petak, 28.02.2020.

Dawson Church. Sinkronicitet.

Gotovo na samom početku svoje knjige "Um i materija", Dawson Church opisuje sinkronicitet koji mu se dogodio prije 15-ak godina kada je bio suočen s kratkim rokom za dovršavanje jedne druge knjige. Kako bi si omogućio mir za pisanje otputovao je na Havaje kako bi se intenzivno posvetio pisanju. Jedan dio dana koristio je za plivanje, ostatak za pisanje (usput, Einstein je mnoga svoja prijepodneva koristio za jedrenje, a ostatak dana da bi prokljuvio tajne svemira, pri čemu mu je jedrenje sigurno davalo potrebni vjetar u leđa i zrak u pluća kako bi mu mozak bolje radio, a također je i svirao violinu, tako da je i iz njegovog primjera jasno u kolikoj su sprezi umjetnost i znanost). Jednog dana otišao je na plivanje na jednu od prekrasnih plaža, dugu oko 150 metara. Uzeo je ronilačku opremu iz unajmljenog automobila, zaključao ga, spremio ključeve u džep i skočio u more. Na prstenu su bila dva ključa, jedan od automobila i drugi od apartmana. Sat vremena kasnije vratio se do automobila i ustanovio kako nema ključeva u džepu. Prvo je pomislio da su mu negdje ispali na putu od auta do mora, pa je detaljno pretražio put kojim je išao. Nije ih bilo. Ostala je mogućnost da su mu ispali za vrijeme ronjenja. Odlučio je ne paničariti, usredotočio se na svoje srce i zamislio kako ključevi lagano plutaju prema njemu, a tada je zaronio s ciljem da ih pronađe. Sustavno je prolazio tih 150 metara. "Glava mi je govorila da je to uzaludno, ali srce sam držao mekim i receptivnim." Sat vremena je tražio bez uspjeha kada se počelo mračiti. Iako je većina kupača bila otišla jer je dan bio pri kraju, vidio je oca s tri sina kako rone u blizini. Naizmjence su izranjali do dna i izranjali. "Intuicija me bocnula. Otplivao sam do njih i upitao: "Dečki, jeste li pronašli nešto na dnu?" Najmlađi dječak podigao je moje ključeve."

Dawson, koji je znanstvenik, ali i mistik u suvremenom smislu te riječi (to je kombinacija koja mi se sviđa), dalje piše: "Moj skeptičan um govori mi da postoji logično objašnjenje za svaki dio događaja s ključevima. Slučajno sam plivao uokolo u potrazi za ključevima upravo onoliko dugo koliko je onom dječaku bilo potrebno da ih pronađe. Slučajno sam krenuo prema obali upravo u trenutku kad je ta obitelj počela roniti. Oni su slučajno počeli roniti na mjestu na kojem su moji ključevi pali na dno. Dječak je slučajno primijetio maleni prsten s ključevima četiri metra duboko, u golemom zaljevu, nakon što se već bilo smračilo. Sve je to bilo slučajno.
Ali, nakon desetljeća tijekom kojih sam doživio stotine sličnih iskustava, moj skeptični um mora se zamisliti. Kako je moguće da se toliko mnogo vrlo malo vjerojatnih elemenata dogodi odjednom, kako bi urodili željenim rezultatom?"

Kad mi se i samom ne bi događali brojni sikroniciteti, ne znam što bih mislio o ovom njegovom iskustvu. Vjerojatno bih ga gledao kao zgodnu pričicu. Ali na temelju vlastitog iskustva, znam da u tome ima nešto puno više.

"Sinkronicitet je vječno prisutna stvarnost za one koji imaju oči." Jung

Jasno da Jung ne misli na "oči" u uobičajenom smislu. Pod "oči" se ovdje misli na otvorenost, spremnost, pozornost, budnost, a možemo reći i što manje gledanja tv-a i drugih ekrana, jer jedno isključuje drugo u većini slučajeva, osim u nekima.

Einstein: "Sinkronicitet je način na koji bog ostaje anoniman." Ovo je lijepo, poetski izraženo.

Dawson Church: "Sinkronicitet povezuje subjektivno i objektivno. Povezuje nematerijalan svijet uma i energije s materijalnim svijetom materije i oblika. Svjetovi uma i materije ostvaruju rezonanciju u tijeku sinkronih događaja."

That's all folks!











- 08:16 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.02.2020.

