utorak, 31.12.2019.
Trčanje ljetnom dionicom. Plivanje u moru(?).
Maloprije sam se fino istuširao, upalio lap, servirao si kolutiće banane i kriške naranče na tanjur sa strane, pogledao prema moru, kao što sam pogledao i u rano jutro, ali sada s drugačijim osjećajem.
Jučer smo Dori i ja otišli u Crikvenicu na (njeno) klizanje, parkirali kod vrtića i dok smo hodali prema centru, prolazili smo kraj dijela na kojem se jedan mladi stranac prije dvije godine, točnije dva dana prije Nove godine okupao u moru. Ne samo da je ušao u more, već je i zaronio. Skrenuo sam tada maloj pažnju na to, proglasio ga ludim i osjetio želju da i ja to napravim, doduše i bez ronjenja mi je to već izgledalo kao privlačan izazov. Sljedeći dan na Staru godinu 2017.-u, tada smo živjeli u Jadranovu, pa sam odlučio za vrijeme jutarnjeg trčanja proći kraj plaže i vidjeti kako bi bilo ući u more. Sjećam se, vrijeme je tada bilo oblačno i ni malo privlačno za tako nešto, ljudi u kaputima po cesti, što je i logično, ali ja sam ipak ostvario taj svoj naum, ušao sam u more do vrata i odmah van. S tim sam bio vrlo zadovoljan i kući se vratio u sebi pjevajući. Jučer kad sam ju podsjetio na tog luđaka turistu i mene luđaka, ona kao da mi je pročitala misli i spomenula da se ne bi možda ponovo okupao? Rekao sam: tko zna, ali ni sebe ni nju nisam u početku shvatio ozbiljno. Jedino što sam svakako odlučio je da ću jutros otići na trčanje tom ljetnom dionicom, dakle od Hreljina prema Jadranovu, koju sam puno puta koristio prošlo ljeto, ali od tada ni jednom, već idem nekim drugim cestama.
Jučer predvečer mi je možda kao letimična ideja prošlo glavom da bi se možda stvarno mogao okupati u moru. Jutros dok sam pijuckao kavu kraj prozora i gledao prema moru, ta ideja više nije bila tek letimična, nego se sve više kristalizirala u plan. Vani je bilo hladno, oko 4 stupnja C, more oko 9-10 stupnjeva. Ideja mi se svidjela, odlučio sam da ću krenuti što prije, pa ću vidjeti kako će se razvijati, jer kasnije još trebam negdje otići, a ova avanturica će mi svakako uzeti nekoliko sati vremena. Od moje kuće do ciljane plaže i natrag je oko 19 km, dosta uspona itd. Ideja me veselila i odmah sam krenuo u pripremu. S obzirom da, za razliku od ljetnog perioda, nemam gdje usput dotočiti vode, uzeo sam sa sobom dvije boce vode, u svaku ruku po jednu (jedna od 0.5 l, druga 0.75l), već sam se navikao trčati s jednom, dvije uzmem ako je duža dionica. Za doručak sam si pripremio dvije fete kruha namazane s dosta odličnog humusa, trakom pasirane rajčice iz stakla, ne iz tetrapaka, ta mi je bolja, nekoliko super-mini delikatesnih kiselih krastavčića, nekoliko komadića tofua, koji mi se marinira od jučer u shoyu umaku te žličicu i pol chia sjemenki koje su se namakale 10-ak minuta u rižinom napitku. Dakle, to je bilo za prste polizati i sasvim dovoljna količina energije za ovaj pothvat. Još sam si spakirao poveću šaku badema, lješnjaka i grožđica, koje sam uzeo sa sobom i lijepo lagano krenuo. Obukao sam nekoliko laganih slojeva sportske odjeće i tanku kapu na glavu. Išao sam po malo, baš onako da mi bude gušt. Nakon šestog km sam provjerio prolazno vrijeme... 36 minuta. Sasvim zadovoljavajuće. Ljeti sam, kad bi mi došlo, išao i po nekoliko minuta manje, ali sada mi je ovo onako kako mi odgovara. Kad sam se spustio do obale, na sljedećoj "kontrolnoj točki" sam ponovo pogledao na sat: ispod 48 minuta. Od te točke do "moje" plaže još 5 minuta, dakle za 53 minute od kuće do plaže; to je zgodno. Onda sam otišao još malo dalje, do jedne super uvalice, na kojoj su ljepši kamenčići i svjetlije dno, što mi s psihološke strane djeluje privlačnije, u slučaju da ulazim u more. Sunce je provirilo iza oblaka i atmosfera je bila naprosto idealna. Malo sam se odmorio, da se koliko toliko ohladim, skinuo i zakoračio u more do gležnja. Sledio sam se i vratio se natrag na suho. Oko 10 stupnjeva? Meni se subjektivno čini da je oko nule. Dakle, ovo bi bila ludost, pomislio sam. Još ću malo zakoračiti, pa ću vidjeti. Onda sam odlučio da ću pažljivo promatrati sve što se događa, sve moje reakcije, osjete, misli, osjećaje, za vrijeme dok se sve događa, a ne pametovati nakon iskustva. Najednom su mi pali na pamet oni opatijski novogodišnji kupači, koji se tradicionalno za Novu godinu obuku u neke starinske kupaće kostime i zabavljaju prolaznike s brćkanjem u moru. Sam sebi kažem: ajde Alene, nisi baba! i sam sebi se nasmijem, ionako nema žive duše tamo, pa mogu što hoću. Uđem još malo, do koljena i pomislim da bi bilo super i malo otplivati, a ne tek ući u more. Ova nova ideja me dodatno zabavila i nasmijala. Onda sam promislio o svom zdravstvenom stanju i zaključio da po tom pitanju nema problema; u dobroj sam formi, srce dobro radi, a tlak je idealan. Ok, idem. I neću samo ući, nego ću i malo plivati. Posebno mi je zanimljiv taj trenutak kada treba napraviti taj još jedan korak da bi se skroz ušlo u more. On je najteži i tu se bez problema može odustati. Ali, ja neću stati. Koliko nelagodno uopće može biti? Malo me strese hladnoća, tijelo se šokira i to je sve. I uđem ja, s namjerom da malo zaplivam. Kad sam zaplivao, bilo je hladno, ali ne i luđački hladno, pa sam odlučio da ću plivuckati jedno pola minute. Odmah sam se predomislio i odlučio neka bude minuta, malo konkretnije. Ali kako ću znati kad prođe minuta, kad je u ovakvoj situaciji relativnost vremena pogotovo aktualna? Brojat ću. I tako ja lijepo plivam i brojim, osjetim kako mi se tijelo polako privikava, iako je to vrlo daleko od bilo kakve ugode. Kad je prošla dobra minuta, ostao sam još malo, za svaki slučaj. Onda sam otplivao do obale i još se malo vratio. :) I sad se smijem dok se prisjećam tih misli i doživljaja od prije koji sat. Uglavnom, plan je postignut i nadmašen. Bio sam vrlo zadovoljan. Računao sam da će me tople sunčeve zrake osušiti, međutim sunce se sakrilo iza oblaka i odmah je postalo hladnije. Pogledao sam tijelo; skroz se zacrvenilo od tog naglog temperaturnog šoka. Počelo je po malo i drhatati, pa sam se, čim se more malo ocjedilo s mene, počeo utopljavati odjećom.
Zaključak: od okvirne i nejasne ideje do realizacije je prošlo vrlo malo, mjereno u satima, čak ne ni u danima. To mi se sviđa. To je način na koji treba djelovati u životu, bez filozofiranja i beskrajnih priprema ili još gore, beskrajnih odgađanja i pomicanja rokova.
I napomena: ovakve egzibicije ne preporučujem nikome!
Zbogom Stara i dobro došla Nova! Baš ti se veselim!
- 12:55 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 30.12.2019.
Carevo ruho. Izbori. "Kampanje". Portali. "Vijesti."
"Tko je hvalio carevo ruho? Patuljci sa naslovnih strana."
"U kojem gradu se nalazi Eiffelov toranj?"
- 11:44 -
Life is a mystery, everyone must stand alone
I hear you call my name
And it feels like home
Kakva performerica:
- 11:38 -
The having. Nekoliko citata uz možda par komentara. (Napisat ću knjigu.)
"Obilje" je vrlo zanimljiva knjiga, upravo po mom guštu. Ni od jedne knjige ne treba očekivati čuda, to je iluzorno. Neki ljudi kažu: ta i ta knjiga mi je promijenila život. Ne znam, možda. Ja mislim da od ni jedne knjige to ne treba očekivati unaprijed, ali ako se to ipak dogodi, tim bolje. Čudo je u nama, samo ga treba otkopati, pa počistiti prašinu i omogućiti mu da sjaji u svom prirodnom stanju.
"Obilje" je ispunjeno jednom finom atmosferom i vrlo lako i brzo se čita, priča se odvija kroz odnos karizmatične guruice i njene učenice, bivše novinarke, koja je i napisala knjigu. Guruica je u svojim tridesetima, učenica zakoračila u četrdesete. Guruica je od najranijeg djetinjstva bila neobično dijete. Sa šest godina se počela intezivno baviti proučavanjem klasične literature i bezbrojnih slučajeva uspješnih ljudi, da bi kroz to putovanje otkrila što je stvarno bogatstvo i koja je razlika između istinskih i lažno bogatih ljudi. Guruica (Suh Yoon) je tražena savjetnica mnogih vrlo bogatih i vrlo moćnih ljudi. Ona posjeduje znanje i karizmu, ali više je mistik u svojoj biti, više je meditativna, nego što je osobno zainteresirana za megalomansko bogaćenje. Više miriši na Lao Tzua.
Njih dvije se povremeno sastaju po raznim destinacijama na planeti. Rim, Pariz itd.
"Ugoda je bit Obilja. Istinska ugoda je emocija koju osjećate kad su vaši postupci savršeno usklađeni s onim što vaša duša želi."
Što je sreća?
"Suh Yoonine oči su zablistale, a tada me je upitala: "Gospođo Hong, što je sreća?"
"Pa...dobivanje novca za koji niste učinili ništa ili dobivanje na lutriji, takvo što."
Ona se nasmiješila i odmahnula glavom.
"Sreća i učinkovitost su tijesno povezani koncepti. Pomažu vam da ono što želite dobijete brže i lakše nego što biste dobili samo ulaganjem truda."
Kimnula sam. Sreća o kojoj je govorila nije značila besplatno dobiti ono što želite.
"Zvuči kao da sam sreću pogrešno shvatila. Mislila sam da je sreća kad vreće novca padaju s neba bez imalo mog truda."
Sooh Yoon je slušala pijući kavu, a tada rekla: "Sreća se ne dodaje našem trudu nego se množi s njim."
...
"Dakle, ako marljivo radite, trud vam se može višestruko isplatiti", rekla sam. "A kad ste zahvalni za rezultat, ulažete više truda i dobivate bolje rezultate... Posrijedi je čaroban krug"
Guruica je kimnula glavom i tada odlučno progovorila.
"Oni koji žele besplatne stvari, nikada se ne obogate. To nisam vidjela ni jednom u trideset godina savjetovanja i analiziranja slučajeva." "
Ono o čemu se ovdje u osnovi radi je pronalaženje vlastitog toka, ulazak u taj tok i na neki način kretanje s njim. Kada smo u svom toku, onda nam ništa nije osobito teško. Čak i kada je naizgled teško, nama to nije toliki problem, jer plovimo sa svojom sudbinom i radimo ono s čim se u dubini svog bića osjećamo dobro. Ulaganjem svoje energije mi je tada umnožavamo.
Napisat ću knjigu. Još nemam ni koncept, ni sadržaj, ništa od toga. Imam samo naslov. Ali neobična stvar je što imam osjećaj da je ta knjiga već napisana. Ona je u meni u nekom komprimiranom obliku, već je napisana, to je gotova stvar. Činjenica je da sam pun energije i osjećam se vrlo, vrlo kreativno. Ponekad imam osjećaj da ću zapaliti nešto oko sebe, pa moram pripaziti i biti oprezan, ne želim biti piroman.
I eto sad, sigurnosno pitanje: Koji je glavni grad Italije?, a slučajno sam ga u tekstu spomenuo.
Aha, sad mi pada na pamet još jedna rečenica koju je Guruica rekla, a vezana je uz slučajnost. To je, naravno, poznata stvar, ali sviđa mi se način na koji je ona to rekla. Sad moram potražiti tu rečenicu, kvragu... Čas posla, evo je:
"Ništa nije slučajno. Kad mislite da se određeni susret ili događaj dogodio slučajno, to je zapravo čudo koje se dugo pripremalo."
- 10:59 -
nedjelja, 29.12.2019.
Jutro kao stvoreno za trčanje
Ujutro je bilo relativno hladno, u mom kraju oko nule. Već dugo nisam imao prilike za trčanje po takvom tipu vremena, pa sam ju iskoristio, za relativno kraću dionicu, od oko 7 km. Ne želim duže pauze u rekreiranju, jedino ako je ekstremno vrijeme, to može proći kao razlog, ali ono ne traje ne znam koliko.
