petak, 29.11.2019.

Štrajk se nastavlja. Budale ne odustaju.

Neka nema škole, još bolje. Mene zanima tzv. "nadoknađivanje". Bilo bi jako zanimljivo da se učenici starijih razreda, koji bi to mogli biti u stanju, kao i roditelji, organiziraju i kažu - jebite se!, nadoknađujte sami, ono što ste zakuhali, to i kusajte, ali bez nas, što mi imamo s tim, što mi imamo od povećanja vaših plaća, što smo mi - vaše budale?, tjerate nas da učimo nešto što ne želimo i od čega ne vidimo da ima koristi, što si umišljate, tko ste vi, naši gospodari?! Zar si vi umišljate da znate što je za nas dobro?! Pa mi vidimo da vi ne znate tko vam glave nosi!
Ama-baš-ništa nema potrebe nadoknađivati, jer ono što se uči u školi je ionako nepotrebno suludo natrpavanje gluposti u mlade glave! Ono što je propušteno, još bolje da je propušteno, nikakva šteta od toga, samo korist.
Ono što je najžalosnije, ako deset ljudi u Hrvatskoj zaista razumije bit problema, puno sam rekao.
Zašto kažem da tek možda šačica ljudi razumije bit problema? Evo npr. jednog aktualnog intervjua iz Novog lista s jednom standardnom psihologinjom. Prosječni čitatelj će možda pomisliti kako će od takve vrste osobe dobiti neki uvid u to kako štrajk uzaludnih utječe na psihu djece, ali ništa od toga. Ova psihologinja, kao i većina njenih kolega, ne može sagledati problem u njegovoj biti; ona ga gleda iz vrlo, vrlo ograničenog kuta, tako da joj šira slika nije ni u peti. Posebno je pokazala svoje nerazumijevanje problema kada je na pitanje o tome kako učenici nemaju pravo na oblik pobune kroz neku vrstu štrajka, ako s nečim nisu zadovoljni, glupasto ustvrdila kako "...to nije baš usporedivo, jer su učenici korisnici usluge." Dakle, ona učenike vidi kao puke "korisnike usluge". Iz njenog kuta gledanja, vjerojatno joj nikako ne bi moglo pasti na pamet kako učenici možda - ne žele biti nikakvi korisnici takvih usluga, pa bi se možda htjeli pobuniti protiv vrste usluge koja, ne da im se nudi, već - nameće! U tome je problem; djeci se Sve nameće i ništa ih se ne pita i po meni je to ono što je nedopustivo i skandalozno, a ne kakav će biti koeficijent nekog prosvjetnog jebivjetra koji nema blage veze o ničem bitnom i koji još manje ima ikakvu ideju o biti stvari od raznih navodnih stručnjaka za ljudsku psihu. Djeca, dakle, sasvim sigurno nisu u fokusu obrazovanja koje se, možemo reći, počinjava nad njima, bez njihove privole, i u tom grmu leži glavni zec. Neki blesavi odrasli (vjerojatno mnogi) će reći: a kog se vraga uopće djecu ima što pitati o tome itd..., ali to je već priča za sebe.


Jebite se!





When you try your best, but you don't succeed
When you get what you want, but not what you need
When you feel so tired, but you can't sleep
Stuck in reverse
And the tears come streaming down your face
When you lose something you can't replace
When you love someone, but it goes to waste
Could it be worse?

Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you

And high up above or down below
When you're too in love to let it go
But if you never try you'll never know
Just what you're worth

Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you...

- 09:57 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

Zen i japanska kultura. Wabi. Sabi.

Kao što sam i pretpostavio, Suzuki pretjeruje u strogom razgraničenju Istoka i Zapada, tvrdeći kako je kolijevka duhovnosti Istok, kolijevka materijalizma Zapad. Stvari nisu tako crno bijele, nisu bile u njegovo vrijeme, nisu bile u ranijim stoljećima, a pogotovo nisu danas, kada je sve izmiješano, globalizirano i kada samo o pojedincu ovisi na što će staviti naglasak u svome životu. Ali svakako, Istok po tom pitanju je jači.

Zanimljive su japanske ideje wabijja i sabija.

Kod wabija je riječ o "uviđanju transcendentalne nevezanosti usred mnogostrukosti. Wabi zapravo znači "siromaštvo", ili izraženo negativom, "nepripadanja mondenom društvu vremena". Biti siromašan, odnosno, neovisan o svjetovnim stvarima - bogatstvu, moći i ugledu - a opet u sebi osjećati prisutnost nečega najvrijednijega, što je iznad vremena i društvenog položaja - to bit wabija.
...Zenska duhovna navika je da se probiju svi oblici ljudske neprirodnosti. Zen ne mari za složenosti na površini života. Sam život je jednostavan, ali postaje neizmjerno zamršen kad ga ispituje raščlambeno nastrojen um. Sva znanstvena sredstva ne pomažu da proniknemo u tajne života. No kad jednom uđemo u njegov tijek, čini se da ga shvaćamo, zajedno sa svom njegovom naizgled beskonačnom raznolikošću i zamršenošću."

Sabi "doslovno znači "osamljenost", "samotnost" ili "samoću". Samoća pogoduje dubokom poniranju u misli, ali ne i spektakularnom pokazivanju. Može djelovati posve jadno, bezvrijedno i vrijedno sažaljenja, posebice u zapadnjačkom ili suvremenom okružju. Biti sam, vez vijorenja slavljeničkih zastavica, bez vatrometa, a sve to usred beskrajno raznolikih oblika i boja koje se neprestano mijenjaju - baš i nije neki prizor. Samotnost pripada Istoku - ondje je njezin dom i njezin rodni kraj."

U posljednjoj rečenici u sabiju jedan je od primjera tvrdnji koje sam spomenuo na početku.

Ideje wabija i sabija su mi i više nego bliske, one su praktički - moje, samo što ih nisam izražavao tim pojmovima. Zanimljivo je što kao primjer wabija Suzuki navodi Thoreauovu kolibu. Thoreau je sa svojim pristupom utjelovljenje wabija.


- 09:22 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 27.11.2019.

Završno poglavlje Zena i samuraja. Mačka i mačevalac.

Suzuki je "Zen i samuraje" završio s poglavljem pod naslovom "Mačevalac i mačka". Nije me nešto oduševio naslovom. Pomislio sam: pih, zar nije to mogao malo pametnije i bolje za kraj knjige. Poglavlje ima desetak stranica i sastoji se od jedne priče o mačevaocu Shokenu koji je imao problem sa štakorom u svojoj kući. Nakon nekoliko redaka, potpuno sam promijenio mišljenje i sa zanimanjem nastavio čitati. Namjeravao sam si prepisati najbolje odlomke, ali to nisam u tom trenutku stigao, pa sam odlučio da ću to obaviti u autu, prije nego vratim knjigu u knjižnicu. Tako sam i napravio. Bilo je oko 12 i pol h, dakle imao sam dovoljno vremena, jer knjižnica radi do 14. Tada sam se sjetio da sam zaboravio (e, kako volim ovakve trenutke: sjetio da sam zaboravio:) ponijeti neki prazni A4 papir. Malo sam pogledao oko sebe, koja glupost, kao da ću ugledati neki koji slučajno tu čeka na sjedalu. Dakle, nemam papir. Budala. Onda malo otvorim pretinac ispred suvozačevog sjedala, malo pročeprkam i pronađem dva A4 papira, račune od zadnjeg tehničkog. Ok, Bog i Svemir me vole udruženim snagama. Jedan od ta dva će biti dovoljan. Počnem pisati (da, nekoliko kemijskih obično imam na dohvat ruke) i kao prvo, primijetim koliko sam ispao iz štosa sa pisanjem na stari način. Puno brže tipkam nego što pišem po papiru. Onda sam primijetio kako mi vrijeme sve brže curi, jer nekoliko rečenica neće biti dovoljno za prenijeti poantu, koliko god ju ja htio prenijeti u najkraćoj mogućoj formi. Prvi papir sam već popunio i dohvatio drugi. I njega sam ispunio i sve mi se to činilo kao da ide pre-pre sporo. Otišlo mi je barem sat vremena na iščitavanje, biranje rečenica i prepisivanje, ali sadržaj je toliko jak da sam odlučio prepisati gotovo sve što smatram bitnim. Na kraju sam vidio da ću zakasniti u knjižnicu ako ne požurim, pa sam se odrekao nekoliko rečenica, koje možda i nisu presudne za poantu (sigurno nisu).

Dakle, priča ide ovako:
"Bio jednom mačevalac po imenu Shoken kojem je dosađivao štakor u njegovoj kući. Taj je štakor bio toliko neustrašiv da je iz svog skloništa izlazio čak i danju, praveći svakakvu štetu. Shoken je tjerao svoju mačku da ga lovi, ali mu ona nije bila dorasla, a kada ju je ovaj ugrizao, mačka je pobjegla bolno mijaučući. Mačevalac je onda uzeo nekoliko mačaka iz susjedstva koje su bile poznate po svojoj vještini i hrabrosti u lovu na štakore, pa je i njih pustio na štakora. Sklupčan u kutu, štakor je promatrao mačke kako mu se približavaju, a onda je bijesno napao jednu po jednu. Mačke su se uplašile i sve pobjegle.
Mačevalac je bio očajan i pokušao je sam ubiti štakora. Uzevši svoj drveni mač, on mu se približi, ali svi napori ovog iskusnog mačevaoca pokazali su se neuspješnima jer je štakor toliko vješto izmicao njegovom maču te se činilo da zaista letim zrakom poput ptice ili munje. Prije nego što je Shoken stigao pratiti njegove kretnje, on mu je vješto skočio na glavu. Sav obliven znojem Shoken je konačno odlučio dići ruke od potjere.
Kao posljednje što je pokušao, poslao je po Mačku iz susjedstva, poznatu po svojoj tajnovitoj vrlini najsposobnijeg lovca štakora. Ta mačka nije ni po čemu izgledala drukčije od ostalih mačaka koje su se prije toga borile sa štakorom. Mačevalac nije imao neko posebno mišljenje o njoj, ali ju je pustio u sobu u kojoj se nalazio štakor. Mačka je bila ušla u sobu kao da nije svjesna da se u toj sobi događa nešto neobično. Međutim, štakor je bio užasnut kada ju je ugledao kako mu se približava i stajao je kao ukopan u kutu. Mačka je potpuno ravnodušno otišla do štakora i vratila se držeći ga za vrat.
Iste večeri, sve mačke koje su sudjelovale u hvatanju štakora, održale su veliki zbor u Shokenovoj kući i s puno poštovanja zamolile slavnu Mačku da zauzme počasno mjesto. Duboko su se poklonile pred njom i rekle joj: "Mi smo sve poznate po odvažnosti i vještini, ali nikada nismo ni pomislile da na svijetu postoji tako izuzetan štakor. Ni jedna od nas nije bila u stanju ništa učiniti dok ti nisi došla, i kako si samo lako pobijedila! Mi sve želimo otkriti tvoju tajnu za naše dobro, ali prije toga moramo vidjeti koliko toga znamo o umjetnosti hvatanja štakora."

Nakon tog uvoda, svaka od prisutnih mačaka je rekla ponešto o svojoj vrsti vještine, slavna Mačka je saslušala svaku od njih i pokušala im objasniti u čemu griješe. Tako su neke mačke bile izuzetne u tehnici hvatanja, neke su stavljale naglasak na duh itd.