Sinkronicitet dana

Jučer u knjižnici bacim pogled po stolu na kojem su izdvojene mnoge knjige, za nekoliko sekundi primijetim nešto što me zanima, uzmem, a onda mi padne na pamet "Ikigai u praksi", jer sam htio ponovo pogledati jedno konkretno poglavlje, znam da sam ju viđao na tom stolu, to je deblja knjižica manjeg formata u tvrdim koricama, baš fino oblikovana, i ne vidim ju, jer je očito nema. Još malo pogledam, detaljno, ne, nije tu. Možda ću baciti pogled po policama malo kasnije, no u svakom slučaju pomirim se s tim da je nema, potpuno sam na čisto s tim. Ali prije tog "pomirenja" sam bio potpuno fokusiran na tu knjigu i otprilike u trenutku kad sam se pomirio s tim da je nema, djelatnica knjižnice, koja je sjedila za kompom tri metra dalje i upisivala nešto, ustane se, krene prema meni, pruža mi knjigu koju sam tražio i kaže: "Možda vas ovo zanima, samo sam ju kratko uzela." Ja stojim, u čudu, preuzimam knjigu i objašnjavam joj što se malo prije vrtilo u mojoj glavi. Zaključujemo kako je to ispalo vrlo "zanimljivo", a zapravo je i više nego zanimljivo. Gospođa uvijek sjedi za kompom i nešto upisuje kada se popnem na kat i nikad mi do sada nije na taj način ponudila neku knjigu. Što ju je sada potaknulo da mi ponudi točno ovu koju sam tražio? Zašto je išta spomenula, nije morala, jer okolo je jako puno razno raznih knjiga? Je li moguće da je na neki način moja fokusiranost na tu određenu knjigu pomakla nešto u djelatnici, što ju je, bez da ona zna zašto, pokrenulo da mi se obrati? Ne znam, ali znam da se dogodio vrlo zanimljiv sinkronicitet i to mi je dovoljno znati. Takve stvari se događaju na raznim nivoima, u vezi najrazličitijih situacija. Ne treba ih uopće analizirati, dovoljno im se diviti, što bi moglo dovesti do novih i novih sinkroniciteta. To su mala čuda koja nas okružuju, tj. mi smo dio tog čuda, odnosno cijelog tog procesa, cijelog tog postojanja i dinamike koja u njemu vlada. Ključ koji otvara vrata sinkronicitetima je pozornost.


- 07:35 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 26.02.2020.

- 09:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Jučer vjeverica, jutros neobično jato ptica.

Jučer rano u jutro, kad sam maknuo pogled sa stranice knjige, pažnju mi je privuklo neko stvorenje koje stoji relativno visoko na kabelu od struje. Ptica očito nije, za mačku je premalo. Vjeverica. Očito je nekako zalutala tamo, preko neke grane. Ubrzo je spretno odjurila po kabelu i nestala. Relativno često sretnem vjevericu i to su mi uvijek zanimljivi i ugodni susreti. Vrlo su simpatične. Ovdje prevladava neka crna, tamnosiva vrsta.
A jutros, ponovo kad sam maknuo pogled s knjige, iznenadio me tamni oblak u brzom pokretu. Veliko jato ptica. Vjerojatno oko dvjestotinjak ih je bilo. Oblak se najednom usmjerio prema goloj krošnji obližnjeg drveta i ptice su brzo posjedale po granama, smirile se i tu kratko odsjedile, kao ukras na krošnji. Najednom, opet su poletjele i ostavile krošnju golu kakvu su je i našli.

- 08:51 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

"Kada osjećaj cjelovitosti, zadovoljstvo sobom i ljubav prema sebi dolaze iznutra, jer ste se otisnuli dalje nego što ste smatrali mogućim i pobijedili svoja samonametnuta ograničenja, tada se počne događati ono neobično. Biti sretni sa sobom u sadašnjem trenutku i istodobno održavati san o svojoj budućnosti, recept je samoostvarenja."

Joe Dispenza

- 08:37 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 25.02.2020.

- 09:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Marin Miletić. Pramentalitet.

Kada je bio onaj famozni prosvjed tzv. prosvjetara u metropoli, nisam ga pratio i zahvaljujući tome bio sam oslobođen mogućnosti da me se truje s glupostima koje su se tamo izvaljivale. Ali s obzirom da ne živim u džungli, već, eto, koristim blagodati interneta, svako malo bi odnekuda iskakale informacije o isto tako famoznom govoru riječkog nadobudnog tzv. vjeroučitelja Marina Miletića. Kliknem na youtubeu tada i odlučim odvojiti nekoliko minuta, znajući unaprijed da će to biti bačenih nekoliko minuta, jer ne može biti drugačije. Naravno, Marin se nalupetao, poveden ulicom i ruljom. Glupost na glupost na glupost. Zahvaljujući tom kliku i logici internetskog marketinga, od tada mi se redovito nude gospodinovi videi i napisi, koji su ovome dnevna rutina. U većini slučajeva (u oko 99,9999 itd posto) mi ne pada na pamet da otvaram videa, jer to su totalna sranja, ali ponekad preletim rečenicu iz pisanih objava i ponekad sam pogledao po nekoliko komentara (usput, čovjeka redovito prati više od dvadeset tisuća ljudi). Na temelju toga, jasno je da postoji jedna pozamašna scena ovaca koje prate, lajkaju, podržavaju, šire, hrane se s takvim glupostima. Kada vidi da se drugi hrane glupostima koje servira, da mljackaju, žvaču i podržavaju, to Marinu daje velik podstrek i vjetar u leđa da proizvodi još više takvog smeća i tako se stvar širi, održava i raste. A sve su to kompletne gluposti kojima nije mjesto u ovom dobu. To je kao da za paljenje vatre koristite trenje, da trljate i trljate nekim štapićom omotanim nekom špagicom, dok ne uspijete zapaliti nešto suhe trave kako biste dobili vatru i spekli meso životinje koju ste maloprije uspjeli uhvatiti i ubiti. To je primitivan i zaostao način i za zapaliti vatru i za nahraniti se. Dvadeset prvo stoljeće je. Danas se vatra može upaliti jednostavnije, postoje šibice i upaljači, nije potrebno kao divljak trljati štapićem da se postigne iskra. Nije potrebno kao divljak pričati o tome kako vas je čovjek koji je živio prije dvije tisuće godina spasio svojom ljubavlju i smrću. Danas znamo da je ljubav neprestano tu i da joj imamo pristup bez da budemo divljaci ili sudjelujemo u primitivnim ritualima. Danas je dvadeset i prvo stoljeće, ali još uvijek su u njemu prisutni i ostaci i načini davnih stoljeća. Miletić je utjelovljenje tih primitivizama. Potpuno indoktrinirano stvorenje uvjereno kako širi "sretnu vijest", a zapravo u procesu tog širenja njegov nabildani ego uživa u silnoj pažnji koju dobiva od silnih, ne baš intelitentnih, pratitelja. Takvih ljudi je puno. Takav je i mentalitet Nine Raspudića, Marka Perkovića, Tonija Cetinskog, Bože Petrova i mnogih, mnogih drugih. Postoje i njihovi oponenti, takozvani socijalisti, crveni itd., s kojima normalan, mentalno zdrav čovjek ne bi volio imati posla, kao što su Zoran Milanović, Nenad Stazić, Arsen Bauk, Gordan Maras, Bojan Glavašević i opet - mnogi, mnogi drugi, isto je nepregledan niz. Sve su to dva lica iste medalje. A ta medalja nema sjaja, osim lažnog.