Na dijelu staze koji je zaklonjen od sunca osjećaj je kao da se prolazi kroz frižider, ali čim se ponovo dođe na sunce, to je potpuna druga pjesma. S vremenom se sunce dizalo na nebu i postalo je više nego ugodno, rekao bih idealni uvjeti. Izaći van na zrak, u prirodu ili blizu nje trebalo bi svakome biti dio dnevne rutine. Biti sam sa sobom u toku dana, pogotovu ujutro, za mene je nešto nezamjenjivo i neusporedivo s bilo čim.
- 12:00 -
subota, 28.12.2019.
Ovo nisam pogledao, prvi put mi se pojavilo, ali stavit ću si za kasnije, da ne zaboravim. Čini mi se da ima tu nečega. Možda ima, možda nema, znat ću kad pogledam i poslušam.
- 13:54 -
The Having. Gui-in osobe.
Gui-in je "osoba koja mi je dragocjena i koja pomaže da mi se dogodi nešto dobro."
Novinarka (učenica) je obeshrabrena i kaže: "Iskreno rečeno, nemam puno bliskih prijatelja ili kolega pa ne znam što da učinim. Hoće li se gui-in osoba iznenada pojaviti u mom životu budem li prakticirala Obilje?
Guruica se nasmijala i odgovorila: "To se također razlikuje od osobe do osobe. Mnogi ljudi pogrešno shvaćaju i misle da gui-in osobe mogu biti samo ljudi koje osobno poznajete, kao što su prijatelji ili šefovi. Meni gui-in osobe pomažu cijeli život, ali većinu ih nisam osobno upoznala. Neki filozofi, znanstvenici i mislioci iz istočnjačkih i zapadnjačkih klasika također su bili moje gui-in osobe. S njima sam uvijek razgovarala u mislima, još otkako sam bila dijete. Na taj sam način stekla mnoge spoznaje te znatno proširila raspon svog znanja."
- 13:14 -
petak, 27.12.2019.
Cijeli život sanjam da sam - ono što jesam
- 11:43 -
četvrtak, 26.12.2019.
"Obilje".
Moja definicija obilja je: uvijek imati malo više nego što ti treba, za ono što ti je stvarno potrebno, a ne za izmišljotine, i biti potpuno zadovoljan i neopterećen s time što imaš. I druga: imati točno onoliko koliko ti treba za vanjske stvari, kako bi mogao neopterećeno prebivati u svojoj nutrini i biti u radosnoj, kreativnoj interakciji sa Svijetom. Treća: imaš što ti je potrebno od "stvari", a srce ti je ispunjeno ne-stvarima, koje nemaju cijenu i ne mogu se kupiti. Četvrta: nogama čvrsto na zemlji, dušom visoko u nebu.
Ooh you're a holiday , such a holiday
Ooh you're a holiday , such a holiday
It's something I thinks worthwhile
If the puppet makes you smile
If not then you're throwing stones
Throwing stones, throwing stones
Millions of eyes can see
Yet why am I so blind
When the someone else is me
It's unkind, it's unkind
- 09:39 -
Kraj godine. Simbolika. Značenje.
Ako pogledam malo unatrag, zadnjih oko 2 i pol godine bili su vrlo transformirajući za mene po pitanju unutrašnjih spoznaja. Naučio sam puno i sjelo mi je puno toga točno kako treba. U unutrašnjem svijetu bilo je rudarskog posla, kojeg promatrač izvana ne može tako lako, ili uopće, vidjeti. U sljedećem periodu ću se potpuno usmjeriti da unutrašnja postignuća primijenim i koristim u vanjskom svijetu.
- 09:20 -
Pozornost. Grančica na putu.
Pažljiv, tj. pozoran čovjek svako malo nailazi na inspiraciju. Grančica na putu ili neki redak ili ideja imaju potencijal biti vrlo uzbudljivi i poticajni. Ne oni sami po sebi i daleko od toga da će ista stvar djelovati jednako na različite ljude. Ljepota zaista je u oku promatrača, ali ona prvenstveno proizlazi iz pozornosti, otvorenosti i neopterećenosti. Kada postoje ta tri elementa (pozornost, otvorenost i neopterećenost), onda je vrijeme za spontanu akciju.
- 09:12 -
srijeda, 25.12.2019.
Prekrasan sunčan dan
Aha, danas je tzv. Božić. Jučer sam, dok sam negdje bio, gledajući ljude u kupovinama i svoj toj bizarnoj užurbanosti, imao potpuno jasan osjećaj koliko je to sve umjetno i izvana nametnuto. Potpuno umjetno. Iza sve te strke ne stoji naprosto ništa. Čista izmišljotina koja se prodaje ljudima iz godine u godinu, prodaje im se magla, a oni je kupuju i kupuju i misle kako se nešto posebno tu događa. A ne događa se. Ono što se stvarno, trenutno, događa je da je prekrasan sunčan dan i uskoro si idem lijepo otrčati 15 km. To se Stvarno događa i to mi se sviđa.
- 10:11 -
Obilje i Walden
Nakon Vrata Jadrana otišao sam u knjižnicu u Bakar vratiti Zen i druge stvari i s nekim dobrim osjećao krenuo pronaći nešto novo. Nisam morao ni tražiti, u roku od pola minute su mi se takoreći ponudile dvije knjige, što je za mene svojevrsni rekord, jer obično tražim i tražim, ponekad bez nekog uspjeha.
Jedna knjiga je Obilje, u izdanju Planetopije. Naslov već govori sam za sebe i tako nešto inače me ne bi zanimalo. Kod ove sam odmah vidio da je drugačija. Napisale su je dvije južnokoreanke. Jedna je poznata kao "guruica bogatih", a druga je nekadašnja novinarka, koja je željela učiti od guruice. Kao rezultat njihova susreta i druženja, nastala je ta knjiga. Nakon prvih nekoliko rečenica potpuno mi se svidjela. I bez obzira što ne očekujem da će mi otkriti neke ne znam kakve tajne koje će me lansirati na Forbesovu listu, sviđa mi se energija koja zrači iz tih redaka i drago mi je što je imam na repertoaru. Čini mi se da se ovdje radi o poveznici i spajanju drevne istočnjačke mudrosti i postizanja istinskog bogatstva, koje je više od hladnog zarađivanja. Dio naslova knjige na engleskom glasi: The having..., dakle tome i ne odgovara prijevod "Obilje", ali pitanje je kako to uopće prevesti. Vjerojatno vrlo teško. The having mi se više sviđa, iako je "obilje" sigurno ljudima primamljivo.
Druga knjiga je Thoreauov Walden. Isto u izdanju Planetopije, dakle zanimljivo što su se išli pozabaviti s objavljivanjem tog klasika. Zanimljivo je i da ja Thoreaua do sada nisam ni čitao, iako mi u zadnje vrijeme iskače iz (nadam se vege) pašteta, u drugim knjigama koje mi dolaze pod ruku. Walden je niz eseja koje je praktični filozof Thoreau, koji je Emersonov suvremenik i prijatelj, napisao kada se odlučio preseliti u šumu kraj jezera Walden, gdje je proveo dvije godine u osami, u kolibi koju je sam sagradio, upoznavajući sebe osluškujući Prirodu.
Koliki je naizgled kontrast između ove dvije knjige. A zapravo u biti i nije. Idu super zajedno.
- 09:52 -
Eli. Vrata Jadrana. Limeni. Neobičnosti.
Dan prije tzv. Badnjaka Eli je s klincima išla za Zg, pa smo se dogovorili da se vidimo na Vratima Jadrana. Ja sam došao malo ranije, parkirao, stao kraj ograde nasuprot benzinske, malo se divio fantastičnom pogledu na more, malo gledao oko sebe. Najednom je pokraj uređaja za pumpanje guma parkirao auto, možda uz lagani udarac, kojeg i nisam baš dobro čuo. Iz mazde su izašla dva čovjeka, vozač je malo pogledao prednji kraj auta, onda je pogledao i prema meni i dobacio: "Da nije ovog rubnika, bome bi žvajzno!", na što sam se ja dobro nasmijao. Pogledao sam registraciju i vidio da je karlovačka. Došlo mi je da malo popričam s njima, ali čemu. Em su već lagano krenuli prema kafiću, em mi nisu poznati, što je i logično. Kad se Eli s ekipom pojavila, i mi smo zauzeli mjesto u kafiću, na ljude iz mazde sam već zaboravio, ponaručivali smo, a onda sam ih primijetio na šanku. Vozač je rekao konobarici neka njemu naplati naš račun. To me iznenadilo i rekao sam: "Ali zašto?" No, oko toga nije bilo daljnje rasprave.
Kad su odlazili, zaustavio sam ga, zanimalo me da li živi u Karlovcu ili negdje okolo možda. "Da, u Karlovcu.", rekao je i to s ponosom i napomenuo da se doselio kad je imao 5 godina, 1976."
"I ja sam iz Karlovca i baš te godine sam se rodio".
"Iz kojeg si kvarta?", upitao sam. Kvart koji je rekao je i moj nekadašnji kvart. Iznenadio sam se.
"A koji dio?" Ulica koju je rekao je i moja ulica. Onda je naveo i koja je zgrada i da je treći ulaz itd. Ta zgrada je prva zrada do naše kuće.
"Pa čekaj malo, ja tebe onda moram znati. Kako se zoveš?" Rekao je ime i prezime, koji mi nisu ništa značili.
"A imaš neki nadimak?"
"Imam. Limeni."
E, to mi je odmah zazvonilo u glavi, poput zvuka onih limova koji izgledaju kao tanjuri, kojima se lupa jedan u drugi, u limenoj glazbi. Njega se jako dobro sjećam, iz djetinjstva. On je bio među "starijim dečkima", dok smo mi bili mlađarija kojoj su stariji po svojoj želji i prilici djelici čvrge ili što god.
Još i sada sam pod dojmom tog neobičnog susreta. Ne u smislu da se pitam kako je moguće da se događaju, već se jednostavno divim činjenici da se događaju. Vrlo često mi se događaju takve stvari, ovakve ili onakve, ali ponovo i ponovo mi je to neobično zanimljivo. Gotovo da mogu vidjeti, svakako je mogu osjetiti, a i zamisliti, ali gotovo da mogu vidjeti stanovitu premreženost svega i svačega, pri čemu smo svi dijelovi te mreže, a život postaje čaroban kako postajemo svjesniji svega toga, prisutniji i otvoreniji. Tada se počinju otvarati neki do tada nam nepoznati portali i počinju se događati stvari koje nam djeluju neobično.
- 09:22 -
ponedjeljak, 23.12.2019.
Izbori za ego-tripera, muljala i lažljivca/icu prve klase, spremnih na sve za vlast i pažnju.
Sad sam se sjetio da bih mogao pogledati kako su prošli takozvani izbori. tj. cijela ta lakrdija, na koje mi nije palo ni na pamet da odem. Nakon brzog pregleda po par portala, sve te fotke i naslovi mi djeluju, na žalost očekivano, jadno i isprazno. Silna kurčenja iza kojih nema nikakvog sadržaja.
Jučer sam preletio intervju sa Nikicom Gabrićem, za kojeg isto ne mogu reći da mi se posebno sviđa, ali ne mogu mu poreći da je po razmišljanjima i shvaćanjima bezbrojne dužine dalje od aktualnih političara. Spomenuo je u intervjuu kako su mu svi aktualni kandidati naprosto bezvezni. Izdvojio je samo jednog koji vrijedi, a koji, eto tako ide, nije uspio prikupiti potpise, a to je Ante Simonić, koji je i meni jedini zazvonio kao najbolji izbor za ovu funkciju. Ali kvaliteti nema mjesta u tom cirkusu i jadu. Nema veze, idemo dalje, gledati svoja posla.
- 09:18 -
Zen i japanska kultura. Dojmovi i zaključak.
Po malo sam se družio s ovom knjigom nešto manje od mjesec dana. Ima oko 400 gustih stranica i nije lako štivo, ni jednostavna literatura. Da bi se uhvatilo tako nečega, potreban je istinski interes. Tada se u takvoj knjizi može pronalaziti blago. Velike knjige i općenito velika znanja nisu skrivena, niti negdje zakopana, niti zaključana. Vrlo jednostavno se može doći do njega, ali za to je potreban napor i velika volja. Tada se može do doći do svačega. Bez toga, do ničega.
- 09:12 -
Zjk. Ryokwan. "Velika budala" i luđak.
Ryokwan je bio zenski redovnik koji je pripadao školi Soto. Njegova je koliba bila na sjevernom dijelu zemlje, s pogledom na Japansko more. S običnog zemaljskog gledišta bio je "velika budala" i luđak - nedostajalo mu je ono što se obično naziva "zdravim razumom", a kojega mi ljudi od svijeta imamo i suviše. No susjedi su ga voljeli i poštovali, a svađa i ostali neugodni problemi koji znaju zatamniti našu svakidašnjicu razriješili bi se čim bi se on pojavio. Bio je vrstan pjesnik na kineskom i japanskom jeziku te veliki kaligraf. "Velika budala" mu je čak bilo i književno ime. No imao je meko srce za sve i svakoga.