Slavna Mačka je nastavila:
"Međutim, ja neću reći da je cjelokupna obuka kroz koju ste vi prošle bila bez ikakve svrhe. Na kraju krajeva, Put se izražava preko svojih sudova (ljudsko biće, u religijskom jeziku, u koje se nešto ulijeva; prim.prev.). Tehničko majstorstvo zadržava Razum u njima, duhovna snaga djeluje u tijelu, a kada je ono u harmoniji s Prirodom, djeluje u savršenom skladu s promjenama u našoj okolini. Uz sve ovo, postoji još jedna veoma važna stvar, koja će, ako se zanemari, sigurno sve poremetiti. A to je: nemati u sebi ni tračak svijesti o vlastitom postojanju. Kada je ona prisutna u vašem umu, sve vaše djelatnosti postaju samovoljni, smišljeni trikovi koji nisu u suglasnosti s Putem. Kada ste u stanju poznatom kao "ne-umnost" (mushin) djelujete u suglasnosti s Prirodom, ne pribjegavajući umjetnim mehanizmima. Međutim, Put je iznad svih ograničenja i sve ovo što govorim daleko je od toga da bude iscrpno kada je riječ o Putu.
Prije nekog vremena, u mome susjedstvu živjela je mačka koja je provodila vrijeme u spavanju, ne pokazujući nikakve znakove životinjske duhovne snage. Sličila je drvenom kipu. Ljudi je nikada nisu vidjeli kako je uhvatila štakora, ali gdje god je prošla, ni jedan se štakor nije usudio pojaviti u njenoj blizini. Jednom sam je posjetila i upitala za uzrok tomu. Nije mi dala nikakav odgovor. Ponovila sam moje pitanje četiri puta, ali je ona ostala nijema. Nije se radilo o tome da mi nije htjela odgovoriti - ona zapravo nije znala kako mi može odgovoriti. To nas uvjerava da onaj koji zna ne kaže ni riječi, dok onaj koji govori ne zna.
Ta stara mačka bila je zaboravna ne samo kada se radilo o njoj samoj, već i kada se radilo o svemu oko nje - ona se nalazila u najvišem duhovnom stanju beznamjernosti. Ona je shvatila božanski ratnički duh i nije ubijala. Ja se ne mogu mjeriti s njom."

Neko pitanje postavio joj je i Shoken, na što je ona, između ostalog, odgovorila:
"Pa, ja sam samo mačka i hranim se štakorima i kako ja mogu znati nešto o ljudskim problemima? Ipak, ako mi dopuštate još nešto reći, morate imati na umu da je mačevanje umjetnost spoznaje Razloga života i smrti u odlučujućem trenutku - njegov cilj nije samo pobijediti protivnika. Samuraj uvijek mora voditi računa o ovoj činjenici i obučiti sebe u duhovnoj kulturi kao i tehnici mačevanja. Kada ovo postigne, on više nema nikakvih sumnji, nikakvih zbunjujućih misli; on ne pravi račune, niti promišlja; njegov duh miran je i popustljiv i u skladu s okolinom, on je vedar i praznouman; i zato je u stanju slobodno odgovoriti na promjene koje se iz trenutka u trenutak odigravaju u njegovoj okolini.
Od umnog treninga koji su uveli drevni mudraci, pa sve do različitih grana umjetnosti, samospoznaja je najtemeljnija ideja od svih i ona se prenosi od uma do uma - radi se o posebnoj vrsti učenja izvan pisanog učenja. Ono što postiže pisano učenje je da ti pokaže što imaš u sebi. Nema prenošenja tajni s učitelja na učenika. Učenje nije teško, a ni slušanje nije teško, ali ono što je zaista teško je postati svjestan onoga što imaš u sebi i biti u stanju to upotrijebiti kao svoje. Ova spoznaja poznata je kao "sagledavanje unutrašnjosti vlastitoga bića", a to je satori. Satori je buđenje iz sna. Buđenje i samospoznaja i sagledavanje unutrašnjosti vlastitoga bića - to su sinonimi!"

One dijelove koji su po meni najjači sam boldao. Ispostavilo se da je knjiga završena vrhunski. A rečenica u kojoj Mačka kojoj se ostale naprosto dive na njenoj vještini kaže: "Ja se ne mogu mjeriti s njom." na nivou je Džubranove vrhunske rečenice kojom završava Proroka, kada Almustafa kaže: "Zar sam to ja govorio, zar nisam bio i slušalac?"

Moj je zaključak da je zen više nego vrijedan pažnje, tako da će moju svakako dobiti. S tim ciljem, iz knjižnice sam se vratio sa Suzukijevim kapitalnim djelom "Zen i japanska kultura", koje je pozamašno za čitanje, a pozamašno je bilo i za pisanje. Prvi put je objavljeno oko 1938., a onda u ponešto izmijenjenom izdanju 50-ih godina prošlog stoljeća. Za to izmijenjeno izdanje Suzuki je surađivao s još nekoliko autoriteta s tog i sličnih područja. Knjiga je objavljena u vrijeme kada je zen na Zapadu bio u procvatu i interes za njegovo proučavanje svojevrsna intelektualna moda, koja je privukla mnoge zainteresirane, kao što su Aldous Huxley, Alan Watts, J.D.Salinger i mnogi drugi. Ova knjiga je imala puno pozitivnih, ali i negativnih kritika. One negativne su uglavnom išle u smjeru da Suzuki pretjeruje kada nastoji pokazati da se zen nalazi u samoj srži japanske kulture u njenim raznim oblicima i umjetnostima. Ti prigovori su vjerojatno na mjestu, ali mene osobno taj dio i ne zanima. Danas je vjerojatno i japanskim pticama na granama jasno kako suvremeni Japan svakako ne živi iz ideje zena, već je ohoho poludio, na sličan način kao i ostatak svijeta. Sve to me ne zanima, ne zanima me bilo kakvo idealiziranje japanskog načina života, jer je on relativan i ljudi su različiti svuda, pa tako i u Japanu. Ono što me zanima je samo srce zena, a u njegovoj srži su neposredna iskustva, koja su opet individualna. Moje je moje, nečije je nečije i sve je to u redu. Ono što je vrlo važno za svakoga je to da otkrije svoje autentično iskustvo, kojim god putem došao do njega. Kojim god putem, to da, ali odredište je uvijek u čovjeku samom. Zato lijepljenje za bilo kakve ideje nije pametno i nema smisla. One su tek čamci koji mogu poslužiti da se dođe do druge obale. Kada se tamo dođe, čamac ne treba dalje nositi na leđima.

Zanimlijva stvar je i da je, nedugo nakon što sam se naprepisivao tih odlomaka, kada sam završio s knjižnicom i ponovno sjeo u auto, s radija krenula "Unwritten",koja je potpuno u skladu s ovim idejama, od prve do zadnje riječi. Ako to nije sinkronicitet, onda sinkronicitet ni ne postoji.

Usput, radim odlične burgure od graha. Super stvar.

- 14:41 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.11.2019.

Novi načini su na dohvat ruke

Novi pristupi životu su mogući i vrlo su uzbudljivi, blagotvorni i poticajni za pojedinca koji ih privaća, kao i za njegovu cjelokupnu okolinu.

Hvala za ovaj link Eli
The game changers

- 10:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.11.2019.

Ideja o vlastitoj važnosti

Ideju o vlastitoj važnosti treba napustiti. To je vrlo loša ideja.

- 11:46 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Politika

- 10:59 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Dom bez Tv-a

Prostor u kojem se živi, u kojem NEMA televizije, neusporediv je s onim gdje zvrnda i drnda taj aparat, oko kojeg se ljudi okupljaju kao da se radi o nečem prirodnom, a nema ničeg neprirodnijeg i glupljeg. Ako izbacite tv iz svoje kuće, napravit ćete si divovsku uslugu i takvim čišćenjem vanjskog prostora, otvorit ćete potencijalni prostor u sebi za nove stvari, za više slušanja sebe, koje dovodi do buđenja vlastite kreativnosti, polaganog upoznavanja sebe, možda i po prvi put u životu ćete se sresti sa samim sobom. Što nije to malo glupo, živjeti a ne upoznati samog sebe?

- 10:52 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 23.11.2019.

Ugodno sam se iznenadio što ovo, ipak, postoji na youtube-u u originalu. Pjesma je interesantna; ritam i sve to džonijevsko, ali meni ima i određenu sentimentalnu vrijednost, kao podsjetnik na nešto. Iako generalno nisam sentimentalan, niti nostalgičan. A i ne smatram to zapravo nostalgičnim osjećajem. Sigurno ne u tom nekom smislu.

možda bolje bude ako pogledaš u dlan
a dlan mi, ženo, poderan

- 19:35 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Biranje predsjednika razreda. Pardon, države.

To što ne pratim utrku za predsjednika/icu države (koja više podsjeća na izbor za predsjednika razreda), ne znači da mi nije jasan njihov kalibar i motivacija. Ne treba njih slušati, dovoljno ih je malo ponjušiti i sve je više nego jasno. I Zoran i Kolinda i Miroslav su jadni kandidati, svatko na svoj način. Međutim, oni su odraz ljudi u ovoj državi i bilo bi čudno da su kandidati na nekom uljudnijem i višem nivou. Ima već neko vrijeme kako sam odlučio da ne idem na nikakva glasanja, ako se opcije kreću u rasponu između žalosne i katastrofalne. Ne zanimaju me ni lijevi, ni desni, ni njihove ideologije. Ako u igru uđe Ante Simonić, dobit će moj glas, bez obzira koliko možda ne imao šansi. Ali nikad se ne zna.

- 09:32 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 22.11.2019.

Štrajk tzv. prosvjetara ide dalje i već mi prilično idu na živce.

Tzv. prosvjetari se ponašaju kao stoka, što u neku ruku i jesu, ako pri tome govorimo o nivou svijesti na kojem se praktički većina njih nalazi. Pri čemu ne mislim na stoku kao na - životinje, jer životinje se uglavnom ne ponašaju kao stoka u tom smislu. Ovdje je termin "stoka" za određivanje karakterne crte. Kao što je Rade Šerbedžija prije dosta vremena negdje pojasnio (čni mi se da je taj citat stajao kod jednog mog prijatelja iznad njegovog radnog stola, prije više od dvadeset godina): pička je spolni organ, a pizda karakterna osobina. U tom smislu su gore navedeni - stoka (bez ikakve namjere za vrijeđanjem životinja; ne bih htio da mi se javi neki gorljivi član udruge Prijatelji životinja).
Ta velika družina se ponaša kao skupina uličnih huligana. Očito je da po jedan huligan i čuči u svakom od njih, kao i uostalom u više-manje u svakom čovjeku, i otkriva se u specifičnim situacijama, kao što je ratna, a u ovom slučaju - štrajkaška.
Smiješne su njihove akcije i ideje; naprosto nešto krajnje glupo i nekreativno, preko ruba ludosti. Kao: potrubi za obrazovanje. Bizarna je i ta ideja o vlastitoj važnosti, odnosno važnosti svoje struke, iliti - poziva, kako si mnogi od njih znaju tepati. Oni imaju poziv, dok netko s diplomom ili dvije, koji radi u bog-te-pitaj-kakvoj-privatnoj-firmici ili trgovačkom lancu nema, jadničak, nikakav poziv, već je na njemu da na blagajni naplaćuje sumanotom prosvjetaru ili ga uslužuje na ovaj ili onaj način, kad mu se ovaj nacrta, pravednik od glave do pete.
Nije njima stalo do djece, ni pod razno. Stalo im je isključivo do vlastitih guza. Nije njima stalo ni da se obrazovanje korjenito promijeni, što bi bilo neophodno. Ne može im ni biti stalo, jer oni ne mogu ući u biti problema; to je njima španija, a i previše su zauzeti svojim koeficijentima, što god oni bili. Ne razumijem se u to, to su sfere u kojima se bolje snalaze državni službenici.
Smiješno mi je kad se te ljude naziva učiteljima. To je gaženje tog termina, koji tada upada u istu sudbinu drugih izmasakriranih riječi, kao što su bog i ljubav. Ti ljudi nisu nikakvi učitelji. Ako bismo među njima našli šačicu učitelja u tom smislu, to bi bilo iznenađujuće. Ti ljudi su naprosto državni službenici i, koliko vidim, jedva da itko razumije razlike u samoj terminologiji, a da ne govorim o razumijevanju same problematike. Vrlo, vrlo je rijedak slučaj da netko uopće razumije poantu, pa s obzirom na to i nema druge nego biti okružen glupostima i glupanima svih vrsta. Ali to je život. Izazov je kako u toj intelektualnoj septičkoj jami ostati čist i svoj.
Mora se tim ljudima odati dužno priznanje za nesmiljenu borbu za uspostavljanje nove kategorije pod nazivom: ne rade, a inzistiraju na plaći, i spremni su napraviti potpuni kolaps ako to ne bi bilo tako.