- 08:46 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.02.2020.

Why worry now?

Neobično je da sam ovu pjesmu čuo nekoliko puta zadnjih dana, a ne može ju se čuti po radijima tako često. Privukla mi je uho za zvučnik prvi put i svaki sljedeći put. Odlična je. Why worry? Ima u tome malo više od jednostavnog pitanja. Zašto se brinuti? Na jednom dubinskom nivou postojanja i shvaćanja, nema nikakvog razloga za brigu. Mnoge stvari koje se događaju su pokretač za djelovanje, ali ne i za brigu, ona samo smanjuje sposobnost djelovanja, zato nije poželjna u sustavu. Kada je naš sustav stabilan i uravnotežen, on se ne hvata za površne razloge za brigu, ne obraća pažnju na njih; on teži kreativnosti i mogućnosti stvaranja i izražavanja onoga što je u njemu.

- 07:38 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.02.2020.

- 13:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Dosada. Svrha.

sinoćnji razgovor:
Kćer: Dosadno mi je.
Tata: Odlično.
K: Upravo sam rekla da mi je dosadno, a ti kažeš da je to odlično!
T: Zato jer je. Ako imaš vremena za dosadu, iz dosade se može pojaviti nova ideja, koja će te zainteresirati i tako ti prestaje biti dosadno i počinje ti biti zanimljivo.
K: Kada prestaje dosada? Jaslice - dosada. Vrtić - dosada. Škola - dosada. Posao - dosada. Mirovina - dosada. Kada to prestaje?
T: Baš si zabavna. Kao prvo, u jaslice nisi ni išla. Vrtić ti je dobrim dijelom bio zanimljiv. Škola je, pa, takva kakva je, tu za sada ne možemo puno napraviti, pa ju je najbolje prihvatiti. za sada.

(intermezzo: u trenutku pisanja, sljedeće, tj. ovo jutro, kćer uleće u sobu i ponovo izjavi nešto o dosadi. Tata kaže kako upravo piše o tome. O čemu?, pita ona. O dosadi, kaže on i pročita joj prethodno napisano. Ona se smijulji jer prepoznaje sinoćnji razgovor, ali napominje kako "nije baš sve tako rekla". Tata kaže da zna nije, ali da u proces mora uključiti svoju spisateljsku slobodu, ali da poanta ostaje ista. A sad idemo dalje.)

K: Koja je svrha mog života?
T: Ovo pitanje nisam očekivao još koju godinu ili malo više od koje godine i zanimljivo mi je da ga postavljaš. Kao prvo i osnovno, život nema nikakvu posebnu svrhu. A za potrebe odgovora na tvoje pitanje, svrha života je da budeš sretna i kreativna. To ti je svrha sada i to je svrha uvijek. Nema druge svrhe. Sretna i kreativna! Sve je u tvojim rukama. Idemo sada na "Ding dong priče"?
K: Može.

- 10:41 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 21.02.2020.

Tajna društva.

Sad po malo iskaču informacije o tome tko je član tih tajnih ili polutajnih društava. Redom ugledna, "moćna" ekipa. Ježim se od tih svinjarija i automatski mi pada u očima netko koga sam možda smatrao ok osobom, pa ispadne da žudi imati neku "vitešku" titulu pod obrazloženjem tobožnjeg služenja i pomaganja. Po meni su to sve iskompleksirani nedojebi, bez obzira na ugled kojeg su teškom mukom stjecali kroz svoja prošla desetljeća. Što je ugled? Balon od sapunice. Sve je to mutna ekipa, premazana svim mogućim mastima. Da, "tajna društva", majke ti mile.

- 12:13 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2020.

