Za jutros sam si za početak dana odredio trčanje. Kad sam kretao, malo sam popričao sa starijom susjedom, taman je počinjala kiša i ja sam ju pozdravio i rekao da moram krenuti. Ona se iznenadila što krećem na trčanje, umjesto da se, što valjda zdrav razum nalaže, lijepo vratim natrag u suho. I tako je, malo po malo, kiša od lagane prerasla u sve jaču, pa u pljusak, a pred kraj je počela i lagana tuča. Dakle, odlično! Super test odlučnosti i samodiscipline. Vraćao sam se kao da me netko izvadio iz mora, ali nije me smetalo. "Kad svi stanu, kreni ti", što bi rekao Požgajec. Ali ja bih taj stih izmijenio, po smislu, u: kad nešto odlučiš, kreni ti, nisu bitni drugi, nije bitno da li je netko stao ili krenuo, bitno je što ti u tome hoćeš i zato lijepo kreni onako kako si si zadao, bez stajanja, bez odustajanja, bez dvoumljenja, bez bi-ne bi, ako uvjeti nisu idealni, neka nisu, rijetko su idealni. Takav pristup i ustrajnost dovode do velikog osobnog zadovoljstva, jer tada vidiš da su ključevi tvog života u tvojim rukama, sam odlučuješ, sam poduzimaš korake, kreativan si, slušaš sebe i djeluješ s nivoa unutrašnjeg impulsa. I onda ti postane jasno da te nitko ne može natjerati na nešto onoliko koliko sam sebe možeš natjerati. Ali i to je pitanje pojedinca. Neki nikada neće sami sebe pokrenuti na ništa, pa ih onda drugi vozaju i natjeravaju. Zanimjiva stvar je bila da je pred kraj tog treninga po malo prestajala kiša, a kad sam stigao doma, potpuno je prestala i tamne, prijeteće oblake zamijenilo je veselo sunce. Trebam li se zahvaliti, o Prirodo, što si mi omogućila to iskustvo, koje izgleda da je bilo kao za mene organizirano?
Post je objavljen 06.11.2019. u 13:57 sati.