- 14:42 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Ichiunova rasprava, iz Suzukija

Ichiun je vrlo zanimljiv. On je živio u isto vrijeme kada i neki mačevaoci koji su imali moć, bogatstvo i veliku reputaciju. On je, piše Suzuki, ostao skoro nepoznat, osim među svojim intimnim prijateljima i učenicima. Njegov društveni položaj je bio suprotan onim poznatima i proslavljenima.

Slijedi nekoliko odlomaka iz Ichuinove rasprave, isprepletenih sa Suzukijevim komentarima i možda pokojom mojom rečenicom, ako mi tako dođe.

Ichuin: "Nakon što je moj učitelj preminuo, bio sam prepušten sam sebi. Tijekom sljedećih šest godina bio sam u samoći, mirno razmišljajući o Nebeskom Razumu, bez ikakve namjere da prenosim moju novostečenu umjetnost. Umjesto toga, posvetio sam se životu introspekcije tako da sam zaboravio osjećati glad i hladnoću. Iako nisam imao namjeru reklamirati sebe kao učitelja nove škole, neki od mojih starih prijatelja pronašli su me i nagovorili da ih uvedem u ta nova iskustva. Moje ime i škola tako su polako postali poznati širim krugovima.

Suzuki: "Primarna Priroda funkcionira u svom najčistijem obliku u našem djetinjstvu, kada nas majka drži u naručju i doji. Kao što je beba sama sebi dovoljna u društvu Prirode, tako i mi kao odrasli moramo biti sami sebi dovoljni kada Priroda djeluje na svoj vlastiti način, bez ikakvog miješanja od strane relativne svijesti. Na nesreću, čim počnemo rasti, mi se indoktriniramo putem svih mogućih sredstava koja su nam na raspolaganju. Zahvaljujući konceptualizaciji, naša čulna iskustva daju nam netočnu sliku svijeta. Kada vidimo planinu, mi je ne vidimo takvu kakva jest, već joj pripisujemo razne ideje, ponekad čisto intelektualne ali često nabijene emocionalnošću. Kada one okruže planinu ona se pretvara u nešto neobično. Ovo se događa zbog naše indoktrinacije koja je posljedica naših "naučenih" i prikrivenih interesa, bilo individualnih, političkih, društvenih, ekonomskih ili religioznih. Tako nastala slika ružna je, lažna i iskrivljena u svakom mogućem pogledu. Umjesto da živimo u svijetu okrenutom Primarnoj Prirodi u svoj njegovoj jednostavnosti, mi to činimo u umjetnom "kultiviranom" svijetu. Najveća šteta je u tome što mi nismo svjesni ove činjenica."

Ichuin nastavlja: "Da bismo objasnili misteriozno djelovanje Nebeskog Razuma ili Primarne Prirode u čovjeku, mi koristimo različite izraze, ali najvažnija je stvar vratiti se naivnosti prvobitnog čovjeka, tj. naivnosti djetinjstva koja se često naziva Velika Granica, ili Prirodi u njenoj takvoći, ili stanju ne-akcije ili praznine. Međutim, većina ljudi , umjesto direktnog sagledavanja ove činjenice , hvata se za riječi i njihove komentare i sve se više upetljava, konačno stavljajući sebe u nerazmrsivu zamku."

Suzuki: "Neka se takvi ljudi vrate u svoje djetinjstvo i vide kako se ponaša dijete. I zemlja može pucati, a ono je potpuno nezainteresirano. Ubojica može provaliti u kuću i zaprijetiti da će ga ubiti, a ono će mu se smješkati. Zar ovo ne ukazuje na veliku hrabrost? Pogledajmo sada kako se ono ponaša kad je riječ o ovozemaljskoj koristi za koju smo mi skoro spremni žrtvovati život ili besramno upotrijebiti najdemonskiju prepredenost. Da li bi dijete bilo van sebe od radosti kad bi mu poklonili carstvo, ili kad bi ga odlikovali vrijednom medaljom? Ono ne bi ni glavom mrdnulo. Mi možemo reći da dijete ne zna ništa o svijetu odraslih. Ali Ichiun će uzvratiti: "Što je od stvarne vrijednosti u svijetu odraslih? Sve je tu taština do taštine." Ono što je važno za dijete je isključivo sadašnjost. Ono se ne prisjeća prošlosti, niti predviđa budućnost. Ono je u vezi toga slobodno, ono ne zna za strah, nesigurnost, uznemirenost, "hrabrost postojanja". U vezi s tim, ono što je važno za mačevaoca, kao za svakog od nas, je postati svjestan ovog Nebeskog Razuma koji djeluje u bebama i dojenčadi. Ona ga nisu svjesna, ali ga ona utjelovljuju, a na nama je da u našu punu svijest uvedemo Prirodu dok ona otkriva Nebeski Razum koji je u nama. Dostići zrelost ne znači postati zarobljenih koceptualizacije. To znači doći do spoznaje koja leži u najskrovitijem dijelu našeg bivstva. Ovo je "istinsko znanje", "iskrenost", "poštovanje", "nepogriješivost". Ma koliko čovjek ostario, ovo nikada neće biti zastarjelo."Infantilnost" je uvijek svježa, okrijepljujuća i inspirativna."

Suzuki: "Nakon proučavanja Ichuana, moj utisak je da ovaj autor nije samo profesionalni mačevaoc, već je u biti zen majstor koji se slučajno služi mačevanjem."

- 08:56 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Zen i samuraji

Suzuki navodi dijelove rasprave mačevaoca iz 18.-og stoljeća, Ichiuna. Jedna rečenica: "Moj učitelj prezirao je ljude ovozemaljskog tipa, govoreći da su oni okaljani bestijalnim duhom, jer su poput nižih životinja uvijek pognuti u potrazi za hranom - tj. uvijek tragaju za vlastitim materijanim blagostanjem. Oni ne znaju što znači ljudsko dostojanstvo kao i moralni zakoni koji reguliraju naš ljudski život."

Ovdje se sigurno ne misli na moral u današnjem, uobičajenom smislu, a isto vrijedi i za dostojanstvo.

- 07:46 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.11.2019.

Zen i samuraji. Suzuki citira dio iz stare rasprave "Nepoznato o umjetnosti mačevanja."

Ovo je vrlo zanimjiv izvadak iz jednog dijaloga. I više nego zanimljiv. Tu je riječ o samoj biti stvari, koja je, što bih ja rekao: na dohvat ruke, a neuhvatljiva, međutim, u neku ruku ipak uhvatljiva.

"Dopustite mi da završim citatom koji predstavlja završni dio Kumurinog, bolje reći Horijevog dijaloga:
P: Sve što kažeš sjajno je. Ja se potpuno slažem s tobom. Međutim, koliko je to teško primijeniti na praktične detalje same vještine!

O: Poanta je u tome da treba shvatiti da je sve što se može izraziti simbolima i slovima od drugorazrednog značaja, jer to nisu ništa do tragovi.Ono važno je doseći krajnju suštinu putem tih tragova. Sama krajnja stvarnost nije simbol. Ona ne ostavlja nikakav trag, ona se ne može prenijeti slovima ili riječima, već mi dolazimo do nje prateći ih do izvora iz kojeg oni izlaze. Dok god se zaustavljamo na simboličkom predstavljanju ili običnom razmišljanju, ne možemo shvatiti samo načelo.

P: Kad dignemo ruke od simboličkog predstavljanja ili razmišljanja, ne ostajemo li u krajnjem ništavilu stvari?

O: Da, jako je teško doći do ostvarenja. Prema tome, vješt trener uvijek vodi računa da paralelno obučava početnike u tehničkoj vještini i razumijevanju načela. Moguće je da pojedinac ni do kraja svog život ne dođe do načela. Tragati za njim unutar sebe, a ne vanjskim stvarima je glavni zadatak.

P: U tom slučaju, nema ni "tajnog prijenosa" u mačevalaštvu?

O: Posljednja stvar nikad se ne može prenijeti s jedne osobe na drugu. Ona dolazi iz nas samih. Cilj poznavanja tehnike je da omogući mačevaocima da na kraju to shvate. To je, također, slučaj i s učenjem uopće. Nema puno koristi od same učenosti. Čovjek može pročitati sve knjige o duhovnom treningu i postignuću, ali vrhunac je shvatiti tajnu postojanja, a to saznanje dolazi iz nas, jer ne može doći ni s jednog drugog mjesta. Ukoliko i dođe, onda ono nije tvoje, već tuđe.

P: Možeš li mi reći nešto o toj misteriji?

O: Sve što mogu reći je da ne znam, ili da se radi o neshvatljivom.

P: Ako je već tako, trebamo li ostati potpuni neznalice?

O: Ne, ne radi se o tome. Treba znati, a ipak ne znati.

P: Zašto?

O: Ne pitaj me zašto. Treba znati kao da ne znamo. Posljednja riječ koju još mogu reći je: nadilazi znanje."

- 15:07 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

Zen i samuraji, Suzuki. Idemo tužno pogrešnim putem.

"Kad ljudi samo slijede slova i nemaju pravo razumijevanje toga što je Jedan Um (Nepokretna prajna), oni ga tijekom cijelog života zloupotrebljavaju na sve moguće načine. Oni su danonoćno zauzeti radeći dobre stvari i zle stvari u skladu sa svojom karmom. Oni napuštaju obitelj, uništavaju cijeli narod, ili rade bilo što suprotno nalozima Jednog Uma. Na žalost, postoji samo nekolicina ljudi koji su stvarno prodrli u dubine Jednog Uma. Mi ostali tužno idemo pogrešnim putem."


- 10:24 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 19.11.2019.

Štrajk tzv. učitelja ide dalje, "do kraja". "Dostojanstvo nema cijenu."