- 12:00 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Korado

Htio sam se samo kroz nekoliko riječi vratiti na tekst kojeg sam linkao u prošlom postu, vezanom uz Korada, htio sam, naime, izdvojiti i naglasiti dio u kojem nonašalantno i s uvjerenjem kaže: Ma koja kurikularna reforma, molim vas, to su obične gluposti, klinci u dva klika dođu do svih tih informacija koje u školama moraju nepotrebno bubati i na taj način naprosto besmisleno trošiti svoju energiju umjesto da je usmjere na pametniji način (op: ovo je, razumije se, moja interpretacija po sjećanju, ne citat).
Lijepo je čuti nešto tako od ovakvog svestranog intelektualnog diva, poznatog i priznatog u svijetskim okvirima. Prema njegovoj dubini uvida, Blažena Divjak, Nenad Bakić i niz drugih su najobičniji intelektualni patuljci, ništa više od toga i to vrlo opasni patuljci.
A onda sam igrom slučaja (ah, taj slučaj, kako se samo često pojavljuje, čovjek bi pomislio kako je sve samo ne slučajan, što, naravno, i je istina) naletio na još jedan razgovor s Koradom, s kraja prošle godine, iz istih novina, u kojem je još odriješitiji, jasniji i po običaju direktan, inteligentan i beskrajno duhovit. Mogao bih i izdvojiti poneki dio jer ima odličnih, ali ne da mi se, već naslov je sam po sebi dovoljan - "Kada se vidi što se radi sa školstvom, može se reći da naša zajednica mrzi djecu".

- 11:04 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.02.2020.

Da malo razgibam prste i mozak u obliku free stylea. Što god mi padne na pamet u par redaka.

Mala je zadnjih tjedana dana pod utjecajem prehlade. Jučer sam primijetio da i mene lagano hvataju simptomi, danas sam, uz pomoć spravice zvane toplomjer dobio i egzaktnu potvrdu za to. Za razliku od nje, koja je potuno nedisciplinirana i izluđuje čovjeka odbijanjem svega što joj se ponudi da bi joj bilo bolje, pa uslijed toga dolazi do nebrojenih malih bitaka koje tu i tamo kulminiraju u rat, stari je discipliniran i odmah se hvata čaja, lekadola i svega drugog što može pomoći da se stvar riješi što prije. Ovo "stari" si samo tepam, jer se u stvarnosti osjećam sve mlađe i sve bolje, u svakom pogledu (na stranu aktualno stanje koje će proći).
I dalje svaku večer imamo čitalačku seansu, ja čitam, ona sluša, upija, to baš voli, a i sam smatram da je to na više načina jako dobra stvar za klince. Na stranu to što je upitno kada će joj doći da sama počne čitati, u principu me i ne zanima, mislim da je ovo dobra i vrijedna stvar. Knjige biram ja, trudeći se da budu što adekvatnije i zanimljivije, i meni i njoj. Tu i tamo promašim s odabirima, što se može, ali često pronađem jako dobre stvari. I nije to suhoparno čitanje, to su performansi. Često je izludim s mojim ubacivanjima, improviziranjima, stankama da spomenem nešto na što me asociralo nešto iz teksta. Sinoć smo završili s kratkom knjigom Branke Klisović, ispod 70 stranica, "Dnevnik jednog balavca". Toliko je dobra da je šteta što nije duža, ali s obzirom da je namijenjena da je čitaju klinci, u redu je. Neku večer smo završili i "Nezaboravno ljeto dobre curice Jakice", Irene Plejić Premec, koja je vrhunska i ni malo kratka; tu se već radi o podužem romanu, više od 300 stranica. Takve knjige su odlične, moderne, duhovite i od domaćih autora koji pišu na visokom nivou.
Jučer mi je u autu zapeo za uho Turkijev razgovor s Hauserom (valjda se tako zove), pa sam malo poslušao i zapravo se vrlo ugodno iznenadio. Svjetski uspjeh njega i njegovog kolege je došao naglo, nenadano itd., nitko se ne bi nadao takvom razvoju situacije s obzirom da sviraju prilično neatraktivne instrumente za širu publiku. Međutim, oni su ih uspjeli napraviti atraktivnima, a najzanimljivija stvar koju je Hauser rekao je da je on još od malih nogu vizualizirao i maštario (to je njegov termin) o svjetskim pozornicama i po mom mišljenju to je itekako doprinjelo svemu tome, iako nije mogao znati na koji način će se pojaviti i, uostalom, da li će se uopće pojaviti. Druga velika istina koju je rekao je da on sve to radi iz gušta i iz srca i da se to onda mora osjetiti. Tu je potpuno u pravu i to vrijedi za svaku djelatnost. Sada su izgleda krenuli u neke solo projekte. On je zapravo nježna dušica, a ne divljak kakav je na pozornici u duu.
itd, itd, dosta za razgibavanje...

btw, ovo mi je super, pogotovo dio:
I tried to scream
But my head was underwater


Preletio sam članak o predavanjima Korada Korlevića, ima zanimljivih stvari.

- 10:18 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.02.2020.

Izbacivanje iz "takta"

Kada netko kaže da ga je netko ili nešto izbaci(l)o iz takta, on tek koristi frazu o čijem značenju nije puno, ili uopće i nikad, razmišljao. Onaj tko kaže da ga se izbacilo iz takta u pravilu nije ni bio u taktu. Kada je netko u taktu, usklađen u samome sebi, teško ga se može izbaciti iz takta. Eventualno mu se može uzrokovati privremena neravnoteža iz koje će se on vrlo brzo vratiti u svoju ravnotežu. Zašto je to tako? Zato jer, kada jednom zaista otkrijete taj takt, više ga nikada nećete moći zaboraviti.

- 08:17 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.02.2020.

- 12:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.02.2020.

Marin Miočić Stošić. "Mali čovjek" s velikim mudima.

