"Godine 1844. na Carlyleovu optužbu da "nije od ovoga svijeta", Emerson odgovara ovim zanimljivim riječima: "Ponekad me optužuješ za nekakvu, ni sam ne znam kakvu, nebeskoplavu, prazno-nebesku težnju savršenstvu. Kada je riječ o mojoj sklonosti, bojim se da sam još zaraženiji nego što misliš. Imam radosne snove koje ne mogu povjeriti papiru, a još manje primijeniti u nekom praktičnom pristupu, ali zbog tih svojih sanjarija ne krivim samoga sebe - nisu još preuzele posjed moje kuće i štaglja... Štujem samo vječnoga Buddhu u odmorima i stankama u kojima ne štujem Brahmu"
Posebno je zanimljiva Emersonova aluzija na "prazno-nebesku težnju savršenstvu". Očito je mislio na teorije sunyatae ("praznine" ili "ispražnjenosti"). Iako je upitno koliko je duboko ušao u duh te teorije koja je u korijenu budističke misli i iz koje zen polazi prema svojem mističnom shvaćanju i štovanju prirode, ipak je divno vidjeti kako američki um istaknutih predstavnika transcendentalizma barem pokušava istražiti beskonačne tmine istočnjačke fantazije. Tek sada počinjem razumijevati značenje dubokih dojmova koje je na mene ostavilo čitanje Emersona u studentskim danima."
Na mene je također čitanje Emersona ostavilo priličan dojam.
Post je objavljen 23.12.2019. u 08:32 sati.