Prošlo je ohoho vremena od kada je balkon na kući trebao biti završen, ali mog izvođača boli lijevo uho za to. Takav je tip da je u stanju zavlačiti i zavlačiti i to u nedogled, muljati i izmotavati se bez da trepne, i da ga ja kojim slučajem povremeno ne zovem po tom zaostalom pitanju, potpuno sam uvjeren da mi se čovjek nikad ne bi sam ni javio, kao što sam jednako uvjeren da ga ja nisam, od samog početka radova, vukao, navlačio, zivkao, ja bih sada ovo eventualno pisao sjedeći na stolici, s laptopom u krilu, na nultoj ploči, bez ikakvog zida oko sebe....
Čudo - evo, upravo u ovom trenutku me nazvao (nakon što mi se danas nije javio na nekoliko mojih pokušaja), kao da je osjetio da piskaram o njemu. Treba mu doći taj neki majstor, sređuju se papiri, kvote, koja već pizda materina, pa se to kao čeka, pa ovo, pa ono, nije da on neće, nego je tako kako je, pa čut ćemo se čim bude to sređeno. Mislim si, čut ćemo se kad te ja nazovem, da bude drugačije, mislim da bih pao u nesvijest.
Znam da je i on u svojim problemima, ali što je previše, previše je. Gledam mu kroz prste predugo, sjest ću mu na vrat, inzistirati da se nađe neki način i da se ta stvar riješi. Vidjet ćemo kako će to ići, ali više ne popuštam, to je sigurno.
Post je objavljen 08.11.2019. u 11:13 sati.