Osobno je imao malen broj želja. Kad ga je jedan od feudalnih gospodara iz susjednih pokrajina, posjetivši ga u njegovoj kolibi s namjerom da ga povede u svoj grad i ondje mu možda sagradi hram za stanovanje i vjersku praksu, upitao što želi, pjesnik je dugo šutio. Kada su ga uljudno zamolili za odgovor, napisao je:
Goriva koliko treba
dobivam od vjetra -
skupljam to otpalo lišće!
Blagoslovljen u siromaštvu, taj zenski pjesnik bio je i veliki trubadur siromaštva."
Suzuki navodi nekoliko pričica o njemu i nekoliko njegovih pjesama. Ovdje ću navesti samo jednu:
Prošlost je već prošla,
budućnost još nije tu,
sadašnjost se ne zadržava;
Sve se neprestano mijenja, ni na što se ne možeš osloniti;
Zbunjuju nas tolika imena i riječi, koje smo sami stvorili -
Koja je korist od svakidašnjeg dokonog traćenja života?
Ne drži se svojih starih gledišta,
ne slijedi svoje nove maštarije:
Iskreno i zdušno propituj se i razmišljaj u sebi;
Propitivanje i razmišljanje, razmišljanje i propitivanje
sve do trenutka kada to više nije moguće,
jer tada shvatit ćeš da je cijela tvoja prošlost bila pogrešna.
Ova "Velika budala" mi je zanimljiva, pa i bliska. Ono što mi nije blisko je ljubav prema siromaštvu. Ne bih veličao siromaštvo, jer ono je problem, ali zato bih - jednostavnost, jednostavnost, jednostavnost. Ona je vrlo oslobađajuća i pruža odličan način da se čovjek suoči sa nepotrebnim zapetljanostima ovoga svijeta i redom ih, osim ako su neophodne - odbaci, jer su većinom nepotrebne i stvaraju probleme, umjesto da ih rješavaju.
Ovdje još da spomenem, kao podsjetnik, Rinzaia i Bashoa, koji su bili veliki i važni zen ljudi.
- 08:55 -
Zjk. Sloboda. Svrhovitost. Cilj. "Povratak prirodi."
"Vratiti se prirodi, dakle, ne znači vratiti se prirodnom životu primitivnih i pretpovijesnih naroda. To znači život slobode i osamostaljenja. Ono što osobito otežava i zapleće naš suvremeni život jest pojam svrhovitosti koji smo na neki način prisiljeni osjećati na svakom stupnju svojega života. No sve dok smo na razini svrhovita poimanja postojanja, nikako ne možemo biti slobodni. A to što nismo slobodni, uzrok je svih naših briga, svih nevolja i svih sukoba na ovom svijetu.
Oslobođenje svih pravila i pojmova koji nas uvjetuju bit je pobožnog života. Kad smo u svojem kretanju svjesni bilo kakve svrhe ili cilja, nismo slobodni. Sloboda znači nesvrhovitos, ali to, naravno, ne znači razuzdanost. Kada u život uđe svrhovitost, prestajemo biti vjernici i postajemo moralna bića. To vrijedi i u umjetnosti."
- 08:47 -
Zjk. Zen odbija bilo kakvu ideju posredovanja.
"U zenu se najviše želi odbaciti pojmovno posredovanje bilo koje vrste. Svaki posrednik ili prijenosno sredstvo postavljeno pred zen u pokušaju da se shvati doživljaj sigurno će zamračiti ili barem zasjeniti prirodu tog doživljaja. Umjesto da objasni ili pojednostavi situaciju, nazočnost trećega uvijek donosi složenost i nejasnoću. Stoga se zen gnuša posredništva. Svojim sljedbenicima savjetuje neka se izravno bave nekim objektom, ma što on bio."
- 08:42 -
Suzuki spominje i citira Emersona.
"Godine 1844. na Carlyleovu optužbu da "nije od ovoga svijeta", Emerson odgovara ovim zanimljivim riječima: "Ponekad me optužuješ za nekakvu, ni sam ne znam kakvu, nebeskoplavu, prazno-nebesku težnju savršenstvu. Kada je riječ o mojoj sklonosti, bojim se da sam još zaraženiji nego što misliš. Imam radosne snove koje ne mogu povjeriti papiru, a još manje primijeniti u nekom praktičnom pristupu, ali zbog tih svojih sanjarija ne krivim samoga sebe - nisu još preuzele posjed moje kuće i štaglja... Štujem samo vječnoga Buddhu u odmorima i stankama u kojima ne štujem Brahmu"
Posebno je zanimljiva Emersonova aluzija na "prazno-nebesku težnju savršenstvu". Očito je mislio na teorije sunyatae ("praznine" ili "ispražnjenosti"). Iako je upitno koliko je duboko ušao u duh te teorije koja je u korijenu budističke misli i iz koje zen polazi prema svojem mističnom shvaćanju i štovanju prirode, ipak je divno vidjeti kako američki um istaknutih predstavnika transcendentalizma barem pokušava istražiti beskonačne tmine istočnjačke fantazije. Tek sada počinjem razumijevati značenje dubokih dojmova koje je na mene ostavilo čitanje Emersona u studentskim danima."
Na mene je također čitanje Emersona ostavilo priličan dojam.
- 08:32 -
subota, 21.12.2019.
Ponekad u životu treba napraviti potez koji rađe ne bismo napravili, kako bi si stvorili uvjete u kojima možemo u miru biti svoji i iz tog mira mogli vidjeti kako na produktivan način dalje.
- 21:08 -
Masovna hipnoza. Narodni običaji. "Blagdanski stol". Povodljivost.
Svake godine početkom 12-og mjeseca počinje rajcanje ljudi idejom kako će se, po svemu sudeći, ove godine, ponovo, probiti rekordi potrošnje prijašnjih godina. Mediji se tu razbacuju iznosima u milijardama i ljudi se, već i slušanjem svega toga, hvataju na tu ideju. Oni ne žele biti, ne daj bože, drugačiji i pod svaku cijenu će pokušati i sami biti "na nivou" u tom periodu i "tih dana" u tom mjesecu. Neće dozvoliti da "nečega fali". A sigurno je da će, kao i obično, potpuno promašiti poantu i da će im bit, kao i uvijek, izmaknuti, bez i da znaju što se dogodilo, tj. oni sami će sebi samima izmaknuti, u tome je top tragedija. Puni stolovi i prazne glave, o dušama da ne govorimo, o ispraznim čestitanjima ne-znam-kakvih-gluposti, ne da mi se. Bez problema bih mogao o svemu ovome raspredati u dugačkoj psihološko-duhovnoj analizi, ali za to nema nikakve potrebe. Žalosno je gledati efekte tih masovnih hipnoza i ljude kako se ponašaju automatski poput kakvih robota. Izgleda(ju) kao da gotovo nitko nema svoju stvarnu volju.
- 18:42 -
Zjk. Spokoj u čajnoj ceremoniji. Spokoj u bilo kojoj drugoj situaciji.
"Spokoj, posljednje načelo, najbremenitije je značenjem. Ako ono nije zastupljeno, čajna ceremonija gubi svoju vrijednost. Stoga je svaka uspješna izvedba osmišljena tako da se stvara ozračje mira."
"Spokoj je budistički pojam par excellence. Znak za spokoj (na japanskom jaku, a na kineskom chi) ima u budizmu i posebno suznačenje. Izvorno, a i danas, jaku znači "biti spokojan" ili "biti usamljen", ali kada se rabi u budističkom, a posebno u zenskom smislu, dobiva duboko duhovno značenje. Ukazuje na život koji nadvladava puku svjetovnost, odnosno na područje s onu stranu života i smrti koje mogu nastavati samo osobe snažna i duboka uvida u duhovno. Budistička strofa kojom obično završava neka od mahajanskih sutra glasi:
Sve što je složeno nepostojano je
i pripada carstvu rođenja i smrti;
Kad se prevladaju rođenje i smrt,
ostvaruje se potpuni spokoj i mi smo blagoslovljeni."
Kako to da se ja zanimam za čajnu ceremoniju, a nisam (barem za sada) ljubitelj čaja? Zato jer tu nije stvar u čaju, nego prvenstveno u atmosferi koja se stvara kroz takvu ceremoniju. Ta atmosfera ima vrlo zanimljiva obilježja i može se "proizvoditi" i na druge načine, u raznim situacijama, poželjno u onim običnim, svakodnevnim, i tada više ništa nije obično. Sve postaje vrlo neobično i uzbudljivo.
- 08:51 -
petak, 20.12.2019.
Ako slučajno odem potražiti gdje mi se nalazi biračko mjesto, svakako ću zaokružiti gospodina vršnjaka (sada sam provjerio taj podatak) i to najmanje zbog poklapanja s godištem. To je stil i način i nivo kojm bih se i sam poslužio, da sam kojim slučajem na njegovom mjestu i da raspolažem svim informacijama kojima on raspolaže, koje su rezultat detaljnog istraživanja. Zanimljiv tip, za razliku od svih ostalih kandidata, koji su, svaki na svoj način, ono na što smo od političara i navikli - demagogija, glad za vlašću i/ili osobni interes.
- 08:34 -
Negdje sam namjeravao pod svaku cijenu upotrijebiti dio odličnog odlomka iz Zjk, koji mi je zazvonio u glavi, ali nije mi se s ničim uklapao, a sam po sebi, ako se izvadi iz konteksta, ne igra ulogu koju bi mogao. Onda se od nekuda pojavio ovaj video s kojim se te rečenice nadovezuju kao prst i nokat.
"No ako išta oda i najmanji trag neiskrenosti, sve je propalo. Sadržaj neprocjenjive vrijednost mora istinski biti ondje."
To znači: nema smisla bilo što glumiti. Savjeti iz ovog videa su bezvrijedni ako čovjek samo pokušava biti nešto, a ne osjeća to u sebi i to u stvarnosti nije. U tom slučaju, sve pada u vodu. Ali ako je on zaista zagrabio u to nešto što je u njemu i prebiva u tome, tada on može birati svoju reakciju, ovisno o trenutku, potrebi i situaciji. Njegova reakcija je nepredvidljiva, ni on sam ne zna kako će reagirati, niti se s tim opterećuje. Kako se situacija bude kretala, tako će se i njegova reakcija kretati. Možda neće reći ni riječi, ni pomaknuti se, možda će dominirati i neće ga se moći zaustaviti. "No ako išta oda i najmani trag neiskrenosti, sve je propalo."
- 07:59 -
četvrtak, 19.12.2019.
Zjk. Simbolika čajne ceremonije. Dokolica. Pronalaženje vremena. Robovi strojeva.
"Usput rečeno, neki bi mogli zapitati: "U ovo naše vrijeme koliko nas može sebi priuštiti da bude u položaju majstora čajne ceremonije? Nema smisla govoriti o dokolici. Najprije nam dajte kruha i manje radnih sati!" Istina je da u znoju lica svojega moramo služiti za kruh te sate i sate raditi kao robovi strojeva. Naši stvaralački poticaji time su bijedno pogaženi. Vjerujem, međutim, da to nije jedini razlog zbog kojeg smo mi, ljudi modernog doba, izgubili okus dokolice, pa u svojim zabrinutim srcima ne možemo uživati u životu ni na koji drugi način osim tako što ćemo trčati za uzbuđenjima radi njih samih. Pravo pitanje zapravo glasi: Kako smo se uspjeli predati životu u kojemu svoje unutarnje muke nastojimo tek privremeno potisnuti? Kako to da o životu ne razmišljamo ozbiljnije, ne udubljujemo se u njega kako bismo ostvarili njegovo najdublje unutarnje značenje? Kad odgovorimo na to pitanje, zaniječimo cjelokupno ustrojstvo suvremena života i počnimo iznova! Nadam se da ipak ne želimo biti trajno zarobljeni tvarnim željama i udobnostima."
Kako mi je drago pročitati nešto ovakvo. Pogotovo poentiranje: "Zaniječimo... i počnimo iznova!" Prije nego što nešto zaniječemo, da ne bi bilo zabune, to je potrebno pažljivo i dubinski promotriti sa svih strana, shvatiti i razumjeti. Tada se to može bez problema i nedumice, mirno i s pouzdanjem, zanijekati i započeti s nečim novim. Ali rijetko tko gleda dubinski. Opće gledanje je vrlo plošno i površno. Ljudi se dive i zavide nekome tko ima dobar posao, veliku plaću, koji omogućuju neki stil života. A iza svega toga može biti, uglavnom i je, veliko Ništa, jer nije u tome, samome po sebi, poanta. Nije tako jednostavno. Da je, svi bogati i "uspješni" ljudi bi bili sretni. Međutim, uspjeh je očito u nečem drugome. Navodno uspješna osoba može biti, a često i je, duboko nesretna i rastrgana gomilom obveza koje nemaju nikakve veze s njenom biti. Takav život se živi automatski i divljenje okoline i slinjenje nad tzv. uspjehom je u konačnici za tog jadnička slaba utjeha. Istinski, pravi uspjeh je nešto posve drugo. Nalazi se i razvija u nekoj potpuno drugačijoj perspektivi, proizlazi iz jednog posve drugačijeg doživljaja i određivanja prioriteta i on stvara jednu posve drugu atmosferu u čovjeku, koja se ne može ni uspoređivati s banalnom atmosferom koja vlada tzv. uspješnim ljudima, mjereno iz općeprihvaćenog kuta i ideje o tome što je uspjeh.
