Taj film o Kostelićima, priča o Kostelićima, i više je nego fascinantna i to na više nivoa. Njihov vanjski uspjeh, potvrda i dokazivanje u sportskom svijetu, kroz pobjede i postignuća, fascinantni su. To je nešto što izlazi iz svih okvira, prkosi svakoj logici, jednostavno nema nikakvog smisla da neki otac, Ante, počne samostalno trenirati sa svojim klincima, usput objavljujući znatiželjnicima kako će to dvoje klinaca jednog dana postati šampioni i olimpijski pobjednici. Taj otac, s nesvakidašnjom vizijom, koju je prenio i na to dvoje klinaca, a oni ju potpuno usvojili, bio je stvarno neobičan lik. Pa kome bi tako nešto uopće palo na pamet, u zemlji koja nije poznata ni po snijegu, ni po skijalištima. Cijela priča je fascinantna, od same ideje, pa nadalje. Nešto potpuno jedinstveno. Cijela stvar je mogla u bilo kojem trenutku otići kvragu, silne ozljede, nikakav budžet za pripreme, nitko izvana ih nije podržavao, mnogima su djelovali kao redikuli, jer ono, neki tip objavljuje takve očite besmislice (šampioni, pobjednici). Ali iznutra, iz njihovog kuta gledanja, stvar je izgledala vrlo ozbiljno. Oni su imali i viziju, i volju, putem stjecali znanje i načine, očito su imali i talent, bez toga ne bi bilo ništa. Sve se nekako posložilo da bi, uz silan rad i upornost, u maniri spartanaca, spavajući u šatoru usred snjega, zaista došli do vrha.
U jednom dijelu filma narator je rekao kako je uspjeh Kostelića jednako neobičan kao da netko iz Hrvatske prošeta Marsom prije ekipe iz NASE. I stvarno, usporedba je na mjestu. Ludo, neobično. I Ivica u nekom trenutku u filmu kaže kako za to nema racionalnog objašnjenja, radi se praktički o - čudu. Nema šta, čudo, ne treba s time dalje opterećivati mozak.
Čudo, ali kakve veze to čudo Kostelića ima s nama ostalima? Prvo i osnovno, to je fantastičan primjer. Bez premca. Ne naravno u smislu da bi se i naš tata trebao odlučiti od nas napraviti takvu vrstu pobjednika. Ili da mi sami odlučimo postati takav tata. Njihov uspjeh je ipak puno više od sportskog uspjeha. Oni su poruka. Oni su i rijedak cvijet. Teško da će itko ikada ponoviti tako nešto, na tom nivou, s takvom startnom pozicijom. Ali njihova priča, ona je uzbudljiva i inspirativna. Svatko može nešto naučiti iz nje. Ako nas zanima samo taj njihov ulazak u povijest, ako samo brojimo medalje, onda to nema nikakve veze s nama, ništa iz toga ne možemo naučiti. Zato njihovu priču treba gledati iz osobnog kuta. Ne zamaraj se time koliko su Ivica i Janica osvojili medalja, nego kako su do toga došli i od kuda su krenuli. Njihove objektivne prilike nisu bile sjajne. Sve što su mogli vidjeti kada bi pogledali ispred sebe, bile su prepreke. Ništa drugo. Ali tome služi vizija, nju ne zanimaju prepreke, ona je motor koji pokreće i pronalazi načine, iz nje izviru inspiracija i riješenja.
Ono o čemu se za običnog čovjeka radi u priči o Kostelićima, oni su naveli u nazivu filma. Spoznati samoga sebe? Mislite da ima nešto vrijednije od toga? Nema. Što god vam padne na pamet, ne može se ni usporediti s tim.
Ne može svatko postati sportski pobjednik. To je nemoguće. A to je i potpuno nepotrebno. Ali svaki čovjek može spoznati samoga sebe. Problem je u tome što izgleda da to i nije puno lakše nego postati olimpijski pobjednik. Ili je lakše? Ovisi, i je i nije. Izgleda da ima puno manje ljudi koji spoznaju samoga sebe, nego olimpijskih pobjednika. Gledano iz tog kuta, lakše je postati olimpijski pobjednik. A opet, nema potrebe postati olimpijski pobjednik da biste spoznali samoga sebe. I, ako i postanete pobjednik, ne znači da ćete spoznati sebe. Sve u svemu, sve to zvuči komplicirano, i postati pobjednik i spoznati sebe. Ipak, rekao bih da je spoznati sebe lakše. A možda i nije. Teško je prosuditi. Treba uložiti trud i za jedno i za drugo.
Kako god, uspjeh Kostelića se može iskoristiti kao inspiracija za vlastiti uspjeh i u tome je veličina njihove priče. Najveći vlastiti uspjeh je spoznati samoga sebe. Ako se to nekome čini kao nešto banalno, taj jako griješi.
Kako ćete znati da ste spoznali samoga sebe? Mirni ste u samome sebi i ne zamarate se s ničim posebno. Imate okvirne planove u životu, ali već u sljedećom trenutku ste ih se spremni odreći i otići u nekom sasvim drugom smjeru. Život postaje pjesma, a vi i dalje možete voziti svoj stari auto i nositi svoje stare cipele. Spoznali ste sebe i briga vas za sve. Spoznati sebe znači biti potpuno slobodan i teško da se itko može pohvaliti s takvom vrstom slobode.
Precious love
Post je objavljen 09.01.2018. u 15:34 sati.