ponedjeljak, 29.01.2018.

O Bogu na nebesima

Ako nisam ja za sebe, ako se ja sam ne potrudim, ako ja sam ne uđem u bit sebe, bit stvari i svemira, tko će to napraviti umjesto mene? Bog otac? Majka priroda? Moj guru? Učitelj? Vođa? Predsjednik države, vlade? Nitko. Ako ja neću sam za sebe biti, nitko neće za mene biti. Može mi netko pokušati biti očuh ili maćeha, ne treba mi to. Samo ja za sebe mogu doći do nečega što vrijedi, kroz svoje iskustvo, svoju svijest, svoj trud i spoznaju. Ako postoji Bog tamo negdje, neka postoji. Ako ne postoji, neka ne postoji, ne zanima me. Ako se ja sam ne mrdnem, neće se ni on za mene mrdnuti. I nema to veze s izrekom kako Bog pomaže onima koji si sami pomažu; to ljudi samo pokušavaju svoje vjerovanje prilagoditi stvarnosti, a to je glup pokušaj. Sve što je za mene bitno kreće iz mene, što je za tebe bitno, kreće iz tebe.

- 09:06 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 26.01.2018.

Odgovornost

Prastara izreka je puna istine, čak i više nego Hr života.

Ako ne ja, tko?
Ako ne sada, kada?

Ja i sada. Bez odgađanja. Neće netko drugi umjesto mene, ne ono što je meni najvažnije. Nitko ne može znati što je meni važno. Tvoje najvažnije, ne može znati nitko osim tebe. Vrijeme je Sada, mjesto je Ovdje. Sada mi je ta ideja na neki čudnovat način postala dio krvotoka, ne tek puka fraza. Jedno je nešto znati, drugo je to živjeti. Ili barem pokušati živjeti. Dovoljno je dati sve od sebe, a možda treba i malo više, teško je reći. Pravila ne postoje. Recepata nema. Ajme kakva odgovornost na pojedincu. Ali to je tako. Ako želi biti potpuno svoj, bez trunke ostatka, sve je na njemu. Divno.

- 17:50 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.01.2018.

Pametniji popuštaju(?)

Ako će pametniji uvijek popuštati, svijetom će (i dalje) vladati budale.

- 20:11 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2018.

Euforija oko/zbog sporta

Krajnje gluposti, manipuliranja temeljnom čakrom. Ne prestaje me čuditi kako se odrasli ljudi ufuraju u te stvari, kao da im život ovisi o tome hoće li netko zabiti gol ili možda neće. "Stručnjaci", šta ja znam, recimo tipa Edo Pezzi, ne prestaju budalasati o veličini značenja neke utakmice, žnjiraju bez kraja i početka, nemoguće ih je zaustaviti kad krenu. Raja općenito u ekstazi, mediji odrađuju svoj dio posla oko napaljivanja, super im to ide. Pivo se prodaje, pažnja se miče sa stvarnosti vlastitog života, odgovornost se prebacuje na, recimo, igrače. Sljedeće jutro, euforije više nema, back to life, povratak malim, besmislenim životima i iščekivanju sljedeće velike prilike, ili sljedećeg godišnjeg odmora.

- 20:10 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2018.

KAKO BITI ISTINSKI SRETAN?

Jedan tip je rekao: "Nepojmljivo zvuči, al' ljudi su tuđi, i nitko ne poznaje put, eh kakav grijeh." I u pravu je. Točno je tako. Kirurški precizno je tako. Tko god misli da nešto posebno zna, a ne zna to autentično, iz prve ruke, iz svog iskustva, već je nešto negdje o nečemu tek čuo, svoje znanje je posudio od drugih, a oni ga posudili od trećih, koji su ga ukrali, a znanje se ne može ukrasti i to je priličan problem, tj. to nije nikakvo znanje, taj je obična budala.
Cjeloživotno učenje je najveća glupost koju sam čuo. Puko gomilanje podataka i informacija, ništa drugo nego prisila uzrokovana strahom.
Može li čovjek biti zaista sretan? Naravno da može. Ali to je nešto toliko jednostavno, da se ne može objasniti. Oslobađanje od svega naučenog je neminovno. Sve ono što je za nas najvažnije, nalazi nam se na dohvat ruke, čak i puno bliže, neodvojivo je od nas. Neophodno je početi gledati novim očima, iz drugog kuta. Većina onoga što je, kao, jako bitno za nas, savršeno je nebitno. Puno onoga što se čini trivijalno, od presudne je važnosti.
Pođi na put

- 14:34 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2018.