Nemoguće se odlučiti tko je gluplji u ovoj farsi sa štrajkom "prosvjetnih" djelatnika: sami ti djelatnici ili roditelji, od kojih ih, izgleda, većina podržava u njihovim bahatim zahtjevima (bahatim, jer većina ljudi u ovoj državi bi bila presretna s njihovim plaćama). Urnebesna je inicijativa roditelja koji idu vršiti pritisak na vladu, šaljući mailove ili što već, s porukom kako njihovo dijete nije zadnja rupa na svirali i da zaslužuje obrazovanje itd, itd..., pa neka se svakako udovolji zahtjevima navodnih učitelja, kako bi imali još malo veću plaću i kakvo-takvo dostojanstvo. Nemoguće mi se odlučiti tko je tu gluplji, ali vrlo je jednostavno zaključiti da su svi uključeni u farsu naprosto jadnici koji ne znaju tko im glave nosi, a razumijevanje im je ispod svakog nivoa inteligencije, tj. ne vide dalje od vlastitog nosa i vlastite guzice, u kojoj se nepovratno izgubilo dostojanstvo za kojim toliko vape. Tko god silom nešto hoće dobiti, samo će se još dalje, puuno dalje, od toga udaljiti. Ja da nekoga molim za svoje dostojanstvo? Pa neka neko dođe i proba mi ga oduzeti! To je sve hrpetina budaletina.
Urnebesno je i pitanje "nadoknađivanja". Nadoknađivanja čega? Djeca imaju korist od toga što propuste u školi, a od onoga što im se silom nagurava u glave imaju uglavnom štetu (bez obzira na opće mišljenja kako vrijedi suprotno).

- 09:37 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.11.2019.

Zen i samuraji - Suzuki

Sviđa mi se ovo sa zenom. Često sam se bio sretao s nekim stvarima iz zena kroz literaturu i uvijek mi je to bilo zanimljivo. Sada vidim da je i više nego zanimljivo. Pozabavit ću se sa zenom malo studioznije. On je neusporediv s religijama koje se temelje na slijepom vjerovanju. Zen smjera i probija u čistu Stvarnost. Ništa manje od toga. A gdje ćeš više?

Evo nekoliko pjesmuljaka. Radi se o trideset-jednosložnom obliku izražavanja, koji se naziva vaka ili uta pjesma.

Ako ti uši vide,
I oči čuju,
Neće te mučiti nikakve sumnje -
Kako prirodno kiša kaplje
Sa streha!

Bez razmišljanja, bez premišljanja -
Savršena praznina:
Pa ipak u njoj se nešto kreće,
Slijedeći svoj vlastiti put.

A ova mi je najbolja:

U neiskopanom bunaru,
U vodi koja ga ne ispunjava,
Ocrtava se sjenka;
A čovjek bez oblika, bez sjenke,
Izvlači vodu iz bunara.

- 08:19 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Ciljajući visoko

Ken Robinson je Element završio citirajući Michelangela. To mi se odmah svidjelo, namjeravao sam zapisati, ali sam zaboravio. Ovaj citirani je rekao nešto u ovom smislu: Nije promašaj ako ciljamo visoko, pa ne ostvarimo što smo namjerili, već ako ciljamo nisko i to ostvarimo.

- 08:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ponekad se desi da mi, u vožnji, krene ova Oliverova pjesma s radija, obično ju pustim barem do pola, a ponekad i do kraja, jer mi je vrlo zgodna, ima nešto u njoj. A stihovi: "Nije bila osobito luda, ali ja sam dizao taj prosjek" me uvijek nasmiju. Očito su mi bliski.

Čovjek koji je stavio ovaj spot na youtube napisao je da mu je Oliver pred koncert u Mariboru dao sat vremena na raspolaganje da napravi dva spota. I to izgleda fora. Lude 80-e. Naravno da nisam fan Oliverovog općeg izričaja, ali cijenim njegov put.





- 07:58 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2019.

Borba za vlastiti interes pod krinkom općeg interesa. Maloumnost sindikata.

Tko bi rekao, nešto suvislo iz teme sindikati i štrajk. Tko god ima i trunku pameti i razumijevanja problematike u sebi, odmaknut će se od sindikalista i svega što oni predstavljaju. Divljanje sindikalnih akcija pokazuje koliko su svi oni koji su u to uključeni, i sve to podržavaju, uskogrudni i naprosto glupi i zainteresirani isključivo za vlastite guzice.

Poznati profesor nakon 30 godina javno izašao iz sindikata: ‘Upropastili su povijesnu šansu za promjene koje su doista važne’

- 09:58 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Otkrivanje, življenje svoje strasti. Nikola Vranić(J.R.August)

Neki dan sam prvi put čuo za Nikolu Vranića, umjetničkog imena J.R.August. Jučer sam čuo neku njegovu pjesmu na radiju. Više je svjetski od poznatih svjetskih faca. Nevjerojatan. Sada sam negdje letimično vidio njegovu izjavu kako je od malih nogu htio biti kantautor. "Sretan sam kao malo dijete. To je svrha mog života.", izjavio je u intervjuu za ravnododna.com. U tome je poanta, povezati se s djetetom u sebi i vidjeti što ono hoće. To što ono hoće, to je to. U tom smjeru treba ići.

- 08:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Više ja. Niže ja. Svjetlo. Tama.

Ideje kao što su više i niže ja nema potrebe mistificirati, ni pitati se da li u nama postoji tako nešto kao što je više ja. Svatko to može vrlo lako provjeriti kroz svoje iskustvo i kroz jednostavne kriterije. Kada se osjećamo dobro, poletno, puni energije, tada smo u više-ja modu. Kada se osjećamo turobno, usporeno, bezvoljno itd., tada smo u niže-ja modu. O nama ovisi koji će mod u našem životu dominirati. Po meni, ključna stvar za postizanje dominantog više-ja moda je pronalaženje svog elementa ili ikigaija. Tada se sve u nama mijenja. Ako je netko u niže-ja modu i čini mu se kako je on "jednostavno takav", to nije točno.

- 08:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Suzuki. Samuraji. Mačevi. Zen.

Na meniju - D.T.Suzuki: Zen i Samuraji.

Suzuki (1870-1966) je zaslužan za popularizaciju zena i sličnih pravaca i puteva na Zapadu. Na trenutak sam malo pročačkao o njemu, pa sa stranice na stranicu, zainteresiralo me što je oženio ne-japanku. Zapela je mi je za oko rečenica o njoj, koja se isto bavila pisanjem, sa stranice awaken.com: "Sharing her husband’s interest in psychology, she devoted an entire chapter in this work to the Buddhist concept of personality — and poetically declared that “The only definite teaching to be found in Zen is that . . . every man is a sleeping Buddha. Consequently, (one) has but to awaken his heart of wisdom by meditation to gain a direct insight into the nature of reality.” "

Utjecao je na mnoge poznate zapadnjake, npr. Junga i Fromma. Fromm je, čini mi se, u svojoj kasnoj životnoj fazi, nakon potrage i potrage, došao u kontakt sa zenom, preko Suzukija i mislim da je u tome našao ono što mu je do tada nedostajalo.

- 08:11 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.11.2019.

Odlomak iz poglavlja "Konformizam ili kreativnost"

Ovaj se odlomak nastavlja na pismo cure iz prošlog posta.

"Javno školstvo podvrgava svoje učenike neumoljivom pritisku na konformizam. Državne škole nisu samo stvorene u skladu s interesima industrijalizma, već su i stvorene nalik industrijalizmu. Te škole u mnogočemu odražavaju tvorničku kulturu za čije su održavanje stvorene. Temelje se na načelima pokretne trake i učinkovite podjele rada. Škole dijele nastavni plan na posebne segmente: neki učitelji učenicima utuvljuju matematiku, a drugi im utuvljuju povijest. Dan je raspoređen na standardne jedinice vremena, obilježene zvonjavom, kao što se u tvornici objavljuje početak radnog dana i završetak stanki. Učenici se poučavaju skupno, prema dobi, kao da im je najvažnija zajednička značajka njihov datum proizvodnje. U određenim trenucima podvrgavaju ih standardiziranim testovima i međusobno uspoređuju prije no što ih pošalju na tržište. Uviđam da analogija nije potpuna te da izostavlja mnoge pojedinosti sustava, ali je prilično velika."

Sljedećih nekoliko odlomaka opisuje koliki je pritisak na klince, od najmlađih dana, u mnogim zemljama od predškolske dobi, negdje čak i od prve godine (u Japanu, vjerojatno i Južnoj Koreji, Kini,) da ih se upiše u odgovarajuće osnovne škole, koje bi im kasnije trebale osigurati studiranje na odgovarajućem fakultetu, a nakon toga valjda i postizanje odgovarajuće pozicije na tržištu rada (o osobnom zadovoljstvu i postizanju osobnog nivoa ispunjenja nema ni jedne riječi; roditelji po svuda neurotično nastoje ugurati svoju djecu tamo gdje se općenito smatra da će ostvariti najviši nivo vanjskog usjpjeha; unutarnji uspjeh nije predmet razmatranja), te zaključuje:

"Teško je povjerovati da je školski sustav koji toliko opterećuje djecu blagotvoran za ikoga - za djecu ili za njihove zajednice. Većina zemalja nastoji ostvariti reformu školstva. Prema mojem viđenju, čine to na posve pogreša način."

Prema mojem viđenju, također.

Dalje zaključuje:
"Činjenica je da, imajući u vidu izazove s kojima smo suočeni, školstvo nije potrebno reformirati - već ga je potrebno transformirati. Ključ te transformacije nije standardizirano obrazovanje, već njegova personalizacija, temeljenje postignuća na otkrivanju individualnih darovitosti svakoga pojedinog djeteta, uvođenje učenika u okružje u kojemu žele učiti i u kojemu mogu prirodno otkrivati svoje istinske strasti."