- 07:57 -
Muke po izvođaču.
Moja prelivena čaša je potopljena i više ga ne jebem ni pet posto. Istina, i dalje sam spreman na razgovore, ali, poučen iskustvom, više ni jedno njegovo obećanje - ne doživljavam i to mu odmah dajem do znanja. Ako se počne koprcati i izmotavati, što uvijek radi, to u tom trenu režem u korijenu. Da mi je kuna za svaki jučerašnji pokušaj poziva prema njemu, danas bih mogao pregledavati oglase za negdje dolje spomenuti auto. Kada kaže: "Pa rekao sam da će ti doć danas", ja kažem: "Pa znaš i sam koliko znači to što si ti rekao." ja se u svom stilu zajebavam i na neki način me boli neka stvar, ali istovremeno sam i vrlo oprezan i dobro pazim kako se komunikaacija razvija. Tako da sam jutros gospodinu poželio veselo dobro jutro oko 7 i pol. Sigurno ga je presjekao moj poziv, iako ne previše, navikao je on na ta sranja, pa je samo kratko i tiho rekao: "Evo, poslat ću ti ih." "Ajmo, ajmo, kiša će nam!"
I više mi je nego preko glave tih debilnih hvatanja, muljanja i zajebavanja. Vrijeme je da muke po izvođaču postanu izvođačeve muke.
9:30h Ovaj problem je riješen, a sada idemo dalje. Usput sam ugodno popričao s gazdinim zetom, kojeg volim vidjeti, a mislim i on mene.
- 07:45 -
srijeda, 18.12.2019.
- 11:23 -
- 09:08 -
- 08:56 -
Palačinka mog života
Danas Do u školi očekuje predstava pod nazivom "Palačinka mog života". Učiteljica je na roditeljskom spomenula da su "čuli" kako je to "kvalitetna predstava", ali otom potom, ne pouzdajem se u takve kvalifikacije, poučen iskustvom.
Ono što mi je logično je da taj dan, kada je predstava s tim nazivom, treba iskorisiti da cijela škola bude puna palačinki. Ja maloj ponekad napravim palačinke za marendu, obično ubacim koju više, da podijeli s nekim, jer, čudna li čuda, klinci stvarno vole palačinke, pa da tamo nekome tko je pored nje ne bi curile sline i da se od toga ne digne parket, bolje je ubaciti koju više. Dogovorili smo se da na dan te predstave napravim malo više komada. Ona, lajava kakva je, jučer pred učiteljicom najavi kako ona dolazi s "kutijom palačinki". Učiteljica, formalna i obasipana pravilnicima kakva je, upozori da bi oni koji će uzeti po palačinku o tome trebali prethodno obavijestiti roditelje i dobiti njihovu dozvolu. To u jednu ruku razumijem, jer stvarno se mogu događati situacije da neki roditelj pošalje u školu hranu s tko zna kakvim namirnicama, pa se tamo klinci počnu kotrljati po podu od raznih vrsta tegoba. Ustao sam ranije i uhvatio pripreme. Smjese je bilo dosta i jedno vrijeme sam se zabavljao idejom da napravim za cijeli razred i lijepo to poslažem u jednu veću inox posudu. Ta ideja mi je bila vrlo privlačna, ali ipak sam se suzdržao, jer još ću na kraju imati problema s nekim, a što će mi to. Tako da sam odlučio u njenu kutiju za marendu natrpati toliko palačinki da se jedva može zatvoriti. U tom slučaju to prolazi kao njena marenda, a ako s nekim podijeli, kao što i inače radi, oko toga onda nema problema. Uspio sam smjestiti 11 dobrih komada. S tim sam zadovoljan. Ono s čim nisam zadovoljan je što su u školi potpuno nekreativni i ne vide dalje od nosa, odnosno od tzv. nastavnih planova. Moglo se dogovoriti dvoje-troje roditelja po razredu i napravio bi se super doživljaj i svima bi to bilo zanimljivo. Jebe mi se, ja sam svoje napravio.
Ponovo dvije srne bilizu kuće. Ne samo u prolazu; leže na travi, odmaraju se; znaju provesti bezbrižne sate ovdje. Prekrasno.
Sad sam pogledao, predstavu radi dečko iz Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Bit će dobro. Možda oni ponesu palačinke sa sobom. Ne znam. Sumnjam. Možda. Tko zna, čut ću kasnije kako je bilo.
- 08:33 -
Muke s izvođačem/ima
Ovaj "glavni" izvođač, s kojima se sada znam, pa, već dobre tri godine, treba poslati nekoga da dođe obaviti neki manji posao, tj. popravak. Što sam već s njim prošao, mogao bih napisati memoare samo na tu temu. Već sam ga dosta dobro upoznao; proučavam na njegovom primjeru koliko daleko može ići čovjekova sposobnost i sklonost muljanju svih vrsta. On je odličan pokusni kunić, jer veće muljalo, omotano u svojevrsnu simpatičnost i šarm još nisam sreo. Istina je da mi je čovjek simpatičan od samog prvog susreta, ali po putu su se otkrile i mnoge nesimpatične osobine, od nevjerojatne neorganiziranosti, neprestanih odgađanja i budalasanja svih vrsta, od kojih mnoga graniče s nevjerojatnim, a mnoga dobrano i prelaze tu granicu. Oko svake i najmanje pizdarije ja moram zvati i zvati i zvati, tome nema kraja i ne ide mi u glavu koliko je čovjek dosljedan u svom načinu. Mnogo toga kod njega se događa naprosto stihijski i potpuno sam uvjeren - nesvjesno. Ponekad imam jak dojam i da mu fali koja daska u glavi. Nekad toliko navalim na njega pozivima, da mi ga dođe žao, jer i on svakako ima svojih problema. Odabrao sam ga zbog dobre ponude i jer radi već 20-ak godina. U osnovi je dobrodušan. Mogu mu sve skresati otvoreno i bez uvijanja u oči ili uho, što i radim. Često, tj. redovito, tu bude i zezancije. Ponekad čak pomislim kako se sada napokon i promijenio i postao odgovorniji, ali to je samo pusta želja. Ja sam neprestano navijao za njega, da se to i dogodi, ali ništa od toga, on ostaje nepouzdan do daske koja mu fali u glavi.
- 08:16 -
U Thoreauovoj kolibi
Jednog dana ću maloj ostaviti kuću, a sebe, ne znam što mi je, tj. znam, već sada mogu zamisliti, negdje u nečemu nalik Thoerauovoj kolibi, koju ne vidim baš kao kolibu, nego neku modernu varijantu, u osnovi jedna prostorija, peć na drva bez ikakvih pumpi itd. Nije da tražim kruha preko pogače, nego mi ne treba taj kruh, dovoljna mi je pogača. To je za sada samo mutna i vrlo nejasna ideja, a tako to i treba biti. Neka se život samo razvija kako se već razvija. Ništa ne mora biti potpuno isplanirano, ni obavezno, ni pod svaku cijenu, jer sve to nepotrebno iscrpljuje i smeta životu da se razvija spontano.
- 08:07 -
utorak, 17.12.2019.
Volim te riječke glazbene snage i talente. Ima nešto u ovom zraku i podneblju, iako ova pjesma, iskreno govoreći, i nije baš nešto. Mogu oni puno bolje.
Sandro je, za mene, riječki vokal broj 1. Ne samo vokal, sam po sebi, nego cijela senzibilnost s kojom je sve to što on dotakne omotano. On je, koliko vidim, potpuno svoj, ne pokušava biti nešto drugo i tako to i treba biti.
- 08:16 -
Vidljive i očite okolnosti života. Ono što se ne vidi, a ne može se poreći.
Više je razina na kojima (nam) se događa život. One površne su očite. One druge su tajanstvene. Kada ove očite postanu preproblematične, kada ih se skupi previše otežavajućih, to za nas sigurno predstavlja problem, kao što i utopljeniku njegovo utapanje predstavlja osnovni problem; druge sfere, osim da se nekako izvuče, mu nisu ni u peti i to je nekako i logično. Dakle, kada je opasnost pred nosom, onda je suočavanje s njom naša top misija. Postoje i druge situacije, koje nisu toliko drastične, ali nas stišću. Greška je ako se zaokupimo samo njima. Sve što se događa na površini, događa se, svakako. Ali i u svoj halabuci i metežu, kada je čovjek ponešto odmakao na svom Putu, onda površina nije jedino što on vidi. On u najmanju ruku "ima neki osjećaj" kako je sve to što se događa na površini, ipak samo površina, bez obzira o čemu se radilo. A tamo gdje je površina, tamo mora biti i drugih slojeva, inače ju ne bismo zvali površinom, već bi ona bila jednostavno Sve, što, naravno, nije slučaj. Okolnosti su takve kakve jesu, često su usrane. Ono što jest važno je blistavost našeg doživljaja i to je ono što (za nas) čini razliku i upravo zbog toga različiti ljudi istu stvar doživljaju - svatko iz onoga što je u njemu.
- 08:00 -
Humus.
Sinoć sam potrošio humus, pa sam jutros odmah napravio novi. Sad sam, po tom pitanju, miran sljedećih tjedan dana. Po malo eksperimentiram sa začinima i omjerima i vrlo, vrlo sam zadovoljan kako mi ispada. Taj namaz je, tko bi rekao, postao neizostavni dio moje dnevne prehrane. Sa kupovnima nisam bio nešto zadovoljan, s mojim jesam. Oni u pravilu štede i škrtare na najboljim (najskupljim) sastojcima, kod mene je suprotno.
- 07:52 -
ponedjeljak, 16.12.2019.
- 10:14 -
- 10:02 -
- 10:01 -
Zjk. Zen i čajna ceremonija. Budistički čaj i kršćansko vino.
"Zajednička zenu i umijeću pripremanja i posluživanja čaja stalna je težnja ka pojednostavljivanju. Sve što je nepotrebno zen uklanja intuitivnim shvaćanjem najviše Stvarnosti... Izvorna čajna ceremonija i dalje se izvodi u zenskim samostanima, neovisno o umijeću koje je danas u modi u široj javnosti.
Često sam o čajnoj ceremoniji razmišljao u vezi s budističkim životom koji kao da je bogat umjetničkim obilježjima. Čaj održava um svježim i budnim, ali ga ne opija. To su, naravno, svojstva cijenjena među znanstvenicima i redovnicima. Stoga je prirodno što su čaj u Japan donijeli redovnici i što se počeo naveliko rabiti u budističkim samostanima. Ako čaj simbolizira budizam, ne bismo li mogli reći da je simbol kršćanstva vino? Kršćani ga često piju. U crkvi je ono simbol Kristove krvi koja se, prema kršćanskoj predaji, prolila za grešno čovječanstvo. To je vjerojatno bio razlog što su srednjovjekovni redovnici u samostanima imali vinske podrume. Na slikama iz tog razdoblja izgledaju raspoloženo i sretno, okupljeni oko bureta s čašama u ruci. Vino najprije uzbuđuje, a zatim opija. Ono je višestruka suprotnost čaju, a ta se različitost vidi i u suprotnostima između kršćanstva i budizma."
Suzuki ovdje obilato koristi eufemizme. Umjesto "izgledaju raspoloženo i sretno", mogao bi se upotrijebiti i izraz - pošteno naroljano, bez i najblaže ideje o grešnom čovječanstvu, kojega u tom trenutku najbolje sami predstavljaju.
- 08:44 -
Zjk. Nekoliko slojeva svijesti ljudskog uma.
Postoje razne podjele i knjižurine o "stanjima svijesti", često se to sve veže uz čakre itd, itd... Pročitao sam mnoge i u neku ruku bih mogao reći da mi to sve skupa ne znači baš puno u životu, odnosno, sve su to zgodne pričice i u krajnjoj liniji - neprimjenjive gluposti.
Suzuki navodi jednu podjelu na tu temu, koja mi je logična i ima mi smisla:
"Može se smatrati da se ljudski um sastoji od nekoliko slojeva svijesti - sve od dvojno ustrojene svijesti do Nesvjesnoga. Prvi je sloj mjesto kojim se obično krećemo, tu je sve dvostruko postavljeno, načelo toga sloja je polarizacija. Zatim slijedi polu-svjesna razina , a ono što je ondje odloženo može se u svakom trenutku prizvati do pune svijesti. To je sloj pamćenja. Treći je sloj Nesvjesno - kako ga obično nazivaju psiholozi. Tu su pohranjena sjećanja izgubljena od pamtivijeka koja se bude kada dođe do općega mentalnog preokreta. Kada se namjerno ili slučajno izazove katastrofa, uspomene, nitko ne zna kada pokopane, izlaze na površinu. Taj nesvjesni sloj nije i posljednji jer tu je još jedan sloj koji je zapravo temelj naše osobnosti, a mogao bi se nazvati "skupnim nesvjesnim" koje donekle odgovara budističkom pojmu koji znači "svijest u kojoj je sve sačuvano". Postojanje tog nesvjesnog ne može se pokusom dokazati, ali pretpostavka o njoj je nužna kako bi se uopće mogla objasniti činjenica postojanja svijesti.
