petak, 14.06.2019.

Nekoliko odličnih mudrolija Alberta Schweitzera

"Čovjek može napraviti samo ono što može. Ali ako to radi svaki dan, može mirno spavati i nastaviti s time sutra."

"Jedina važna stvar kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom."

"Napravi nešto dobro i ljudi će te možda oponašati."

"Sreća je dobro zdravlje i slabo pamćenje."

"Tko se nakani da čini dobro, taj ne smije očekivati da će mu ljudi zbog toga uklanjati kamenje s puta, već mora biti spreman na sudbinu da mu još koji kamen na put navale."

"Tolerancija nije moguća bez ljubavi."

"Uspjeh nije ključ za sreću. Sreća je ključ za uspjeh. Ako voliš ono što radiš, biti ćeš uspješan."

- 08:37 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.06.2019.

Davanje obogaćuje, zgrtanje osiromašuje

Prvi razred je skoro gotov. Vraćamo se pješke usred vrućeg dana iz škole. Srećom nije više od 6 minuta hoda. Prethodnih dana smo preslagivali neke stvari, još-uvijek-prvašićka i ja i predložio sam da igračke koje više ne koristi, a očuvane su, lijepo spakiramo i odnesemo negdje-nekome kome bi mogle biti zanimljive i ponovo oživljene upotrebom. Prijedlog joj se odmah svidio i rekla je da bi najbolje to bilo odnijeti u vrtić u koji je išla. To je super ideja, jer tamo je gotovo svi znaju i vole, a i već dugo nismo bili tamo, pa tim više. Hodamo kući i ja kažem:
- Sjećaš se one rečenice koju sam ti već nekoliko puta spomenuo, koju je napisao onaj pjesnik, 'naše je, ljubavi, samo ono što smo drugima dali'?
- Sjećam.
- To je odlična rečenica, ali ja bih ju još nadogradio. Slušaj ovo, čekaj samo trenutak da doradim u glavi... Ovako: onaj koji daje, postaje bogatiji. Onaj koji skuplja i zgrće, osiromašuje. Jel ti se to čini čudno?
- Da.
- Zvuči čudno, ali točno je tako.
- Objasni malo.
- Evo, najprije ovo: tko daje, postaje bogatiji. Kad netko daje, i daje sa zadovoljstvom, davanjem njegovo zadovoljstvo postaje samo još veće. Njegovo zadovoljstvo je njegovo bogatstvo. On se širi. Ono što daje su tek stvari, ali njegova namjera u davanju je ono što se računa i što obogaćuje i njega i onoga kojem daje. To je jedan vrlo zanimljiv i uzbudljiv proces. Najbolje ga je isprobati, pa čovjek sam vidi je li to tako ili nije.
- A ono drugo?
- Drugo je: tko stišće, zgrće i škrtari, postaje sve siromašniji. Čovjek bi rekao, kako to da osiromašuje, kad ima sve više. Ali čega ima sve više? Stvari? Što radi s tim stvarima? Stavlja ih jednu na drugu? Koliko stvari može koristiti jedna osoba? Takav čovjek je uvijek na oprezu i uvijek u strahu. Njemu su stvari važnije od ljudi, od odnosa, od druženja. On je potpuno zalutao, nema pojma ni što radi, ni zašto. Nema pojma, ali to ga ne spriječava da nastavi po starom, sa skupljanjem, gomilanjem i zgrtanjem. On ne može uživati u svim tim stvarima i tako one postaju svrha samima sebi. A ako u njima ne uživa, čovjek osiromašuje. On je siromašak sa svim tim što je nakupio.

Kad smo došli doma, ubrzo smo se spremili i krenuli sa stvarima u vrtić. Tamo smo sreli više dragih ljudi, popričali sa svima, klinci su odmah otvorili plastičnu kutiju i igračke su brzo bile u novoj akciji. A ona je cijelo vrijeme cvala i kasnije, kad sam ju pitao:- I? Kako je bilo sve ovo skupa?, rekla je s velikim osmijehom: - Najbolji dan ikad!

***

Kao drugo, djelovanje, misija i baljezganje o "jednakim šansama" ovog čovjeka mi se gade; kao da je svatko rođen da se bavi s nekim vidom tehnologije i digitalizacije. Ograničeni idioti misle kako se svima treba nametnuti ono što oni vide kao sadašnjost i budućnost koje nemaju alternativu.