- 08:12 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Pismo tinejdžerice Kenu

Zanimljivo mi je ovo pismo koje je jedna 17-godišnjakinja poslala Robinsonu, pa ću ga pretipkati. On u knjizi piše ovako:

"Primam mnogo elektroničkih poruka od učenika širom svijeta. Ova je od sedamnaestogodišnje učenice iz New Jerseyja, koja je slušala moj govor u sklopu TED konferencije 2006. (TED oznavačava Tehnologiju, zabavu i dizajn; tehnology, entertainment, and Design):

Sjedim u tišini svoje sobe, ne mogu zaspati. Šest je sati ujutro, a ovo je razdoblje mojeg života koje bi me trebalo zauvijek promijeniti. Za nekoliko tjedana bit ću na završnoj godini, a koledži su trenutno očito glavna tema mojega života... i to mi se ni malo ne sviđa. Nije da ne želim studirati, ali razmišljala sam o tome da radim druge stvari koje neće gušiti moje ideje. Bila sam potpuno sigurna u nešto što sam željela raditi i čemu sam se željela posvetiti, ali se doima da je stjecanje doktorata ili kakvog dosadnog posla svima oko mene najvažnije za uspjeh u životu. Mislim da nije pametno trošiti vrijeme na nešto dosadno i besmisleno. Ovo je jedina mogućnost u mojem životu... dovraga, ovo je moj jedini život i ako ne učinim nešto drastično, nikada neću imati mogućnost da to učinim. Mrzim kad moji roditelji ili roditelji mojih prijatelja čudno gledaju kad im kažem da se želim baviti nečim posve drugačijim od uobičajenih poslova vezanih uz medicinu ili poduzetništvo.
Nekako sam došla do videosnimke čovjeka koji govori o idejama koje već neko vrijeme imam u glavi i to me je duboko prodrmalo i dovelo u euforiju... Ako svi žele biti ljekarnici, posao u medicini u budućnosti neće biti osobito ugledna profesija. Ja ne želim novac, ne želim šugavi "skupi" automobil. Želim raditi nešto što ima smisla, ali malokad dobijem potporu. Samo vam želim reći da ste me vi ponovo uvjerili da mogu slijediti svoj san. Kao slikarica, crtačica, skladateljica, kiparica i spisateljica, iskreno vam zahvaljujem jer ste mi pružili nadu. Moja učiteljica likovnog me uvijek blijedo gleda kad učinim nešto neubičajeno. Jednom sam vodom za pranje kistova polila sliku za koju je moja učiteljica rekla da je "dovršena i spremna za ocjenjivanje". Uh, trebali ste vidjeti izraz njezina lica. Te su granice u školi jasno postavljene, a ja se želim osloboditi i stvarati prema zamislima koje iz moje glave proizađu u tri ujutro. Mrzim crtati obične stare cipele ili stabla i ne volim to "ocjenjivanje" umjetnosti. Otkada bismo trebali "ocjenjivati" umjetnost? Da je Pablo Picaso pružio koji od svojih radova svojoj staroj učiteljici likovnog, ona bi zasigurno poludjela i srušila ga. Ja sam svoju učiteljicu upitala mogu li skulpturu povezati platnom i ispreplesti ih tako da skulptura ostavlja dojam da je slika oživjela i krenula prema promatraču... Odgovorila mi je da to nije dopušteno! Na završnoj godini pohađat ću AP umjetnički program i oni mi kažu da ne mogu stvarati trodimenzionalnu umjetnost? To je suludo pa nam je potrebno da ljudi poput vas dođu u New Jersey i održe pokoje predavanje o toj omalovažavanoj stvari zvanoj kreativnost.
Boli me to što se ljudi samo smiju ili mršte čim kažem da želim biti umjetnica kad odrastem. Zašto ljudi ne smiju raditi ono što vole raditi? Je li sreća palača, televizor s velikim zaslonom, gledanje brojeva koji prolaze na zaslonu i grčenje jer je S&P pao za jedan bod? ... Ovaj svijet je postao prenapučeno i zastrašujuće mjesto na kojemu vlada nadmetanje. Hvala vam za tih devetnaest minuta i dvadeset i devet sekundi čiste istine. Pozdrav."


Uopće nisam ovdje obraćao pažnju što i o čemu pjevaju, već mi je zanimljivo vidjeti koliko fantastično funkcionira spoj kreativnosti skupine vrlo različitih ljudi.


- 07:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 13.11.2019.

Just a puppet in a play

Oh, and I thought when I was there, God, what am I doing here?
I’m a-tryin’ to kill somebody or die tryin’
But the thing that scared me most was when my enemy came close
And I saw that his face looked just like mine






Oh! Good old-fashioned war!

- 08:35 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Je li prekasno?

Jedno poglavlje u knjizi Element nosi naziv i govori o tome "Je li prekasno?" Je li prekasno potražiti u sebi svoj Element? Kada je kasno, s koliko godina? Ima li element zapravo rok trajanja? Pa nema. Element se pojavio s nama na ovom svijetu, ali tko zna, možda nas i nadživi. A to se može dogoditi samo ako mu se posvetimo. Posvetiti se svome Elementu znači ući u svoju najdbulju bit u kojoj se nalazi naša najdublja čežnja. Ali da ne budemo misteriozni ili mistični, iako stvar zapravo i je i misteriozna i mistična, treba smiriti loptu i u jednoj fazi (prije one mistične) pogledati stvari razumno i logično. Ako se nećemo posvetiti svome Elementu, pa čemu ćemo se onda posvetiti? Ako svoju bit gurnemo na stranu, što je to čemu trebamo omogućiti da bude u prvom planu? Ako je ono što puštamo da bude u prvom planu očito nešto što nas ne zadovoljava, zašto onda tome pridavati značenje? Ako nam se čini da smo se preduboko zakopali u nečemu i da više ne možemo van, tko kaže da ne možemo? To uvijek ovisi o nama. Možemo svjesno donijeti odluku da svojim dubokim unutarnjim težnjama damo prostor i pažnju koje zaslužuju. Druga opcija je jednostavno se prepustiti onome u čemu smo zaglibili, ali to nema nikakvog smisla.

Mi ne moramo kroz oživljavanje svog Elementa postati poznati. Ne moramo postati ni priznati. Naš Element, kako ga ja vidim, je potpuno naša osobna stvar. Ako se desi da postanemo poznati i priznati, to nema nikakve veze. Važno je ono što se događa u nama, procesi koji se odvijaju, ono do čega dolazimo, ono što usput otkrivamo i saznajemo o sebi. Dobrim dijelom se radi o otkrivanju sebe, jer mi sebe, nemojmo se zavaravati, ne poznajemo. Mi poznajemo samo površnog sebe, a taj i nije bog zna što, čak nije ni vrijedan upoznavanja.

Na putu otkrivanja Elementa sigurno da se događaju bitne promjene. Te promjene proizlaze iz osluškivanja onoga što zaista želimo. Netko je cijeli život proveo živeći u stanu, osjećajući se stješnjen i sputan tom krletkom u stambenoj zgradi, pa odluči da će napraviti promjenu, proda stan i pronađe neku starinu ili što već izvan grada, sa nešto zemlje oko sebe i pozabavi se oko svega toga, da bi na kraju disao punim plućima, čeprkao po vrtu iza kuće i šetao sa svoja dva psa po obližnjoj šumi. Što je tako mistično i nemoguće u takvom scenariju? Prepreka je samo u glavi.
Netko radi cijeli život u uredu, naprosto automatski obavljajući stvari koje ga ni najmanje ne zanimaju. Poslije posla sjedne u naslonjač i gleda tv do spavanja. Zašto ne bi otkrio u sebi neki interes koji je imao još u mladosti i sa žarom mu se posvetio nakon posla i vikendima? To je sigurno bolje nego sjediti ispred tv-a.

Čovjek može napraviti svakakve promjene, može u bilo kojoj dobi započeti nove početke. Zašto ne? Prvi korak je propitati sebe i ustanoviti što je to što ja stvarno želim, a onda lagano početi istraživati i kretati se po malo u tom smjeru, koji vodi prema sebi. Svi putevi ne vode u Rim, to je glupost. Svi putevi vode prema sebi.

- 07:58 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Naomi Klein - No Logo

Još više je potrebno - No Ego. Tada ne bi bilo ni potrebe za No Logo.

- 07:57 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 12.11.2019.

Spirulina

Danas sam u prehranu ubacio spirulinu.

"Spirulina je vrsta modrozelene alge koju pronalazimo u jezerima i oceanima. Bogata je vitaminima i važnim hranjivim tvarima zbog čega je i postala toliko popularna. Spirulina je kompletni protein što znači da sadrži svih 9 esencijalnih masnih kiselina, a rijetki znaju da spirulina sadrži čak 10 puta više beta karotena od mrkve."

Pokazao sam kćerki što namjeravam ubaciti u sebe. Ponudio sam i nju, iz zezancije, na što je, očekivano, zakolutala očima i čudila se da itko to može konzumirati. Rekao sam joj da mi izgleda kao žabokrečina. Ona pita: što je žabokrečina? Ma nema veze, rekoh, uglavnom izgleda kao nešto što se može pronaći u kakvoj močvari.
A bome ni okus nije bolji. Ja sam je umiješao u napitak od soje i dodao agavinog sirupa. Nije nešto što mami ni po izgledu, ni po okusu, ali podnošljivo je. Mislim da ću se bez problema naviknuti. Ako je toliko bogata svime time čime je bogata, a kako stoje stvari - je (neki stari narodi su je još u davna vremena konzumirali redovito, svakodnevno), super.

- 18:47 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Pivo

Jedno pivo skoro svako-dnevno mi predstavlja kombinaciju večernjeg rituala i zadovoljstva u pijuckanju tog ječmeno-hmeljnog napitka, dok čituckam nešto što me potpuno zanima. Mislim, u skladu je s mojim odabirom biljojedstva, zar ne. Ali, pitao sam se, nije li to pretjerivanje? Nekako sam sam za sebe zaključio da nije. Oni tinejdžerski dani kada se trusilo i po puuuuno komada su kao u nekom prošlom životu. Ne kao, nego to je i je prošli život. Što ja sada imam s tim? Ništa. To - je bila mladenačka glupost, uzrokovana nedostatkom domišljanja drugih, boljih načina provođenja vremena. Ta pretjerana ispijanja piva su, to mi je i tada bilo jasno, izraz potpune nemogućnosti da se, recimo, bude u nekoj zanimljivoj, ispunjavajućoj tinejdžerskoj vezi. To bi tada bila puno bolja opcija, a u nedostatku nje, kao loš supstitut pojavljuju se lošiji odabiri. Puno lošiji. E da mi je tada bilo ovo samopouzdanje. No nema veze. Sve dođe na svoje. Osim ako ne dođe, naravno. Ali dođe, dođe. U mom slučaju, ne mogu reći da ne.
Ako se malo progugla o dobrobitima jednog piva dnevno ("dobrobiti piva", "sve dobre strane piva" i sl), dolazi se do (navodnih) zanimljivih rezultata (navodno) brojnih istraživanja, provedenih na puno ispitanika. Samo da ih nisu radili znanstvenici strastveni pivopije, jer teško da su mogli staviti svoju ljubav i strast na stranu i prebaciti se u potpunu znanstvenu (navodnu) objektivnost. Možda su sve to naprosto izmislili, od kuda bi ja to znao. Ali čini se da ima nešto u tome, vjerojatno i puno.

- 18:31 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Jedna stvar vodi drugoj. Prepuštanje procesu.

Uvijek kad otvorim youtube, zanima me što će mi se novo ponuditi, s obzirom na moja prijašnja pregledavanja. Često bude nešto zanimljivo, što nisam očekivao i o čemu nisam ništa prije znao, ili sam znao nešto, ali otkrijem nešto novo. Sada se pojavio neki video u kojem govori Henry Miller. To mi samo po sebi sigurno ne bi privuklo pažnju, ali naslov videa "Henry Miller on Gurdjieff" me odmah zainteresirao. A i kratak je, manje od 3 minute, pa sam ga kliknuo. Nakon 15-ak sekundi sam ga zaustavio i utipkao Henryja u google. Njegova biografija me ne zanima, ali mi je pažnju privuklo nekoliko njegovih citiranih rečenica. One me zanimaju, inspirativne su. Možda ću pogledati taj video koji sam zaustavio na 19-oj sekundi, možda neću, očito nije stvar u tome. Stvar je u slijedu, u tome kako jedna stvar vodi drugoj i kako se treba prepustiti tom procesu i vidjeti kamo on ide.Ta otvorenost otvara vrata koja vode u neki drugačiji svijet. Ta vrata se, kako je to zgodno ustvrdio Kierkegaard (dakle, na njegovom imenu se uvijek lomim, tako da sam ga kopipejstao, da se ne slomim potpuno), otvaraju samo iznutra. On je, ustvari, mislio na vrata koja dovode do sreće u čovjeku. Ali ovdje se radi o nečem puno većem od "sreće", radi se o vratima koja se otvaraju spoznaji. Spoznaja je širi pojam, ona uključuje sreću, ali obuhvaća puno više toga, obuhvaća sve što zaista vrijedi. Kada ih počnemo otvarati, vidimo da smo mi dio toga "svega".
Sada da vidimo kako idu ti citati, skoro da sam zaboravio na njih:

kierkegaard

Toliko o pejstanju citata. Evo što mi je ispalo: "kierkegaard". A citate sad moram ponovo potražiti... Evo ih:

One's destination is never a place but rather a new way of looking at things.

