresemo. Slažem se s ovim što si napisao u komentaru iako je to u suprotnosti s onim što sam ja pisala u prošlom komentaru. U biti mi je jasno o čemu govoriš.
    Svakako treba uložiti u unutarnju stvarnost baš kao i u vanjsku. Živimo u unutrašnjoj stvarnosti.
    Iako...
    Ponekad mi se čini kako ljudi (koje ti zoveš nesvjesnim) ne znaju što propuštaju niti znaju da im što fali pa samim tim i nisu nezadovoljni svojim stanjem. Mnoge žene prihvaćaju uloge koje su im muškarci namijenili i radosno ih obavljaju (primjera radi). Sretne i ispunjene pa tko im tu treba što govoriti i narušavati sklad? I zaista, zaista nemaju čežnje ni htijenja izvan toga. Tako je i u mnogim drugim stvarima i mnogim životima.
    Nesvjesnost ponekad ima i zaštitnu ulogu.
    No, nebitno sad.

    avatar

    29.03.2019. (10:05)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    * nesvjesnost ima zaštitnu ulogu. Tupost služi kao zaštita. Kada ne bi postojala tupost, ljudi više ne bi ni trenutka ostali u svojim izmišljenim, blesavim, nametnutim ulogama. Ili bi pobjegli glavom bez obzira ili bi poludjeli. I oni jesu nezadovolnji svojim stanjem. Vrlo, vrlo nezadovoljni. Ali na površini se čini kao je s njima sve u redu i da su zapravo "normalni" i zadovoljni. Navodno normalni ljudi vegetiraju. Uspješni ljudi vegetiraju. Ako ne postoji vrlo jasna svijest, radi se o vegetiranju. A društvo je smislilo nepregledni niz načina da se ljude uvjeri kako je sve u redu, kako bi nastavili funkcionirati na nesvjesni način. Ali ponavljam, ako ne postoji svijest, onda ne može postojati pravo zadovoljstvo, onda se cijeli život odvija na površini, nikad se ne uroni dublje. A ako se ne uroni dublje, piši kući propalo je. Sve fasade će prije ili kasnije pasti, jer su puka glupost i iluzija. Sve su samo privremene i bolje ih je skinuti i biti gol, nego se vucarati okolo s laži na licu, koje je namješteno. To je ono što je Džubran lijepo primijetio: Smijat ćete se, ali ne punim smijehom, plakat ćete ali ne svim svojim suzama.
    Tj. živjet ćete samo na površini, samo površno, a taj život nije vrijedan življenja.

    avatar

    29.03.2019. (10:37)    -   -   -   -  

  • *

    Vučeš me za jezik, a ne mogu naći naočale i ovi komentari bi trebali stati.

    Nisu u pravu. Slažem se kako je dio ljudi nezadovoljno u svojim životima i živi tup i zatupljujući život kao zombista ( Kako glasi ono nova riječ? Ne da mi se ići gledati!).

    Svi ljudi žive neku priču. Ona može biti matrijalistički usmjerena, prema ("vanjskim") kriterijima uspjeha, duhovno usmjerena itd. Potiho u sebi svak misli kako je onaj drugi "luzer" prosto jer ne vidi onaj dio stvarnosti koji drugi živi. Ili ga jednostavno taj smjer ne čini sretnim, nezanimljiv mu je. Dobar su primjer i tvoji postovi o umjetnosti. Ljudi su "ufurani", žive umjetnost po svom ukusu (idu na koncerte, čitaju literaturu koja im paše itd. ) Žive sukladno sebi i svojim potrebama imaju svoje ciljeve i prioritete. Netko bi i put samospoznaje i duhovnosti mogao proglasiti gubljenjem vremena, iluzijom, iracionalnošću, hvatanjem bijelih vrana itd.
    Može biti i nije malo vjerojatno kako je i taj Arsen proživo puno bogatiji život nego mi možemo i sanjati. Mi ništa ne znamo o drugima.
    Puno života prilično duboko poznajem. Uzmeš li ljudima ono što im je sveto rušiš im temelje, a čemu to? Odreci se ti samospoznaje. Ne možeš jer vjeruješ u nju. To ti je logično da logičnije biti ne može.
    Svi smo smrtni u konačnici ćemo zbrojiti sretne trenutke. Mene ne zanima što koga ispunjava i čini sretnim zanima me samo je li sretan. Ne možemo baš ničiji život proglasiti ispraznim.

    Ono što jedan vidi smislom i potrebom drugog čini nesretnim i oduzima mu njegovu osobitost.

    Meni su cool i svi oni koji jure diplome kao i pankeri sa zihericama ( baš imam jednu mladu takvu opaljenu i divlju s irokezom), umjetnici, duhovnjaci, čak i ovi što štancaju djecu zbog poziva od svevišnjeg- ono koji k***c ja znam !
    Netko nikada, nikada ne mora štapom dodirnuti ni s od samospoznaje i može proživjeti život o kakvom mi ni ne maštamo. Nemamo takav kapacitet ;)
    Svi mi živimo priče i to je tako. Ne valja misliti kako baš mi vidimo stvarnost. Najveći dio naše stvarnosti nije objektivna stvarnost nego čista subjektivnost. Možda se oni i smiju punim smijehom. Puno previše pretpostavki. Meni kada čovjek kaže kako je sretan vjerujem mu na riječ. Čini li ga površnost sretnim pa neka. Bolje površan i sretan nego dubok i nesretan.

    Jesam jako dosadna? Ko uš jelda! :)
    Idem se i ja uhvatiti svojih ispraznosti koje volim.
    Samo da ti još ovo kažem : Jako se volim baviti se vrtom. Znaš što su mi neki pametni ljudi rekli? Da sam glupa jer to radim i da bi to vrijeme trebala uložiti da mlatim paru. Za kuhanje su mi to isto rekli. Nek si platim ženu! Racionalno su to objasnili i stvarno je ispalo da samo gubim vrijeme. :)))))
    Tko bi sve nas zadovoljio?

    avatar

    29.03.2019. (16:59)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    * nemam pojma o čemu pričaš.

    avatar

    29.03.2019. (17:26)    -   -   -   -  

učitavam...