- 09:29 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 12.06.2019.

Promjena ne prestaje

Mi nikad ne ostajemo isti. Iz trenutka u trenutak se mijenjamo. Cijeli život je neprestano kretanje. Nama se čini da smo danas isti kao što smo bili jučer. Čini nam se da su drugi isti kao što su bili jučer. Drugima se čini da bi mi trebali biti isti kao jučer. Držanje i lijepljenje za tu ideju stvara noćne more, jer ta ideja pokušava zakočiti ono što se ne može zakočiti.
Fotografija je pokušaj da se trenutak zadrži vječno. To je jalov i glup pokušaj, što ne znači da fotografije ne bi trebale postojati, neka postoje, samo znači da se trenutak ne može zadržati, preko fotografije ga se možemo na trenutak prisjetiti, ali ne možemo živjeti u njemu. Ničemu se ne treba vraćati, jer to je, kao prvo, nemoguće, kao drugo, cijeli život se odvija upravo sada, upravo u ovom živom trenutku. Kada se pogledam na starim fotografijama, nemam nikakvih emocija, to je netko drugi na njima, ne ovaj ja. Nedavno sam preslagivao kutiju s fotografijama i mirne duše sam ih stotine bacio, samo mi nepotrebno zauzimaju prostor. Unutarnji prostor treba neprestano čistiti, održavati, on je naša jedina prava, stvarna kuća, u kojoj boravimo samo neko vrijeme i zato ju ne treba natrpavati. Sigurnost ne postoji. Ljudi ne vole promjenu, jer žele sigurnost. Nema sigurnosti. Veliko je zadovoljstvo potpuno prihvatiti činjenicu da promjena ne prestaje i potpuno joj se prepustiti. To stvara novu perspektivu, više ništa ne gledamo istim očima, ništa ne pokušavamo zadržati, postajemo rijeka, a promjena nas veseli, doživljavamo je kao izazov.

- 09:26 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.06.2019.

Unutarnji princip

U meni se s vremenom, na kraju spontano i lako, ali na temelju dugogodišnjeg truda, istraživanja i isprobavanja, oblikovao princip djelovanja koji se može opisati ovako: sve što mi dođe spontano i oko čega imam dobar osjećaj, tome se posvećujem. Oko čega imam loš osjećaj, u to se ne upuštam. Ne podilazim, ne radim po nečijem očekivanju, nemam se ni najmanje želje uklopiti u bilo koji kalup ili ideju, ne zanimaju me društvene norme i dogovori. Zanima me unutrašnja ideja i unutrašnji impuls. Što dolazi iznutra, to je to. Ali da bi to moglo biti to, da bi se uopće moglo znati i prepoznati da je to - to, bilo se potrebno uskladiti iznutra, kao kada glazbenik ugađa svoj instrument.

- 08:35 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 07.06.2019.