The aim of life is to live, and to live means to be aware, joyously, drunkenly, serenely, divinely aware.

The moment one gives close attention to any thing, even a blade of grass it becomes a mysterious, awesome, indescribably magnificent world in itself.


Odlični su!

- 07:59 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2019.

Blago Elementa

Bavim se s idejom "Elementa" Kena Robinsona. Dakle, to je naprosto to. Pronaći svoj Element u životu je pronaći svoj osobni, vlastiti gral. Odnosno, ideja grala vjerojatno i je upravo to - pronalaženje onog pravog, istinskog sebe, svojih istinskih kvaliteta i talenata i kretanje u tom području i s tim područjem koje je, očito, u nama, ali, isto očito, i jako dobro sakriveno. I isto očito, bez obzira što je tako dobro sakriveno, to je samo naizgled toliko sakriveno. Razlog zbog kojega se općenito misli (u slučaju onih ljudi koji u životu uopće i pomišljaju na takve stvari i teme) da je osobni element toliko zamaskiran nije taj što je on zaista nešto toliko misteriozno, već to što se čovjeka od najmlađeg uzrasta ni na koji način ne potiče na otkrivanje svojih osobitosti, već ga se, naprotiv, svim silama (ne sad da se to radi svjesno, u smislu da ga se želi uništiti, već sve to ide svojim poznatim, nesvjesnim putem i metodama) odvlači od njegovog Elementa, tako da ako u zrelijoj dobi na neki način dođe u kontakt s ovakvim idejama, on će sigurno osjetiti određenu čežnju u sebi, činit će mu se da bi bilo lijepo otkriti i živjeti svoj Element, ali da je to ipak sfera "bajki", a ne "stvarnog života". Nije ga za osuditi u takvom razmišljanju, ali ono je krivo. Element je uvijek tu, on nije nigdje ni nestao, ni pobjegao. Ono što čovjek je u sebi, on to uvijek nosi u sebi, ali toga nije svjestan. Kao što je Del Trotter iz Mućki u svom skladištu imao onaj antikni sat ogromne vrijednosti, za koji je mislio da je bezvrijedna starudija. Ali, kad se ispostavilo što je on zapravo, cijeli život mu se okrenuo.
Robinson ide u bit, on uništava s poantama. Naprosto vlada tim područjem. To je njegovo područje i zna što priča. To je i moje područje, zato mi je toliko blizak. Za mene je to, dakle, blago. Ali za nekoga drugog je vjerojatno prašnjavi stari sat. I u tome je cijela poanta, da čovjek pronađe svoje blago. Samo on to može, jer nitko drugi ne zna što je njegovo blago (uključujući i njega samog u prvoj fazi), iako mu netko, ako on nasluti da to blago možda postoji, može pomoći u potrazi.

Samo jedna, uvjetno rečeno, zamjerka na Robinsonovu općenito izvrsnu knjigu i poruku: on navodi hrpu primjera ljudi koji su pronašli svoj Element. To su u pravilu vrlo poznati ljudi, iz područja umjetnosti, znanosti itd. On je i sam kroz život postao vrlo poznata osoba, pa se i druži(o) s mnogim takvima. Takvi primjeri su u jednoj mjeri inspirativni, ali u drugoj kontraproduktivni, jer običan čovjek, kakav smo ja ili vi, lako se može obeshrabriti i pomisliti: pa kvragu, nemam ja talent kao što ga ima Paul McCartney. I takav prigovor je potpuno opravdan, jer većina ljudi zaista nema takav talent, ali sigurno ima neki svoj specifični, pa bio to i mini talent. "Mini" u smislu da taj talent neće biti nešto što je zanimljivo široj publici, pogotovo svjetskoj, pogotovo u današnje vrijeme kad svaka budala želi biti popularna, a internet im daje i ideju da bi to možda i mogli postati, pa oni pokušavaju i ispadaju budale na razne načine. Neki ljudi imaju izuzetan talent, većina nas nema i to je posve u redu. Veličina talenta ne čini razliku u pronalasku svog Elementa. Zato Element ne bi trebalo konzumirati kao jedino jelo, već ga uzimati sa švedskog stola na kojem se nalaze i druge stvari, pogotovo Ikigai.

- 07:58 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.11.2019.

Život nije linearan. Nikad nije kasno za promjene.

Rano u jutro, još je bilo mračno, bacio sam letimični pogled kroz prozor i primijetio kako bura njiše grane drveća, oblačno je, tamno i po malo kišno. Namjeravao sam otići na kraću dionicu trčanja. Onda sam otvorio prozor da osjetim vrijeme izravno: brrrrr, zapuhnuo me hladni zrak i pomislio sam kako me ionako nitko ne tjera van, niti je koga briga, niti će itko znati idem li ja ili ostajem u toplom i ugodnom. Na kratko sam pomislio - ne idem. Onda sam se vratio u "normalu" i odlučio da idem. Mentalne igrice: a što ako se bez veze prehladim, nitko me ne tjera i sl., sam potpuno odbacio. Idem, briga me (Fuck it, idem, što bi rekao Parkin). Otišao sam, jer ja ću znati, meni je bitno. Moj stav je ovakav: ako čovjek uloži trud u svoju samodisciplinu i redovito radi stvari koje mu se ponekad i ne da raditi, redovito izlazi iz svoje tzv. zone ugode u zonu očite neugode, on si time u sebi stvara temelj da sam vlada svojim životom i ta njegova odlučnost i ustrajnost jedan su od bitnih čimbenika koji čine razliku. Onaj tko sam radi, svojom voljom, ono što mu nije ugodno, puno će lakše nadilaziti prepreke koje se neminovno svakome pojavljuju na putu. Onaj koji redovito ide lakšim putem i bez razmišljanja odabire zonu ugode kad god može, vrlo lako će se često nalaziti u situacijama da mu drugi kroje život. Ne priznajem linearnost života. Ljudi misle kako je prirodno da s godinama postaju tromiji, deblji, da su s vremenom u sve lošijoj fizičkoj i mentalnoj formi. To je potpuno krivo. Život nije linearan. S vremenom želim biti, i jesam, sve aktivniji, produktivniji i kreativniji u svakom smislu.

Dobri su. Odlični!

- 11:33 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 09.11.2019.

Faca je Knopfler u ovoj dugačkoj izvedbi. Cool. Čista kreativnost.

- 19:05 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 08.11.2019.

- 19:09 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Pisanje dnevnika i kretanje svijesti

Odvojiti svakodnevno vrijeme za pisanje je višestruko korisno. Čovjek ulazi u sebe... Odnosno, ne znam kako to neki drugi čovjek radi i doživljava, ali znam kako ja. Za mene je to jedan fini, kreativni proces bivanja u sebi, pročišćavanja misli, čistog, neometanog postojanja, koje je izuzetno nabijeno značenjem. Imam osjećaj - to je kao neki balon (možda balon nije prava riječ) i sve je u tom balonu i ja imam pristup tome. To se ne može događati ako sam (previše) uključen u banalne vanjske stvari, ako bacam vrijeme na gledanje tv-a. Ako sam uvučen u vanjske stvari, u toj mjeri se zatvara portal za ulazak u unutrašnji svijet. Unutrašnji svijet je, naravno, sama bit i kada ga netko istinski osjeti u sebi, onda... onda više i ne može biti uvučen u neki banalni, lažni svijet. Barem je to tako kod mene, a uvjeren sam i kod mnogih drugih.

Već mi je puno puta palo na pamet to zapisati, ali uvijek to smetnem s uma: vrlo često mi se događa, kad sam u toj vrsti atmosfere koju sam okvirno opisao gore, a to se događa vrlo, vrlo često, pogotovo uzrokovano nekom pjesmom koju čujem, stihom, rečenicom itd., na temelju tog impulsa pojavljuje mi se neki moj ritam u svijesti, nizovi nejasnih rečenica koje dolaze u nekom ponavljajućem ritmu. Nisu to rečenice, već više neko ritmičko, mentalno, vrlo ugodno kretanje u svijesti. Ja to doživljavam kao svojevrsnu kreativnost koja na taj način izbija i pokušava se oblikovati.

- 18:17 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

Društvene mreže u službi otuđenja

Ponekad bacim pogled na nečiju facebook stranicu, zbog ovog ili onog razloga, malo pogledam što ljudi pišu. I bez obzira, ako se radi i o nekom, što bi se reklo, dubljem zapisu, sve to brzo postane limunadica od komentara, i bode oči koliko je ljudima potrebna ta pažnja, da ih se čuje, da ih se pročita, da i oni nešto kažu, napišu, stave fotku, objave citat, neku kao fora foto montažu, ovo ili ono, bilo što. Svi žele biti dio nečega šireg i to je prirodno. Ali način, način.... Sve se svodi na banalnost, na fasadu, površinu. Ono što ljudi duboko u sebi traže, tim sredstvom neće pronaći. Začuđujuće je koliko navodno-društvene mreže ubijaju stvarnu društvenost. One su u sebi svoja suprotnost. Samo se prave da su to što jesu, a ljudi ko ljudi, uhvate se u svaku mrežu. Gotovo da i ne treba bacati mreže, ljudi ih sami nađu. Sve to jer postoji ta praznina i potreba, ali načini... Društvene mreže me podsjećaju na one naciste iz filmova, koji su nakon drugog svjetskog rata uspjeli pobjeći u Južnu Ameriku ili tako negdje, pa započeti neki drugi život, s drugim identiteom, ali i dalje su ostali onakvi kakvi su i bili, s istim mentalitetom, i dalje maštaju o ciljevima koje su pokušavali ostvariti u tom ratu, i gotovo u pravilu se dogodi da ti ljudi djeluju pod krinkom neke - humanitarne organizacije; oni su - dobrotvori! Tako mi djeluju društvene mreže. Što čovjek više živi kroz njih, to manje on živi istinski i to je manje stvaran, a više umjetan i daleko od bilo kakvog smislenog druženja. Ne mogu reći da nisam i sam omađijan internetom u nekoj mjeri i da dio svog dragocjenog vremena bacim na pregledavanje besmislenih stvari. Ali tome po malo stajem na rep i povećavam količinu smisleno provedenog vremena i smanjujem količinu besmisleno provedenog. Lako se uhvatiti u mrežu. Klik po klik i ode vrijeme. Ode život! Primijećujem koliko se bolje osjećam kada odem van na trčanje, osjetim lišće pod nogama, svježi zrak, pokret, vremenske uvjete na vlastitoj koži, kakvi god da jesu, a u jesen su često naprosto odlični. Jesen je zakon! Za mene, godišnje doba broj jedan.

- 18:01 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Sufijska izreka

Nešto sam pročitao, što me podsjetilo na sufijsku izreku: ne kroji čovjeka prema platnu. Koliko je samo istine u tome i koliko je velika ta izreka. Nije bitno je li to sufijska ili bilo čija izreka, bitno je da je to tako, to je jednostavno tako.