Psihološki govoreći, to "skupno nesvjesno" može se držati temeljem našega mentalnog života, ali kad želimo prodrijeti u tajne umjetnosti ili vjere, moramo se dovesti u stanje svijesti koje bi se moglo nazvati "svemirskim nesvjesnim". Svemirsko Nesvjesno jest načelo stvaranja, Božja radionica u kojoj je pohranjena pokretačka snaga svemira. Sva umjetnička djela, životi i težnje pobožnih ljudi, ispitivački duh koji pokreće filozofe - sve to dolazi iz vrela svemirskog nesvjesnog koje je zapravo skladište svih mogućnosti.
Basho je naišao na to Nesvjesno i svoj je doživljaj izrazio u haikuu. Bez uzimanja u obzir svemirskoga Nesvjesnog, naš život, život koji živimo u području ograničenosti, potpuno gubi svoje uporište."
- 08:25 -
Zjk. Zen i haiku. Pjesnikinja Chiyo. Prizemnim ljudima sve je prizemno.
Jedno važno poglavlje u Zjk je o poveznici zena i haikua. Jedan haiku pjesnikinje Chiyo:
Ah! Slakov cvijet!
Zarobljeno vjedro!
Zamolit ću vode.
Ovo, samo po sebi, meni ne znači ništa. Mala skupina riječi koja možda zgodno zvuči. Tako to izgleda iz kuta nekoga tko o haikuu nema pojma. Ali, meni je jasno da u haikuu ima nešto više i svakako ima. Do Bashoa, haiku je predstavljao tek spretno, možda duhovito baratanje riječima (to bi bilo, uvjetno rečeno, nešto što radi Balašević), nešto beznačajno i površno. Basho je napravio preokret, uzdigao haiku u veličanstvene visine i potaknuo i druge pjesnike da krenu na taj put. Ali da bi se moglo poletjeti s haikuom, za to je potrebna poprilična priprema i proučavanje ovakvog pjesničkog izričaja. Ja o tome za sada ne znam ništa, ali zanima me. Da bi se ušlo u bit haikua, za zainteresiranu neznalicu poput mene, nije dovoljno tek uzeti zbirku vrhunskih haikua; to bi bilo kao uzeti knjigu na kineskom i pokušavati je pročitati. Ništa od toga. Međutim, iza vrhunskih, velikih, poznatih haikua postoje cijele priče, od toga koja je njihova pozadina, gdje i u kojoj situaciji su nastali itd. Postoje kvalitetni, upućeni komentatori i uz pomoć njihovih komentara, mislim da čovjek jedino tako može, polako, ući u to područje. Iznenadio sam se zanimljivosti priče koja je iza ovog navedenog haikua. Kada se ona malo prostudira, to je onda nešto sasvim drugo. Nabavit ću si neku zbirku haikua s kvalitetnim komentarima.
Suzuki o ovome piše ovako:
"Neki bi čitatelji mogli reći da tu nema nikakve poezije i svoje bi mišljenje vjerojatno branili ovako:..." Dalje obrazlaže kako, što ovdje i nije važno.
Ono što je važno je njegovo poentiranje. U nastavku piše:
"U odgovor na takav prizeman način tumačenja ovog haikua pjesnikinje Chyio o slaku rekao bih ovo: Prizemnim ljudima sve je prizemno i praktično. Oni zaboravljaju ili ne znaju cijeniti činjenicu da u određenom raspoloženju - rekao bih, zacijelo u nekoj vrsti božanskog raspoloženja - čak i najobičniji predmet pokraj kojega u svakidašnjem životu prolazimo ne obraćajući na nj pozornost, izaziva u nama dubok vjerski ili duhovni osjećaj kakav nismo nikada prije doživjeli . To je trenutak u kojemu čovjek postaje pjesnik usprkos samome sebi."
- 07:54 -
petak, 13.12.2019.
Dragi Djedice,
Zaboravio sam to zapisati, a rekao sam si da svakako hoću, pa to sada ispunjavam. Nedavno, večer prije "svetog Nikole", primijetim da je "klub stolić" (tj. improvizirani stolić koji se sastoji od kovane baze, koja je nekad davno igrala bazu za sjedalicu, a onda najednom postala stolić, kada joj je dodana staklena površina umjesto jastučića za sjedenje) dovučen do samog prozora u dnevnom boravku, i jasno je čije je to djelo, ali trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim zašto ga je mala dovukla tu. Stolić je "gledao" prema van i na njemu je bio jedan crtež s kojim se Dori bavila zadnjih dana (i taj mi je jedan od njenih do sada najdojmljivijih) pa ga je očito odlučila upotrijebiti za ovu priliku, zbog koje ga je dodatno (prigodno) ukrasila, oko njega poslagala još razne detalje i ukrase, kao što su neke igračke, lutkice i mali drveni bor koji je obojala nedavno, a pored stolića čizmice koje je taj dan simbolično očistila (skoro su nove, pa sam rekao da ne pretjeruje s tom mokrom krpicom). A onda mi pažnju privuče i neka poruka na gornjoj strani crteža, koja je očito namijenjena svetom Nikoli. Ne znam gdje je stavila taj rad, ali nema ni veze, jer se točno sjećam tih nekoliko redaka, koji su mi naprosto odlični. Ide ovako (bez nekog uvoda ili da je naslovljeno na nekoga, jer se očito zna za koga je i tko ulazi tu večer kroz prozor):
Da li ti se sviđa (ništa od upitnika, op.a.)
Volim te i hvala za poklone ili šibu. (super mi je ovo: "ili šibu" :), još jedan op.a.)
A onda ispod slijedi praktični/poslovni dio:
Poklon stavi u čizmu, a ostalo odnesi u moju sobu.
Još sam za jedan detalj rekao da ću si ga zapisati. Naime, od Djeda Božićnjaka je, između ostalog, poželjela da joj ostavi i svoj - autogram, jer neki iz razreda ne vjeruju da postoji, tako autogram posluži kao dokaz.
Sve to me potaknulo da i ja napišem koji red Djedici, a to bi izgledalo ovako:
Dragi Djedice,
Neću dužiti jer znam da si u velikom poslu i pripremama, pa prelazim odmah na stvar. Ne znam li je to u tvojoj ingerenciji, ali nek se zna da želim sljedeće: fasadu za kuću i još jedan auto ispred kuće, jer jedan više jednostavno nije dovoljan i ograničava me na brojne načine, da ne govorimo da nije više u cvijetu mladosti. Što se tiče fasade, malo sam istraživao i znam točno što želim, pa te molim da mi se javiš u vezi detalja, ako to s fasadom može doći u obzir. Što se tiče auta, nemam nikakve posebne prohtjeve. I to sam, naime, već istražio i stvar je dosta jednostavna: nešto u rangu nekoliko tisuća eura će potpuno zadovoljiti, poželjno je da plin već bude ugrađen, a oko ostalih detalja me, molim te, također kontaktiraj. E da, imam i neke poslovne ideje, ali one, Djedice, mislim da nisu u tvojoj domeni, no ako imaš neke sposobnosti čitanja misli, slobodno pročitaj moje, pa ako negdje možeš utjecati da se stvar iskristalizira i ubrza, molim te da to i učiniš (unaprijed hvala). I još nešto, želim hidratacijski ruksak, ali s tim te neću gnjaviti, to ću sam pogledati preko gospodina googlea. "Budi mi silan i dobro mi stoj!"
Sad vidim i da je danas petak 13. Odlično, volim petke 13-e. Očekujem dobre događaje, ali bit ću i oprezniji, nikad se ne zna. :)
- 07:51 -
četvrtak, 12.12.2019.
You can talk to me
- 11:57 -
- 08:58 -
Roditeljski sastanak
Jučer sam otišao na tzv. roditeljski sastanak, iznimno, a i ne namjeravam ići ponovo, neka slobodno to mamica obavlja. Jedino s čime sam zadovoljan, zadovoljan sam sa samim sobom, jer sam se pridržavao (nije bilo lako, ali nekako sam izdržao) svoje odluke da, skoro ni pod koju cijenu, neću ništa komentirati, ni dobacivati, što i nije bio tako lak zadatak, s obzirom na opću besmislenost cijele te formalne parade i govorancije (srećom, nije predugo trajalo), koja postoji najviše zato jer je i to dio "školsko-nastavnog plana"; da se malo i roditelje pozove, kao da imaju ikakvog utjecaja na išta, otprilike jednako kao i oni koji te "planove" provode. Primijetio sam da roditelji u dobroj mjeri puše te gluposti i vjerujem da je većina njih spremna dopustiti da se njihovu djecu "pritisne", kako bi nešto "naučili", kako bi kasnije nešto "postali".
Ja bih mogao bez problema stati pred njih, održati jedno alternativno predavanje o tome kako bi stvari trebale izgledati ako se djeci zaista želi dobro i kada bih to napravio, oko 80 posto ljudi bi me smatralo kombinacijom luđaka i redikula (za što me apsolutno nije briga), 10-15 posto bi spavalo, a možda 5 posto bi shvatilo da u tome "ima nečega" i tih 5 posto je zapravo meni zanimljiva brojka. Ali, nije to ni vrijeme, ni mjesto, ni publika. Bit će prilike, a kad bude, sigurno neću proći pokraj nje.
- 08:15 -
Osjeti strah, a ipak to učini!
To je i naslov knjige Susan Jeffers, koja je objavljena 1987., u Hrvatskoj vjerojatno nekoliko desetljeća kasnije, sa pojavom zamaha self-help literature. Ja sam ju čitao davno i jedino što se sjećam u vezi nje je da je to dobra knjiga i puno bolja od mnogih iz tog područja, no ni najmanje se ne sjećam samog sadržaja, ni primjera, praktički ničega. To je bila Susanina prva i najpoznatija knjiga, nakon koje je napisala još puno knjiga o sličnim temama, ali ono na što se može sažeti (ne svesti, već upravo - sažeti) i ova njena najpoznatija knjiga, kao i sve ostalo što je napisala je upravo ovaj prvi naslov, koji je i tehnika, i uputa, i način, i metoda, ta rečenica je naprosto velika i neprocjenjivo važna na putu prema otkrivanju sebe i svojih stvarnih mogućnosti. Mnogi ljudi (ako ne i većina) će kada osjete strah, jednostavno uzmaknuti i povući se. Strah tako postaje gotovo nesavladiva prepreka do sebe. Ali strah nije tako strašan i dobro ga je pogledati u oči i svejedno krenuti, ili ga jednostavno ignorirati, kao da ga i nema, stisnuti zube i skočiti u to nešto ili kroz to nešto čega se bojimo ili što nam u najmanju ruku stvara nelagodu. To je ono Parkinovo "Jebe mi se, idem!", koje mi se potpuno sviđa i koje često primijenjujem. Iz osobnog iskustva mogu potvrditi sljedeće: kada napravimo ono čega se bojimo, to vrlo često ili gotovo uvijek donosi oslobođenje i razne druge benefite. Nešto se u čovjeku mijenja i svakako mu raste samopouzdanje. Zato treba tražiti, a ne samo čekati, prilike da se rečenica iz naslova isproba.
- 07:52 -
srijeda, 11.12.2019.
- 11:29 -
Zen. Tajanstveno. Vanjsko znanje nije prava stvar. Znanje iz unutarnjeg bića.
"Načelo metodologije zena uvijek glasi: Ma kakvo umijeće ili znanje čovjek stekao vanjskim sredstvima, ono nije njegovo, u biti mu ne pripada. Istinski vlastitim može smatrati samo ono što se razvije iz njegova unutarnjeg bića. A to unutarnje biće otkriva mu najdublje tajne tek kada je iscrpio sve mogućnosti uma ili svjesna rasuđivanja."
- 11:00 -
Zen. Satori. Uvidi u srce čiste Stvarnosti.
Satori je uvid u pravo stanje stvari, a zen način, tehnika ili metoda za postizanje tog uvida. Ta metoda je izvan nizanja pojmova i uobičajene ideje logike, trenutna je, intuitivna, sirova i može biti gruba.
Ako netko spava, uobičajena pojmovna metoda bi mogla biti da ga se pomalo budi, gurka, moli i kumi da ustane, što spavaču ne pada na kraj pameti. Zen metoda bi mogla biti da ga se polije kantom hladne vode. Tada spavač skače iz kreveta u trenu ("kao" da ga je netko polio kantom hladne vode:).
- 07:56 -
utorak, 10.12.2019.
Zen i japanska kultura. Bez ludila ništa.
"Ni jedno jedino veliko djelo nije ostvareno bez ludila - odnosno, suvremenim riječnikom rečeno, bez probijanja uobičajene razine svijesti i oslobađanja dublje skrivenih moći. Te moći mogu ponekad biti i đavolje, no nesumnjivo su nadljudske i čine čuda. Crpeći iz nesvjesnoga, pojedinac se uzdiže iznad svojih ograničenja. Tada smrt u potpunosti gubi svoj žalac."