Digitalna demencija

Preporuka: knjiga Digitalna demencija - kako mi i naša djeca silazimo s uma

Manfred Spitzer je međunarodno priznati njemački psihijatar, psiholog i neuroznanstvenik, koji je vrlo zabrinut za utjecaje koje neumjerena, sveprisutna digitalna tehnologija ima pogotovo na mlade ljude, djecu, pa čak i bebe, jer digitalna industrija nema milosti, ona cilja i na bebe, s proizvodima kao što su dvd-i pod nazivom 'Baby Einstein', koji mame roditelje obećanjima kako su njihove bebice na dobrom putu da postanu pravi Einsteini, samo ako na vrijeme (već u dobi od nekoliko mjeseci), počnu pregledavati njihove dvd-e.
Spitzer na 300-tinjak stranica navodi rezultate brojnih znanstvenih istraživanja, koji svi vode prema istom zaključku, kao što sve rijeke vode prema moru ili oceanu: mladi i vrlo mladi ljudi su pogotovo rizična skupina, jer se nalaze u vrlo krhkoj, formativnoj dobi i njihovo korištenje mobitela i računala je u mnogim slučajevima postalo zabrinjavajuće i alarmantno, djeca i mladi postaju ovisnici o tehnologiji, sa svim posljedicama koje svaka ovisnost nosi sa sobom, a u tehnološki naprednim zemljama otvorene su klinike za liječenje posebno te vrste ovisnosti. U Južnoj Koreji, primjerice, je više od 12 posto učenika ovisnika o tehnologiji.
Istraživanja dokazuju da digitalna tehnologija na način na koji se koristi, koji je uzeo maha, višestruko šteti normalnom razvoju čovjeka i potkopava njegove šanse za razvijanje vlastitih potencijala i življenje sretnog i ispunjenog života. Društvene mreže čine ljude osamljenima i nesposobnima za stvaranje stvarnih odnosa. Navedeni su rezultati istraživanja koja pokazuju da je uvođenje digitalne tehnologije u školski sustav potpuno kontraproduktivno i štetno.
Bez obzira na sve dokaze, glas Spitzera i drugih istraživača gotovo da se ne čuje u općoj kakofoniji koju stvara upravo digitalna sveprisutnost. Rijetko koga zanimaju takvi rezultati i dokazi. Rijetko tko obraća pažnju, jer je pažnja raspršena po svuda, samo ne na bitno, što je i jedna od negativnih posljedica ovisnosti o tehnologiji - nemogućnost usmjeravanja pažnje na bavljenje jednom bitnom stvari. Političari nisu zainteresirani, oni ne vide dalje od nosa i zanima ih vlastiti probitak, za sljedeće generacije ih nije briga, a upravo takvo je i Spitzerovo iskustvo, jer je imao više razgovora s raznim ministrima iz njemačkih vlada, ali sve bezuspješno, bez ikakvog efekta. Oni koji mogu nešto čuti i napraviti u svom životu su obični pojedinci, kao vi i ja.
U predgovoru knjige navedeni su neki od simpatičnih mailova koje autor prima u svoj inbox (netko će reći: "Šta, pljuje po internetu, a i sam ga koristi?" Pa naravno da ga koristi, svi ga koriste i trebaju ga koristiti. Ali pitanje je kako, zašto, u koju svrhu. Nije problem internet sam po sebi, to bi trebalo biti jasno.)

"Gospodine Spitzer, borite se protiv vjetrenjača - ne, protiv cijelih farmi vjetra. Molim vas, nastavite!"

"Gospodine Spitzer, upravo pucam iz virtualnog kalašnjikova. Kad bih imao stvarni, vi biste bili prvi kojeg bih ustrijelio. P.S. To što govorite o sprezi između virtualnog i stvarnog nasilja puka je besmislica."

- 08:36 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.06.2019.

Novinari - egzekutori

Igrom slučaja sam nešto pogledao na stranici Nove tv i otvorim stranicu s fotkama njihovih novinara, reportera, urednika... Generalni dojam je za smrznuti se. Mislim da bi takve njuške s opasnim, hladnim, istreniranim pogledima, koje odaju spremnost na ispunjenje svakog zadatka, bile vrlo poželjne u ss i sličnim postrojbama.

Ta draga stvorenja

- 10:04 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 05.06.2019.

Grupa za potporu

Ono što ljudi traže na društvenim mrežama, blog servisima i na sličnim on-line mjestima je druženje i kontakt s drugim, po mogućnosti sličnim ljudskim bićima. Zbog svoje nesigurnosti i potpune izgubljenosti, čovjek želi da mu netko preko ekrana poželi dobro jutro, dobar dan i laku noć, da malo protipka s njim, reagira na njegovo mišljenje i po mogućnosti ga virtualno potapša po ramenu, kako bi lakše i ugodnije prošao kroz dan. U osnovi, ono što traže je - grupa za potporu. Umjesto prave stvari, dobivaju jeftine zamjene. Pretvaraju se iz stvarnog bića u izmišljeni nadimak i onda laprdaju s ostalima sličnima s kojima primijete određenu povezanost i kompatibilnost. Kada čovjek sebe svede na nadimak na ekranu, i svoje 'odnose' svede na komunikaciju s drugim nadimcima - maskama, on je rekao zbogom pameti. U tu svrhu je stoljećima služilo doba maškara, kada svi stave neku masku na nekoliko tjedana u godini, da se malo odmore i odmaknu od samog sebe, kojeg vrlo teško podnose kroz ostatak godine. Sada je situacija takva da su mnogim ljudima virtualne maškare kroz cijelu godinu. A u tome ima puno patologije.
Neću reći da je sve u ovom smislu patologija i da je sve glupost i tlapnja. Sve ima i svoju drugu stranu. Ali svakako je puno patologije.

- 08:33 -

Komentari (2) - Isprintaj - #