- 17:40 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Svrstavanje u kategorije, astrologija, đotiš

"Izvedeni su različiti pokušaji kategoriziranja stilova mišljenja i čak i cijelih tipova osobnosti, kako bismo bolje shvaćali i organizirali ljude. Te kategorije mogu biti manje ili više korisne ako se sjetimo da su samo način razmišljanja o stvarima, a ne i same stvari. Sustavi tipova osobnosti nerijetko su spekulativni te nisu osobito pouzdani jer naše osobnosti ne žele mirno sjediti, već su sklone nemirno skakati iz okvira koje ispitivači domisle."

Ken u "Elementu"

Potpuno se slažem s ovim. Ne volim bilo kakva kategoriziranja ljudi, ne volim ni da se mene kategorizira. Pokušaji da se to napravi nikad ne mogu ići u bit, nikako ne mogu ući u jedinstvenost pojedinca, bez obzira što ga mogu u nekoj mjeri opisati.
Isto mislim i o astrologiji i đotišu, koji preko natalne karte govore "točno o vama". I te discipline, bez obzira na svoju složenost, mogu samo dati naznake čovjekovih karakteristika, razdoblja u kojem se nalazi, koja su bila i koja će biti. Ali to je sve daleko od biti, bez obzira koliko oni koji se bave time bili uvjereni da u svojim rukama imaju bog zna kakav alat. Oni su u zabludi. Čovjek mora potpuno ući u svoju bit, ulagati stalni trud oko toga, biti pozoran, preispitivati se, djelovati, istraživati i biti u bitnom smislu potpuno u svome životu, sam biti djelatni pokretač, a ne ovisiti o slici neba u trenutku njegovog ili njenog rođenja i nečijoj interpretaciji te karte. Poznavanje i slušanje sebe, ostvarivanje komunikacije i sklada sa svojom najdbubljom dubinom, sve drugo, pa tako i astro analize i testovi osobnosti, u usporedbi s tim osobnim uvidom i radom naprosto su isprazni.

- 11:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Balkon bez krova

Prošlo je ohoho vremena od kada je balkon na kući trebao biti završen, ali mog izvođača boli lijevo uho za to. Takav je tip da je u stanju zavlačiti i zavlačiti i to u nedogled, muljati i izmotavati se bez da trepne, i da ga ja kojim slučajem povremeno ne zovem po tom zaostalom pitanju, potpuno sam uvjeren da mi se čovjek nikad ne bi sam ni javio, kao što sam jednako uvjeren da ga ja nisam, od samog početka radova, vukao, navlačio, zivkao, ja bih sada ovo eventualno pisao sjedeći na stolici, s laptopom u krilu, na nultoj ploči, bez ikakvog zida oko sebe....
Čudo - evo, upravo u ovom trenutku me nazvao (nakon što mi se danas nije javio na nekoliko mojih pokušaja), kao da je osjetio da piskaram o njemu. Treba mu doći taj neki majstor, sređuju se papiri, kvote, koja već pizda materina, pa se to kao čeka, pa ovo, pa ono, nije da on neće, nego je tako kako je, pa čut ćemo se čim bude to sređeno. Mislim si, čut ćemo se kad te ja nazovem, da bude drugačije, mislim da bih pao u nesvijest.
Znam da je i on u svojim problemima, ali što je previše, previše je. Gledam mu kroz prste predugo, sjest ću mu na vrat, inzistirati da se nađe neki način i da se ta stvar riješi. Vidjet ćemo kako će to ići, ali više ne popuštam, to je sigurno.

- 11:13 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 06.11.2019.

Sir Ken

Ne radi se o vrsti sira, već mi je na istraživačkom meniju sir Ken Robinson. Za njega sam uglavnom čuo preko Dragane Bolješić, osnivačicom udruge Slobodna škola, koja je bila, a sigurno i ostala, luda za njegovim predavanjima i govorima, a kako je odlazila na konferencije po bijelom svijetu, gladna informacija o funkcioniranju slobodnih škola iz prve ruke, jednom prilikom ga je i upoznala. Ja sam ga samo nekoliko minuta poslušao na youtubeu. Bilo je u redu ono što je govorio, ali svejedno sam si mislio: pa dobro Dragana, možda ipak malo pretjeruješ s tim Kenom. Sada kad sam uzeo tu knjigu, vidim da nije pretjerivala (usput, neusporedivo mi ga je bolje čitati, nego slušati na youtubeu). Fascinantno je u koliko rečenica, odlomaka, uvida, Robinson ima gotovo identične poante kakve imam i sam, kakve uostalom ima i Dragana. Ali, kakve recimo nema Boris Jokić, kojeg malo napredniji ljudi u Hr smatraju svojevrsnim obrazovnim guruom. Jokić je, bez obzira što je napredniji od onih potupno zatucanih, još uvijek na nivou male bebe, ako se usporedi s uvidom do kojeg je došao Ken. Mogao bih ovdje nabaciti pokoji citat, ali čini bi se da bih onda morao prepisati gotovo cijelu knjigu. Knjiga se, vidim da to nisam spomenuo, zove "Element - kako se sve mijenja kada otkrijemo vlastitu strast." Robinson ima i odličan smisao za humor, koji mi je vrlo blizak, pun ironije i sarkazma, ali inteligentno i s mjerom. U jednu ruku slično kao John C. Parkin, kojeg sam isto tako proglasio članom svoje duhovne rodbine. Dubok, istinski, autentičan uvid je vrlo, vrlo rijetka biljka i volim kad ga sretnem.
Ponovo sam danas, između ostalog, išao napraviti popečke od prosa. Nakon što su mi ispale katastrofalno prvi put kad sam ih radio, i potpuno se raspale, bio sam ih prekrižio "zauvijek", ali opet su mi pale na pamet, malo sam izmijenio sastojke i ispale su jako, jako dobre. Od sad ih imam na meniju.
Bilo mi je smiješno, Dori je bila za laptopom, mama joj dobaci neka završi zadaću, a mala, bez da je digla pogled s ekrana, vikne: Ma koja zadaća, imam ovdje igru za završit! :)


- 14:12 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Trening volje

Za jutros sam si za početak dana odredio trčanje. Kad sam kretao, malo sam popričao sa starijom susjedom, taman je počinjala kiša i ja sam ju pozdravio i rekao da moram krenuti. Ona se iznenadila što krećem na trčanje, umjesto da se, što valjda zdrav razum nalaže, lijepo vratim natrag u suho. I tako je, malo po malo, kiša od lagane prerasla u sve jaču, pa u pljusak, a pred kraj je počela i lagana tuča. Dakle, odlično! Super test odlučnosti i samodiscipline. Vraćao sam se kao da me netko izvadio iz mora, ali nije me smetalo. "Kad svi stanu, kreni ti", što bi rekao Požgajec. Ali ja bih taj stih izmijenio, po smislu, u: kad nešto odlučiš, kreni ti, nisu bitni drugi, nije bitno da li je netko stao ili krenuo, bitno je što ti u tome hoćeš i zato lijepo kreni onako kako si si zadao, bez stajanja, bez odustajanja, bez dvoumljenja, bez bi-ne bi, ako uvjeti nisu idealni, neka nisu, rijetko su idealni. Takav pristup i ustrajnost dovode do velikog osobnog zadovoljstva, jer tada vidiš da su ključevi tvog života u tvojim rukama, sam odlučuješ, sam poduzimaš korake, kreativan si, slušaš sebe i djeluješ s nivoa unutrašnjeg impulsa. I onda ti postane jasno da te nitko ne može natjerati na nešto onoliko koliko sam sebe možeš natjerati. Ali i to je pitanje pojedinca. Neki nikada neće sami sebe pokrenuti na ništa, pa ih onda drugi vozaju i natjeravaju. Zanimjiva stvar je bila da je pred kraj tog treninga po malo prestajala kiša, a kad sam stigao doma, potpuno je prestala i tamne, prijeteće oblake zamijenilo je veselo sunce. Trebam li se zahvaliti, o Prirodo, što si mi omogućila to iskustvo, koje izgleda da je bilo kao za mene organizirano?

- 13:57 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.11.2019.

Porijeklo najranijih budističkih tekstova

Neki dan sam se zapitao kako su nastali izvorni tekstovi tipitake koje su znanstvenici jednoglasno ocijenili kao najranije cjelovite zapise Budinog učenja. Ipak je to bilo prije više od 2500 godina, a tekstova je puno. Da li je netko od učenika uvijek sjedio pored Učitelja i hvatao bilješke? Komad papira i naliv pero? Pisaća mašina? Kako?
Odgovor je dao sam Rahula u "Što je Buda podučavao", u zadnjem dijelu knjige. S tim objašnjenjem sam zadovoljan.

"Kraće objašnjenje pomoći će suvremenom čitatelju da razumije i prihvati stil originalnih pali tekstova izabranih ovdje za prevođenje. Tri mjeseca poslije Budine parinirvane (smrti) održan je sabor svih njemu bliskih učenika, na kojem su cijelo njegovo učenje, govori i pravila discipline po sjećanju bili recitirani, potvrđeni kao autentični i klasificirani u pet zbirki, nazvanih nikaya, a koje čine Tipitaku (trostruki kanon). Te zbirke bile su povjerene različitim "starcima" (thera) i njihovim učenicima radi usmenog prenošenja za dobrobit budućih generacija.
Kako bi se nastavilo neprekinuto i autentično usmeno prenošenje, bilo je neophodno redovno i sistematsko recitiranje. Treba posebno obratiti pažnju na to da ovakvo recitiranje nije bio čin pojedinca, već grupe. Svrha ovakvog kolektivnog recitiranja bila je da tekstovi ostanu neokrnjeni, nepromijenjeni. Ukoliko je jedan član grupe zaboravio riječ, drugi bi je se sjetio; ukoliko bi je jedan izmijenio, dodao drugu ili ispustio riječi ili čitavu konstrukciju, drugi bi ga ispravio. Na taj način, vjerovalo se, ništa se neće izmijeniti, ispustiti ili dodati. Tekstovi prenošeni ovakvom usmenom predajom smatrani su vjerodostojnijim i autentičnijim, nego bilo kakvo zapisivanje učenja koje bi učinio pojedinac mnogo godina poslije smrti onoga koji je to učenje i objavio.
Budino je učenje prvi put zapisano na saboru održanom u prvom stoljeću naše ere na Šri Lanki, četiri stoljeća poslije Budine smrti Do tog vremena čitava Tipitaka je bila prenošena s generacije na generaciju neprekinutom usmenom tradicijom.
Originalni tekstovi su pisani na paliju, jeziku mekom, melodičnom i lakom za izgovor. Česta ponavljanja u njima i upotreba točno određenih pojmova ne pomažu samo lakšem memoriranju, što je neophodno za produžavanje usmene tradicije, već im također daju poetsku ljepotu i šarm. U njima je iskorišten poetski ritam i imaju svu gracioznost poezije."