Kenshin je svojim podanicima ostavio ovaj naputak:
"Oni koji prianjaju uz život umiru, a oni koji prkose smrti žive. Um je ključan. Zagledajte se u taj um i čvrsto ga se držite, pa ćete shvatiti da u vama postoji nešto što je iznad rođenja i smrti, nešto što voda neće utopiti ni vatra spaliti. Ja sam dokučio taj samadhi i znam o čemu govorim. Oni koji nisu voljni odreći se života i prigrliti smrt nisu pravi ratnici!"
Zgodan je i ovaj odlomak, u vezi uma, života i smrti:
"Samuraj nije nizašto ako ne može nadvladati život i smrt. Kad se kaže da sve dolazi iz jednog uma, moglo bi se pomisliti da nešto kao um zaista i postoji. No činjenica je da se um privržen životu i smrti mora odbaciti kad se žele činiti čudesna djela!"
Ovo ide ruku pod ruku s izjavom luđeg Krishnamurtija (U.G.-ja) koji po pitanju uma naprosto tvrdi da je um - mit.
- 08:32 -
Zen kroz Suzukijevo pero. Zjp. Filozof gradi kule u kojima ne živi.
Suzuki je na nekom mjestu, kako bi naglasio da zen nije filozofija, citirao Kierkegaarda, koji je bio filozof u punom smislu riječi i koji je sam, na svoju i nesreću drugih filozofa, shvatio i ustvrdio da: filozof gradi kule, ali ne živi u njima.
Filozofi su u stanju isplesti nevjerojatne misaone zavrzlame, koje su, zahvaljujući njihovoj umješnosti i vrlo, vrlo uvjerljive. Kada sam jako davno uzeo upravo jednu knjigu spomenutog filozofa (lakše mi je napisati spomenutog, nego se boriti s njegovim kompliciranim prezimenom), naziva "Strah i drhtanje", dobro se sjećam koliko spretno on razvija svoju filozofiju i zaključke. Kada se prolazi, ili bolje reći - uspinje, takvim nečijim tijekom misli, čitatelj može lako dobiti osjećaj kako dolazi do nečega. Ali zapravo ne dolazi do ničega. To su upravo te kule koje je sam Soren (evo, s imenom je ipak lakše) primijetio i moj je zaključak da od tih kula nema ama baš nikakve koristi, osim što eventualno mogu poslužiti kao poučne priče, ali i to je upitno.
Zen ima potpuno drukčiji pristup. Nikakva filozofiranja, nikakva vjerovanja, nikakva teoretiziranja, nikakva religija ne dolaze u obzir. Zen se može više gledati kao tehnika prodiranja u neposrednu stvarnost, u koju svrhu koristi niz neobičnih, naizgled apsurdnih metoda. Zen učitelj ima jedan jedini zadatak: probuditi učenika, jer učenik spava. I u tom buđenju ponekad ga nenadano opali bambusovim štapom po glavi ili mu izmakne stolicu upravo prije nego je ovaj namjeravao sjesti na nju.
Dakle, oko zena se sve vrti oko buđenja, a filozofiranja, obredi ili rituali u tome ne igraju ulogu, jer učenici za vrijeme rituala i sličnih stvari mogu još dublje utonuti u san.
- 08:13 -
ponedjeljak, 09.12.2019.
G. Glasnik nadolazećeg dobra. Nekoliko kratkih odlomaka ili rečenica ili dijelova rečenica.
"Ta se manija počela nametati mome biću tijekom mladosti, u razdoblju sazrijevanja za odgovornu dob, i sastojala se u onome što bih sada nazvao "nesavladivom manijom", a što je značilo potrebu da shvatim točan smisao životnog procesa svih vanjskih formi bića koje diše na Zemlji i, posebno, cilj ljudskog života u svjetlu tog tumačenja."
"...sve me to sve više prisiljavalo da doživim sebe u svim dijelovima čija se sveukupnost poklapala s mojim Bićem, i da povremeno čak utječem na njihovo opće funkcioniranje, to jest, ukratko rečeno, da prodrem "do same srži".
Stupanj sjedinjavanja s mojim bićem i dominantan utjecaj tog svojevrsnog faktora na moju psihu bio je takav da sam poslije četiri ili pet godina osjetio kako sam potpuno u njegovoj vlasti, i otada je on, poput "dosadnog svraba", stalno prisiljavao mene, ili pojedine dijelove moje individualnosti, da po svaku cijenu nastojim razjasniti sve što je potrebno za saznavanje onoga što može poslužiti kao definitivno rješenje tih, za mene, važnih pitanja."
"Do te godine sam uspio saznati ponešto, ili od ponekog čovjeka, što je moglo logično i skladno baciti svjetlo makar na jednu stranu ovog pitanja..."
"Iako do tada nisam postigao bilo kakav uspjeh u objašnjenju bilo čega, nisam gubio nadu da ću negdje, jednom, napokon sresti ljude spobobne objasniti mi, ili makar usmjeriti moje duševno stanje k odgovarajućim mislima i nazorima koji će mi pomoći da jasno i na zadovoljavajuć način riješim ovo, za mene kobno pitanje."
"Živeći tako sve do te godine, to jest, upijajući sve vanjske utjecaje i preživljavajući ih u sebi skoro isključivo u vezi s tom svojom manijom, ja sam se izvana bavio raznim zanimanjima i zanatima u cilju da s jedne strane osiguram sredstva za život, a s druge sam se strane trudio, u skladu sa sposobnošću koja mi je bila svojstvena od djetinjstva, ovladati nekom vrstom ljudskog umijeća koje mi je nepoznato, ali uglavnom zato da bih se više ili manje adekvatno prilagodio svojevrsnim uvjetima trenutka, uvjetima koje sam često mijenjao kako bih ostvario taj svoj unutrašnjii cilj. I tada sam, spomenute godine, došao do zaključka da je među mojim suvremenicima sasvim nemoguće pronaći ono što tražim, te sam se zato odlučio svega odreći i na određeno vrijeme povući u potpunu usamljenost, što dalje od svih pojava vanjskog svijeta, gdje ću pokušati uspjeti putem aktivnog razmišljanja naći ono što tražim ili do kraja razmisliti o nekim novim putevima za svoja istraživanja."
"Prikupivši sve što sam mogao, krenuo sam u derviški samostan, smješten u središnjoj Aziji, gdje sam već boravio i ranije i, smjestivši se ondje, posvetio sam se proučavanju materijala koji sam imao na raspolaganju."
"U naše je doba civilizacija koja neograničenim zamahom širi svoj utjecaj iščupala čovjeka iz normalnih uvjeta u kojima on treba živjeti."
"Čitajte svaku moju knjigu tri puta: prvi put makar onako kao što mehanički čitate suvremene knjige i časopise; drugi put kao da čitate nekome naglas; i tek treći put pokušajte uloviti bit mojega pisanja.
Tek tada ćete imati nepristran sud o mom pisanju i tek tada postoji nada da ćete, ukoliko se držite onoga što ste shvatili, izvući korist putem dobročinstva koje uzimam na sebe i koje vam želim svim svojim bićem."
Srna blizu kuće, brsti lišće, počela je jaka kiša. A onda gleda direktno u mene, i ne bježi. Mirno stoji na kiši. Kakav prizor!
- 09:10 -
Tenisice za trčanje. Zbogom skupi modeli. Zbogom modo i marketingu.
Mantra koju se može čuti i pročitati na raznim mjestima, ne samo od onih koji proizvode i prodaju tenisice i jebeno zarađuju na njima, već i od stručnjaka i iskusnih, prekaljenih trkača i trenera, u osnovi glasi ovako: ako se bavite trčanjem, najveću pažnju obratite na tenisice i kao najvažnije - na njima NEMOJTE štediti... nemojte štediti, nemojte, nemojte...
I ja sam u sebi mantrao tu mantru i bio opčinjen i uvjeren u nju. S njom sam napravio isto što i s drugim mantrama s kojima sam se nekad družio, isto što i s pričama koje su drugi, u ovom slučaju "duhovni", treneri uvaljivali, naime, nakon osobnog iskustva i istraživanja, glatko sam odbacio sva ta sranja.
Zadnjih nekoliko godina na mojim nogama su bile ili Asics ili Mizuno, i to ne početni modeli, već oni top-top, s punom cijenom između 1300 i 1600 kn, naravno, kupljene s jako velikim popustima, s kojima su za jednog downshiftera svejedno pre-pre-preskupe. Uvijek sam se pitao kako to da ta dva komada gumenih, pjenastih potplata, s malo umjetnog materijala iznad njih, mogu toliko koštati? Objašnjenja za to, jasno, postoje, kao što postoje i za bilo koju drugu bedastoću. Koja su objašnjenja? U osnovi, skupe su jer: te firme troše tolike milijune na istraživanje, razvoj, ovo i ono, kako bi proizvele što boju obuću, koja će unaprijediti vašu izvedbu, smanjiti mogućnost ozljeda, oni u izradi koriste posebnu tehnologiju itd, itd...
Činjenica je..., kada obujete jedan takav par tenisica u trgovini, imate osjećaj da bi mogli odskočiti do plafona u njima. To zaista stoji. A i kad krenete trčati u njima, pa, osjećate se po malo posebno i drukčiji je osjećaj nego kod nekih jeftinih modela.
Sve to sam u dobroj mjeri pušio, iako nezadovoljan što tenisice "moraju" baš toliko koštati, do prelomne točke koja se zove "Rođeni za trčanje" iliti "Born to run", gospodina koji-isto-tako-više-ne-jebe-ni-pet-posto-te-preskupe-predmete, Christophera McDougalla. McDougall je napisao tu fantastičnu knjigu, koja je postala potpuni bestseller i to s razlogom. On je napravio odlično istraživanje, prošao kroz unutarnje i vanjsko putovanje, u nekim prilikama nosio i glavu u torbi u tu svrhu i kao rezultat svega toga, napisao odličnu knjigu u koju su se zaljubili mnogi, jer se čita poput napetog krimića, obiluje dokumentima i argumentima, opisuje to "skriveno" pleme Tarahumare (ili Raramuri po još starijem nazivu) koji trče i više stotina km dnevno ako treba, a trče u self-made sandalama koje rade od starih auto-guma itd, itd..., i uz sve to, McDougall je vrlo često duhovit za popizdit, na način koji mi paše. Knjiga je vrlo kompleksna, da ne idem sada u širinu. Ono što je McDougall, i ne samo on, već i neki istraživači s najuglednijih sveučilišta, koji su se uputili u Keniju i tamo proučavali male i starije Kenijce koji praktički trče bosi, pokazao je da moderne, skupe, fancy tenisice, koje su navodni "must have", ne samo da ne spriječavaju ozljede, već ih čak i uzrokuju, jer zbog svoga pjenastog, mekanog stražnjeg dijela dovode do toga da trkač spontano počinje doskakivati na petu, što nije prirodan način trčanja i na taj način dovodi do problema.
Već godinu i pol do dvije su mi u nekom zakutku, u kutiji, neotvorene stajale tenisice Lotto, namijenjene trčanju, koje sam dobio, jer ja ih ne bi ni u ludilu sam odabrao, sigurno ne za trčanje i nakon što sam ljetos potpuno potrošio svoje stare Mizuno (ne potrošio u smislu da sam u njima prešao "800-1000" km, kako to gurui trčanja i još više - prodavači, toplo preporučuju, nego barem tri puta toliko, dakle naprosto su se raspadale i to me nije ni malo smetalo, jer baš tada sam bio u jeku čitanja McDougallove knjige), najednom sam se sjetio tih Lotto, kojima je puna cijena ne više od parsto kuna, a čim mi ih je mama kupila, sigurno nisu bile po punoj cijeni, već ih je primijetila kao priliku, a ja kad sam vidio što mi je usput donijela, pomislio sam: dakle svašta, žena se stvarno ne razumije u tenisice; ok, poslužit će jednom za raditi oko kuće ili tako nešto.
Oboružan novim znanjem i informacijama, takoreći - novom sviješću" po tom pitanju, novim stavom, potpuno sam drugačije (pozitivno) reagirao na njih, nego što bi to bio slučaj da sam bio u prijašnjem fancy-modu. Bio sam zadovoljan s njima na nozi. Sasvim su se lijepo ponašale stotinama ljetnih km na mojim nogama, a onda i na maratonu. Što se tiče čarapa - 6 kn par, iz Decathlona. Isto ne mogu reći da su loše. Naprotiv.
Moderne tenisice za trčanje uveo je Nike i to se nije desilo u nekoj davnoj prošlosti, već nedavno, 1970-ih. Oni su krenuli sa svim tim fancy stvarima i isforsirali ih do maksimuma, što rade i danas. Mislim da je i budali jasno da jako puno od njihovih milijuna ne ide baš za istraživanje i u neku ne znam kako dobru stvar, već idu naprosto u reklamu, pa u džepove sportskih, sponzoriranih zvijezda i u razne druge vrste cirkusa. Onaj krajnji potrošač-kupac-entuzijast, koji naprosto voli kretanje, a navučen je u tu spiku, prisiljen je, vodeći se svojim entuzijazmom, platiti možda i pola svoje plaće ili više da bi se domogao tih tenisica za koje misli da će mu biti neophodne ili u svakom slučaju od velike pomoći.
