To je i naslov knjige Susan Jeffers, koja je objavljena 1987., u Hrvatskoj vjerojatno nekoliko desetljeća kasnije, sa pojavom zamaha self-help literature. Ja sam ju čitao davno i jedino što se sjećam u vezi nje je da je to dobra knjiga i puno bolja od mnogih iz tog područja, no ni najmanje se ne sjećam samog sadržaja, ni primjera, praktički ničega. To je bila Susanina prva i najpoznatija knjiga, nakon koje je napisala još puno knjiga o sličnim temama, ali ono na što se može sažeti (ne svesti, već upravo - sažeti) i ova njena najpoznatija knjiga, kao i sve ostalo što je napisala je upravo ovaj prvi naslov, koji je i tehnika, i uputa, i način, i metoda, ta rečenica je naprosto velika i neprocjenjivo važna na putu prema otkrivanju sebe i svojih stvarnih mogućnosti. Mnogi ljudi (ako ne i većina) će kada osjete strah, jednostavno uzmaknuti i povući se. Strah tako postaje gotovo nesavladiva prepreka do sebe. Ali strah nije tako strašan i dobro ga je pogledati u oči i svejedno krenuti, ili ga jednostavno ignorirati, kao da ga i nema, stisnuti zube i skočiti u to nešto ili kroz to nešto čega se bojimo ili što nam u najmanju ruku stvara nelagodu. To je ono Parkinovo "Jebe mi se, idem!", koje mi se potpuno sviđa i koje često primijenjujem. Iz osobnog iskustva mogu potvrditi sljedeće: kada napravimo ono čega se bojimo, to vrlo često ili gotovo uvijek donosi oslobođenje i razne druge benefite. Nešto se u čovjeku mijenja i svakako mu raste samopouzdanje. Zato treba tražiti, a ne samo čekati, prilike da se rečenica iz naslova isproba.
Post je objavljen 12.12.2019. u 07:52 sati.