- 08:26 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Kao putnik bez prtljage

Zadnjih dana mi se često pojavi poneki od stihova iz "Jedra za oluju". Odlična, odlična pjesma.

kao putnik bez prtljage koji putuje u sebi
možeš stići bez da kreneš i kad nitko drugi ne bi


Ponovo sam je čuo na radiju i ponovo se iznenadio. Opet na istoj stanici, na Laganiniju Rijeka (tko im samo smišlja promjene naziva radio postaje; misle da će nešto postići s tim; napolitanka je napolitanka, bez obzira na novo pakiranje), izgleda da netko tamo privatno voli ovu pjesmu, nema drugog objašnjenja zašto bi se vrtila dva puta u tjedan dana. A možda i ima - slučajno se omaklo.
Na Laganiniju sam prije oko 2 godine, tada se vjerojatno zvao Soundset Trsat, tko bi pratio te sve kozmetičke promjenice, bio na audiciji za radijskog voditelja. To mi je već dugo, dugo želja i probao sam na svim releventnim postajama u ovom području. U tome do sada nisam uspio, a u međuvremenu sam shvatio da klasični radijski posao i nije za mene, bez obzira što me nešto u tome privlači. Znam ja dobro što me privlači, ali na taj način to ne mogu izvesti, ali imam osjećaj da bi se mogao pojaviti neki novi način, u nekom drugačijem aranžmanu. Nešto mi se mota po glavi po tom pitanju, tu i tamo, nije da je nešto čemu prvestveno težim, nego usput, pa ćemo vidjeti. Kada sam Ani, koja je u sferi svog osobnog razvoja otišla daleko, spomenuo tu moju želju za radijom, ona se iskreno iznenadila i komentirala da me ona ne vidi u tom svijetu, da je to za mene banalno, da me vidi u nečem posve drugom itd. I u pravu je. Što ne znači da neću doći do tog studija i mikrofona na neki moj način.

Kada nakon dugog puta stigneš ti do svoga cilja
tvoji nestati će snovi jer postali su zbilja
možda shvatiti ćeš tužan da sve nije k'o u priči
jer putovati je nekad bolje nego stići

Posebno mi se (trenutno) sviđa ovo "kao putnik bez prtljage koji putuje u sebi..., kad nitko drugi ne bi." "Bez da kreneš" fizički, ali iznutra, to je pravo pravcato putovanje, avantura bez premca. To se može povezati s onim što sam rekao o općem kretanju. Ovo je suprotni pristup - svoje vlastito kretanje. Ali što je problem kod takvog kretanja i putovanja? Zašto ljudi ne vole ići svojim putem, iako ih jedino njihov jedinstveni put može potpuno ispuniti? Zato jer je teže, opasnije i rizičnije.

- 08:02 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.11.2019.

Ikigai

Ova teta živi svoj ikigai, to je to.

Iki, inače, znači "život" ili "biti živ", a gai "ono što je vrijedno". Ne postoji doslovan prijevod, ali to je, otprilike, to.

- 11:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Stanovanje

Svima nama je pitanje stanovanja jedno od ključnih. S gradnjom klasične kuće sam, barem naizgled i kako mi se sada (točnije, od prve prespavane noći prije godinu dana) čini, pogriješio. Iako se radi o umjerenoj kvadraturi, iako je sve to skupa racionalno smišljeno (nije sve jedan stambeni prostor, već su dva, od kojih jedan ima potencijal turističkog iznajmljivanja zbog fantastične pozicije, mira, panoramskog pogleda itd.), mnoge životne okolnosti su se promijenile i veći dio projekta mi djeluje kao potpuno nepotreban. Ali, ja volim onu staru kinesku priču o siromašnom starcu kojem je pobjegao konj (jedina vrijednost koju je imao) itd..., čija je poanta: dobro? loše? vidjet ćemo. Vidjet ćemo.
Činjenica je da sam u međuvremenu otkrio kako sam minimalist, kako mi treba vrlo malo stvari i vrlo malo stambenog prostora. Što se mene osobno tiče, mini kućica od 15-ak kvadrata je točno po mojoj mjeri. Neki silni prostori, pretjerivanja, prostorije za skladištenja raznih stvari, sve to smatram uzaludnim trošenjem energije. Pouka koju sam izvukao iz ovog iskustva je sljedeća: više ne planiram te se, posljedično, i ne držim nikakvih planova. Zanimaju me samo ideje, za koje se ne namjeravam ni na koji način lijepiti, već ih uzeti u obzir, ako me zainteresiraju, krenuti odmah u realizaciju, pozabaviti se s njima, ako se ne uhvate, nema veze.
Potpuno se slažem s Alanom Wattsom, koji se zgražao nad pretjeranim stambenim prostorom u kojem ljudi teže živjeti ili žive, pretjeranim kupnjama stvari koje su očito jadni pokušaji da se nekako pokuša popuniti praznina koju čovjek ima u sebi. Ono što on kaže i što i sam osjećam u sebi: prostor za stanovanje ima funkciju skloništa, a ne perverzne mega-građevine za ugošćivanje ljudi i pretjerivanje u svakom smislu. Imam u vidu jednu malu kućicu, čisto kao ideju. Ako i kada se pruže neke prilike, neću se dvoumiti. To bi bilo točno po mojoj mjeri. Ovako: kao da sam hrenovka koju je netko bacio u hodnik, umjesto da mi prostor služi poput svojevrsnog ogrtača s osnovnim potrebštinama. Posebno mi se sviđa koliko je samo jednostavno zagrijavati takav prostor.

- 10:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Učenje o nepostojanju jastva, iz Rahule

Ovo je za mene pravi biser:

"Ono što se sugerira pod pojmom duša, jastvo, ego ili da upotrijebimo sanskrtski izraz atman je da u čovjeku postoji trajni, vječni i apsolutni entitet, koji je nepromjenjiva suština iza promjena pojavnog svijeta.
Prema nekim religijama, svaki pojedinac ima takvu pojedinačnu dušu koju je stvorio Bog i ona, poslije smrti, vječno živi u paklu ili na nebu; njezina sudbina zavisi od presude tvorca. Prema nekim drugima, ona prolazi kroz bezbroj života sve dok se potpuno ne pročisti i postane konačno sjedinjena s Bogom ili brahmanom, Sveopćom dušom ili atmanom, iz kojeg je prvobitno proistekla. Ova duša ili jastvo u čovjeku je ono što misli, ono što osjeća, primatelj nagrada i kazni za sve svoje postupke, dobre ili loše. Takav je pojam nazvan idejom jastva.
Budizam stoji jedinstven u povijesti ljudske misli poričući postojanje takve duše, jastva ili atmana. Prema Budinom učenju, ideja jastva je jedno izmišljeno, lažno vjerovanje, koje nema nikakvog uporišta u stvarnosti i stvara pogubne misli vezane uz "ja" i "moje"; sebičnu želju, pohlepu, vezanost, mržnju, zlovolju, ponos, taštinu, egoizam i ostalo.
Budino učenje ne podržava ovakvo neznanje, slabost, strah i želju, već teži prosvjetljivanju čovjeka njihovim uklanjanjem i razlaganjem, udarajući pravo u korijen. Prema budizmu, naše ideje Boga i duše su lažne i prazne. Mada vrlo razvijene kao teorije, sve su one izuzetno suptilne mentalne projekcije, zaogrnute u jednu razrađenu metafizičku i filozofsku frazeologiju. Ove ideje su tako duboko ukorijenjene u čovjeku i toliko mu bliske i drage da on ne želi razumjeti bilo kakvo učenje koje ih poriče."

Rahula prije i poslije ovih odlomaka detaljnije razlaže ove ideje, koje meni imaju smisla, dok mi silne filozofije o postojanju jastva, u ovom ili onom obliku, upakiranom u ovu ili onu ambalažu, ne drže vodu, mislim da su tlapnja. Slično kao što je objašnjeno u sljedećem odlomku:

"Dvije ideje su psihološki duboko ukorijenjene u čovjeku: samozaštita i samoočuvanje. Radi samozaštite čovjek je stvorio Boga, od koga zavisi njegova zaštita i sigurnost, baš kao što djeca zavise od svojih roditelja. Radi samoočuvanja čovjek je začeo ideju jedne besmrtne duše ili atmana, koji će živjeti vječno. U njegovom neznanju, slabosti, strahu i želji čovjeku su potrebne ove dvije stvari da ga utješe. Otuda on za njih prianja tako duboko i fanatično."

Može se zaključiti da su religije ljudska izmišljotina stvorena zbog ta dva razloga, odnosno nisu proizašle iz stvarnosti. I dalje, religije su za ljude koji su mentalno djeca, dok je pronicanje u stvarnost za mentalno odrasle i istinski zainteresirane za pravu stvar. I napokon, iz svega proizlazi nepobitna činjenica da ovu planetu naseljavaju ljudi koji stare, ali ne sazrijevaju.

- 09:33 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Dvije vrste razumijevanja, iz Rahule

"Prema budizmu, postoje dvije vrste razumijevanja: ono što mi najčešće nazivamo razumijevanjem je zapravo znanje, nagomilano sjećanje, jedno intelektualno shvaćanje predmeta u skladu s izvjesnim već usvojenim pojmovima. Ono nije naročito produbljeno. Pravo razumijevanjem se naziva "pronicanjem", sagledavanjem stvari u njihovoj pravoj prirodi, bez imena i pojma. Ovo pronicanje je moguće jedino kada je um oslobođen svih nečistoća i potpuno razvijen putem meditacije."

Volim kako Rahula kratko i naizgled strogo, usputno, bez da se ima što posebno dalje oko toga objašnjavati, ustvrđuje: "Ono nije naročito produbljeno."

- 09:25 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 02.11.2019.

Odustajanje od "ja"

Neki dan sam letimičnim pogledom prešao preko Rahuline knjige "Što je podučavao Buda" i došlo mi je da ju uzmem, što sam i napravio, i pročitam prvi odlomak koji će mi privući pažnju, na stranici koju ću slučajno otvoriti. Ispala je stranica 80, sljedeći odlomak:
"Sabranost pažnje, ili svjesnost, ne znači da treba razmišljati i biti svjestan: "Sad radim to i to" ili "Sad radim ovo". Upravo suprotno. Onog trenutka kad pomislite "Sad radim to" postajete samosvjesni i tada ne živite u onome što radite , već u ideji "ja jesam" i tada je i vaš rad uništen. Trebali bi potpuno zaboraviti na sebe i izgubiti se u onome što radite. Onog trenutka kad govornik postane samosvjestan i pomisli "Obraćam se publici", njegov govor se prekida i remeti mu se tok misli. Ali kada sebe zaboravi u svome govoru, u onome o čemu govori, tada je najupečatljiviji, dobro govori i razumljivo objašnjava stvari. Svako veliko djelo - umjetničko, pjesničko, intelektualno ili duhovno - stvoreno je u takvim trenucima, kada su njegovi tvorci potpuno izgubljeni u svojim djelima, kada su sasvim zaboravili na sebe i oslobodili se samosvijesti."

- 13:00 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Internetski dnevnik, uglavnom o spoznaji, samospoznaji, istraživanju, ekperimentiranju...
Ovaj blog ide ispod radara, što znači da nije vidljiv na listama. Kada sazrije vrijeme, otvorit ću si neovisnu stranicu, za što će mi trebati pomoć nekoga tko se razumije u to više od mene.

"Bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve.

I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi.

Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele."

De Mello (iz knjige Carlosa Vallesa, "Neopterećen prtljagom", koja se bavi De Mellovom duhovnom ostavštinom)



Ako se kojim slučajem poželite javiti, to znači da se svakako i trebate javiti:
alen1zoric@gmail.com



"You think you know me, but you haven't got a clue"











Free Web Hit Counter












. . .