Točnije... društvo, pojedinac, stvarnosti, iluzije, istine, zablude i ostalo.
Društvo možemo definirati kao skup koječega i kojekoga koji vas nastoji prilagoditi svojim potrebama i svom vlastitom opstanku. Nasuprot tome, pojedinca možemo definirati kao potpuno svoje biće koja otkriva, upoznaje i razvija svu svoju individualnost. Između ove dvije kategorije, društva i pojedinca, postoji nepremostivi ponor. Ne možete progutati sve ono što vam, htjeli-ne htjeli, društvo silom gura u usta i glave, prožvakati to, usvojititi i istovremeno biti pojedinac. To dvoje ne ide zajedno, ne može ići, radi se o potpuno različitim, nespojivim kategorijama.
Društvo je u svojoj srži bolesno, to znam već dugo, a sada mi je to toliko kristalno i potpuno jasno, da to mogu mirne duše ustvrditi. Društvu (a u tu kategoriju spada većina osoba, svi sustavi i svi načini koji vas okružuju, da ne idemo sada u detalje) ne možete vjerovati, vaš istinski razvoj mu nije cilj. Vi ste za društvo potrošna roba, bez obzira što ono kroz spomenute osobe i sustave i načine govorilo, kojim se milim i slatkim i naoko realnim i korektnim riječima služilo. Ono će vas oblikovati po svome, tako da mu možete koristiti onako kako ono želi, da budete takvi kakvima vas želi, da popunite neku prazninu koju netko treba popuniti. No, ako se povinujete svim tim zahtjevima, dok popunjavate neku prazninu koja vam je zadana da je popunite, istvoremeno u vama raste još veća praznina koja društvo ne interesira, a ta praznina postaje vaš jedini, stvarni problem kojeg morate riješiti. Riješit ćete ga tako da se počnete riješavati društva, i to ne radikalno, naglo i glupo, već smišljeno, svjesno i pametno. Živite u društvu, to je činjenica i realnost. Većina nas živi u društvu. Ali, ako želimo biti pojedinci, ako želimo biti svoji, otkrivati i razvijati ono što jesmo, ako želimo istinski rasti, onda ćemo se neminovno morati odvajati od društva. S rastom svijesti raste i buntovnički duh. Ako sada pogledam unatrag, a imao sam kroz godine dugački i nepregledni niz neslaganja s takozvanim autoritetima, ovakvima ili onakvima, na ovim ili onim položajima i ulogama, jasno je da je iz mene djelovao određeni bunt, koji je okolini djelovao kao potpuna i neprihvatljiva glupost. Ali ako ponekad bacim pogled na neke davne situacije ili slučajeve kada sam od strane voljene i brižne okoline bez trunke ustručavanja bio proglašivan luđakom i sl., jasno je da sam u tim brojnim situacijama bio potpuno u pravu. Ako me prije i zabrinjavalo što me okolina u pravilu bez pardona popljuvala i gazila, sada mi je potpuno svejedno što okolina misli ili što govori. Bunt je neminovna kvaliteta čovjeka koji želi biti svoj i zna da mu nema druge nego da bude svoj i ono što je. Ali to nije za babe, neminovna je velika doza samopouzdanja i zdravog osjećaja o sebi, visoka doza svijesti, jer ako toga nema, zgazit će vas bez da trepnu, prožvakat i ispljunuti. Zato bunt ide uz sve prije nabrojano, kao posljedica svega toga.
Post je objavljen 02.03.2019. u 09:01 sati.