SPOZNAJ SAMOGA SEBE

Taj film o Kostelićima, priča o Kostelićima, i više je nego fascinantna i to na više nivoa. Njihov vanjski uspjeh, potvrda i dokazivanje u sportskom svijetu, kroz pobjede i postignuća, fascinantni su. To je nešto što izlazi iz svih okvira, prkosi svakoj logici, jednostavno nema nikakvog smisla da neki otac, Ante, počne samostalno trenirati sa svojim klincima, usput objavljujući znatiželjnicima kako će to dvoje klinaca jednog dana postati šampioni i olimpijski pobjednici. Taj otac, s nesvakidašnjom vizijom, koju je prenio i na to dvoje klinaca, a oni ju potpuno usvojili, bio je stvarno neobičan lik. Pa kome bi tako nešto uopće palo na pamet, u zemlji koja nije poznata ni po snijegu, ni po skijalištima. Cijela priča je fascinantna, od same ideje, pa nadalje. Nešto potpuno jedinstveno. Cijela stvar je mogla u bilo kojem trenutku otići kvragu, silne ozljede, nikakav budžet za pripreme, nitko izvana ih nije podržavao, mnogima su djelovali kao redikuli, jer ono, neki tip objavljuje takve očite besmislice (šampioni, pobjednici). Ali iznutra, iz njihovog kuta gledanja, stvar je izgledala vrlo ozbiljno. Oni su imali i viziju, i volju, putem stjecali znanje i načine, očito su imali i talent, bez toga ne bi bilo ništa. Sve se nekako posložilo da bi, uz silan rad i upornost, u maniri spartanaca, spavajući u šatoru usred snjega, zaista došli do vrha.
U jednom dijelu filma narator je rekao kako je uspjeh Kostelića jednako neobičan kao da netko iz Hrvatske prošeta Marsom prije ekipe iz NASE. I stvarno, usporedba je na mjestu. Ludo, neobično. I Ivica u nekom trenutku u filmu kaže kako za to nema racionalnog objašnjenja, radi se praktički o - čudu. Nema šta, čudo, ne treba s time dalje opterećivati mozak.
Čudo, ali kakve veze to čudo Kostelića ima s nama ostalima? Prvo i osnovno, to je fantastičan primjer. Bez premca. Ne naravno u smislu da bi se i naš tata trebao odlučiti od nas napraviti takvu vrstu pobjednika. Ili da mi sami odlučimo postati takav tata. Njihov uspjeh je ipak puno više od sportskog uspjeha. Oni su poruka. Oni su i rijedak cvijet. Teško da će itko ikada ponoviti tako nešto, na tom nivou, s takvom startnom pozicijom. Ali njihova priča, ona je uzbudljiva i inspirativna. Svatko može nešto naučiti iz nje. Ako nas zanima samo taj njihov ulazak u povijest, ako samo brojimo medalje, onda to nema nikakve veze s nama, ništa iz toga ne možemo naučiti. Zato njihovu priču treba gledati iz osobnog kuta. Ne zamaraj se time koliko su Ivica i Janica osvojili medalja, nego kako su do toga došli i od kuda su krenuli. Njihove objektivne prilike nisu bile sjajne. Sve što su mogli vidjeti kada bi pogledali ispred sebe, bile su prepreke. Ništa drugo. Ali tome služi vizija, nju ne zanimaju prepreke, ona je motor koji pokreće i pronalazi načine, iz nje izviru inspiracija i riješenja.
Ono o čemu se za običnog čovjeka radi u priči o Kostelićima, oni su naveli u nazivu filma. Spoznati samoga sebe? Mislite da ima nešto vrijednije od toga? Nema. Što god vam padne na pamet, ne može se ni usporediti s tim.
Ne može svatko postati sportski pobjednik. To je nemoguće. A to je i potpuno nepotrebno. Ali svaki čovjek može spoznati samoga sebe. Problem je u tome što izgleda da to i nije puno lakše nego postati olimpijski pobjednik. Ili je lakše? Ovisi, i je i nije. Izgleda da ima puno manje ljudi koji spoznaju samoga sebe, nego olimpijskih pobjednika. Gledano iz tog kuta, lakše je postati olimpijski pobjednik. A opet, nema potrebe postati olimpijski pobjednik da biste spoznali samoga sebe. I, ako i postanete pobjednik, ne znači da ćete spoznati sebe. Sve u svemu, sve to zvuči komplicirano, i postati pobjednik i spoznati sebe. Ipak, rekao bih da je spoznati sebe lakše. A možda i nije. Teško je prosuditi. Treba uložiti trud i za jedno i za drugo.
Kako god, uspjeh Kostelića se može iskoristiti kao inspiracija za vlastiti uspjeh i u tome je veličina njihove priče. Najveći vlastiti uspjeh je spoznati samoga sebe. Ako se to nekome čini kao nešto banalno, taj jako griješi.
Kako ćete znati da ste spoznali samoga sebe? Mirni ste u samome sebi i ne zamarate se s ničim posebno. Imate okvirne planove u životu, ali već u sljedećom trenutku ste ih se spremni odreći i otići u nekom sasvim drugom smjeru. Život postaje pjesma, a vi i dalje možete voziti svoj stari auto i nositi svoje stare cipele. Spoznali ste sebe i briga vas za sve. Spoznati sebe znači biti potpuno slobodan i teško da se itko može pohvaliti s takvom vrstom slobode.
Precious love

