Prvi razred je skoro gotov. Vraćamo se pješke usred vrućeg dana iz škole. Srećom nije više od 6 minuta hoda. Prethodnih dana smo preslagivali neke stvari, još-uvijek-prvašićka i ja i predložio sam da igračke koje više ne koristi, a očuvane su, lijepo spakiramo i odnesemo negdje-nekome kome bi mogle biti zanimljive i ponovo oživljene upotrebom. Prijedlog joj se odmah svidio i rekla je da bi najbolje to bilo odnijeti u vrtić u koji je išla. To je super ideja, jer tamo je gotovo svi znaju i vole, a i već dugo nismo bili tamo, pa tim više. Hodamo kući i ja kažem:
- Sjećaš se one rečenice koju sam ti već nekoliko puta spomenuo, koju je napisao onaj pjesnik, 'naše je, ljubavi, samo ono što smo drugima dali'?
- Sjećam.
- To je odlična rečenica, ali ja bih ju još nadogradio. Slušaj ovo, čekaj samo trenutak da doradim u glavi... Ovako: onaj koji daje, postaje bogatiji. Onaj koji skuplja i zgrće, osiromašuje. Jel ti se to čini čudno?
- Da.
- Zvuči čudno, ali točno je tako.
- Objasni malo.
- Evo, najprije ovo: tko daje, postaje bogatiji. Kad netko daje, i daje sa zadovoljstvom, davanjem njegovo zadovoljstvo postaje samo još veće. Njegovo zadovoljstvo je njegovo bogatstvo. On se širi. Ono što daje su tek stvari, ali njegova namjera u davanju je ono što se računa i što obogaćuje i njega i onoga kojem daje. To je jedan vrlo zanimljiv i uzbudljiv proces. Najbolje ga je isprobati, pa čovjek sam vidi je li to tako ili nije.
- A ono drugo?
- Drugo je: tko stišće, zgrće i škrtari, postaje sve siromašniji. Čovjek bi rekao, kako to da osiromašuje, kad ima sve više. Ali čega ima sve više? Stvari? Što radi s tim stvarima? Stavlja ih jednu na drugu? Koliko stvari može koristiti jedna osoba? Takav čovjek je uvijek na oprezu i uvijek u strahu. Njemu su stvari važnije od ljudi, od odnosa, od druženja. On je potpuno zalutao, nema pojma ni što radi, ni zašto. Nema pojma, ali to ga ne spriječava da nastavi po starom, sa skupljanjem, gomilanjem i zgrtanjem. On ne može uživati u svim tim stvarima i tako one postaju svrha samima sebi. A ako u njima ne uživa, čovjek osiromašuje. On je siromašak sa svim tim što je nakupio.
Kad smo došli doma, ubrzo smo se spremili i krenuli sa stvarima u vrtić. Tamo smo sreli više dragih ljudi, popričali sa svima, klinci su odmah otvorili plastičnu kutiju i igračke su brzo bile u novoj akciji. A ona je cijelo vrijeme cvala i kasnije, kad sam ju pitao:- I? Kako je bilo sve ovo skupa?, rekla je s velikim osmijehom: - Najbolji dan ikad!
***
Kao drugo, djelovanje, misija i baljezganje o "jednakim šansama" ovog čovjeka mi se gade; kao da je svatko rođen da se bavi s nekim vidom tehnologije i digitalizacije. Ograničeni idioti misle kako se svima treba nametnuti ono što oni vide kao sadašnjost i budućnost koje nemaju alternativu.
Post je objavljen 13.06.2019. u 09:29 sati.