srijeda, 20.11.2019.
Zen i samuraji. Suzuki citira dio iz stare rasprave "Nepoznato o umjetnosti mačevanja."
Ovo je vrlo zanimjiv izvadak iz jednog dijaloga. I više nego zanimljiv. Tu je riječ o samoj biti stvari, koja je, što bih ja rekao: na dohvat ruke, a neuhvatljiva, međutim, u neku ruku ipak uhvatljiva.
"Dopustite mi da završim citatom koji predstavlja završni dio Kumurinog, bolje reći Horijevog dijaloga:
P: Sve što kažeš sjajno je. Ja se potpuno slažem s tobom. Međutim, koliko je to teško primijeniti na praktične detalje same vještine!
O: Poanta je u tome da treba shvatiti da je sve što se može izraziti simbolima i slovima od drugorazrednog značaja, jer to nisu ništa do tragovi.Ono važno je doseći krajnju suštinu putem tih tragova. Sama krajnja stvarnost nije simbol. Ona ne ostavlja nikakav trag, ona se ne može prenijeti slovima ili riječima, već mi dolazimo do nje prateći ih do izvora iz kojeg oni izlaze. Dok god se zaustavljamo na simboličkom predstavljanju ili običnom razmišljanju, ne možemo shvatiti samo načelo.
P: Kad dignemo ruke od simboličkog predstavljanja ili razmišljanja, ne ostajemo li u krajnjem ništavilu stvari?
O: Da, jako je teško doći do ostvarenja. Prema tome, vješt trener uvijek vodi računa da paralelno obučava početnike u tehničkoj vještini i razumijevanju načela. Moguće je da pojedinac ni do kraja svog život ne dođe do načela. Tragati za njim unutar sebe, a ne vanjskim stvarima je glavni zadatak.
P: U tom slučaju, nema ni "tajnog prijenosa" u mačevalaštvu?
O: Posljednja stvar nikad se ne može prenijeti s jedne osobe na drugu. Ona dolazi iz nas samih. Cilj poznavanja tehnike je da omogući mačevaocima da na kraju to shvate. To je, također, slučaj i s učenjem uopće. Nema puno koristi od same učenosti. Čovjek može pročitati sve knjige o duhovnom treningu i postignuću, ali vrhunac je shvatiti tajnu postojanja, a to saznanje dolazi iz nas, jer ne može doći ni s jednog drugog mjesta. Ukoliko i dođe, onda ono nije tvoje, već tuđe.
P: Možeš li mi reći nešto o toj misteriji?
O: Sve što mogu reći je da ne znam, ili da se radi o neshvatljivom.
P: Ako je već tako, trebamo li ostati potpuni neznalice?
O: Ne, ne radi se o tome. Treba znati, a ipak ne znati.
P: Zašto?
O: Ne pitaj me zašto. Treba znati kao da ne znamo. Posljednja riječ koju još mogu reći je: nadilazi znanje."
- 15:07 -