McDougall u dugačkom traktatu o tenisicama, o njihovoj izradi, svrsi, povijesti itd. navodi bezbrojne primjere. U tom istraživanju i putu je upoznao mnoge ljude koji su se također posvetili propitivanju mantre s početka ovog teksta i koji su uspjeli dokazati, ponekad i na sulude načine, da je cijela ta stvar sa preskupim tenisicama jedno obično veliko sranje. Kao jedan od najurnebesnijih primjera on navodi istraživača koji je u maniri "ludog znanstvenika" na svojoj koži, tj. nogama isprobavao razne stvari, tj. razne tenisice. Išao je toliko daleko da je kupovao najjeftinije tenisice u najjeftinijim trgovinama i trčao u njima dok ih ne bi potpuno potrošio, da bi nakon toga zamijenio lijevu za desnu i nastavio trčati u njima. Ili razni primjeri trkača, pomaknutih ultramaratonaca iz 19-og i početka 20-og stoljeća koji su, iz nekih svojih motiva, pretrčavali ogromne udaljenosti, praktički transkontinentalne, pri čemu McDougall poentira rečenicom tipa: i tko zna u kakvim su cipeletinama to radili!
Zaključak: ono na što se prvenstveno treba usmjeravati je tehnika trčanja. Tenisice, kakve god da jesu, ne trče same.
"Do you ever listen to music while you run? Only in my head. I feel like when I'm running I'm trying to get stuff out of my head, not put stuff in." iz jednog intervjua s Chrisom.
Link na video.
- 07:54 -
četvrtak, 05.12.2019.
Gurdžiev. Gledanje popularnog filma s prijateljima. Instinkt stada.
Kod Gurdžieva vrlo često, ili relativno često, naletim na rečenice koje me naprosto prožmu i osvoje i to, očito, zato jer se potpuno poklapaju s mojim unutrašnjim načinom funkcioniranja, zaključivanja i primjećivanja, a posebno i zato što piše jednim vrlo ležernim, iako često brutalnim stilom, koji i meni odgovara u pisanju. Ponekad se naprosto automatski nasmijem, kao što je bio slučaj s nekim dijelovima iz ulomaka koje ću navesti. Oni se događaju nakon što se G. oporavljao od automobilske nesreće, u kojoj je skoro poginuo i koja mu je pokvarila brojne projekte i planove koji su bili u tijeku. Godina je 1932.
"Sjedeći jedne večeri u Cafe de la Paix, poznatom u to vrijeme među strancima, nekolicina mojih prijatelja i ja razmatrali smo razna pitanja.
Između ostalog, spomenut je i tada vrlo popularan film Dva brata, i jedan od mojih prijatelja ja predložio da pođemo i pogledamo taj poznati film koji je prikazivan u kinima posebno uređenim za to.
Odlučismo poći svi, budući da je kino bilo sasvim blizu, te pođoh i ja, iako s velikom mukom.
U kinu je bila nevjerojatna gužva, bilo je teško doći do karata, ali jedan od mojih prijatelja se dosjetio to riješiti tako što je, očigledno, platio astronomsku cijenu.
Ne smatram neophodnim ovdje ponoviti sadržaj te gluposti, koja je tada bila "događaj" sezone, ali moram reći da sam, sjedeći u toj dvorani punoj ljudi, koji su zbog loše ventilacije bili prisiljeni udisati težak zrak, budući da nisam bio u stanju izaći, bio naprosto prisiljen gledati taj film i to gledati s naporom, budući da fokus mog vida još nije bio uspostavljen, te sam zato morao gledati različite objekte čas jednim, čas drugim okom, i neprekidno me uzrujavao taj besmisleni "pomodni blef", čija je popularnost bila uvjetovana instinktom stada koji danas prevladava među ljudima.
Po završetku ovog, kako bih rekao, "hipnotičkog procesa", vratio sam se u Cafe de la Paix, koji je kasnije postao moj pariški "ured", i, pošto sam postupno povratio mir, počeo sam smišljati u glavi vlastiti scenarij, kasnije nazvan Tri brata.
"Pariz
1933.
Zadatak prve serije
Nemilosrdno, bez i najmanjeg kompromisa, s korijenom iščupati iz procesa čovjekovog mišljenja i osjećaja sve prethodne, vjekovima ukorijenjivane poglede i vjerovanja o svemu što postoji u svijetu."
- 08:22 -
Maraton. Još neki dojmovi koji nisu ušli u prvu struju misli.
Kada sam prije 5 godina na jedvite muke prošao kroz cilj svog jedinog službenog polumaratona, koji me potpuno iscrpio zbog niza razloga, od toga da se prethodnih dana nisam posvetio odmoru, već "pripremi", što je jako glupo,do toga da prvi dio nisam išao ritmom koji mi paše, već "nečijim" ritmom, što je isto glupo, pa do objektivnih razloga povezanih s ljetnim, vrućim, sparnim vremenom, koje je najmanji problem u svemu tome, a i na njega se ne može utjecati, na prva dva može, prolaskom kroz cilj palo mi je na pamet kakvi to ljudi sada nastavljaju i otrče još toliko, do završetka maratona. Zaključio sam da se sigurno radi o posebnoj vrsti luđaka, koji su od tko zna kakvih materijala, i onih fizičkih i onih mentalnih i usput sam zaključio da ja to svakako ne bih mogao, niti će mi tako nešto pasti na pamet, jer to je ipak previše, to je "za neke druge ljude".
Kada sam se neki dan pojavio na startu maratona, s potpuno drugačijim pristupom, pripremom i, da tako kažem, potpuno drugačijim - duhovnim raspoloženjem, pogledao sam oko sebe od kakvog su to materijala ljudi oko mene. Ako izuzmemo one vrhunske atletičare koji se tamo nalaze, koji zaista i jesu toliko istrenirani i napaljeni da se može reći da su od drugog materijala, većina ljudi su naizgled sasvim obični ljudi, raznih dobnih skupina i svi vrlo različiti. Ali ima nešto u njima, što Emil Zatopek kaže, oni su drukčija vrsta ljudi u svojoj biti. Ima u njima nešto što se ne može tek tako vidjeti izvana, ali u njima je to vrlo živo i stvarno. Oni su toga jako dobro svjesni. Uglavnom, ja im se divim, a sada se divim i sebi (ne u narcisoidnom smislu), jer sam probio nešto što mi se činilo možda i "nemoguće" probiti. Neke od njih bi se moglo vrlo lako, potpuno krivo, omalovažiti i potpuno krivo procijeniti i pokušati staviti u neku "kutiju". Ali izgleda da oni nisu skloni boraviti u kutijama. Za neku stariju, mršavu, naizgled neuglednu ženicu, može se pomisliti: zar će ona proći taj put? Neki recimo blebeću cijelim putem, da im ne bude "dosadno". Mnogi izgledaju kao, a vjerojatno i jesu, službenici iz nekih ureda, IT stručnjaci itd., kao vrlo, vrlo obični ljudi. Ali što je to "obični" čovjek?
Na stazi se sve mijenja. Nestaju etikete, svatko je na svom putu i svi se kreću naprijed, vođeni nekom potrebom koja očito postoji u njima, a koja drugima može djelovati kao potpuna glupost i mazohizam. Kad već spominjem mazohizam, dan ranije sam otišao u Crikvu po startni broj i malo se prošetao tim poznatim ulicama i više puta pomislio: "Aha, znači ovdje ću sutra krvariti. Dobro, može, baš me zanima.", ali to nema veze s mazohizmom; ja nisam mazohist, nešto drugo je tu u pitanju. To me opet podsjetilo, i sada sam već na tragu o čemu bi tu moglo biti riječ; kada sam sa 17-ak godina sam išao jutrima na trčanje, rano, prije škole, po hladnoći, nakon što je prijatelj odustao, prolazio sam pored jedne vojarne iz koje se iza mene pojavio vojni kamion pun ročnika. Jedan od njih je dobacio svojim kolegama, pokazujući na mene: vidi, trči, a nitko ga ne tjera! On sigurno nije bio ni svjestan da je ukazao na veliku istinu, ali meni je to već tada bilo jasno i zapravo sam se osjećao ponosnim što ja "trčim, a ne moram", dok oni najrađe ne bi trčali, a netko ih tjera, pa moraju. U tome je razlika. Čovjek može biti gospodar svog života, a ako to nije, onda će se već pojaviti netko tko će biti njegov gospodar. Za mene je u tome cijela poanta.
I iz toga proizlazi činjenica da nitko osim vas ne zna što ste vi u stanju, a još manje netko osim vas zna koje su vaše stvarne, autentične, specifično vaše potrebe i koja su vaša unutrašnja kretanja, što se događa u vama. To nitko osim vas ne zna, a naravno, ne znate ni vi sami ako se dobro ne zagledate u sebe. Tek kada se zagledate, možete početi svoj putovanje, za koje vam, da stvar bude kompliciranija, nitko ne može dati garanciju, tako da se ponovo vraćamo na ideju da je vaš život i ono što ćete napraviti s njim i od njega, tj. od sebe, potpuno vaša stvar i ako želite živjeti život po onome što dolazi iz vas, a ne iz okoline, koja je potpuno luda, to se može, ali oko toga se treba potruditi.
- 07:41 -
utorak, 03.12.2019.
Gurdžiev. Glasnik nadolazećeg dobra.
Kada god mi pod ruku dođe nešto od Gurdžieva, nakon što, vrlo brzo, uđem u njegov specifični tijek misli i pisanja, nakon određenih rečenica, odlomaka ili poanti, imam snažan osjećaj ulaska u pravu stvarnost, za razliku od onoga što ljudi krivo smatraju da je stvarnost. On je toliko autentičan, osebujan i ide potpuno u bit, razvaljuje. Od vrlo rane dobi bio je u svojoj potrazi, tražio je odgovore na mnogim mjestima, živio po samostanima u Srednjoj Aziji, pješačio tisuće kilometara preko teških planinskih puteva do njih, u potrazi za pravim znalcima koji raspolažu sa starim, izgubljenim i zaboravljenim znanjima. Gurdžieva su zanimala ta znanja i kroz njih je došao do mnogih odgovora koji se tiču problema modernog čovjeka, koji je potpuno zalutao.
On, na primjer, piše:
"Oni nikada, ni u cilju realnog shvaćanja stvarnosti, ni u vrijeme pripremne dobi, niti, opet, tijekom svog odgovornog života, apsolutno nikada, bez obzira na očiglednu potrebu takvog koraka, nisu spremni na eksperiment, već su zadovoljni fantazijama drugih ljudi koji su kod njih formirali iluzorne pojmove, i istodobno ograničavaju sebe komunikacijom s ljudima sličnim sebi, te su automatizirani do te mjere da se uključuju u autoritativne rasprave na razne, naizgled znanstvene, ali uglavnom apstraktne teme."
"Kod suvremenog čovjeka, djelomično zbog njegova nenormalnog odgoja tijekom pripremnog razdobolja, djelomično zbog vrlo rasprostranjenih nenormalnih uvjeta suvremenog života, rad psihičkih središta je tijekom odgovorne dobi skoro sasvim razdvojen i zato njegova intelektualna, emocionalna i instiktivno-motorička funkcija ne dopunuju i ne ispravljaju jedna drugu prirodnim putem, već, naprotiv, idu različitim putevima koji se rijetko presijecaju i zato nemaju mogućnost dobivanja onoga što treba podrazumijevati pod riječju "svijest", u vezi koje suvremeni ljudi žive u potpunoj zabludi." (podebljanje je moje)
- 08:39 -
ponedjeljak, 02.12.2019.
Tata je istrčao maraton
"We are different, in essence, from other people. If you want to win something, run 100 meters. If you want to experience something, run a marathon."
Emil Zatopek
Sjeo sam ispred tipkovnice i malo zastao. Napisat ću što mi dođe. Ne znam što će mi doći, moglo bi bilo što, mogao bih krenuti u raznim smijerovima i raspisati se, ali ja ne želim tek popunjavati prostor slovima. Zanima me spontano pisanje, spontano življenje i free style u njegovom bitnom smislu, kao način funkcioniranja. Zanima me da ono što postoji u mojoj biti ima svoju priliku da se izrazi, na način na koji se želi izraziti; bez plana, bez pripreme, potpuno slobodno.
Zadnjih nekoliko godina otprilike u 6.-om mjesecu bi mi, za vrijeme trčanja, došla ideja da bih se mogao početi pripremati za crikvenički advent maraton, koji se održava početkom 12.-og mjeseca i ta slika bi, nakon što bi se pojavila, iz ovih ili onih razloga po malo počela blijedjeti, ali nikad ne bi potpuno izblijedila. Sljedeće godine u to vrijeme bi ponovo sijevnula, iz čega se može zaključiti da mi je ideja da istrčim maraton privlačna i izazovna.