- 15:34 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 05.01.2018.

BLOG.hr u KRIZI

Da je zlatno doba blog.hr-a prošlo, to i vrapci na granama znaju. Tako je to u životu, sve dođe i prođe, pa tako i zlatna doba. Ali sigurno je da i dalje postoje blogeri i potencijalni, novi blogeri, koji bi mogli/mogu pisati autentično i zanimljivo. Imam dojam kako je na blog.hr-u počela dominirati grupica napadnih mediokriteta, koja ga koristi kao svojevrsni, jeftini chat room. Samim time portal je postao zatvoreni krug, koji kao takav postaje odbojan onima izvana, koji bi inače rado navratili i pročitali nešto. Šteta što je tako, jer potencijal i dalje postoji, a promjena na bolje je uvijek moguća.

- 11:15 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.01.2018.

Nove prilike za Proboj

Nova godine, nove šanse. Na koji način ćemo ih ovaj puta propustiti, ne obratiti pažnju, okrenuti se na drugu stranu? Hoćemo li se i dalje baviti s manje bitnim i zanemarivati najbitnije? Što je najbitnije? Pozdraviti se s umom i otići izvan njega. Što je tamo? Sve što vam treba.

Za ovu godinu imam puno uzbudljivih planova i ideja. Ako im se posvetim potpuno, neke ću sigurno ostvariti. Neću se ničega držati ko pijan plota. Ako nešto uporno ne uspjeva, možda je i bolje tako. Za sve postoji razlog. Nije mi se jednom desilo da žalim za nečim što ne uspije, a onda se s vremenom pokaže da je i bolje što nije uspjelo. Za sve postoje razlozi. Možda i ne postoje. Ne znam. Možda je život tek slučajnost proizašla iz kaosa. Ali po svemu sudeći, teško da je tako. Ljepota je uvijek na dohvat ruke, čak i u periodima koji su teški i ne sviđaju nam se.

Ako sam uljuljan u svoju zonu ugode, neću se maknuti s mjesta. Ako se ne maknem s mjesta, stagniram. A stagnacija je ništa drugo nego nazadovanje. Može se jedino naprijed. Smiješno je i uzaludno gledati untatrag. Nema tamo baš ničeg vrijednog. Tu smo gdje jesmo i možemo djelovati jedino s te točke. Sva stvarnost je ovdje. Novo je uzbudljivo. Svaki trenutak je potpuno nov i pun potencijala. Ne bojajmo ga prošlim iskustvima, pogledajmo ga onakvog kakav je. Otvorenost je ključ. Kao i bezazlenost. I znatiželja.

- 13:27 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Internetski dnevnik, uglavnom o spoznaji, samospoznaji, istraživanju, ekperimentiranju...
Ovaj blog ide ispod radara, što znači da nije vidljiv na listama. Kada sazrije vrijeme, otvorit ću si neovisnu stranicu, za što će mi trebati pomoć nekoga tko se razumije u to više od mene.

"Bez napora ne možemo ništa postići - s naporom upropaštavamo sve.

I upravo zato što je to tako jednostavno, zato je i tako teško. Događa se samo od sebe - no mora se na tome raditi.

Istinsko prosvjetljenje doživljava samo vrlo malo ljudi, jer ih je i veoma malo koji to istinski žele."

De Mello (iz knjige Carlosa Vallesa, "Neopterećen prtljagom", koja se bavi De Mellovom duhovnom ostavštinom)



Ako se kojim slučajem poželite javiti, to znači da se svakako i trebate javiti:
alen1zoric@gmail.com



"You think you know me, but you haven't got a clue"











Free Web Hit Counter












. . .