Dan prije tzv. Badnjaka Eli je s klincima išla za Zg, pa smo se dogovorili da se vidimo na Vratima Jadrana. Ja sam došao malo ranije, parkirao, stao kraj ograde nasuprot benzinske, malo se divio fantastičnom pogledu na more, malo gledao oko sebe. Najednom je pokraj uređaja za pumpanje guma parkirao auto, možda uz lagani udarac, kojeg i nisam baš dobro čuo. Iz mazde su izašla dva čovjeka, vozač je malo pogledao prednji kraj auta, onda je pogledao i prema meni i dobacio: "Da nije ovog rubnika, bome bi žvajzno!", na što sam se ja dobro nasmijao. Pogledao sam registraciju i vidio da je karlovačka. Došlo mi je da malo popričam s njima, ali čemu. Em su već lagano krenuli prema kafiću, em mi nisu poznati, što je i logično. Kad se Eli s ekipom pojavila, i mi smo zauzeli mjesto u kafiću, na ljude iz mazde sam već zaboravio, ponaručivali smo, a onda sam ih primijetio na šanku. Vozač je rekao konobarici neka njemu naplati naš račun. To me iznenadilo i rekao sam: "Ali zašto?" No, oko toga nije bilo daljnje rasprave.
Kad su odlazili, zaustavio sam ga, zanimalo me da li živi u Karlovcu ili negdje okolo možda. "Da, u Karlovcu.", rekao je i to s ponosom i napomenuo da se doselio kad je imao 5 godina, 1976."
"I ja sam iz Karlovca i baš te godine sam se rodio".
"Iz kojeg si kvarta?", upitao sam. Kvart koji je rekao je i moj nekadašnji kvart. Iznenadio sam se.
"A koji dio?" Ulica koju je rekao je i moja ulica. Onda je naveo i koja je zgrada i da je treći ulaz itd. Ta zgrada je prva zrada do naše kuće.
"Pa čekaj malo, ja tebe onda moram znati. Kako se zoveš?" Rekao je ime i prezime, koji mi nisu ništa značili.
"A imaš neki nadimak?"
"Imam. Limeni."
E, to mi je odmah zazvonilo u glavi, poput zvuka onih limova koji izgledaju kao tanjuri, kojima se lupa jedan u drugi, u limenoj glazbi. Njega se jako dobro sjećam, iz djetinjstva. On je bio među "starijim dečkima", dok smo mi bili mlađarija kojoj su stariji po svojoj želji i prilici djelici čvrge ili što god.
Još i sada sam pod dojmom tog neobičnog susreta. Ne u smislu da se pitam kako je moguće da se događaju, već se jednostavno divim činjenici da se događaju. Vrlo često mi se događaju takve stvari, ovakve ili onakve, ali ponovo i ponovo mi je to neobično zanimljivo. Gotovo da mogu vidjeti, svakako je mogu osjetiti, a i zamisliti, ali gotovo da mogu vidjeti stanovitu premreženost svega i svačega, pri čemu smo svi dijelovi te mreže, a život postaje čaroban kako postajemo svjesniji svega toga, prisutniji i otvoreniji. Tada se počinju otvarati neki do tada nam nepoznati portali i počinju se događati stvari koje nam djeluju neobično.
Post je objavljen 25.12.2019. u 09:22 sati.