Ako malo odvrtim film unatrag, kad sam imao oko 17 godina, prijatelj i ja smo, u Karlovcu, odlučili da krenemo s trčanjem. Bilo je zimsko doba, trčali smo rano ujutro po hladnom, često i maglovitom kontinentalnom zraku. On je brzo odustao, ja trčim i danas i ne namjeravam stati. Od tada do danas prošlo je oko četvrt stoljeća, što zvuči puno kada se izrazi u "stoljećima", ali meni se ne čini puno. Kroz godine sam imao česte višemjesečne prekide u trčanju, ali uvijek bih mu se vraćao. Prije 5-6 godina, kada sam se, spletom okolnosti, iz Rijeke preselio u Crikvenicu, i onda sljedećih godina živio i u Crikvi i u okolnim gradovima, sa u prosjeku dva seljenja godišnje, da bi se nakon toga napokon smjestio u svojoj kući na Hreljinu, u Crikvenici sam, na prekrasnoj dugačkoj stazi uz more, podigao svoje prijašnje rekreativne duljine sa nekoliko kilometara, malo po malo, prema gore. Vidio sam ondje ljude koji očito trče neke dugačke relacije. Iznenadio sam se da se u Crikvi održava i maratonska utrka, koja je počela nekoliko godina ranije i od tada samo rasla i rasla, i odmah se zapitao da li bih ja mogao krenuti prema dužini polumaratona, pa sam se polako počeo i usmjeravati prema tome, da vidim da li bih ja to bio u stanju. Uskoro sam svoju dionicu od 6-7 km povećao i, dobro se sjećam, kada sam jedan dan nastavio i probio 10 km, imao sam osjećaj kao da sam prošao kroz neka tajna vrata i nastavio dalje. Ta vrata su bila samo ograda u glavi. Onda sam po malo povećao dužinu i došao do nekih 15-ak km. To se sve događalo u periodu od nekoliko mjeseci. U proljeće je u Rijeci bio riječki polumaraton, prijavio sam se, ali noć prije utrke, impresioniran sa svim time, svom tom gomilom trkača koji se pojavljuju na tim utrkama, plus mojim fantazijama u vezi svega toga, proveo sam tu noć vrteći se u krevetu oko svoje osi, ujutro se ustao iz kreveta umoran i ljut i nisam nigdje otišao. Sljedećih dan sam si kupio nove tenisice (kao da je stvar u tenisicama) i otrčao dužinu polumaratona. Eto, vidiš da možeš, pomislio sam. Nakon toga sam još puno puta otrčao tu dužinu, ali htio sam to napraviti i na službenoj utrci. Sljedeće ljeto je bio polumaraton u Opatiji. To ljeto sam živio u Novom Vinodolskom i tamo se pripremao. Otišao sam na taj polumaraton i napravio nekoliko tipičnih početničkih grešaka. Prvo, kada sam vidio koliko se mnogi ljudi vuku, malo sam pojačao ritam, i to uzbrdo, da bi nakon nekoliko kilometara praktički izgorio, čemu je pridonjelo izuzetno vlažno i sparno vrijeme kakvo je bilo taj dan, tako da mi je ostatak utrke bio naprosto patnja. Druga velika glupost koju sam napravio, za "pripremu i test" sam jedno dva dana ranije otrčao polumaratonsku dužinu u Crikvenici, usred vrućeg ljetnog dana, nakon čega se nikako nisam mogao odmoriti do službene utrke.
Na Hreljin sam se doselio prije godinu dana. Prvih 8 mjeseci sam potpuno zanemario trčanje, nisam ni znao u kojoj kutiji mi se točno nalazi oprema. Onda sam, sjećam se da je bio 20.6., odlučio započeti s trčanjem. Dan prije toga sam krenuo u malo istraživanje, u potrazi za zanimljivom dionicom za trčanje. Prešao sam cijelo mjesto, sve su to brda i s ničim nisam bio zadovoljan. Jedina logična dionica je bila ona koja vodi prema Križišću. Sljedećih dana mi je auto bio na servisu, nisam se mogao nikuda maknuti i jedan dan sam tako prosjedio doma, drugi dan mi je bilo jasno da ću poludjeti ako se tako nešto ponovi i jednostavno sam se uputio na dugačko pješačenje prema Jadranovu. Tamo sam se okupao u moru, pa natrag. Tamo i natrag je više od 18 kilometara. Sljedeći put kada sam išao na trčanje i došao do Križišća, otišao sam dalje, do Šmrike. Sljedeći put sam otišao do Jadranova trčeći, a natrag dobrim dijelom hodajući. Tu relaciju sam išao skoro svakodnevno cijelo ljeto i osjetio sam da rastem u kondiciji. I tada sam, u tom 6.-om mjesecu, pomislio da li bih mogao na maraton ove godine. Na temelju ljetnog trčanja, koje je specifično, nisam mogao znati gdje sam točno s kondicijom. Nakon ljeta (pod ljetom smatram još i 10.-i mjesec) sam ponovo imao nekoliko tjedana pauze. Negdje sredinom 11.-og mjeseca sam se ponovo sjetio maratona i pomislio da moram donijeti odluku da li idem ili ne. Otišao sam nekoliko puta na trčanje i već nakon nekoliko km bi me uhvatila neka opća slabost. Razmislio sam o čemu se radi i zaključio da je uzrok u kombinaciji teškog, južnog vremena, pauzi u trčanju i ponajviše neadekvatnom unosu energije prije trčanja. Ponovo pauza, a onda sam zadnji dan 11.-og mjeseca čvrsto odlučio da moram saznati na kojem se nivou nalazim i na temelju toga donesem odluku. Sljedeći dan, to je onaj kojeg ljudi zovu "svi sveti", sam krenuo na trčanje s namjerom da trčim dva sata i nakon toga procjenim kako se osjećam i da li bih nakon tih dva sata mogao otrčati još dva sata, koliko bi mi otprilike trebalo za maraton. Nekoliko trenutaka prije nego sam počeo, odlučio sam da ću ipak ići tri sata. Tada mi je dionica za trčanje bila kontinentalna, prema Driveniku, ne više prema Jadranovu. Usput sam odlučio da odem do ruba Crikvenice. Kasnije kada sam izmjerio dionicu, ispalo je oko 32 km, s tim da sam uzbrdice, kojih ima dosta, hodao, pa je ispalo ispod 30 km trčanja. Cilj cijelog tog testa je bio da vidim kako se osjećam nakon dva, tri sata trčanja i da li imam osjećaj da bih mogao nastaviti. Kada sam završavao tu dionicu, pred kraj sam se koncentrirao samo na to pitanje: kako se sada osjećam? Odgovor je bio: umorno, mogu nastaviti, ali pitanje je koliko dugo. S takvim razvojem situacije sam bio zadovoljan i odlučio sam da idem na maraton. Nakon toga sam kroz 10-ak dana otrčao polumaratonsku dionicu, pa 8 dana prije maratona laganih 15 km i dan ranije sam išao 5 km vrlo lagano, pola hodajući, čisto da osjetim tenisice na nogama i ritam udaraca po asfaltu. Dakle, mjesec dana prije utrke, samo tri puta na trčanju. Moj cilj je bio jasan: doći na utrku maksimalno odmoran i trčati potpuno svojim ritmom, točno onako kako mi odgovara, bez da postoji i najminimalnija mogućnost da me bilo što odvuče od tog plana, da me bilo što ili bilo tko povuče naprijed. Došao sam na start potpuno opušten, neopterećen, uživao u atmosferi oko sebe. Primijetio sam brzo neke poznate face, npr. Veroniku Jurišić. Primijetio sam i da nema ni jednog Kenijca ove godine. Odlično, pomislio sam, dakle imam šanse za pobjedu, hahaha.
Osjećaj na prvom maratonu je poseban, jer čovjek ne zna što ga čeka. Potpuno sam se pouzdao u moj plan, smatrao sam ga jednostavnim, zdravorazumskim i odličnim i potpuno sam ga se pridržavao cijelim putem. Ni najmanje se nisam opterećivao s tempom. Pravi tempo je bio onaj koji mi odgovara i tu priča prestaje. Ubrzavanje nije dolazilo u obzir. Pomislio sam, ok, nakon pola dionice, možda, a nakon 30.-og km svakako si dajem dozvolu za ubrzanje. Prvi put sam vidio vrijeme na službenom satu, nakon završetka prvog kruga. Vidim vrijeme: 1:35 h i mislim si - nemoguće, nisam toliko brz. U istom tom trenutku shvatim da je to vrijeme polumaratonaca, koji su startali pola sata kasnije i ovdje završavaju. Pogledam prvi put na sat: 2:06h. Hm, činilo mi se da će ipak biti manje od 2 sata, ali ako uzmem u obzir da sam išao vrlo, vrlo umjereno, onda je taj tempo u redu. Međutim, tada sam odlučio da bih mogao ubrzati i ciljati na krajnje vrijeme prema 4 sata (kao početni cilj sam si stavio jednostavno da otrčim u vremenu ispod 5 sati, koliki je limit crikveničkog maratona; u svijetu su limiti i znanto viši). To sam i napravio, sljedeća 2-3 km sam malo ubrzao, ali onda sam shvatio koliko je to besmisleno, puno puta je još ispred mene, pa sam se vratio u ritam koji mi paše. Nakon 30.-og km sam već bio u nekoj zanimljivoj zoni, a nakon 34.-og, 35.-og u potpuno nepoznatom teritoriju. Ali, osjećao sam se dobro. Umorno, ali dobro. Zanimljivo je bilo promatrati top trkače, s kojima se mimoilazimo na okretištima. Ti ljudi naprosto grabe. Impresivni su, ali to je neka druga klasa i to više nema veze s rekreativnim trčanjem; to je dril, naporne pripreme, rezultatski ciljevi pred očima itd... Zanimljivo je vidjeti i cijelu plejadu vrlo različitih trkača, od vrlo mladih, do onih u poznim godinama. Svatko se trudi i pati na svom nivou, svatko prelazi neku svoju granicu i ide za svojim ciljem, koji god on bio. Bilo je i više trkača koji imaju tjelesne poteškoće, neku vrstu invaliditeta. Njima sam u očima vidio posebnu odlučnost i žar i mnogi se kreću dosta brzo. Kuriozitet je čovjek koji trči uz pomoć štaka; on praktički trči na štakama. Nemoguće ga je uhvatiti, koliko se usavršio u svojoj vještini. :))
Nekima sam, s kojima sam se mimoilazio na okretištima, usput dobacio: Bravo! A kada sam došao do 40.-og km, onda sam i sebi, spontano i naglas, rekao: Bravo ja! A tada se dogodio za mene najupečatljivi dio, u svoj toj konkurenciji dojmova. Čuo sam iza sebe da mi se netko približava i neko vrijeme je bio iza mene. Iz nekog razloga sam očekivao mušku osobu, pa sam se iznenadio kada me je po malo prešla žena u srednjim godinama (jutros sam pogledao na internetu, ona živi u Austriji, naših je korijena i redovita je na mnogim dugoprugaškim utrkama, doslovno po svuda). To mi je bilo simpatično. Malo je odmakla od mene, a onda najednom ispustila glasni, gotovo animalni urlik. Meni je to prvenstveno bilo prekrasno animalno-ljudski. Odmah mi je u tom trenutku postalo jasno što je s tim htjela: tim urlikom se htjela probiti kroz silnu iscrpljenost i umor i na kraju dati sve od sebe, umjesto da se dovuče do cilja. Ubrzala je. Meni je to sve bilo vrlo inspirativno, pa sam i ja ubrzao za njom i ušao u cilj malo nakon gospođe, s vremenom 4:26 h.
Vrlo sam zadovoljan što sam istrčao doslovno cijelu utrku i u potpunosti proveo svoj plan. Za mene to nije tek istrčavanje maratona, već lansiranje u neke nove sfere u svim bitnim segmentima života.
U Crikvenici znam dosta ljudi, koje sam upoznao najviše zahvaljujući kćerki, preko vrtića itd. Tamo su me sigurno neki iz publike primijetili i pretpostavljam da će komentari biti tipa: "Dorijin tata" je trčao maraton. Meni se ta sintagma sviđa i potpuno mi je simpatična i poželjna. Neka se mala na neki način okiti tim događajem. Ona je u Crikvi ionako poznatija od mene, haha.
Ali važnije od toga, to je način na koji ja želim utjecati na nju i usmjeravati je prema njoj samoj - primjerom.
Nakon utrke, zadovoljno umoran, poslao sam poruku prijateljici, koja je znala da razmišljam o maratonu, ali već neko vrijeme niti je ona pitala (da me ne optereti), niti sam ja išta govorio o tome, pustio sam da to bude iznenađenje, tako da nije znala da sam išao. Ona je bila potpuno oduševljena, puna podrške, i više nego bih to očekivao. Zato jer je sportašica, cijeni takve stvari i razumije poantu. Danke.
Kada sam se vraćao, nadao sam se ponekoj dobroj pjesmi na radiju. Samo jedna je bila ono što mi je trebalo, ali ta je bila prava, Sinatrina My Way, u izvedbi Robbieja Williamsa. Posebno mi je zazvonio jedan dio, koji je potpuno adekvatan za ono što sam prošao, a glasi:
And may I say - not in a shy way
I did it my way.
A ono što mi najviše zadnjih dana paše uz maraton i izvan njega je ovo:
- 10:35 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