Neki dan sam, po drugi put, igrom slučaja, ako možemo reći da nešto kao što je slučaj uopće postoji, na Radio Rijeci, na moje zadovoljstvo, ovaj drugi put od početka, odslušao petominutni razgovor Marina sa dežurnim radijskim voditeljom. Na RRijeci su mu dodijelili tih pet minuta tjedno, da li na njegovu ili njihovu inicijativu ne znam, ali čini mi se na obostrano zadovoljstvo, kao i moje, a vjerujem i mnogih slušatelja. Marin je jedinstven tip, hipersenzibilan na nepravdu. Za razliku od većine, on ne čeka kritičnu masu da bi se nešto počelo događati. Čim vidi ili čuje nešto što mu digne tlak na društvenoj sceni, on počinje rukom ispisivati transparent, uzima megafon i kreće u solo prosvjednu akciju na Korzo. Čovjek je toliko autentičan, neposredan, bez dlake na jeziku, zadovoljstvo ga je slušati i svakako je zaslužio svoju tjednu emisiju na ovom slušanom radiju. Možda mu je netko s radija za vrijeme nekog od solo prosvjeda, u zimsko doba, prišao i rekao: "Marine, većina nas misli ono što ti govoriš. Vani je hladno, smrznut ćeš se, a i malo ljudi te ovdje čuje. Dođi lijepo u studio pa reci u eter u ono imaš. Čut će te puno više ljudi, nećeš se prehladiti, a glas će se proširiti daleko izvan Korza." Naravno, on ni u ludilu ne bi odbio takvu priliku. Čovjek ide toliko u sridu da je to divota. Bilo kakva uvijanja, savijanja, tzv. politička korektnost i slične stvari njega ne zanimaju. On je naprosto zgrožen svime što se u ovoj državi događa uz prešutno odobravanje i beznačajno njurganje većine. On bi poludio da ne reagira. Na kraju je spomenuo da piše svoj "treći libar", po malo skuplja materijale, a zvat će se "Svaštara o mudima" i još nešto u podnaslovu, zaboravio sam što. Ustvrdio je očitu činjenicu kako većina ljudi nema muda.

- 08:51 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2020.

Relativno. Vječno.

Ljudi griješe kada previše pažnje usmjeravaju na relativno i vidljivo. Relativnom i vidljivom treba pokloniti točno onoliko pažnje koliko je neophodno, ne više od toga. Ostalo treba usmjeriti na nevidljivo i vječno. Oko "vječnog" ljudi opet griješe, to nije ono što oni pretpostavljaju da je. Iz Vječnoga dolazi Sve, ono je izvan kontinuuma i kada ga počnemo istraživati, nevjerojatno je uzbudljivo. Ono je nepoznato, novo, svježe, nabijeno mogućnostima i potencijalom. Pristupamo mu tako da se umirimo i malo sačekamo. Ključ je u pozornosti, svijesti, namjeri i neforsiranju.

- 10:07 -

Komentari (38) - Isprintaj - #

Matoš. Šimić. Kamov.

Samo u par riječi. Prije nekog vremena na Hrv.radiju 1 bio je neki prijenos obilježavanja godišnjice, čini mi se, rođenja, navodno velikog pjesnika Matoša. Parkirao sam sa strane i poslušao. Najprije je netko održao prigodničarski govor pun hvale, sjete i nostalgije, zatim je neki glumac dugo, nikako da završi, već mi je došlo da upalim auto i krenem dalje, čitao neku vrlo dugačku Matoševu pjesmu, ili više njih za redom, ne znam, glumatajući i prenemažući se, uživljavajući se, onako kako glumci vjeruju da treba čitati poeziju publici. Za vrijeme slušanja više puta sam se naježio od nelagode, ali strpljivo sam odslušao do kraja, da vidim ima li tu nečega vrijednog. Nema, to je hrpa gluposti. Iz onoga što sam čuo, Matoš je političar koji se izražava u stihovima, bitne teme ovom pjesniku-političaru su domovina i europska kretanja. Nisam tu vidio nikakve istinske pjesničke ljepote, zato jer je nema. Isti dojam imam i o A.B.Šimiću. Vjerojatno jedino što vrijedi iz njegovo pera je Opomena, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Pročitao sam svojevremeno neku njegovu zbirku u nadi da ću naći nešto u skladu s veličinom njegovog imena. Nisam našao, jer ničega i nema. Isto mislim i o Kamovljevom pisanju. To je, u osnovi, hrpa gluposti. Njegovo pisanje je divlje, neobuzdano, avangardno, ispred vremena itd, ali nema tu nikakve ljepote, kreativno divljaštvo, ništa drugo. Za razliku od njegovog pisanja, sviđa mi se njegov život i biografija, oni su fascinantni. I Kamov je veliko i zvučno ime, ime koje si je Janko sam dodao u nekoj fazi. Kada hodam riječkim Pećinama, gotovo u pravilu ga se sjetim, pomislim: ovuda je Janko Polić hodao prije više od stotinu godina. Za razliku od Matoša, koji je bio uvaženi, ugledni gospodin pjesnik, Kamov je bio otpadnik, nepriznat, nepoznat, buntovnik gonjen svojom autentičnom potrebom za pisanim izražavanjem. Umro je vrlo mlad, sa samo dvadeset tri godine, u Barceloni.
Zaključak: ako je netko poznata veličina, to samo po sebi ne znači ništa. Još jedan zaključak, a taj je još i bolji: danas žive mnogi ljudi koji imaju potrebu nešto zapisati iz svog autentičnog iskustva i doživljaja. Oni su možda nepoznati, ali ono što imaju za reći u sebi nosi potencijal transormacije. Kada čitate Matoša, to je naprosto bačeno vrijeme, može vas eventualno uznemiriti. Kada čitate nešto s čim se na dubokom nivou možete povezati, to vas može lansirati do same vaše biti i potpuno usidriti u samome sebi.

