Mi nikad ne ostajemo isti. Iz trenutka u trenutak se mijenjamo. Cijeli život je neprestano kretanje. Nama se čini da smo danas isti kao što smo bili jučer. Čini nam se da su drugi isti kao što su bili jučer. Drugima se čini da bi mi trebali biti isti kao jučer. Držanje i lijepljenje za tu ideju stvara noćne more, jer ta ideja pokušava zakočiti ono što se ne može zakočiti.
Fotografija je pokušaj da se trenutak zadrži vječno. To je jalov i glup pokušaj, što ne znači da fotografije ne bi trebale postojati, neka postoje, samo znači da se trenutak ne može zadržati, preko fotografije ga se možemo na trenutak prisjetiti, ali ne možemo živjeti u njemu. Ničemu se ne treba vraćati, jer to je, kao prvo, nemoguće, kao drugo, cijeli život se odvija upravo sada, upravo u ovom živom trenutku. Kada se pogledam na starim fotografijama, nemam nikakvih emocija, to je netko drugi na njima, ne ovaj ja. Nedavno sam preslagivao kutiju s fotografijama i mirne duše sam ih stotine bacio, samo mi nepotrebno zauzimaju prostor. Unutarnji prostor treba neprestano čistiti, održavati, on je naša jedina prava, stvarna kuća, u kojoj boravimo samo neko vrijeme i zato ju ne treba natrpavati. Sigurnost ne postoji. Ljudi ne vole promjenu, jer žele sigurnost. Nema sigurnosti. Veliko je zadovoljstvo potpuno prihvatiti činjenicu da promjena ne prestaje i potpuno joj se prepustiti. To stvara novu perspektivu, više ništa ne gledamo istim očima, ništa ne pokušavamo zadržati, postajemo rijeka, a promjena nas veseli, doživljavamo je kao izazov.
Post je objavljen 12.06.2019. u 09:26 sati.