- 09:32 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 12.02.2020.

Jegulja i balkon. Nastavak. Drva.

Čuo sam se s Jeguljom, prva stvar u jutro. Po starom običaju, oteže, imaju za završiti jedan krov, hitno, a kako drugačije. Mhm. Ja slušam, ali vidim da uopće ne doživljavam sve to. Iako sam ga nazvao odlučan da ću mu očitati kratku bukvicu, po potrebi podviknuti, opsovati ili što već bude potrebno, mirno sam saslušao mog poslovnog partnera, koji je bez ikakve konkurencije najnedgovorniji lik kojeg sam mogao sresti za jednu takvu ozbiljnu stvar kao što je gradnja kuće. Jesam li morao naletiti baš na njega? Možda jesam. U ovoj igri sam više puta izgubio, uglavnom po pitanju gubitka vremena, ali neke stvari sam i dobio, po pitanju nekih besplatnih dodatnih radova koje je Jegulja obavio, na njegov prijedlog, ne moj, jer sam mu u nekim fazama uskočio financijski prije vremena (što meni nije bio nikakav problem), za što je on mislio da je dužan nešto napraviti. Ja nisam mislio da je dužan, ali nisam odbio, dapače, dobro mi je to bilo došlo. Nisam nezadovoljan s razvojem situacije, polako pletem mrežu oko njega. Ovih dana bi trebao poslati dečke da uzmu mjere. Baš me zanima koliko će se iznenaditi kada ja u mjere ubacim i neke betonske staze koje ne spadaju u završavanje balkona, a sigurno ću ih ubaciti, dapače, inzistirat ću, pa ćemo vidjeti kako će to ispasti.

Neki dan sam naručio dodatna tri metra drva, jer vidim da bi moglo biti gusto do kraja sezone, tj. ne baš "vrlo gusto" nego sigurno neće biti dovoljno, a i bez obzira na to, trebat će mi kroz ljeto za zagrijavanje vode. Prošlo ljeto sam naručio od Jimyja i sada ga smatram svojim dilerom za drveni ogrjev. Jedno jutro sam ga nazvao, sljedeći dan su drva bila kod mene, a dan nakon toga sam ih fino poslagao. Vidim na očigled da su drva vlažna, pitam Jimyja, koji bi se u to trebao kužiti više od mene u kakvom je to sad stanju za loženje. On kaže da se može odmah s tim ložiti, ali za mjesec dana kad ću ja možda početi s njima, tada će već biti mila majka. Kad sam ih podizao, bilo je jasno da su barem dvostruko teža od svoje suhe inačice, što mi se baš i ne čini prikladno za loženjem, ali dobro, trgovci... Na stranu taj detalj, moj diler je mlad i presimpatičan i što me naprosto fasciniralo - kad sam malo iskubirao moju novu hrpu, ispada da je tu negdje oko dobra tri metra, kao što je i naručeno. Svaka čast Jimy. Za vrijeme prevoženja, u jednom trenutku mi je pukla guma na karioli, baš me iznenadila ta eksplozija, iako ništa čudno da je pukla, jer je stvarno bila u raspadnom stanju. Ostatak sam prenio dio okolo u kantama, dio ručno prebacio prečicom preko susjedovog terena.

- 09:04 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 11.02.2020.

Linearnost

U ovoj anti-kulturi u kojoj živimo ukorijenjena je ideja kako život teče linerno, većina ljudi zamišlja crtu vremena i sebe na njoj. A vrijeme curi, toliko je toga za obaviti i postići. Cijeli život tada se svodi na jurnjavu. Kuda to vodi? Nikuda! Sve je to krivo. Krivo su nas učili i zato krivo gledamo i od tuda toliko stresa i unutarnje rastrganosti.
Umjesto opterećivanja sebe s linearnošću i horizontalnošću, usmjerimo se za promjenu okomito, vertikalno. Sve je tu, sada, i prošlo i sadašnje i buduće. Sadašnji trenutak uopće nije "trenutak", on je potpuno izvan linije, on se ne širi okolo, on se spušta prema dolje i uspinje prema gore, beskonačno.

The fool on the hill and I feel fine


I met my maker
I made him cry
And on my shoulder he asked me why
His people won't fly through the storm
I said "Listen up man, they don't even know you're born"



Zanimljivo što sam naslov ovog videa letimično primijetio jučer. Nakon što sam danas napisao post, pogledao sam nešto od T.-a i (moram priznati da sam nepravedno duži period smatrao da priča kao gramofonska ploča, bez pravog uvida. Vidim da sam bio u krivu po tom pitanju) i onda se sjetio tog videa od jučer i kada sam ponovo kliknuo youtube, da mi se ponudi nova konstelacija videa, upravo taj video je bio prvi, što je stvarno zgodno ispalo.

- 08:23 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.02.2020.

Kako bi bilo da, ako tako već ne radiš, počneš boraviti više unutra, u sebi? Tamo te čeka cijeli jedan svijet. Nije to teško. Ugasi sva ometala, povuci se od ljudi u svoj prostor i budi sa sobom neko vrijeme u danu, svaki dan.

- 10:42 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 08.02.2020.

Potencijali mlade generacije. Primjer Nikole Zeca.

Od portala preletim naslovnicu Novog lista, iako su i tamo većinom gluposti, ali ipak umjerenije glupe, doslovno preletim naslove čisto da mi ne promakne nešto što bi moglo biti eventualno zanimljivo. I iako se većinom radi o standardnim dnevnopolitičkim i sličnim bedastoćama (ne mogu se načuditi da su ljudi spremni dnevno kupovati novine), valjda optimist, ili naivac, ili budimo realni, naprosto budala u meni uvijek očekuje i nešto drugačije. Kako god, odvajam na to minimum vremena, a i taj minimum je, kvragu, previše, pa je bolje to svesti na minimum minimuma, ili tko zna, možda na još nešto minimalnije, možda na jedno veliko - NIŠTA.
Danas vidim intervju s 19-godišnjim dečkom koji se iz Ljubljane doselio u Zg, pa odlučio studirati u Rijeci, a zanimljiv je ne po tome, već jer je mladi poduzetnik, kao ima tri firme itd. Malo pročitam i čini mi se to sve čudno i neobično, pa kako može netko imati tri firme s 19 godina, to mora da je na neki način napuhano i tko zna o čemu se tu radi. Onda sam si otvorio prvi video koji mi se pojavio na youtube-u, jedan razgovor s njim (tada je imao 17 godina), malo sam pogledao i dečko je stvarno simpa, razmišlja začuđujuće zrelo, ima ideje i ide, pokreće, pokušava, razrađuje, djeluje, naručuje, pakira, prodaje. Sviđa mi se što njemu to sve dolazi nekako spontano, reklo bi se da mu je prirodno i logično tako funkcionirati. Čak vidim da se od njega može i nešto naučiti. Neki od predstavnika nove generacije imaju velik potencijal i mislim da takve sustav neće uspjeti dotući, oni pronalaze načine da plivaju u njemu radeći po svome. Usput, mali je pljunuti Scott Jurek.
A imam i ja jednu takvu malu s potencijalom. Jedva mi je dozvolila da dovršim ovo.
"Tata, donesi mi laptop.", jer radi poklon za prijateljicu, pa traži inspiraciju u diy videima.
"Evo, samo malo da ovo završim."
"A što to pišeš?"
"O onom dečku što sam ti htio pokazati video, ali te nije zanimalo."
"Ti pišeš blog? Pa nisi mi rekao."
"Pa spomenuo sam ti puno puta da pišem, možda nisam naglašavao formu. Evo, kad me utipkaš, ispada ti prvi blog. Ovaj pišem za sebe i par ljudi pročita."
"Ok. Kad završiš, donesi."
"Ok."






- 11:27 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 07.02.2020.

- 07:42 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 04.02.2020.

Odjeća i stil

Krenuo sam tipkati "The Art Of Being"... kako bih se ulogirao i na brzinu napisao neki redak. Nisam imao neku temu koja mi je jako bitna, tj. nisam imao baš nikakvu niti sam o tome razmišljao. Ali rekoh, ulogirat ću se i napisati bilo što, da ostanem u formi, ali više zbog unutrašnje potrebe da nešto otipkam (možda tako pijanist čim se probudi počne mahati prstićima kako bi ih razgibao, ne znam, nisam pijanist, ali zamišljam da bi moglo biti tako, barem u nekom crtiću). Prije ulogiranja mi se pojavila u svijesti slika ljudi kako, mnogi vrlo sređeni, hodaju trgovačkim centrima, tim današnjim središtima kulturnog i društvenog života, i usput obilaze bezbrojne trgovine u potrazi za novim krpicama, kako bi zadržali svoj visoki nivo vanjskog sjaja. S vremenom sam, promatrajući sebe i svoje potrebe po tom pitanju, primijetio da mi je sve to postalo potpuno nebitno. Ne uzbuđuju me ni krpice ni ukrasi. Pobornici mode će dati svoje argumente za svoj pristup, reći će kako se osjećaju bolje kad se srede, kako na taj način izražavaju svoj stil i osobnost, šalju određenu poruku, kako to sve ima određenog smisla i s tim se osjećaju dobro itd. U redu, kako god. Ja gledam iz svog kuta i ništa mi nikakvi argumenti tog tipa ne znače. Čini mi se da je pretjerano pridavanje pažnje odjeći način da se prikrije neki unutarnji nedostatak. ("One thing you can't hide is when you're crippled inside"). Moj osjećaj je više na tragu onoga što je Džubran u Proroku napisao o odjeći. Molim pomoć Velikog Googla... Evo ga:

" Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo.
I premda u ruhu tražite slobodu svoje osobnosti, u njemu možete naći oklop i lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa više svoje kože, a sa manje odjeće."

Dakle, krenuo sam pisati The Art Of Being i samo što nisam napisao "Alone". To mi se svidjelo.

I onda se, sam od sebe, pojavio ovaj video, kao logičan dio ovog posta, koji do maloprije nije bio ni mogućnost. Dakle, kada se u svijesti pojavi svjesna namjera, stvari se pojavljuju i nadovezuju jedna na drugu, same od sebe, gotovo kao što magnet (ovdje svjesna namjera, iako u početku nejasna) privlači komadiće metala. Sve što je privlačno magnetu, on će nekako privući. Ja nisam bio ovdje i nisam ništa tipkao.






- 07:55 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.02.2020.

Izvor napajanja

Kada smo zapetljani u stare i poznate obrasce iz njih se ne može roditi ništa novo, točnije - iz njih, i zbog njih, se ne možemo pojaviti pravi mi, oni koji jesmo. To je logično. Recikliranje prošlih iskustava i događaja je najčešći način trošenja vlastite dragocjene energije. Stalno prežvakavanje istog sadržaja nije put, to je neznanje. Emerson je dobro znao za taj fenomen i ustvrdio: "Pretvaraj maštu u stvarnost, ne sjećanje".

- 08:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.02.2020.

Drugi-Drugi

Drugi drugi je za mene simbolički važan i zanimljiv datum. U sebi ga izgovaram kao u onom jinglu na hrvatskom radiju, na drugom programu. Drugog drugog 2013.-e u rano jutro dok sam još bio u krevetu, u meni se prelomilo i donio sam odluku: prodajemo stan, počinjem tražiti teren za kuću. Uskoro sam tu odluku i glasno objavio, s napomenom da se zapamti taj datum - drugi drugi. Ja sam ga svakako zapamtio. Dori je tada imala godinu i pol i spavala je u svom krevetiću. Sada ima 8 i pol i spava u svojoj kući, koja će u dogledno vrijeme, nadam se što prije, biti i sasvim dovršena. Cijeli proces je bio uzbudljiv, izazovan, po malo lud, ponekad traumatičan, mukotrpan, često neizvjestan i predug, a jedno vrijeme je izgledalo da će, zbog birokracije, sve propasti. Imao sam niz razloga za tu odluku drugog drugog, a jedan od važnijih je bio da mi je bila neprihvatljiva ideja da ona mala od godinu i pol odrasta u neboderu, usred sve te otuđenosti i ljudske hladnoće.
Ovaj drugi drugi se ponovo nešto prelomilo. Od sada krećem u niz novih izazova s idejom: život je jedan, život je kratak, dat ću sve od sebe da idem tamo gdje me srce vodi, da na kraju ne ostane ništa za čime bih trebao ili mogao žaliti. Ovaj drugi drugi čak lijepo i izgleda. 02.02.2020.

- 08:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 01.02.2020.

Logoterapija. Ikigai. Element.

Probudio sam se rano, otišao u kotlovnicu naložiti. Iznenadila me gusta magla, neobična za primorje. Vratio sam se u sobu, pročitao nekoliko stranica zanimljive knjige, odložio ju sa strane i postojao tako neko vrijeme u ugodnoj tišini. U svijesti su mi se, same od sebe, pojavile razne knjige kojima sam se bavio, koje se sve redom, svaka iz svog kuta, bave metodama i pristupima ostvarivanja svrhe života. Zatim sam u sebi pomislio neko pitanje u vezi moje stvarne strasti i pojavile su se tri riječi za koje sam odmah osjetio da dolaze iz moje biti: istraživanje, proučavanje, podučavanje.

- 11:49 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dostupan na mailu:
alen1zoric@gmail.com

Zalutali čovječe, smanji internet na nužnu mjeru i ukopčaj se u Stvarni Život! (Zahvaljivat ćeš mi kasnije; Nema na čemu.)


Blog, pretežito, o modi i trendovima. Kako pronaći vlastiti stil, kako zadiviti okolinu, kako postati popularan itd. Upute, smjernice, odgovori, rješenja i savjeti! Sve na jednom mjestu.


Samo ti troši svoje vrijeme i energiju (jedine stvarne resurse koje imaš) na povlačenje prsta po ekranu, gutanje nebitnih sadržaja, postani ovisan o ispraznostima svih vrsta i nemoj si dozvoliti predah u kojem bi se mogla pojaviti trunka mogućnosti da živiš Stvarno. Pusti drugima da misle za tebe i da te usmjeravaju, dozvoli im i zamoli ih da ti jave čim se pojavi novi model uređaja bez kojeg ti je život postao nezamisliv. Stvarni život je tipkicu daleko, ali ona je tako nedostižna, zar ne? Ali ne brini, ako su i svi drugi ludi, to znači da su svi "normalni", pa onda nema problema.


























Pola stoljeća brušenja alata nakon epohalne "It's all right ma'(I'm only bleeding)", kao rezultat je nastalo ovo:


Tekst je, razumije se, višeslojan i mnogostruko primjenjiv. Zvoni mi ovaj stih "Greatest magic trick ever under the sun" kao najbolji opis trenutnog paralizirajućeg stanja plave planete.





counter free












. . .

"Tehnologije koje smo stvorili i neprestana poplava takozvanih informacija koje nam se nameću toliko nas odvlače i proždiru da se, više nego ikada, čini društveno korisnim uroniti u knjigu kojom ste okupirani... Mjesto mira na koje morate "otići" kako biste mogli pisati, ali i ozbiljno čitati, mjesto je gdje zapravo možete donositi odgovorne odluke, na kojem se zapravo možete produktivno suočiti s inače zastrašujućim i nesavladivim svijetom..."
Jonathan Franzen

Proročanski


"You might be poor,be poor who cares... find your own talent and stick to it even if it doesn't bring success and fame because we all gonna die."